PROFESOR
Umirovljeni profesor Perjačić ima stari, katodni televizor. Na njemu je heklani tabletić, na tabletiću ukrasne figurice. Policajac s kapom pod miškom, svećenik s raspelom, trgovački putnik, poštar. Tabletić je heklala njegova pokojna supruga. Artritičnim prstima tjerala je niti u mrežu koja će loviti prašinu dok se ne skori i postane tamnožuto igralište za stonoge. Profesor Perjačić neće brisati prašinu. Ne zato što doktoru znanosti, kulturalnom antropologu i nekadašnjem svjetskom putniku ne pristaje takav svjetovni posao, nego zato što prašinu sad već i ne vidi. A i nije ga briga. Ta, on je spavao u džunglama Indokine, družio se s ljudožderima na Borneu, bratimio se s papuanskim vračem i skrivao ga od mačeta seljana koji su ga optuživali za epidemiju kolere! Zar sad da se opterećuje prašinom i stonogama?
Desno od televizora stoji spatifilum, napola suh. Dobio ga je od kćeri. Brinuo se o njemu neko vrijeme, duže nego o gljivi koja je radila kefir, ali na koncu je i od toga odustao. Ostalo bilje koje mu je kćer poklonila odavno je povenulo. Spatifilum je najduže izdržao, godilo mu je zračenje iz katodne cijevi. Da si cvijet umije sam naliti vodu, možda bi imao šansu. Kći je mislila da starcu treba neko društvo, sadržaj, zadatak, smisao života pa mu je stalno kupovala biljke. Onda je ostala bez posla pa si to više nije mogla priuštiti.
To je bilo dobro. Biljke su mu išle na živce.
Sad je penziju davao kćeri pa ga je prestala zapitkivati zašto si ne kupi novi televizor, onaj tanki, plazmu. Nije joj mogao objasniti da na plazmu ne stane tabletić, ne bi to shvatila. Osim toga, ovaj televizor je naučio i popravljati kad zatreba, svestran je on. Zadnji put je osim odvijača i lemilice morao upotrijebiti i gabonski ritual za vraćanje iz mrtvih, ali na kraju ga je ipak popravio. A plazmu ne bi znao.
Prestao je uzimati lijekove. I to je neka ušteda pa koliko potraje. Po njegovoj računici, ako bez lijekova preživi još dvije godine, uštedio je za sprovod. Više ne izlazi iz stana, odjeću mijenja nedovoljno često, pere se neredovito, zarastao je u bradu i rijetku kosu. Ne razgovara s ljudima, samo sjedi na kauču i gleda televiziju. Dokumentarce. Titlove vidi loše, ali dokumentarci su često sinkronizirani, a i kad nisu, on razumije mnoge jezike. Intelektualac ima znanje u glavi, ne na Wikipediji.
Samo utone u ofucani tapecirung, opruge se poslušno rasporede među kičmene pršljenove i pusti da pred njim defiliraju egzotične afričke životinje, socijalni problemi trećeg svijeta ili štogod je već Đelo Hadžiselimović ovog puta odabrao. Pojača zvuk da nadglasa zujanje hladnjaka i puca si u glavu elektronskim topovima, tušira se njihovim mlazovima dok ne speru starački epitel s lica i utisnu mu šarene, bogato saturirane slike u rožnicu.
Ne ustaje kad zvone na ulazu u zgradu. Neka zvone nekom drugom, njemu sad lete ptice iznad južnih mora. Ne čuje kad zatvaranje vrata odjekne stepeništem, niti korake koji se penju na njegov kat. Ptice se gnijezde, traže hranu, to je pitanje života i smrti.
Onda odjednom – slika nestaje. Ekran je crn, zvučnik šuti. Ptice su odletjele. Profesor je zatečen, usta mu se nijemo miču, oblikuju:
“Ma što…”
Lampica na dekoderu ne gori. Nema zujanja hladnjaka. Nema struje.
Iz hodnika zgrade čuju se pokreti, škljocanje, kao zatvaranje ormarića… Uz duboki uzdah i škripanje zglobova ustaje i žuri do vrata, tlak mu raste, prsti drhte dok hvata kvaku. Na hodniku je muškarac u radnoj odjeći, s velikim logotipom HEP-a. Kutija s alatom njiše mu se u ruci, dok se udaljava od brojila i žuri prema stepenicama. Perjačić, kapilare mu cvatu po izboranom licu, viče za njim:
“Stanite! Što je ovo?”
Mladi radnik sliježe ramenima. Vilica mu se pomiče, prebacuje žvakaću s lijeva na desno:
“Niste platili… Dopis vam je u sandučiću, platite pa će Vam opet uključiti… Ja tu ništa ne mogu.”
“Mladiću, električna energija je civilizacijski doseg, ne možete mi je uskratiti! Pa da imam, platio bih!”
Električar je, to mu se jasno vidi na licu, umoran od ovakvih razgovora. On ima posao, možda i obitelj koju treba hraniti. Radne zadatke treba izvršavati, isto kao što i račune za struju treba plaćati. Slušanje pritužbi nije u opisu njegova posla:
“Gospodine, što ja tu mogu? Ja Vam moram obustaviti isporuku električne energije. Možete podmiriti svoje obaveze i platiti ponovno uključenje. Ja moram postupiti po nalogu”, okreće glavu i odlazi. Na koncu, misli si, što da mu kažem, starac je sam kriv. Živio je dovoljno dugo da uštedi novac za struju, ako na to nije mislio ranije… Ha, to je njegov problem. Ali profesor Perjačić mu je za leđima, koščati prsti grabe električara za rame:
“Ne mogu podmiriti, jer nemam novaca! Ne možete mi isključiti struju, čuješ?! Idiote jedan, vrati se i uključi je!”
