TRI PJESME ZORANA PEŠIĆA SIGME (1960 – 2019) IZ ZBIRKE “PASTERNAKOVO UŽE”, Povelja, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2017.

KAKO DIVNO IZGLEDA MAČKA KADA SPAVA

Kako divno izgleda mačka kada spava,
sanja šarene svetove,
čovek lepo izgleda kada spava
samo dok je beba,
kasnije
hrče uklješten ružnim snovima,
ustaje umoran od svega

ne znam ni kako bih ti pročitao ime
Solveig Dommartin
na srpskom,
zašto te je izdalo srce pre vremena,
nigde nisu izmešani radost i tuga kao u tvom pogledu,
čulna usta, dobronamerne lokne, Vendersova heroina,
na trapezu su istine drugačije za obične ljude,
i da mogu kao anđeo da čujem misli svakog,
prislonio bih glavu uz neku mačku,
devet života, devet snova, Solveig,
tajna na pretek,
vrati se u suton, dok kroz berlinske ulice
ubrzano švrljaju farovi automobila,
dok se pale ulične svetiljke,
i niko ne skače sa mosta, i svi pevaju
s Linkin Parkom najbolje pesme,
vrati se na sims odakle puca pogled
na gužvu zabludelih pešaka,
devet života, devet snova, Solveig,
divno izgleda mačka kada spava,
kao ti, katalizator nežnosti,
tajna na pretek

***

PROŠAO JE JOŠ JEDAN DAN

Prošao je još jedan dan,
pred ogledalom, u njemu sam ceo,
i soba sa nameštajem,
vazduh memljiv, buđav ko san,
mrak je sobe deo, duše deo,
stolica je bez naslona,
zaboravi nešto od ovog sveta
da nada postane svetlija,
ništavilo kraj prozora,
obuzdali ga jahači talasa, meteorolozi,
surov vetar zaklanja breze,
kud koji ljudi moji, meteorolozi

majka ispržila punu vanglu krofni,
nema ko da ih jede,
milioni novih automobila na parkiralištima,
nema ko da ih kupi, nema ko da ih vozi,
mačke cunjaju svu noć gradskim kvartovima,
nema ko da ih mazi

tražim po uglovima prašnjave sobe,
nema nikoga, turobna je mistika
kao oklagija u kuhinji,
kroz prozor ravnica od asfalta,
huji bruji prašina snega zakovitlana,
opaki stakloresci ne zamenjuju stakla u boji,
ništa nije tužnije
po meri ptica od suludog metala

u suštini trebalo bi glasnije raslojavati
svežinu vazduha,
druže Kafka, stavi u zapisnik:
prošao je još jedan dan

***

DICK LAURENT JE MRTAV

Dick Laurent je mrtav. Gde sam to ja? Gde se to budim?
Noć je neprolazna, a sve sam stvari pogubio negde usput, i
mokra je trava, mesečina kao staklo seče senke u nepovrat,
i glas mi je izgubljen, a tišina naduta nada, da pukne grana
pod nogama, nevidljivi potok da zažubori šturo kao čegrtaljka,
i lete neke spodobe, iznad zvezda crna im krila odsecaju pozadinu
vasione, sve je to izvan straha, nepojmljivo, užas je proneveren
za sva vremena koja su se stekla do ovog trenutka,
i neće se uzdići od sada do poslednjeg otkucaja kvarka,
niz ulicu kotrlja se vetar od dahova mačaka koje sanjaju,
nema nikoga da pokaže izlaz, put je takav
da na njemu zauvek ostajem sam.

