
CRKVA SV. BARBARE
Sjeti me se Barbara
kad jednom
u Gornjem Vrapču budeš prolazila
pokraj crkve svete Barbare
Osvjetljavao sam je davnih dana
u prošlom stoljeću
kad vjerovao sam
da je oslikati crkvu svjetlom
isto kao i napisati joj pjesmu
A baš je bilo uzbudljivo, sjećam se
kad mi je arhitektica na Gornjem gradu rekla
neka reflektore za rasvjetu zvonika
postavim na kandelabar, onakav
kakav se koristi za plinsku rasvjetu,
a reflektori neka lebde
baš kao i reflektori u Berlinu, ona je to vidjela
… ili kao anđeli iznad grada
Smijao sam se, i poslušao je
a reflektori glomazni i smišni
levitirali su iznad kandelabra – sasvim bestežinski
A tijelo crkve
okupao sam svjetlom reflektorima opće prakse
skrivenima u betonske bunkere
a koje su obrtnici iz Gornjeg Vrapča
kasnije obukli u polirane kamene ploče
crvene kao mramor iz Carare …
A svjetlost je bila raskošna, topla
uzdizala se u nebo i prštala u vis
to jest – tamo gdje ne smije, tvoj profesor bi se ljutio 100%
Ali tada, u prošlom stoljeću
pojma nisam imao
da postoji svjetlosno onečišćenje
***
TUNEL „DEDIN“
jednom davno
trebao sam je projektirati rasvjetu
u tunelu
ispod prijelaza za divlje životinje
šef ga je nazvao:
medvjeđi tunel
a ja sam se zabrinuto upitao
koliko luksa treba medvjedu
nakon zimskog sna
godinama poslije
kad tunel svijetli noću, al’ ne i danju
a medvjeda se gega
po zelenoj livadi iznad portala
jedino na TV reklami
kupio sam knjigu pjesama
Prijelaz za divlje životinje
misleć’ da ću biti nešto pametniji
a i poetesu sam zamolio za potpis
***
A BILA JE TAKO LIJEPA …
Lijepa je bila Mademoiselle
Chanel, te noći
obasjana zlatnobijelim svjetlom
visokotlačnog natrija
na brzorastućoj aveniji velegrada
Blistala je iznutra
LEDenim svjetlom od 6500 Kelvina
i smiješila se pogledom
francuskim, pariškim i sve onako …
profinjeno, neuhvatljivo
kao francuski film
kao … C’est la vie
I ne nazirahu se
na njenom brončanom ramenu
cijevi svjetleće
ispod mutnog pleksiglasa
***
ZAPIS
kad svjetiljka potone
u sebe samu
tad svjetlo zaključa
u potpunu tamu
______________________________________
Ime mi je ZRINKO ŠIMUNIĆ, rođen sam u Čakovcu, gradu Zrinskih, u kraju „med dvemi vodami“, 9. ožujka 1961. godine. Zbog mog imena, a i grada u kojem sam rođen, djeca su me često zvala Nikola, Petar (Zrinski), ali i Fran Krsto (Frankopan). Naravno, Zrinski su bili junaci mog djetinjstva.
U rodnom gradu završio sam osnovnu školu. Zatim sam upisao gimnaziju Josip Slavenski, a koja je iduće godine spojena s Ekonomskom i trgovačkom školom u Srednjoškolski centar Čakovec. Srednjoškolsko obrazovanje završio sam kao suradnik u nastavi, odgojno-obrazovni smjer, s naglaskom na prirodnu grupu predmeta. U Čakovcu sam završio i Osnovnu glazbenu školu, svirao sam klavir, ali sam kasnijih godina zapustio sviranje. Vjerujem da se nešto smisla za ritam i melodiju danas osjeti u mojih stihovima.
Iako sam tijekom školovanja najviše afiniteta pokazivao prema povijesti i filozofiji, upisao sam Elektrotehnički fakultet. U odabiru studija presudno je bilo shvaćanje da treba „biti čovik na svom mistu, doktor, inžinjer“, a ja sam bio odličan đak – pa mi je i izbor studija bio „preširok“. Na elektrotehničkom fakultetu diplomirao sam na smjeru industrijske elektronike.
Cijeli svoj radni vijek radim kao elektroinženjer, projektant, a od toga gotovo 25 godina kao projektant rasvjete. Danas radim kao elektroprojektant „opće prakse“ u zagrebačkoj tvrtki Arhingtrade.
Živim u Zagrebu sa suprugom koja je inženjer matematike, a radi kao informatičar. Radi njene ljubavi prema planinama i ja rado planinarim, rekreativno, inače nisam sportski tip. U slobodno vrijeme najviše volim čitati knjige, podjednako prozu i poeziju, i gledati filmove. Pasionirani sam filmofil, donedavno sam posuđivao filmove iz posljednje videoteke u Zagrebu, videoteke „Pauk“ u Ozaljskoj ulici u Zagrebu, a koja danas više ne postoji.
Veći dio svog radnog vijeka bavim se pisanjem stručnih članaka iz područja rasvjete, objavljujem u časopisima iz struke, pa čak i u Jutarnjem listu, držim predavanja na stručnim skupovima.
Usporedno s pisanjem stručne „proze“ objavljujem i poeziju u književnim časopisima (Republika, Književna Rijeka, Most, Osvit …) i zbornicima poezije, sudjelujem na recitalima, držim promocije svojih knjiga poezije. Do sada sam izdao 5 knjiga pjesama, a koje su sve pripadaju erotskoj, ljubavnoj, hedonističkoj i refleksivnoj poeziji.
Mogu reći da ganjam dvije karijere – kao elektroinženjer i kao pjesnik. Član sam Hrvatske komore inženjera elektrotehnike, ali i Društva hrvatskih književnika.
Za svoju poeziju sam i nagrađivan. Dobitnik sam nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za neobjavljeni rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“ jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. „Jutro poezije“ je i izdavač ove knjige. Dobitnik sam i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“ te treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“.
Od 2018. godine do danas više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) … Uvršten sam u najnoviju antologiju hrvatskog haiku: “Suvremeni hrvatski haiku – Nova antologija ” (uredili Tomislav Maretić i Nikola Đuretić), odnosno u antologiju kajkavskog haiku.
