Month: September 2019

ZORAN ŽMIRIĆ (Rijeka, 1969.), iz zbirke kratkih priča “Kaleidoskop”, 2019.

proza

ODRAZ

Vraćajući se kući posljednjim gradskim autobusom, zakunjao sam na sjedalu. U jedan mah zaustavili smo se na stanici, zbog čega sam se prenuo iz sna i s lijeve strane ugledao čudan prizor. U mrklom mraku stajala je trošna kućica žute fasade s osvijetljenim prilazom, a ispred nje rasvjetni stup koji je cijeloj slici davao dojam gotovo nalik prizoru iz bajke. Ono što me zbunilo nije bila kuća kao takva, već to što se nalazila s lijeve strane ceste. Tuda sam godinama prolazio i znam da se ta žuta kuća, kad se ide iz grada, nalazi s desne strane. Dok sam se u čudu pitao sanjam li ili se kućica na neki neobjašnjiv način preselila na drugu stranu ulice, pogledao sam udesno i ugledao identičnu scenu. Tad sam konačno shvatio da je slika s lijeve strane odraz. Autobus je zatvorio vrata i krenuo, žuta kućica je nestala, a ja sam u prozoru ugledao tipa nalik na mene kako zapanjeno zuri u mene. Zapitao sam se putujem li uopće ili stojim, dok mjesta prolaze pokraj mene. Više nisam znao ni kamo idem, ni koji sam pravi ja.

ANATOMIJA JEDNE DUŠE

poezija

ANATOMIJA JEDNE DUŠE

37.2 trilijuna stanica
(među njima 200 različitih tipova)
100 bilijuna kožnih
127 milijuna mrežničnih
129 milijuna štapićastih
6 milijuna stožastih

Ponekad imamo dušu
Nitko je nema zauvijek
Za sebe

100 bilijuna neurona u mozgu
(koji probuđeni dnevno proizvedu dovoljno struje da se upali žarulja)
Oko 60.000 smisleno posloženih misli na dan 1 milijun bilijuna bitova pohranjenih informacija

Postoje prostori susreta, spojeni ili samo zalijepljeni skupa krpicama,
tepisima umjesto stijenki, prahom u zglobovima umjesto hrskavice
i vjetrom ispod vrata.
Ne miči se.

60 milijuna senzornih receptora
1000 onih koji omogućuju njuh
96 milijuna onih koji omogućuju vid
(pritom nos razaznaje 50000 različitih mirisa)
(pritom oko ima rezoluciju 576 megapiksela)

S točke gledišta vječnosti nije važno, je li u tom
svijetu, jedan s drugim s tim istim tijelom (ili kojim drugim), trenutno
je stajalište: izabrati prazninu. I čekati.

SRCE
115200 srčanih otkucaja na dan
Tijekom životne dobi proteći će
1,5 milijuna barela krvi
Zbog vlastitog električnog
impulsa kucat će i izvan naših tijela

Jednom će se uskladiti vrijeme, možda,
u strahu ili nemiru djetinjstva,
nakon iznenađenja starosti.

6 litara krvi
(U njoj je dovoljno željeza, da se izradi čavao duljine 7,6 centimetara)
42 bilijuna krvnih žila
30 trilijuna crvenih krvnih zrnaca

U tom su tijelu osjećaji, koji ne žale za prošlošću.
Jedan organizam apsorbira drugoga.
Kroz rastrganu, razrezanu, izgrebanu kožu, koja omogućuje cikličke
nove i nove ubode.

206 kosti
(300 kad se rodimo)
640 mišića
360 zglobova
Makro svijet odgovara mikro svijetu
Negdje daleko od drugih mjesta
Nabor, gdje je nekad bila ravnina.
Okretanje sebi s ciljem vlastitoga spasenja
Stvaranja tijela iz riječi.
Iz ničega:

23,040 izdisaja dnevno
(i jednak broj udisaja)
100 izgubljenih vlasi kose dnevno
800 ml prolivenog znoja dnevno
Na tisuće riječi: ovijanje tijela riječima, bičevanje tijela,
konture neumjesnosti. Prostor.
Neusklađenost… i rast bučnih slika. Poništiti.
Daj ruku.
Od tisuću razgovora,
Ako je tako, bolja je tišina.