Reka
pred našim očima nije ona koja se vrtloži u našim snovima,
žalosno je: put je reka, a reka je put,
nema krvi na mojim rukama, a nema oproštaja
za reči koje nisam izgovorio, nisam stvorio
male, šarene, umiljate, u pravo vreme,
ne, kada ona već zaboravi da je sreća još uvek moguća,
ona koja je meni ljubav, kojoj sam mogao biti ljubav,
da perje leti samo ako udahneš duboko, izdahneš,
i ljuljuškajući usporeno klizi niz strmine vazduha

_______________________________________________

ZORAN PEŠIĆ SIGMA bio je urednik časopisa za književnost, umetnost i kulturu Gradina.
Autor je više knjiga poezije i proze. Rođen je 1960. u Beloj Crkvi, a studirao je fiziku u Nišu. Bio je urednik, glavni i odgovorni urednik i v.d. direktora niškog Studentskog kulturnog centra (1985-1990). Od 1990. do 1999. radio je u Domu kulture Niš kao urednik filmskog programa, urednik Niškog analitičara, letopisa kulture grada Niša, te kao glavni urednik programa.
Pesme su mu prevođene na bugarski, makedonski, poljski, italijanski, rumunski i grčki.
Između ostalog, dobitnik je književne nagrade “Biljana Jovanović” za 2018. godinu, koju mu je Srpsko književno društvo dodelilo za knjigu “Biće sve u redu”.
Preminuo je 17. septembra 2019. u Nišu u 59. godini.

TRI PJESME ZORANA PEŠIĆA SIGME (1960, Bela Crkva – 2019, Niš) IZ ZBIRKE “BIĆE SVE U REDU”, Medivest, Niš, 2018.

GAVRANSKI GRAK
(tekst o usamljenosti)

Ispod odela tmurno telo
u džepu rupa
pejzaž kroz koji stupa
mali put od dasaka
jedna me reč uznemiri
druga dotuče
plava me smiri
a siva u san odvuče

na šta to gavrani krešte
ko zmija tesne svoje
svukla je noć haljine od zvezda
i tmuša gorka kroz vetar veje
hladno je to prazno u očima

na šta to gavrani krešte
slatko je sunce
pod crnim krilima

iz komšiluka valja se miris
pečenice od bundeve
odavno nisam kušao tu blagost
da su druga vremena
pozvonio bih na vrata
i zamolio za parče

***

PROGNANI I NEDOSTIŽNI
(poema vernosti)

1.
Raščupane su barbike utonule u mrak
ne možeš da zaspiš
deca teško crtaju cvet
koji samostalno raste ispred kuće
s čijeg se krova kovitla dim

toliko vedrine u prizoru
godinama nisi umrežila snom

osluškuješ

nema koraka u praznoj sobi

u tegli nekad majoneza
žubori kadifa i gerber
u akvarijumu leluja ribica
ko će nahraniti njenu usamljenost
sanja li ona da je u reci
nezaštićena staklenom pregradom
koju čistimo jednom nedeljno

jednom godišnje krečimo sobe u belo

jednom u životu napuštamo Boga
da proverimo koliko je pust ovaj svet
iza svih pregrada koje su nas snašle
odkad smo se spleli prognani iz bašte
u kojoj jedosmo voće koje nismo smeli

raščupane su barbike utonule u mrak
ako ti je teško da zaspiš
seti se šapata na jastuku
koji ti je svake noći donosio tople priče
da brže porasteš

a sad… poletimo zajedno

2.
Bio sam daleko
i znam šta znači biti odvojen

šta znači biti zauvek odvojen

tim strahom žive pesnici
i nedostižni mali gubitnici

na pustom ostrvu i deca postaju zla
na pustom ostrvu i monah je zabrinut
da je Bog gluv da je materija tek
pusto sklonište pred vetrom ništavila

3.
Koju frizuru da ti napravim danas
moja soba za snove širi se u ogledalu
nadima se dok ne pukne
u tužno lice na kojem
uvek kasno primetim promene
koju frizuru da ti napravim danas
prenežna barbiko deca će te na kraju dana
bezuslovno raščupati

