POEZIJA KAO SLATKO LUDILO, ulomci
Pjesnici su se odvajkada razlikovali kako svojom vanjštinom, načinom odijevanja, tako i ponašanjem. Njegovali su drukčijost, što namjerno, što nesvjesno. Jedni su zastupali prirodnost, puštajući da im kosmatost raste (brkovi i kosa) poput grmlja, drugi bi se olinjali kao biljarske kugle. Drukčijost su njegovali i u načinu života – dok je ostali svijet ustajao, pjesnici su išli na spavanje. Dok su drugi spavali na mekanim perinama, zagledani u strop baldahina, oni bi nerijetko ležali na klupi u parku, zagledani u zvjezdani svod. Dok su drugi išli sredinom mosta, oni bi se kretali njegovim krajnjim rubom, izazivajući sudbinu i đavla da im šapne tekst koji ostali „smrtnici“ nisu mogli čuti.
Dok je normalan svijet bio ono što jest, pjesnici su se vazda izdavali za nešto drugo. Jednom su bili divovi, drugi put patuljci. Jednom vrazi, drugi put anđeli. Jednom su rikali izdajući se za tigrove, drugi put bi cijukali u mišjoj rupi. Ni svoje misli najčešće nisu bilježili u normalnom položaju kao drugi ljudi. Honoré de Balzac nije mogao pisati ako se nije odjenuo u kaluđerske halje. Friedrich Schiller je nadahnuće nalazio u mirisu trulih jabuka koje je redovito držao na radnom stolu. John Milton je bio u stanju pisati tek između jesenske i proljetne ravnodnevice.
Pjesnici su oduvijek nastojali biti nešto drugo i netko drugi. Tvrdili bi da je njihov duh u svima. Iz drugoga bi govorili o sebi prvome. Iz drugoga bi motrili sebe njegovim očima, motrili bi se s distance i sa svih strana, ali se nikada nisu uspjeli potpuno sagledati te im se činilo da u njima prebiva stranac koji ih uhodi iz nejasnih razloga, jer „radi“ za nekoga drugog. Pjesnici bi se spašavali od uhode u sebi tako da bi se pretvarali u oblak, u zvijezdu, u anđela, u žabu, u ribu, u nebo, u ženu koju bi zatim zavodili i obljubljivali do iznemoglosti.
Pjesničko ludilo u starih Grka
Još su u Heladi mnogi držali da je priroda književnih genija „povezana s ludilom“, misleći na neurotičnost i psihozu od koje su mnogi patili. Tvrdili su da je pjesnik „sumanut“ i da se od drugih ljudi razlikuje, jer kao da je u isti mah i nešto više i nešto manje od njih; isto tako, nesvjesno kojim se on koristi bilo je nešto ispod i iznad razuma.
Teoretiziranje o izvanrazumu i iznadrazumu čista je spekulacija s obzirom na to da ni nesvjesnog stanja svijesti nema bez razuma. Nesvjesno je, baš kao i svjesno, poniklo iz razuma kakva-takva, pitanje je koji je domet razuma i do koje je granice razum u stanju stvari razumjeti.
O nesvjesnom nemamo previše saznanja, kao što, uostalom, nemamo dovoljno saznanja ni o svjesnom, o misaonom i duhovnom općenito. Jesu li kritičari stare Helade bili u pravu kada su pjesnike počastili epitetima kao što su „ludilo“ i „sumanutost“?
U pjesmi „Samome sebi“ pjesnik Arhiloh pjeva: „O, dušo, bezbrojnim jadima izmučena dušo, / Ponosna budi te se pred dušmanima junački isprsi! / (…) Dušo, ohola mi nemoj u pobjedi biti, / A ni poražena nemoj samo tugu sniti! / U radosti se ne uznesi, u bolu se ne ponizi, / Sjeti se, kako vrijeme u promjeni ko voda klizi!“ U pjesmi ni traga „ludilu“, a ni „sumanutosti“. Naprotiv, pjesma je vrlo umjerena, razborita i ljudska. Pjesnik, doduše, govori o bezbrojnim jadima svoje duše, ali nigdje nije vidljivo da je pod njihovim teretom pokleknuo ili skrenuo.
Zavirimo li u Arhilohov životopis, ni tamo nećemo naći nijednu mrlju. Naprotiv, otkrit ćemo da je bio izvanredno cijenjen i kao pjesnik i kao čovjek. Držali su ga „lirskim Homerom“ onoga doba. Pripisuje mu se da je tvorac „elegijskog distiha i jamba“, po svoj ih je prilici preuzeo iz narodnog pjesništva i potom ih dotjerao. Doduše, njegov je život pun pustolovina, pa pogiba kao vojnik, ali o njegovu životu nema ružnih priča.