(Svaki dan srce proizvede dovoljno energije za 32 kilometra vožnje šlepera)
(Tijekom prosječne životne dobi napunimo dva bazena sline – 23,000 litara)
(Naš odmotani DNA sa svim stanicama jednak je udaljenosti od Zemlje do Plutona i nazad)
(Naši prsti u stanju su osjetiti stvari manje od 13 nanometara)
(Naše usne su 100 puta osjetljivije od jagodica na prstima)

Trebamo
Očito ipak
Ipak očito
Treba i nas
Iz nekog razloga

(U našem mozgu svake sekunde odvije se 100,000 kemijskih reakcija)
(Naše kosti su 5 puta jače od čelika)
(U prosjeku dnevno izgovorimo oko 4800 riječi)
(U prosjeku u životu 2 tjedna odvojimo na ljubljenje)
(Živčani impulsi kroz naše tijelo putuju brzinom oko 90 m/s)

Trče između svjetala
i bježimo kroz vrata.
U hrpi suhih listova pokrivamo se s granama
i (ne)mirno čekamo
do dođe vrijeme.

(Naša prosječna životna dob je 2,475,576,000 sekundi. U tom periodu izgovorimo prosječno oko 123.205.750 riječi, ljubimo se 4.239 puta, a samo nešto više od 70,000 stanica u vašem tijelu umre prilikom čitanja posljednjeg stiha.)

ALJAŽ KOPRIVNIKAR (1987, Ljubljana)

sa slovenskog preveo Ivan Sršen

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA DAMIRA NEDIĆA “KADA KAMEN POLETI”, 2019, četiri pjesme

poezija

BUDI SLOBODAN

Budi spreman kao Cigani
što leže na kartonima i ponjavama,
trče ulicama i livadama,
lete između automobila na raskrsnici,
između stolova elitnih restorana,
bosi, musavi i nasmejani.

Budi jak kao Cigani,
otporan na psovanje, udarce
i zgražavajuće našminkane poglede,
uplašenih i pokorenih.

Jedi, pij i vodi ljubav
jednostavno poput ciganske slike,
napiši život poput ciganske pesme,
nosi hrabrost kao ciganske oči.

Digni revoluciju,
reci lepoti da je lepota,
laži da je laž,
zlu da je zlo
i budi predvodnik čerge slobode.

***

DANIJEL

/Vojni objekat Tehničko-remontnog
zavoda u Medni kod Kragujevca
u potpunosti je uništen u
eksplozijama. Poginule su četiri
osobe, 30 je povređeno, a 74 evakuisano./

Juče sam sa terase posmatrao dim.
Posle nekoliko detonacija
počeo je da se penje sa brda iznad grada,
jureći prema oblacima
sa namerom da ih oplodi ili ubije.

Zamišljao sam kako je Danijel šćućuren
među svim tim eksplozivom koji je pakovao,
ostao bez nekih delova tela ili života.

Nismo se videli još od onda
kada smo skupljali prazne paklice cigareta,
igrali fudbal jedan na jedan
a on me uspešno predriblavao
u svojeručno stotinu puta ušivanim
patikama,
kada smo brali trešnje u komšiluku
i pričali o noćnim morama
zbog kojih ne smemo da spavamo,
sahranjivali krticu koju je ulovio moj mačak,
razmatrajući smisao života
ljudi, krtica i mačaka.
Danas sam čuo da je komšija spasilac
ostao bez sluha, svesti i uniforme
od jačine detonacije u „Medni”
u kojoj za vreme nesreće
Danijel ipak nije bio.

A možda je i bio tamo,
poput delova naših života,
pa su se zajedno pretvorili u dim
koji je jurnuo da oplodi ili ubije
oblake nad nama.