4.
Kada je sunčano volim da vozim bicikl
ništa nije tako dobro kao brza
zdrava vožnja biciklom lišćem prekrivenim
puteljcima u prirodi
vožnja rolšuama je takođe dobra vežba
i možeš je izvoditi svuda:
kod kuće u parku na trotoaru
sve što ti je potrebno
veliki ravni prostor
glatke površine… i naravno
par rolšua

ovaj moj svet je dobra vežba
za onaj koji želim

5.
Pogodi gde se nalazim

Ovidije Solženjicin

nisam više siguran
da je decu dobro učiti
da sve stvari dovode u red

nasmešite se molim
ovom haosu
u kojem smo smešteni opaki
i ranjivi ko maslačak vetrom

sve nas otkida i nosi
gde nam niko ne pogađa misao
gde nam niko kada je naš zlatan
momenat upravo prošao

zalepi sličicu barbike na pravo mesto
pod rednim brojem s poleđine
Ovidije Solženjicin
videli su srednjevekovnu damu
u haljini boje neba u ponoć

odakle ih ja to gledam

6.
Šta nedostaje
sve nedostaje
hajde da se igramo
večnosti i smrti
šta nedostaje
sve nedostaje
učitelja i doktora
pođi sa mnom u prodavnicu odeće
izaberi večernju haljinu
za tvoju barbiku
šta još nedostaje
sve nedostaje
kad god pomisliš da me poznaješ
sve moje ružne navike
i moju nezgrapnost i ćutanje
hajde da se igramo
šta nedostaje
sve nedostaje
prognani i nedostižni
raščupani i svileni
šta nam nedostaje
sve nam nedostaje
utonulim u mrak
u ljubav u ljubav u ljubav u mrak
u ljubav u mrak

***

BIĆE SVE U REDU

Biće sve u redu
sve će doći na svoje mesto
ulice će uspavati automobile
oko ponoći
zvezde će vratiti grad
pijanom nebu
parkovi će opkoliti vetar
sa sviju strana
i on će se smiriti
na klupi

a gde je ta ponoć
gde nebo
vetar
to je manje važno
svuda je isto kada je sve u redu
kada je sve na svome mestu
i automobili su jednako parkirani
i zvezde pouzdano trepere
i vetrovi sede
mirno na svojim klupama
samo da je sve u redu
samo da je sve na svome mestu

niko ne umire
niko se ne rađa
bezbrojno smo malo
zaspali
i pokvarena ploča ponavlja
melodiju
biće sve u redu
sve će doći na svoje mesto
oni koji su bili tu ‒ još su tu
oni koji su otišli ‒ tamo su još uvek
i niko ne prisluškuje odjeke
u pustom hodniku

promene – kome trebaju promene
video sam čoveka jednom
kako sedi u fotelji na ulici razrušenog Groznog
video sam ga na televiziji
sedeći u potpuno jednakoj fotelji
njegove oči spokojno su govorile
biće sve u redu
sve će doći na svoje mesto
ispićemo u zdravlje
zaboravljenih u šumskom potoku
zapalićemo cigaretu
za ono malo para što nam preostane
kupićemo čokoladu deci
deci naše dece bar
ratovi su prošlost
ružni snovi su ratovali
posle ratnih filmova
ratovi su se završili
kao program
snegom koji treperi u efiru
biće sve u redu
sve će doći na svoje mesto

krevet koji smo kupili
i u kojem spava neko drugi
i krevet koji plovi
nizvodno od našeg detinjstva
i ona ruka koja nam je mrsila kosu
i ona ruka koja nam je štipala
belo meso
pisma koja smo poslali
i pisma koja nikad nismo dobili
noći koje smo propili
i noći koje smo štedljivo čuvali
za bolje sutra
ljubav koja nam je oduzeta
i ljubav koju smo oteli
sve će doći na svoje mesto
biće sve u redu
nanizano spokojno
kao noć u vatri ničega
kao u čizmi dobroćudnog Boga

DVIJE PJESME ZORANA PEŠIĆA SIGME IZ ZBIRKE “PASTERNAKOVO UŽE”, Povelja, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani“, Kraljevo, 2017.

