ČETIRI PJESME ZRINKA ŠIMUNIĆA IZ CIKLUSA “OD ZAPALJENIH LAMPI SVEČAN”

CRKVA SV. BARBARE

Sjeti me se Barbara
kad jednom
u Gornjem Vrapču budeš prolazila
pokraj crkve svete Barbare

Osvjetljavao sam je davnih dana
u prošlom stoljeću
kad vjerovao sam
da je oslikati crkvu svjetlom
isto kao i napisati joj pjesmu

A baš je bilo uzbudljivo, sjećam se
kad mi je arhitektica na Gornjem gradu rekla
neka reflektore za rasvjetu zvonika
postavim na kandelabar, onakav
kakav se koristi za plinsku rasvjetu,
a reflektori neka lebde
baš kao i reflektori u Berlinu, ona je to vidjela
… ili kao anđeli iznad grada

Smijao sam se, i poslušao je
a reflektori glomazni i smišni
levitirali su iznad kandelabra – sasvim bestežinski

A tijelo crkve
okupao sam svjetlom reflektorima opće prakse
skrivenima u betonske bunkere
a koje su obrtnici iz Gornjeg Vrapča
kasnije obukli u polirane kamene ploče
crvene kao mramor iz Carare …

A svjetlost je bila raskošna, topla
uzdizala se u nebo i prštala u vis
to jest – tamo gdje ne smije, tvoj profesor bi se ljutio 100%

Ali tada, u prošlom stoljeću
pojma nisam imao
da postoji svjetlosno onečišćenje

***

TUNEL „DEDIN“

jednom davno
trebao sam je projektirati rasvjetu
u tunelu
ispod prijelaza za divlje životinje

šef ga je nazvao:
medvjeđi tunel
a ja sam se zabrinuto upitao
koliko luksa treba medvjedu
nakon zimskog sna

godinama poslije
kad tunel svijetli noću, al’ ne i danju
a medvjeda se gega
po zelenoj livadi iznad portala
jedino na TV reklami

kupio sam knjigu pjesama
Prijelaz za divlje životinje
misleć’ da ću biti nešto pametniji

a i poetesu sam zamolio za potpis

***

A BILA JE TAKO LIJEPA …

Lijepa je bila Mademoiselle
Chanel, te noći
obasjana zlatnobijelim svjetlom
visokotlačnog natrija
na brzorastućoj aveniji velegrada

Blistala je iznutra
LEDenim svjetlom od 6500 Kelvina
i smiješila se pogledom
francuskim, pariškim i sve onako …
profinjeno, neuhvatljivo

kao francuski film
kao … C’est la vie

I ne nazirahu se
na njenom brončanom ramenu
cijevi svjetleće
ispod mutnog pleksiglasa