***

DAN POSLE

Ovaj dan obasjava i reže
svaki pokušaj da dohvatim sutra.
Postao sam pas zgrčen u bačenoj kutiji,
mačka zarivena u kontejner
što takmiči se
sa promrzlim prstima beskućnika.
Sneg počinje da pada,
sasvim jednostavno,
baš kao ja do juče
na njeno dugo ćutanje i kratko „dobro”,
poteze četkicom po platnu noći
i te oči koje su me gledale
kao da gledaju u Lisabon
a ne u dete njiva bez motika,
oca starosti bez iskustva.
Godinama sam je pratio,
kao svetla uhoda divljih ptica,
držeći na povocu sve njih
čije sam dane krao a noći otimao,
njih koje su znale da lome sve po spisku
od kostiju do farova.
Čekao sam da ona konačno rodi
sve naše propuštene sate
i zalepi sve moje polupane farove.
Ni slutio nisam da će brže od njih
polupati sva moja stakla istovremeno,
da ni ruke neće upotrebiti,
ni suknju izgužvati,
ni jednu sedu stvoriti.
Možda sve to samo ja tako vidim,
kao što sam video da je zapucala
noć na dan,
flaša na čašu,
sećanje na snove,
snovi na javu u kojoj me je oplakala
samo tren pre nego što je mirno
pozvala taksi do kuće.
Danas od juče ni zanoktica nije ostala,
samo gorak osećaj
koji čoveka tera da se zapita
treba li krila crtati ili lomiti.

***

KADA KAMEN POLETI

Kamen treba da poleti
hrabro i sa idejom,
kao kada poleti ptica
u stari kraj ali u novo gnezdo.
Kamen ne može znati,
kamen ne može izabrati,
ti ga moraš naučiti
čije oko treba isterati
a čije sačuvati.
On treba da poleti u rano jutro,
u ranu zoru da poleti,
kao što su očevi naši leteli u usta fabrike,
dedovi naši kao što su leteli u njive
sa ženama uvijenim u šarene marame,
sa balonima vode, pletenim korpama
i dobro naoštrenim motikama.
Ne treba kamen da poleti uveče,
noću nikako ne treba da poleti,
tako se igra sa slepim miševima
a ne ubija ovakva zver,
već u zoru da poleti, da nagovesti dan,
sunčan i nov,
osvojen,
oslobođen zbog noći
koja po prvi put doneće
meki miris naše tople večere,
prekrivače što mirišu na toplinu,
na slobodu što mirišu,
na zagrljaje i dodire vlažne od strasti
koja donela je reč,
koja ponela je kamen,
u pravi smer,
u pravo vreme,
na pravo mesto,
kada kamen poleti.

DAMIR NEDIĆ rođen je 1984. godine u Kragujevcu. Piše pesme i priče. Od 2007. godine prisutan u ex-YU periodici, kako u štampanim (Gradina, Lipar, Koraci, Ja sam priča, The Split Mind…) tako i u elektronskim formatima (Bundolo. org, Književnost. org …). U ediciji „Prvenac“ SKC Kragujevac 2009. godine objavio je zbirku pesama UGRIZI.
U Podgorici 2011. godine na međunarodnom festivalu ODAKLE ZOVEM dobio drugu nagradu „Vranac – najbolja kratka priča 2011“. Iste godine na prvom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče “Vojislav Despotov” dobio drugu nagradu za poeziju. Učesnik Festivala poezije mladih u Vrbasu (2011. treća nagrada) i Festivala Mladih u Knjaževcu (dva puta).
Autor i učesnik nekoliko performansa i predstava. Nastupao više puta na Poezinu, ARGH-u, Pesničenju i sličnim formama Poetskih klabinga. Književne večeri je imao kako u mnogim gradovima širom Srbije tako i u Hrvatskoj BIH i Italiji. Jedan je od urednika almanaha (u kome je zastupljeno preko šezdeset autora iz Srbije, Hrvatske i BIH) BUNDOLO OFFLINE 3, koji je izdao SKC Kragujevac 2012. godine.
Jedan je od osnivača festivala poezije „Kragujevac open poetry”. Zbirku pesama NEŠTO SI ZABORAVIO objavio je u oktobru 2012. godine i ona je već 3. novembra proglašena za knjigu dana Narodne biblioteke Srbije.
Pobednik je Festivala POEZIJA GRADA (tematski određen savremenom poezijom koja nastaje i izvodi se u gradovima a čijeg pobednika bira publika glasanjem) u novembru 2014. godine. U Akademskom pozorištu SKC-a režirao je predstavu „Ljudi iz struke“ (2014). Na književnim susretima “Velimir Rajić” koji su održani u Centru za kulturu Aleksinac (2015) dobio je glavnu nagradu – “Pesma nad pesmama”. Na prvim „Đurđevdanskim pesničkim susretima” (2016) u sklopu obeležavanja Dana grada Kragujevca, dobio diplomu „Đurđevdanski venac” za najbolju pesmu.
U septembru 2019. objavio je zbirku pesama “Kada kamen poleti”.