Ni o Mimnermu, helenskome pjesniku iz 7. stoljeća prije Krista, nema ružne riječi, ni o njegovim pjesmama. Prvi u svoje elegije uvodi ljubavne motive. Pjesme su mu nježne i apatične, govore o ljudskoj boli i prolaznosti ljepote.
Sve najbolje i o Alkmanu, pjesniku iz istoga stoljeća. Drži se i da je jedan od osnivača helenske glazbe. Ukazao je na nove razvojne putove u helenskome pjesništvu. Alkman je ostvario spoj eolskog i dorskog stvaralačkog duha.
Možda su kritičari mislili na jednu od najistaknutijih helenskih pjesnikinja na prijelazu iz 7. u 6. stoljeće – Sapfu – kad su se pejorativno izrazili o tvorcima poezije. Ukoliko je to istina, utoliko je riječ o neistini s obzirom na to da se o Sapfinu životu zna malo. Ali ono što se izvjesno zna, to je da su izmišljane klevete i objede na njezin račun, što zbog ljubomore, što stoga što je žena. Također je znano da ju je Platon iznimno cijenio. Riječi spomenutih kritičara, sasvim izvjesno, nisu se mogle odnositi ni na Anakreonta, jer je on tipični predstavnik bezbrižna pjesnika koji slavi život i njegove čari. U njegovim vedrim pjesmama kriju se fine evokacije doživljaja cvijeća, vina, sunca, ljubavi i osebujne vedrine.
Objede kritičara nisu se mogle odnositi ni na ponajboljeg helenskog pjesnika Pindara, na prijelazu iz 6. u 5. stoljeće. Kao pjesnik bio je izvanredno cijenjen. Horacije uspoređuje njegovu liriku s „nabujalom rijekom koja plavi obale i buči u svom širokom toku“. Na njemu su se napojili pjesnici poput Hölderlina, J. W. Goethea, J. Leopardija… I u njegovu životopisu teško bi bilo pronaći mrlju.
Ne vjerujem ni da su helenski kritičari mislili na pjesnike poput Bakhilida, Kalistrata, Teokrita i druge. Pjesnikā uz koje pristaju epiteti „ludilo“ i „sumanutost“ ima, ali u kasnijim vremenima, no pojedinci nisu bili u tolikoj mjeri nastrani i ekscentrični koliko su stvarno bili bolesni.
No s pjesnicima nikad nismo sigurni – teško je znati kada su stvarno bolesni, a kada bolest glume. Pjesnici se vole hvaliti svojim slabostima samo da bi bili u središtu pažnje koju, drže, zaslužuju, jer su božanska bića, pa i sami bogovi i kraljevi, kako pojedinci vjeruju. Njihov je zadatak pretvoriti bolest u zdravlje, žalost u radost, prolaznost u vječnost. Poneki se pjesnik hvali kako može puno popiti ako nema ništa drugo. I sam znam autora koji zna reći: „Dečki, kak sam se ja napil, to nije za ljude, sedam dana nisam znal dojti doma.“
Psihijatri kažu da je i gluma bolest, kao i hipohondrija. Još je, dapače, i Demokrit smatrao da su svi pjesnici malo ćaknuti, odnosno bolesni. Govoreći o Helikonu u Beotiji, Apolonovu sjedištu i staništu muza, izjavio je: „Excludit sanos, Helicone poetas“ („Helikon isključuje zdrave pjesnike“).