KAKO DA OPIŠEŠ TUGU A DA NE UPOTREBIŠ TU REČ

Neko je pokucao na vrata, pritisnuo zvono,
kada si ih otvorio
nisi zatekao nikoga, ko je to bio, poštar,
nema pisma, računa, književnog časopisa
koji ti redovno stiže, možda mlekadžija,
nema mleka u flašama još iz devedesetih,
kada ga je čika Mile donosio na bicikli čak iz Huma,
kakvo je to gusto mleko bilo, dva prsta kajmaka,
ko je to bio, nestrpljivi prosjak,
ili komšijin prijatelj koji je umesto svetla
pritisnuo zvono, pusto stepenište, zatvoriš vrata,
oni koji te vole nisu prisutni,
oni koji su te voleli nisu prisutni,
oni koji će te voleti nisu prisutni

izgubio si omiljenu olovku, onu što najlepše
tragove ostavlja u malom notesu u kojem si zapisao
adresu pesnikinje iz Severne Irske,
broj telefona turističkog vodiča u Asprovalti,
i spisak stvari koje si nabavio za proslavu godišnjice,
jednom si probao da zapišeš i pesmu,
nije ti uspelo, svejedno, oduševljen si bio žvrljom,
jer omiljena olovka je ostavljala sigurnu putanju za sobom,
onu koja priliči sudbini, priliči odlučnosti
da se istroši do kraja, i šta ćeš sada bez nje,
odustao si od traženja, nisi otkrio tajnu putovanja,
ne mora sve da bude zapisano
kad već nisu prisutni oni koji te vole,
kad već nisu prisutni oni koji su te voleli,
kad već nisu prisutni oni koji će te voleti

***

PAKAO TO SU DRUGI

Pakao to su drugi, napisao je premudri,
nisam mu verovao, zašto mu nisam verovao,
nisam bio toliko mlad, već tada sam osetio mržnju
na svojoj koži, i zavist, i gorčinu izdajstva,
napuštenost, i glad, i ljubomoru, lukavstvo,
škrtost, i laž, da, bio sam mlad, i sve sam
shvatao olako, važno mi je bilo
to što sam imao narandžasti stereo gramofon,
što sam do iznemoglosti slušao Physical Graffiti,
ploču iz Engleske koju mi je poštar doneo na ruke,
(plaćanje pouzećem u dinarima)
što sam velike postere iz Džuboksa slobodno
kačio na zidove svoje sobe, niko mi nije branio
dugu kosu i zvonarice, niko mi nije zanovetao
što se smucam Deliblatskom peščarom,
i Dumačom, o blagosloveni mirisi čistog peska,
i snolikih borova na valovima čistog peska,
između progala, kleke i bagremovog gustiša,
na Rujevim urvinama, gde zastane srndać,
pretrči divlja mačka, grokće divlja svinja,
a visoko u valovima plavog peska lebdi orao,
onaj koji vidi svaki pokret, tekunicu, miša,
sve sam shvatao olako, i tajnu putovanja čaplje
tik uz vodu močvarne Đurice, između ševara
i potopljenih čamaca sve do ušća Kanala u Dunav,
na čijim obalama smo nalazili grnčariju iz neolita,
sve sam shvatao olako, i to što je silno vreme
prošlo nezapaženo, hej, od neolita,
igrao sam fudbal dok god u danu ima i tračka
svetla, mnoge sam dane proveo u čistom bunilu,
čitao Hesea i Froma, obilazio grobove
na Katoličkom groblju, čitao imena umrlih olako,
udvarao se olako, i stideo olako stihova izgovorenih
na mesečini

Pakao to su drugi, glava ti je u rukama,
posle mnogo vremena, za zvezde samo olinjali trenutak,
ništa nisam naučio,
o premudri, ispred ogledala nema nikoga

___________________________________________________________________________

ZORAN PEŠIĆ SIGMA bio je urednik časopisa za književnost, umetnost i kulturu Gradina.
Autor je više knjiga poezije i proze. Rođen je 1960. u Beloj Crkvi, a studirao je fiziku u Nišu. Bio je urednik, glavni i odgovorni urednik i v.d. direktora niškog Studentskog kulturnog centra (1985-1990). Od 1990. do 1999. radio je u Domu kulture Niš kao urednik filmskog programa, urednik Niškog analitičara, letopisa kulture grada Niša, te kao glavni urednik programa.
Pesme su mu prevođene na bugarski, makedonski, poljski, italijanski, rumunski i grčki.
Između ostalog, dobitnik je književne nagrade “Biljana Jovanović” za 2018. godinu, koju mu je Srpsko književno društvo dodelilo za knjigu “Biće sve u redu”.
Preminuo je 17. septembra 2019. u Nišu u 59. godini.