ŠEST PJESAMA NAIDE MUJKIĆ

poezija

DAN KAD JE MOJA MAJKA SLAVILA ROĐENDAN

Doktor se prvo izgalamio
Na sestru
Što mi nije vezala noge
Zatim se rukovao sa
Dvojicom što su upravo ušli
Nijedan od njih nije nosio kutu
Ali obojica su htjeli da
Vide moju pičku
«Jeste li alergični na neke lijekove?»
Odmahnula sam glavom, a oni su
Onda spustili masku na moje lice,
Držeći me za glavu, za ramena
Kao da bih im mogla pobjeći
Prozor u sobi je bio otvoren
i čula sam kako se zvukovi napolju stišavaju,
jer sunce je zalazilo
A kad sam otvorila oči
muškarci su me šamarali po obrazima,
zatim su me skinuli sa stola,
i odvukli do kreveta
u drugu sobu
Iz moje pičke kapala je krv
a medicinska sestra išla je
iza nas i brisala je kapljice trulex krpom
Bio je topli septembarski dan
Moja majka je slavila 60ti rođendan
Sama je napravila svoju rođendansku tortu
«rusku» tortu, njenu najdražu
ali svi znaju da je škrtica i da će
torta, kao i uvijek, biti suha
niko se neće gnjaviti s tim, do vraga
potrudila se žena, ipak

***

KINESKA PRODAVNICA

Uvijek radije čekam
U kineskoj prodavnici
Nego u kafeima ili barovima
Ili u smoothie jogurt barovima
I iznenadili biste se
Koliko je tamo živo
U osam ujutru
I naročito kad neko
Obori neku stvar i onda
Pokušava da je vrati
Tamo odakle je pala
Ali mu ne uspijeva jer su
Police nakrcane
I onda ljutito odustane
Svi smo tu bili
Svi smo oborili poneku
Stvar u kineskoj prodavnici
I nikoga to nije zabrinjavalo
Osim starog g. Milića
Koji jutro provodi
Na odjelu ženskog rublja
Prodavačica piše
Još jednu tablu
«ne mjenjamo VEŠ!»
Mnogo više je onih koji
Kupuju mekane gaće za jednu noć
I ne zastaju
Među plastičnim penisima i
Raskerečenim gumenim pičkama
I plišanim lisicama
I lažnim guzovima i
Odjelcima medicinskih
Kako život zna da bude lijep
Kad ga se preda sebi samome
Kad ne pronađeš nijedno
Poznato lice u osam ujutru
Dok se sunce lomi
U prašnjavim roletnama
A ti ne znaš šta da uradiš
Sa svom tom slobodom
Dok si na odjelu sa
Igračkama za odrasle