Električar se trza, otresa ruku sa sebe. Idu mu na živce ti starci, previše ih je. Žive sami u stanovima dostatnim za četvero, guše zdravstveni sustav svojim kroničnim astmama, dijabetesima i osteoporozama, njihove mirovine prazne proračun, a oni žive vječno, kao vampiri, ustali iz grobova samo zato da bi sjeli na stolice u autobusu, jer oni moraju u grad baš onda kad je najveća gužva, kad pošteni, vrijedni ljudi idu zarađivati za život, i onda takvi starci ne plaćaju struju, i onda je on negativac kad radi svoj posao i dođe je isključiti.
“Makni ruku s mene, ej!” glas mu zvuči strogo, prijeteći. Prešao je na “ti” i štrca slinu kroz zube. Starac mu izgleda kao osušena riba; ako ovo eskalira i on bude morao potegnuti šaku, neplatiša bi se mogao raspasti.
Profesorovo lice iz crvenog postaje ljubičasto. Usna mu se trese, ruke mu se tresu, sav se trese. Da je mlađi, zgrabio bi električara za grlo. Ali nije. Ne može, svjestan je toga. Zato samo stoji, zuri u dušmanina i bučno diše. Mladić mu se podsmjehuje:
“Stari, vrati se doma, nemoj umrijet tu na stepenicama.”
Profesor mijenja boju lica još jednom. Grčevito se hvata za grudi.
Jebote, stvarno će umrijet! Što ću onda? prolazi električaru kroz glavu.
Profesor si trga dugmad s požutjele košulje, grebe noktima. Tu se izbrazdana prsa nadimaju, hropću i pište hvatajući zrak…
Samo mi je ovo trebalo! Električar osjeća kako mu se koža ježi, ponovo postaje profesionalan i prelazi na “Vi”: “Je… Jel Vam dobro?”
Tu njegovo staro srce lupa nepravilne ritmove iz džungle…
“Ajde, vratite se lijepo u stan, sjednite malo, uzmite vode, šećera… Skupit ćete već za tu struju…”
Tu, o tankoj vrpci od upletene ljudske kose, visi kožna vrećica koju mu je na rastanku poklonio njegov pobratim, papuanski vrač. U nju profesor već izvježbanim pokretom zavlači prste i grabi fini, mekani prah te ga baca u lice HEP-ovcu. Čestice lebde u zraku. Šareni, svjetlucavi oblak. Ne padaju, vrtlože se kao žive, čuje se kako tiho šapću jedna drugoj dok se lijepe mladiću za lice, ulaze mu u oči, nos, pluća.
Umirovljeni profesor Perjačić ima stari, katodni televizor. Na njemu je heklani tabletić, na tabletiću ukrasne figurice. Policajac s kapom pod miškom, svećenik s raspelom, trgovački putnik, poštar i električar s kutijom alata.
_____________________________________________
ZORAN KRUŠVAR već dvadeset godina zabavlja, iznenađuje i uznemiruje čitatelje svojim pričama. Do sad je objavio niz knjiga:
“Najbolji na svijetu” (Mentor, 2004.)
“Izvršitelji nauma Gospodnjeg” (Mentor, 2007.)
“Zvijeri plišane” (Knjiga u centru, 2008.)
“Kamov se vraća kući” (Mentor, 2010.)
“Zaljubljeni duhovi” (V.B.Z., 2011.)
“Poduzmi nešto” (Izdavački centar Rijeka, 2011.)
“Flumen Obscura” (Hrvatsko društvo pisaca, 2015., kao dio kolektiva Fluminati)
“Zlatni retriver” (Gradska knjižnica Rijeka, 2018., kao e-knjiga)
“Disaster – dijagnoza modernog biznisa” (Crocon, 2020., u suradnji s Lindom Poščić Borovac, Anom Zoričić i Veronikom Uravić Čolak)
“Grickonja užasa” (Hangar 7, 2021. Ilustratorica: Ivana Babić)
“Šuma iza grada” (Hrvatsko društvo pisaca, 2022.)
Njegovi radovi dobili su nekoliko nagrada, uključujući nagrade Sfera, Artefakt i Best Corporate Book, a omiljeni pokemon mu je Snorlax.
Kad ne piše knjige, uči programirati video igre koristeći Unity i C# te ovim putem traži posao u gaming industriji.
U međuvremenu pije puno čaja i sanjari o šumama.
– o knjizi Šuma iza grada: “Šuma iza grada čarobno je mjesto. U njoj možete susresti vile, vještice, zombije, krokodile i umirovljene akademske građane koji preživljavaju sakupljajući samoniklo jestivo bilje. No, što se dogodi kad se, kao dio projekta turističke zajednice, u šumu odjednom usele partizani?
Knjiga “Šuma iza grada” uvodi bizarne i fantastične pojave u svima prepoznatljivu hrvatsku svakodnevicu, a priče o životu radničke klase podvlači likovima iz bajki i horor filmova.
Autor je žanrovski svrstava u magijski kapitalizam.”
čovjek-časopis 