ČETIRI PJESME ČETVERO AUTORA IZ ZAJEDNIČKE ZBIRKE “NEMOJ SVOJU TUGU VEZATI UZ MENE”, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2023.

ČEMU SVE TO?

Znam da sam sjela na pod, na prljave bijele pločice
u kuhinji, u restoranu, na početku radnog vremena.
Ado je rekao kako je gotovo, Putin je napao Ukrajinu
i kako se valja ići obrijati na nulu.
Dijana se smijala, iako su joj sva tri brata u vojsci
i rekla kako ona ne vjeruje da će biti svjetskog rata.
Bambino se upravo mamuran došao presvući
u odoru konobara
i rekao kako trebamo u kurve i na droge dok još stignemo.
Vlado se smrknuto naslonio na šank
otvarajući knjigu dostave
i rekao, ako bace bombu na Zagreb,
ovdje smo barem sigurni pod zemljom.
Još uvijek sam sjedila na podu i čekala bilo kakav odgovor
od zelenog kružića pod imenom ‘Daria iz Kijeva’.
Nekako sam ustala i povukla u prolaz hodnika.
Zavrtjelo mi se u glavi od svih imena koje sam znala i
koje nisam znala.
I mrzila sam tada baš kao što nikada
u životu nisam mrzila,
zato što se sve ponavlja
i ništa nismo naučili kao Homo sapiensi,
zato što sam bila potpuno nemoćna
kao što sam to bila i prije,
zato što će Dariji trebati četiri dana
da se izvuče i stigne na sigurno,
zato što će početi brojanje leševa
i uništavanje u krvi, mesu i kodu.
Dijana me najviše isprovocirala
zbog ružičastog smijeha i umjetnih noktiju.

Nije znala odgovoriti na moje pitanje.

Nije znala ni što su Rusi radili kroz povijest
s onima koji su im stali na put.
Vlado i Bambino su umuknuli i bacili se na posao.
Ado je ostao sa mnom u hodniku.
Počeo je googlati vijesti pognute glave.
Gledala sam u to sitno tijelo odjeveno u bijelo.
Otac, muž, susjed, prijatelj, kolega,
toliko toga jedan čovjek može biti.
Izronio je iskonski strah da bi mogao nestati.
Prošla sam mu prstima kroz kosu
i rekla: molim te, nemoj se ošišati.
Dobro neću se valjda opet morati obrijati na nulu
kao onda kada sam bio u tenku.
I nemoj dirati ni bradu, rekla sam, stoji ti dobro.

Uzaludno su iz kuhinje zvali moje ime.

Josie, moramo raditi.
Ado, povraća mi se.
I meni, Josie, i meni.

Sklonio je od mene fotografije raketnog napada.

JOSIPA MARENIĆ (Zagreb, 1982.)

***

ŠUŠTANJE PASA

jebote,
sjedini tamo,
raskomoti se,
vadi iz vrećice sve šta si donio,
samo da prošećem psa,
dođem odmah.
vjerujem ja u sve tvoje zle supstance,
tvoje su tablete najbolje kad se uzmu natašte.
kako to misliš da ne znaš otvarati pive upaljačem?
sjedi tamo i ako dođe deda,
pozdravi ga,
ionako
ne čuje dobro,
možeš mu i opsovati mater,
sasvim svejedno je što kažeš.
jebote,
danas je divan dan.
stari mi je u bolnici,
sestra opet stoji na prozoru,
već sam joj rekao više od sto puta
da su sva njena samoubojstva jedno sranje.
jebote,
planina je divna u sumrak
otiču mi noge kad popijem previše,
nemoj da se stalno ponavljam bez veze.
otvori televizor kad odem sa psom na cestu
neka ekran samo šušti,
jebote,
nekad su televizori samo šuštali,
pričao mi pokojni frend,
nekad su televizori
na svim kanalima
koje izabereš
noću samo šuštali.
tako je to bilo,
kažu mudraci,
odvajkada.