***

ŽENE IZ MOG SELA

Žive s mislima da
Bog ima neki plan
za njih
«Bog ima neki plan
za nas», kažu
kad se slučajno sretnemo
što nije često
o ne, one uvijek imaju preča posla:
očistiti fuge u kupatilu (četkicom za zube)
ubijati muhe oko kuće
izmicati sećije i regale
a tu su još i vrata, tavani, prozori,
kuhinjski elementi
Sjećam se jedne koja je
ribala električni
šporet, pa ju struja
ubila
«Trebala ga je isključiti
iz utičnice», pričalo se
dok se ona hladila u zemlji
One srećnije umru brzo
i njihovi muževi plaču
koliko je tu prolivenih suza
ali muškarcu treba žena
pa se tako na nju
brzo zaboravi
Iza nje ostane nešto kao
«Kako je ona slušala svekra i svekrvu,
kao svoje roditelje…»
Druga žena se dokazuje
da je čak bolja od prve
pa ustaje u četiri i već do osam
po pet jufki razvuče
za svačiji ukus
sve dok kroz selo ne protutnji
hitna pomoć
Onda žene malo utihnu
i proviriju iza stora
ispred čije će kuće ovaj put stati
i koju će na nosilima
iznijeti
Tad cijelo selo poprimi
Oblik cvijeća u vazni koje
Je pri kraju
Osim žene koja je u kolima
Hitne pomoći
Dok zemlja plazi jezik
za njenim kostima
Ona se sjeća sebe kad je
Željela nešto drugo
Nešto više od života
I smiješi se sigurna da sve
Počinje baš tada
U kolima hitne pomoći

***

TRAVA

Majka me budi u pet sati
Dijete ti se razboljelo
A ti po svijetu pišeš pjesmice
I drugi su kao majka
Šta je? Šta čekaš, zašto već nisi mrtva?
Izlazim na balkon, a more huči
I tad komšijski pas zašuti
Mi takve kroz prozor
Gađamo cjepanicama pa ih ujutru
Skupljamo, okrvavljene
A pored psećih tjelesa prolazimo
Kao u snu
U zoru sve ima drugi oblik
Ali nikada oblik praznovjera
Griješila sam, bacala sam se na pse
Svim i svačim, ali sam voljela tišinu noći,
I zimi i ljeti, krvava trava, ali ona ne krvari,
I ne prestaje rasti, tvrdoglava je trava,
Osjećam njenu širinu na svojim obrazima
A tamo malo dalje blijedi zidovi ljubavi
I ulice prazne, iako nije nedjelja
Sada, vidite, ja sam ta 35. ulica uz more
Ništa me više ne može raniti, ni nedjelja,
Ni praznici, ni onaj Posejdon koji sjedi
Ispod mora u nekoj stijeni, i sluša molitve
Mornara, ali suviše je umoran da bi se maknuo,
Ili mu se prosto jebe za sve
Ništa me više ne može raniti, ni opiljci nokata,
Niti stranice pjesnika što
Prolaze i sjećaju se za sve nas
Ko će njima reći šta su ulice i trava,
Koga će dodirnuti njihovi jezici u tami,
Kad uvijek nešto nedostaje

***

ZEMLJA JE BOG

Prošao je petnaesti dan otkako sam došla
U zemlju Aboridžina, na kraj svijeta,
a još nijednog vidjela nisam
U suvenirnicama nasmiješene Kineskinje prodaju
aboridžinske predmete, narukvice, šarene zdjele i
vezene tašnice, pokoju mrtvu biljku i krajolike s kengurima
Tvrdeći da je baš to što mi je za oko
Zapelo, baš eto to, istinski simbol Aboridžina
Mani me se ženo, puna mi je glava simbolike
Ali joj to ne govorim
Nego pitam: «A gdje su Aboridžini?»
«Oni nisu ovdje, oni su u planinama», reče prodavačica
I otišla sam u planine, plave planine
I vidjela sam snijeg po mimozama i magnolijama
Kao veo, i zbunjene paprati
I divlje kakadu ptice koje se poput
Kakvih komedijaša gegaju na jednoj nozi
I malu čajarnicu na rubu ceste
U kojoj služe engleski čaj
Neću čaj, jebo vas čaj, gdje su Aboridžini?
«Oni nisu ovdje. Oni su u pustinji», rekoše lugari
I otišla sam u pustinju
Prekrivši oči komadom čaršafa, drugi dijelovi
Možda će mi zatrebati
I kad sam rekla materi gdje sam
Mislila je da se zafrkavam
«Nisi sva svoja», rekla mi je, a ja sam rekla
da nisam, ali da se tu sad ništa ne može
I ja palim cigaretu od muke, a sunce žeže
Kao bože mi oprosti Tvoja Riječ
Gledam raspuklu zemlju s kojom Aboridžini
Ljubav su vodili, jer zemlja je bog,
gledam i više ništa ne tražim