***

ZAPIS

kad svjetiljka potone
u sebe samu
tad svjetlo zaključa
u potpunu tamu

______________________________________

Ime mi je ZRINKO ŠIMUNIĆ, rođen sam u Čakovcu, gradu Zrinskih, u kraju „med dvemi vodami“, 9. ožujka 1961. godine. Zbog mog imena, a i grada u kojem sam rođen, djeca su me često zvala Nikola, Petar (Zrinski), ali i Fran Krsto (Frankopan). Naravno, Zrinski su bili junaci mog djetinjstva.
U rodnom gradu završio sam osnovnu školu. Zatim sam upisao gimnaziju Josip Slavenski, a koja je iduće godine spojena s Ekonomskom i trgovačkom školom u Srednjoškolski centar Čakovec. Srednjoškolsko obrazovanje završio sam kao suradnik u nastavi, odgojno-obrazovni smjer, s naglaskom na prirodnu grupu predmeta. U Čakovcu sam završio i Osnovnu glazbenu školu, svirao sam klavir, ali sam kasnijih godina zapustio sviranje. Vjerujem da se nešto smisla za ritam i melodiju danas osjeti u mojih stihovima.
Iako sam tijekom školovanja najviše afiniteta pokazivao prema povijesti i filozofiji, upisao sam Elektrotehnički fakultet. U odabiru studija presudno je bilo shvaćanje da treba „biti čovik na svom mistu, doktor, inžinjer“, a ja sam bio odličan đak – pa mi je i izbor studija bio „preširok“. Na elektrotehničkom fakultetu diplomirao sam na smjeru industrijske elektronike.
Cijeli svoj radni vijek radim kao elektroinženjer, projektant, a od toga gotovo 25 godina kao projektant rasvjete. Danas radim kao elektroprojektant „opće prakse“ u zagrebačkoj tvrtki Arhingtrade.
Živim u Zagrebu sa suprugom koja je inženjer matematike, a radi kao informatičar. Radi njene ljubavi prema planinama i ja rado planinarim, rekreativno, inače nisam sportski tip. U slobodno vrijeme najviše volim čitati knjige, podjednako prozu i poeziju, i gledati filmove. Pasionirani sam filmofil, donedavno sam posuđivao filmove iz posljednje videoteke u Zagrebu, videoteke „Pauk“ u Ozaljskoj ulici u Zagrebu, a koja danas više ne postoji.
Veći dio svog radnog vijeka bavim se pisanjem stručnih članaka iz područja rasvjete, objavljujem u časopisima iz struke, pa čak i u Jutarnjem listu, držim predavanja na stručnim skupovima.
Usporedno s pisanjem stručne „proze“ objavljujem i poeziju u književnim časopisima (Republika, Književna Rijeka, Most, Osvit …) i zbornicima poezije, sudjelujem na recitalima, držim promocije svojih knjiga poezije. Do sada sam izdao 5 knjiga pjesama, a koje su sve pripadaju erotskoj, ljubavnoj, hedonističkoj i refleksivnoj poeziji.
Mogu reći da ganjam dvije karijere – kao elektroinženjer i kao pjesnik. Član sam Hrvatske komore inženjera elektrotehnike, ali i Društva hrvatskih književnika.
Za svoju poeziju sam i nagrađivan. Dobitnik sam nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za neobjavljeni rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“  jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. „Jutro poezije“ je i izdavač ove knjige. Dobitnik sam i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“ te treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“.
 Od 2018. godine do danas više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) … Uvršten sam u najnoviju antologiju hrvatskog haiku: “Suvremeni hrvatski haiku – Nova antologija ” (uredili Tomislav Maretić i Nikola Đuretić), odnosno u antologiju kajkavskog haiku.

POEZIJA ZRINKA ŠIMUNIĆA (iz ciklusa “SUTONČICE”)

TEQUILA SUNSET

Sunce je odjednom zazlatilo grane
mokro lišće
i šiknulo
malinovac na nebeskim proplancima
protintalo
u potocima jarkih boja
točilo se na kuhinjskom zidu, zaplamsalo
u smočnici
i ostaklilo ognjen’ sag, sjaj kovine
u zrcalima zgrada

Al tamo, na istoku
nebo je bilo olovo
tmasto
i strašno
ko strašni sud

Vješta kulisa za mondenu
fotografiju
tamni svod u baroknoj alegoriji

gdje zlatokrug me zarobio, zaoblio
me u sobi mojoj, sobi istočnoj
predskazivao mi svjetlost nestvarnu, svjetlost
blaženih
Uz reguliranu halogensku žarnicu
plus
uz zalazeću sunčevu varnicu
slap žutog
spuštao se sa bijelog stropa, a potoci glazbe
“Ave Maria”
i Josipa Lisac bujali
u kaskadama zvona

I čitav je ovaj svijet
odjednom
postao soba, a soba akvarij
bijelo
– žutog svoda, krletka
zlatnih snova