ŽARKO JOVANOVSKI (Zagreb, 1966.)

***

LUĐAK

Povremeno bi
bilo lijepoo
ispružiti se nasred ulice
noću dok prometa
gotovo i nema,
raširiti ruke i noge,
izvaliti se na leđa,
pogled uprijeti do zvijezda,
brojati ih jednu po jednu,
pa malo dvije po dvije,
usporiti,
zastati,
prestati brojati,
zažmiriti,
progledati,
zažmiriti,
progledati,
naviknuti oči na dubinu
svemira i želja ondje posijanih,
zadržati ga.

Žive li želje dulje nego
njihovi vlasnici
koji su ih gore posijali?
Mogao bi se tako zamisliti
dok ti prilazi prvi automobil
nakon pola sata pustoši i mira.
Iz daljine se napadno čuje
trošenje guma po tamnom asfaltu
dok je još udaljen dalje od kilometra.
Zvuk postaje glasniji, razorniji,
približava se.
Vozi, procjenjuješ,
otprilike 75 km na sat.
Dozvoljeno je 60.
Naglo usporava.
Duga svjetla zamijenio je kratkima,
zaobilazi te.
Ipak staje.
Produživši još nekoliko metara,
pali sva četiri žmigavca,
podiže ručnu kočnicu,
izlazi iz auta.
Taman da će ti opipati bilo na vratu,
shvati da si živ i budan.
Spokojno ga gledaš,
osmjehneš se,
potvrđuješ mu da si živ.
Sprema natrag mobitel u džep traperica,
a već je bio spreman
nazvati policiju i hitnu.
Unezvijereno zavrti glavom,
upita te:
“Gospodine jeste li dobro?”
“Savršeno, nikad bolje”,
odgovaraš mu i to zaista i misliš.
Dvadeset pet mu je godina,
maksimalno dvije plus-minus.
Ni ti u njegovim godinama
ne bi znao izustiti ništa pametnije od:
“Pa što vam je, što se desilo?”
“Ništa, ništa, samo ležim.”
“Samo ležite?”
upita još jednom za svaki slučaj.
“Samo ležim”,
potvrđuješ mu dodatno
ono što je toliko očito kao
dva i dva.
Usput pomisliš:
On je jedan od onih koji
tri puta provjeravaju kvaku
prilikom izlaska iz stana
nakon što su zaključali vrata.
Okrenu ključ, odmaknu se pa vrate.
Pritisnu ponovno,
uvjere se da je sve dobro,
odmaknu se četiri koraka
pa se još jednom za svaki slučaj vrate.
Taman da će ju pritisnuti opet,
obrecnu se,
suzdrže,
kažu sami sebi:
“Sve je u redu,
to rade samo luđaci.
Sve je u redu,
ja nisam luđak,
ja nisam luđak.
Ne, nisam.
Sada ću se samo odmaknuti i
nastaviti putem kojim sam pošao,
sada ću samo nastaviti dalje.”
Učini korak,
minimalno se odmakne,
okrene natrag i ponovno ju stisne.

SINIŠA MATASOVIĆ (Sisak, 1980.)

***

ZEMLJA

Između nas je intermezzo.
Zabavan međučin u revijalnom tonu premošćuje radnje.
Prešućuje!
Tako postaje lakše! Koga je uopće briga što se volimo
prekovremeno.
Satnica je ista i nedjeljom.
Što pripiti grlimo duboko ukorijenjena stabla.
Grlimo se, mrzimo se, grlimo se!

Da sam te na vrijeme poslušao
danas bi plesali pogo i pušili
marokanski hašiš negdje na stjenovitim
obalama dalekog sjevera.
Imali bi puno zemlje, stado ovaca i čopor djece.

Ovako, rekorderi smo u ranjavanju.

Ispod noktiju čuvamo zemlju bez nasljednika.
Riječi su nam nagazne mine ukopane ispod jezika.
Oprezno na njih stavljamo upitnike. Teški smo.
A težina je presudna!

