KRATKI ULOMAK IZ RUKOPISNOG ROMANA “HOTEL WARTBURG” ZORANA ŽMIRIĆA

− Daj ruku − govori stari dok drži raskriljeni kaput i čeka da mu priđem.
Okrećem mu leđa i uvlačim jednu pa zatim drugu ruku u rukave kaputa. Hvata me za ramena i okreće poput zvrka. Zakopčava mi dugmad, provjerava jesam li čvrsto utegnut pa još jednom zapovijedi:
− Daj glavu.
Poslušno se naginjem prema njemu, na što mi on na glavu navlači krznenu kapu. Objašnjava:
− Zima je vani, da nisi skidao kapu.
Kimam u znak potvrde. Stari s kape odvrće umetke za uši, pa mi ih zavezuje ispod brade. Odmjeri me, zatim zadovoljno kimne.
− Zima je zato što je veljača. Kako se još kaže veljača?
− Februar – jedva protisnem jer mi je vezica čvrsto stisnuta pod bradom.
− Tako je, februar. Cijeli svijet govori februar, samo smo mi najpametniji pa kažemo veljača.
Stari mi pruža svoj debeli kažiprst koji obujmim dlanom, pa izlazimo iz stana. Malo kasnije drndamo se u Wartburgu. Stari na semaforu vadi češalj iz džepa, začešljava svoju gustu, crnu kosu, još jednom je zagladi dlanom prema natrag pa nastavlja vožnju. Dok gleda ravno ispred sebe, pita me:
− Jesi zapamtio kako se zove seka?
− Maja.
− A kad je rođena?
− 12. veljače.
− Veljača ili kako još?
− Februar.
Stari šuti, ali znam da je zadovoljan. Konačno parkiramo ispred velike bijele zgrade. Na ulazu stoji stara i u rukama drži ogromni zamotuljak od bijele plahte. Stari izlazi, zaviruje u zamotuljak pa staru povode prema autu. Stara korača oprezno, prepušta starome da je vodi kao da ne zna sama doći do auta, a kamoli ući u njega. Smješta se na zadnje sjedalo pokraj mene, dok stari u prtljažnik ubacuje torbe. Stara me gleda, gladi me po kosi i smije se.
− Hoćeš vidjeti seku? – pita.
Spušta prema meni bijeli svežanj. Navirujem i duboko u bjelini nazirem malu glavu s gustom crnom kosom.
− Susjeda Ruža je rekla da si stalno povraćala dok ti je seka bila u trbuhu zato što beba ima jako puno kose.
Stara se umorno smije i miluje mi obraz. Stari vrti glavom dok pali auto i kreće. Motor štekće, jedva čujem staroga kako govori:
− Eh, šta bi Ruža dala da može povraćati.
Stara kao oparena diže pogled sa sestre:
− Naći će si Ruža nekoga, a ti ne pričaj gluposti pred djetetom.
Zatim pogleda mene pa sestru, pa se ispravi:
− Ne pričaj gluposti pred djecom.
U retrovizoru vidim kako se stari i stara smješkaju.

_________________________________________________________________________

ZORAN ŽMIRIĆ rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski.
Dosad je objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002.), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.), Blockbuster (VBZ, 2009., AdPublik 2012., Brambles / Amazon, 2015., Фaбула 2018.), Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.), Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.), Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018.) i Kaleidoskop (Hena com, 2019.)
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: finalist VBZove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Blockbuster (2009.), finalist tportalove književne nagrade za najbolji roman – Blockbuster (2010.), dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.), dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Putovanje desnom hemisferom (2014.), pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe (2013.), finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču književnog festivala Odakle zovem (2016.).
Dobitnik nagrade “Fran Galović” 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019.)
Roman Pacijent iz sobe 19 prvi je roman hrvatskog autora koji tematizira Domovinski rat, a koji je objavljen u Srbiji (Književna radionica Rašić, 2019.).

ZORAN ŽMIRIĆ (Rijeka, 1969.), iz zbirke kratkih priča “Kaleidoskop”, 2019.

ODRAZ

Vraćajući se kući posljednjim gradskim autobusom, zakunjao sam na sjedalu. U jedan mah zaustavili smo se na stanici, zbog čega sam se prenuo iz sna i s lijeve strane ugledao čudan prizor. U mrklom mraku stajala je trošna kućica žute fasade s osvijetljenim prilazom, a ispred nje rasvjetni stup koji je cijeloj slici davao dojam gotovo nalik prizoru iz bajke. Ono što me zbunilo nije bila kuća kao takva, već to što se nalazila s lijeve strane ceste. Tuda sam godinama prolazio i znam da se ta žuta kuća, kad se ide iz grada, nalazi s desne strane. Dok sam se u čudu pitao sanjam li ili se kućica na neki neobjašnjiv način preselila na drugu stranu ulice, pogledao sam udesno i ugledao identičnu scenu. Tad sam konačno shvatio da je slika s lijeve strane odraz. Autobus je zatvorio vrata i krenuo, žuta kućica je nestala, a ja sam u prozoru ugledao tipa nalik na mene kako zapanjeno zuri u mene. Zapitao sam se putujem li uopće ili stojim, dok mjesta prolaze pokraj mene. Više nisam znao ni kamo idem, ni koji sam pravi ja.