Pjesnici se ne bune protiv takve atribucije. Oni kao da vole da ih se drži savršeno zdravima ili neizlječivo bolesnima. Moglo bi se reći kako je riječ o specifičnoj pjesničkoj bolesti, mogla bi se zvati „poetitis“, koja im služi kao svojevrsni izvor i spremnik energije za pokretanje svih mogućih supersenzibilnih senzora. Pomoću spomenute energije izvode magijski čarobni preokret, pretvarajući bolest u apsolutno i savršeno, prije svega, duhovno zdravlje. Jednako tako nastoje žalost pretvoriti u radost, prozu života u životnu poeziju, prolaznost u vječnost. No uspoređujući njihov cvijet (i „cvjetove zla“) sa stvarnim cvijetom, ustanovit ćemo golemu razliku u korist pravog cvijeta. Pjesnički cvijet nije u stanju proizvesti tako sjajne boje, zamamne raznovrsne mirise, postići fotosenzibilnost i maksimalno iskoristiti sunce. Naprotiv, pjesnici se za svoje cvjetove više koriste mjesecom i tamom kao hranom za njihove sokove. Pjesnički cvijet tek je donekle nalik maćuhici ili visibabi koja je žalosno objesila glavu. Pjesnički cvijet, kao ni spomenute maćuhica i visibaba, nema mirisa. Pjesnički cvijet je nedovršen, njegov miris i boju njegovi kreatori moraju stvoriti od sirovine imaginacije, sjećanja i budna sna. No pjesnički cvijet, na veliko iznenađenje, ima i jednu prednost u odnosu na pravi. Pjesnički cvijet ne vene tako brzo, moglo bi se reći da pjesnik uspijeva od sažete prolaznosti sklepati kakvu takvu rastezljivu vječnost. Pjesnikov cvijet u odnosu na pravi cvijet zapravo je umjetni cvijet koji pjesnik sam polaže na svoj grob. Istinska opasnost koja tom cvijetu prijeti jest da ga ljubitelji pravoga cvijeta proglase smećem i da završi na reciklaži.
Između delirija i genijalnosti
Na sreću ljubitelja poezije, pjesnici nikada nemaju slobodnog vremena, kao što se nikada i ne osjećaju apsolutno slobodnima. Slobodni svoje vrijeme traže u riječima koje oskudijevaju i slobodom i vremenom, pa (ih) riječi izmišljaju. Pjesnici su redovito u stisci i uvijek im se žuri, ali ne znaju kamo. U nedostatku jasna odredišta, puze u prošlost, kopaju po početku, sa strahom slute krajeve, odlaze u budućnost, podižu kule u oblacima, hode po napetom koncu iznad provalije između svijeta i nesvijeta. Udružuju se s bocom iz koje su prolili viski po glavi da provjere jesu li budni ili im se sve, pa i oni sami sebi, događa u nerazgovijetnom snu.
Pascal zatim govori o zdravom razumu. Riječ je o debeloj kontradikciji, jer razum i ne može biti nego zdrav. Nije li zdrav, prestaje biti razuman, prestaje biti uman, dolazi do pomračenja uma. Narod, doduše, govori o nezdravoj pameti, što je nepravilno.
Razum je, kako nas uči Rječnik hrvatskoga jezika (LZMK i Školska knjiga), „sposobnost shvaćanja pojmova, logičnoga mišljenja, rasuđivanja, raščlanjivanja, spajanja, zaključivanja…“. Sve to ne može onaj kojem je um bolestan.
Još je znameniti nizozemski liječnik Herman Boerhaave (1668-1738) ustvrdio ono u što su kreativci odavna sumnjali, govoreći napamet kako su genijalci duševni bolesnici, tko manje, tko više. Boerhaave je svoj nalaz uobličio na latinskome: „Est aliquid delirii in omni magno ingenio“ („Ima nešto delirijsko u svakom genijalnom djelu“). Prevedeno na razumljiv jezik, riječ je o „poremećaju svijesti“ koji je prožet „iluzijama, halucinacijama, razdražljivošću, nemirom“, drugim riječima, bunilom, buncanjem.
Boerhaave, kao i mnogi drugi psihoanalitičari, pritom zaboravlja ili nedovoljno ističe da ipak postoji znatna razlika između delirija pacijenata neznanstvenika, koji su po vokaciji političari, birokrati, menadžeri, i neznanstvenika umjetnika, odnosno pjesnika, jer poremećena svijest u pjesnika može biti poremećena u boljem smislu, koji još nije sasvim shvaćen. Njegove aluzije također mogu biti slike boljeg, ljepšeg i snošljivijeg svijeta. Kao što njegove halucinacije mogu biti proročanske. On toga i ne mora biti svjestan ako je instrument u rukama božanskoga. Nakraju, njegova razdražljivost može biti posljedica nemogućnosti da stvori svijet po slici srca svoga.
Među onima koji ne nalaze dovoljno opravdanja za „ludilo“ kreativaca jest i francuski liječnik Régis Debray (1940). U studiji “Ludilo u dramskoj umjetnosti” piše da poluludi zauzimaju važno mjesto u dramskoj umjetnosti svih vremena, počev od Tespisa, osnivača grčke tragedije. Régis ne misli samo na autore već i na njihove likove koji su ipak njihova svojevrsna projekcija, na Oresta koji je epileptičar, Ajaksa koji boluje od delirija i epilepsije, i druge.