Kažem ti… ponekad bih htio
da me uspavaju veterinari.

ZVONIMIR GROZDIĆ (Zagreb, 1972.)

fotografija autora: Željko Buklijaš

TRI PJESME ZVONIMIRA GROZDIĆA IZ ZBIRKE “SAKUPLJAČI SOLI”, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2021.

PRIJE KIŠE

stare potkove zabijamo
u grede praznih kuća

kako samo cvile

kao napuštene
životinje u zoru

propali krovovi upijaju
živote tisuće
galaksija koteći
hladne šume iz pepela

za sreću potkivamo
mozgove nagrižene
žgaravicom uobraženo
tvrdeći kako savršeno
ne postoji

u daljini oštri zamah
vještog kosca
reže ljeto

***

KAMEN

preko dana smo cjelina!
obloženi kamenom metamorfnog podrijetla,
naoko stabilna građevina reprezentativnog izgleda.

noć nas pretvara u oblutke na šljunčanoj plaži.

možda baš tebe podigne nečija ruka
i baci savršenu žabicu morskom površinom.

***

EA EST NATURA HOMINUM

u praznoj kutiji šibica
čuvam mliječne zube
s vremena na vrijeme zavirim u tamu
ona miriše na kalodont od jagoda
katkad i na mokru koru drveta
stare cipele, samovolju i psovke

djetinjstvo je bilo rodeo na mehaničkom biku

kao većina proizvoda u našem kraju
moja nagla narav kontroliranog je podrijetla
ljepljive lovke za kuhinjske moljce
koristim za hvatanje ubojitih riječi
al’ u danima niskog tlaka zraka
nalik sam ribi iz uzgoja
buljavim očima
promatram rasipno nebo nad Učkom

razbacuje se mjesečinom
i poklanja zvijezde morskim dubinama

uz odgovarajuću ješku
mogao bih napuniti barku
nebeskim tijelima

***

ZVONIMIR GROZDIĆ rođen je 23. kolovoza 1972. godine u Zagrebu. Od 2000. godine živi i radi u Lovranu. S pjesmama i kratkim pričama zastupljen je u više zbornika poezije i proze.  Radove je objavljivao u književnim časopisima i na portalima za književnost, umjetnost i kulturu (Poezija, Republika, Riječi, Književna Rijeka, The Split Mind, Književno pero, Balkanski književni glasnik, itd.) Pjesme su mu prevedene na ukrajinski i objavljene u antologiji suvremene hrvatske ironične poezije Hrvatski pjesnički huligani, koja je nominirana za najbolju pjesničku zbirku u Ukrajini 2018. godine.
Za zbirku pjesama Pigmenti dobio je nagradu HKD-a “Književno pero” (za zbirku poezije u kategoriji izvan naklade tog društva). Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije i HKD-a iz Rijeke. Također je član uredništva međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost Alternator i glavni urednik književnog portala booke.hr.
Objavio je:
– Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya / Astroida, 2013./, pjesme
– Omlet od odabranih osmijeha / Bratstvo Duša, 2015./, pjesme
– Nuspojave / DADAnti, 2016./, pjesme
– Pigmenti / FRiKK, 2018./, pjesme
– Utroba / Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019./, lirsko prozni zapisi

POETSKO-PROZNI ZAPISI ZVONIMIRA GROZDIĆA IZ ZBIRKE “UTROBA”, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019.