***

SLIKA

Djevojka u lanenoj haljini, u bijelo-
kavenoj tkanini
išetala je bosa po toplom asfaltu
po sivkastom talku
i klizila bokovima kroz zračnu kupelj
treperavi suton
Ljubila je stopama zemaljski uzgon
zemljani uton

I njeni su koraci, gipki
nehajni
osvečanili bijelu nogu nježnim zanosom
i pričali
o ushitu tijela golim ticalom

jer ljepše se ugiba boso stopalo
otmjenije sviraju prsti tvarnim dodirom

tako da zamišljam: jednoga dana
djevojke će hodati gole
i bose
s biljem u kosi
s plesom grivni na pijanoj rosi

a pramenovi zemlje
bit će im pomadom:

ugljena prašina
po slapu bedra
terra rosa na vrhu nosa

i zemaljski ostaci
na tabanima
u mirisu kiše i ugaslih trava:

bit će znak
osobite uglađenosti nehajne
ma svečane
spokojne i strasne

***

SUTON

Kad vozim
po autoputu, a brisači pletu
pletu
po jesenjoj kiši i mlaze staklo

pljac … pljac …

strah me
da ne otkasam
u san

Odjednom
kroz slavonska polja proleti
zlatno
svjetlo
i prosije se kao sjetna sjetva

Ona
poškropi polja

pa utonem u meden dan
zablistan
kao san o drugoj planeti
zaljubljenoj
u nama nepoznato Sunce

I vidjeh nebo novo
i zemlju staru

Al’ nebo se i dalje gasi
pa odšumi
mene i moj tihi auto
u blagi
vodeni uton

***

SUTON

Slika koja stiže, stiže, klizi
sa zapada
malinovac je Sunca u brazdama
rijeka snova
krabulja zvijezda
ko omama dječje igre prije zalaza

Nebo je pečatni vosak, obale
zastiru dvore
boje uviru
u zanose zamišljena svijeta

Hoću li ovako idući … idući
odškrinuti vrata
nekog drugačije ostrašćena grada
svjetlo drugo
i okus drugi
urastanje
u ozračjima neproživljena leta

Ali svjetlo ovo
uvire u daljine poznate, porozne
sahnu sokovi
dječjih čarolija, snoviđenja
ljepljivih slika

Svjetlo ovo stiže, stiže, klizi
sa zapada

***

SVJETLOSNA PROBA

U suton
kad ljubavni parovi zaposjednu klupe
upalili smo reflektore
oko palače akademije
oplahnuli svjetlom kamene vijence, od opeke zid

Pod bijelim svjetlom
palača je
kulisasto zjevnula, zvjernula
oko sebe

A parovi se ljubili
nehajno, slatko …

Gle, ona djevojka
je opkoračila
svog dečka na klupi, balonerom
ga svila

Baš me zanima: da li je vješto
prstima bijelim
posmakla čipku i lagano, lagano
se skrila

I stari je pjesnik
akademije sijeda glava prolazio tuda
zgureno, polako

Okom
iluminaciju
nije tako

***

SUTON

na malom balkonu
moja mala susjeda
sjedi na betonu, vrti rizle
oblizuje mirise

bosu je nogu
prebacila preko ograde

drugu je savila
pored smička

svojim malim stopalom
miluje tišinu

fina kućna prašina
rosi joj tabane

***

SKICA

Rijetke su žene
koje u suton šeću bose
bez sandala u ruci

Poljubac kamenog grada
sivi talk asfalta
na putu prema luci

***

MORJE JE GUT
NORO GUT

ka uje

roleta svjetla
u svitanju zvijezda

kad mladi Slovenci
zapljuskuju
svoja dlakava bedra, drhtava
svoja
sirasta tijela, a ruke im plešu
iznad slanog sedla