***

ODA SVJETIONICIMA

Prvi svjetionik. Crvene i bijele pruge,
Otječe u zjenice, u sjenke
Pastelnih haljina koje podiže vjetar
Prazni se u sićušne prostore između prolaznika

U krajoliku je litica s koje se osipaju
Konopci i padaju po hridima
Jedan maslačak što odoljeva vjetru
Zarobljava me njegova agonija

Drugi svjetionik. Ima svog najstarijeg
Svjetioničara. Leži i znam, lijevim
Okom ga gledne. Humku sam prvo
Posula kamilicom, zatim izmrvljenim

Mimozama, a naposljetku je stigla
Vatra. Crna trava i kamenčići željezne rude.
Pravimo dugačke korake po stijenama.
Kuda će more kad svjetionici ćute.

I lažni odsjaji. Brodovi prolaze, brodovi i nade
Kao mala stabla u crnoj travi. Ja sam otkopčala
Košulju. Iza utrnuća. Ispred čovjeka koji je plakao.

Treći svjetionik. Slijedi put božiji
Iako je od pješčanih cigli. Zastrašujuće je sam.
A nekada je bio lud od ljubavi. I po
Pepeljastom nebu crtao kuće, kao žive dokaze sebe.

___________________________________________________________________

NAIDA MUJKIĆ je bosanska pjesnikinja. Objavila je nekoliko knjiga poezije. Predaje književnost.

ALESSANDRO SALVI, iz zbirke pjesama “Vježbenica iz metafizike za početnike – Eserciziario di metafisica per principianti”, dvojezično izdanje, 2019

poezija

COSI SCRIVEVA SEVER*

Mi trovo dentro il tempio, sotto l’abside:
dalle vetrate strane scaturigini
fanno il solletico alle mie sinapsi
addestrate ad arginare vertigini.

Questa miccia che imperterrita corre
annuncia un’esplosione in un dirupo;
nel fondo loculo s’occulta cupo
un grido che diresti proprio orrido.

Danza di spade in amplesso o duello
neppure so più che sia, a dire il vero.
Una fiamma si spegne, affoga il cero,
lungo il sentiero sibila un mantello.

Quando lui prega – somiglia alla mantide –
lascia un fruscio di sciabole semantiche.

*Josip Sever (Blinjski kut, presso Sisak, 1938 – Zagabria, 1989)

TAKO JE PISAO SEVER

U hramu sam, pod apsidom:
kroz vitraje čudni traci
golicaju mi sinapse
navikle da prkose vrtoglavici.

Ovaj fitilj što nepokolebljivo iščezava
navješćuje prsnuće u provaliji.
U niši svojoj mračni krije
urlik što, rek’o bih, užasava.

Jel’ to mačeva ples u snošaju il’ dvoboju
siguran nijesam ni sam.
Usnuli plam, vosak u vapaju.
Pustim drumom šušti plašt.

Dok moli – bogomoljki nalik –
semantičkih sablji čuje se krik.

(Sa talijanskog prevela Morana Papucci)

ALESSANDRO SALVI (Pula 1976.), oduvijek živi u Rovinju. Objavio je sljedeće knjige pjesama: Piovono formiche carnivore e altre inezie (Aletti, Villalba di Guidonia, 2008.), Rominjaju mravi mesožderi i druge sitnice (Apeiron, Rovinj 2011.), Santuario del transitorio (L’arcolaio, Forli, 2014.), i dvije tanke knjižice I fori nel mare (En Avant! Produzioni, Pistoia, 2011.) i Poesie scritte sul retro di scontrini (Fallone, 2018).