DVADESET JEDAN

U moj prostor ulazi praznina. Zvuk joj je nepodnošljiv. Reski. Ton nestabilan. Tamniji. Nastaje pri trenju nepodmazanih riječi koje zatočene dozrijevaju na bijelim zidovima. Neke su i stare. Rasušene poput drvenih predmeta, trupa broda, grilja ili stolice za ljuljanje. Očajnički pokušavaju staviti točku gdje joj je mjesto. Ona neprestano izmiče. Možda smo samo trebali vježbati izgovor. Pritom ne mislim na izlike… na ono što smo spominjali kao razlog da opravdamo naše pogreške. Govorim o načinu na koji se izgovaraju glasovi. Čisti izgovor. Odnos. Ljubav. Rat. Slovo R. Urlik iz klaonice. Vrisak gorućeg stabla. Urasli nokat planete. Planine. Horror u mom slučaju. Al’ sad ionako nije bitno. Sklapanje drvene police osiguranja u skladištu apsurda podrazumijeva da se osjećam kao L’Étranger. Prije par dana, jedan mi je poznanik rekao kako je bolje imati tri psa nego ženu. Iza sebe ima tri propala braka. Iz svakog je izašao s kućnim ljubimcem. Sad svakodnevno šeta pekinezera, pudlicu i jazavčara po imenu Albert. Nedavno se spetljao sa starijom gospođom. Za rođendan joj je poklonio šnaucera. Stvarno nisam razumio o čemu govori. Pomislio sam, da se organizira izbor za najveću budalu on se sigurno ne bi javio, ali svejedno bi odnio pobjedu.

****

ČETRDESET TRI

Iz vlažnog poljupca izlijeće morska iglica. Nekoliko me puta snažno ubada. Oštećuje krvne žile. Ne štedi ni vitalne organe. Dublje posjekotine istog trena postaju dom crvene moruzgve i smeđe vlasulje. Iz otvorenih rana nastat će koraljni grebeni i otoci. Možda ćemo živjeti na jednom od njih. Nikad se ne zna. Zalijećući se, u polutami napada i oči. Desnim gledam kako se koprca, pokušavajući iz lijevog izvući svoj igličasti kljun prepun sitnih zubi. Kasnije u obje, još tople i vlažne duplje, sadi sjeme datulja. Zatim mi crnim koncem, duplim šavom, šiva ispucalu kožu. Potpuno uništene dijelove zamjenjuje rožnatim pločicama nepoznatog stvorenja. Kada završava filigranski posao, mrijesti se i odlazi. Ostaju mi odrvenjele ruke. Beživotno vise uz tijelo koje podrhtava. Ne osjećam tvoje dodire. Zid sam bez vertikalnih serklaža. Bez protupotresnih blokova. Ali rezultat je neočekivan. Gledamo se još neko vrijeme i odlazimo. Svako svojim putem.

_________________________________________________________________________

ZVONIMIR GROZDIĆ rođen je 1972. godine u Zagrebu. Od 2000. godine živi i radi u Lovranu. S pjesmama i kratkim pričama zastupljen je u više zbornika poezije i proze u Hrvatskoj, a i u zemljama okruženja. Radove je objavljivao u književnim časopisima i na portalima za književnost, umjetnost i kulturu. (Poezija, Riječi, Književna Rijeka, The Split Mind, Književno pero, Balkanski književni glasnik, Krik, Književnost uživo, Kvaka, Diogen, Književnost. org, Metafora, Helly Cherry itd.) Pjesme su mu prevedene na ukrajinski i objavljene u antologiji suvremene hrvatske ironične poezije “Hrvatski pjesnički huligani” koja je nominirana za najbolju pjesničku zbirku u Ukrajini 2018. godine. Za zbirku pjesama “Pigmenti” dobio je nagradu HKD-a “Književno pero” (za zbirku poezije u kategoriji izvan naklade tog društva). Član je Matice hrvatske, zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije i HKD-a. Također je član uredništva književnog časopisa Alternator. Objavio je: “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya“ /Astroida, 2013./, pjesme, “Omlet od odabranih osmijeha“ /Bratstvo Duša, 2015./, pjesme, “Nuspojave“ /DADAnti, 2016./, pjesme, “Pigmenti” /FRiKK, 2018./, pjesme i “Utroba” /Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019./, lirsko-prozni zapisi.