Da bi se otkrila suština poezije, valja proniknuti u bit, u nutrinu njezina tvorca, pratiti nizove njegove svijesti, podsvijesti, nadsvijesti, njegova uma. Biografija pjesnika jednim dijelom krije i grafiju. Pjesnikova loša fizička uklopljenost može biti svjesna. On namjerno stvara napetost izlažući se pogibelji, jer više voli pjesmu kojoj je on pogonsko gorivo, negoli sebe. Držeći se one „Što je pjesniku gore, to je pjesmi bolje“ (Andrej Voznesenski), pjesnik je spreman na svako iskušenje, na svaku žrtvu.
Psihijatri zasada pronalaze devijacije koje su spremni nazvati zastranjivanjem, ne otkrivajući vezu s poezijom, jer to jednostavno nisu u stanju. Mnogi to čine iz senzacionalističkih pobuda, šokirajući medije otkrivanjem ludila tamo gdje ga potrošači ne očekuju. Psihijatar Manlio De Lellis (1941) na tom tragu objavljuje knjigu pod naslovom “Genij, razum i ludilo”. U njoj govori kako primijeniti psihijatrijska otkrića u interpretaciji povijesnih zbivanja, a središnju pozornost usmjerava na poglavlje „Sokratov demon“. Nakon ove isti psihijatar objavljuje i drugu knjigu sa sličnom problematikom, pod naslovom “Pascalova amajlija kao prilog povijesti halucinacija”.
Istaknuti pariški psihijatar Bénédict Morel (1809–1873) objelodanio je knjigu “Rasprava o degeneraciji čovjekove vrste” u kojoj je iznio niz zapažanja i dokumenata, kojima je potvrdio svoju tezu. „Mi zamišljamo degenerike“, kaže Morel, „kao ljude koji su se odmetnuli od prvobitnog ljudskog tipa. To odmetanje je nasljedno, i svatko tko ga ima postaje nesposoban da u socijalnoj zajednici vrši svoje funkcije kako valja. Duhovni napredak, zaustavljen je u njegovoj osobi, podvrgava se istoj opasnosti kao i njegovo potomstvo.“
Ovaj citat dovoljno govori da spomenuti degenerici nemaju veze s „degenericima“ koji rađaju poeziju. Morel o degeneriji govori kao o općoj bolesti, opisujući njezine izvanjske manifestacije, ne pronalazeći dublju vezu s kreativnošću.
Francuska obiluje autorima koji se bave bolestima psihe. Godine 1859. psihijatar Moreau de Tours objavljuje zapaženo djelo koje naslovljava “Patološka psihologija u svezi s filozofijom povijesti ili utjecaj neuropatija na intelektualni dinamizam”. Autor prvi put jasno utvrđuje korelaciju „bolesne psihe prema filozofiji i povijesti“. On tvrdi, kao i mnogi prije njega: „Genij, najviši izraz – nec plus ultra – intelektualne aktivnosti, jest neurotička ličnost.“
Pojavu „neuroza“ poravnava s pojmom „stanje egzaltacije“, dapače, proglašava je „sinonimom neuroze“.
Moreau de Tours je na tragu kad kaže: „Najpovoljniji organski uvjeti koji razvijaju duševne sposobnosti su oni koji rađaju delirij, zanos.“
Popularni talijanski psihijatar Cesare Lombroso (1835–1909) svojim je djelom “Genij i ludilo” podigao priličnu prašinu. Suprotstavivši se francuskim autorima, on je doslovno poistovjetio genijalnost i ludilo. Po tome bi ispalo da se na ludnicu može staviti natpis „Društvo pisaca“ ili „Akademija znanosti i umjetnosti“, „Društvo filozofa“ itd.
Čitatelji su djelo primili sa simpatijama. Najveći dio stručne kritike zamjerio mu je nepotpunost, nesređenost, neuvjerljivost, proglasivši djelo neznanstvenim.
Neki francuski psihijatri govore o „poluludilu“ (demifolie), postavljaju se negdje na pola puta između dviju krajnosti – posvemašnjeg zdravlja (kojega nigdje pod kapom nebeskom nema) i čistoga ludila. Pod pojmom „poluludila“ označili su osobe pomaknute pameti, koje nisu potpuni invalidi, već im je očuvan razum, kao i stvaralačke sposobnosti.
ZVONIMIR BALOG (Sveti Petar Čvrstec blizu Križevaca, 1932. – Zagreb, 2014.)
čovjek-časopis 