tamo
tamo gdje su sunčevi
zalasci najljepši

zagledam se
u sukrvicu valova, lelujanje isprano
crvenog sutona

Zagledam se
kao u vrijeme koje će proći

Tako brzo …

I ostajem
bez odgovora

____________________________________________________

Ime mi je ZRINKO ŠIMUNIĆ, rođen sam u Čakovcu, gradu Zrinskih, u kraju „med dvemi vodami“, 9. ožujka 1961. godine. Zbog mog imena, a i grada u kojem sam rođen, djeca su me često zvala Nikola, Petar (Zrinski), ali i Fran Krsto (Frankopan). Naravno, Zrinski su bili junaci mog djetinjstva. Ipak, danas mi je Fran najbliži, duhovno najsrodniji, a pri tom mislim na Franovu erotsku poeziju, njegov „Gartlic za čas kratiti“.
U rodnom gradu završio sam osnovnu školu, a moja Prva osnovna nalazi se i danas preko puta pekarnice oca najpoznatijeg međimurskog glazbenika Josipa Štolcera Slavenskog. Zatim sam upisao gimnaziju Josip Slavenski, a koja je iduće godine spojena s Ekonomskom i trgovačkom školom u Srednjoškolski centar Čakovec. Vrijeme fuzija, vrijeme udruženog rada i vrijeme Stipe Šuvara. Srednjoškolsko obrazovanje završio sam kao suradnik u nastavi, odgojno-obrazovni smjer s naglaskom na prirodnu grupu predmeta, danas se tome tepa kao STEM grupi predmeta. U Čakovcu sam završio i Osnovnu glazbenu školu, svirao sam klavir, ali sam kasnijih godina zapustio sviranje. Vjerujem da se nešto smisla za ritam i melodiju danas osjeti u mojih stihovima.
Iako sam tijekom školovanja najviše afiniteta pokazivao prema povijesti i filozofiji, upisao sam Elektrotehnički fakultet. U odabiru studija presudno je bilo shvaćanje da treba „biti čovik na svom mistu, doktor, inžinjer“, a ja sam bio odličan đak – pa mi je i izbor studija bio „preširok“. Na elektrotehničkom fakultetu sam diplomirao na smjeru industrijske elektronike.
Cijeli svoj radni vijek radim kao elektroinženjer, projektant, a od toga gotovo 25 godina kao projektant rasvjete. Danas radim kao elektroprojektant „opće prakse“ u zagrebačkoj tvrtki Arhingtrade.
Živim u Zagrebu sa suprugom koja je inženjer matematike, a radi kao informatičar. Radi njene ljubavi prema planinama i ja rado planinarim, rekreativno, inače nisam sportski tip. U slobodno vrijeme najviše volim čitati knjige, podjednako prozu i poeziju, i gledati filmove. Pasionirani sam filmofil, danas posuđujem filmove iz posljednje videoteke u Zagrebu, videoteke „Pauk“ u Ozaljskoj ulici u Zagrebu.
Veći dio svoj radnog vijeka bavim se pisanjem stručnih članaka iz područja rasvjete, objavljujem u časopisima iz struke, pa čak i u Jutarnjem listu, držim predavanja na stručnim skupovima.
Usporedno s pisanjem stručne „proze“ objavljujem i poeziju u književnim časopisima (Republika, Književna Rijeka, Most, Osvit …) i zbornicima poezije, sudjelujem na recitalima, držim promocije svojih knjiga poezije. Do sada sam izdao 5 knjiga pjesama, a koje su sve pripadaju erotskoj, ljubavnoj, hedonističkoj i refleksivnoj poeziji.
Može se reći da ganjam dvije karijere – kao elektroinženjer i kao pjesnik. Član sam Hrvatske komore inženjera elektrotehnike, ali i Društva hrvatskih književnika.
Za svoju poeziju sam i nagrađivan. Dobitnik sam nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za neobjavljeni rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“ jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. „Jutro poezije“ je i izdavač ove knjige. Dobitnik sam i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“ te treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“.
Od 2018. godine do danas više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) …