Dodijelili su mi ga kao druga u stroju. Neka sam proklet, druga u stroju. Zadužiše me za njega, natovariše mi ga na vrat. Svatko tko je bio primjeran bio je zadužen za jednog takvog zločestog druga u stroju. Rekoh primjeran, proklet bio, zbog te riječi umalo ne zamrzih čitav svijet. Primjeran drug, primjeran pionir, primjeran skojevac, primjeran graditelj. Primjeran, što još sve ne, proklet bio, primjeran posranko. No takav je bio red, kunem se.
Bilo je proljeće 1946. godine, prvo proljeće poslije rata. Otad je sigurno prošlo tisuću godina. Sjećam se samo toga, uhvatilo je ružno vrijeme, snijeg. Mećava. Velika se snježna oluja nadvila nad zemlju i sve je rascvjetalo drveće zavila u led, u bijelo. I sve odjednom utihnu, izgubiše se prekrasni i bezbrojni zvukovi netom započeta proljeća, ništa, ništa nije ostalo od te lijepe, jake svjetlosti. Led. Toga se sa sigurnošću sjećam jer sam imao kratke proljetne hlačice sašivene od šarene talijanske deke. Snijeg je bio visok, do pasa. Sve, sve je pritisnuo, pokrio.
Mi smo bili tužna gomila gladne i prljave djece, siročad. Zločesti crni mali gadovi, kako su nas zvali dobri odgojitelji. Lovili su nas po poljima, vrtovima, šumama, po hambarima, stijenama, po debelom snijegu. Neka sam proklet, nismo se predavali. Nismo mogli znati da će nas odvesti u dom, pod krov, da će nam dati krevet, toplu kavu i krišku kruha s marmeladom, da to čine za naše dobro, da nas zbrinu, kao ni za sve ostale mučne rabote do detalja predviđene domskim redom. Zakonom, neka sam proklet. Dobro je to, no mi se svejedno nismo predavali, kažem vam, čitavo su nas proljeće poput zvjeradi lovili odredi dobrovoljaca Crvenoga križa, odredi odgojitelja i svakojakih lovaca.
Moram priznati, ja sam se brzo predomislio, nakon sedam dana. Sâm im se, proklet bio, predadoh. Dobro, rekoh, ne želim previše žalostiti srce svoga ujaka, Ilka Kostadinoskog, i svoje zlatne ujne, Kole Kostadinoske. Dobro, rekoh, izaći ću iz praznog hambara, dosta sam se družio s miševima. Ipak, moj ujak Ile, moj dobri ujko Ile, kada sam krenuo, na rastanku, kad mu pružih ruku da se pozdravimo, kunem se, ostavi vile kojima je čistio gnoj iz štale, obrisa ruke o koljena i prsa pa me zagrli tako snažno da mi se učinilo da će mi sve kosti popucati. Reče:
– Leme, sine! Leme, nećače, neću ti reći zbogom, ne bio ja Ile Kostadinoski ako te ne vratim s tog prokletog mjesta – to reče takvim glasom da su ga mogli čuti čak i oni koji su stajali kraj rijeke, kao da je želio da ga svi čuju. Uto odnekud zadihana pristigne i ujna Kola s mojim sestričnama Stojnom i Marom, mojim milim sestričnama. No ujko ostade muškarac, tada se ni na što nije obazirao, i dalje me je snažno držao uza se (sigurno nije osjećao moj bol), sve me je snažnije privijao uza se vičući: – Želim da mi vjeruješ, Leme, nećače! Tako mi ovoga zlatnog sunca, Leme, spasit ću te. (Gospode, sivo, snježno nebo veselo se otvara nad našim glavama, nazire se zraka sunca i ta nam blaga svjetlost pobjedonosno pokazuje da je proljeće. Neka sam proklet, proljeće.) – Vjeruj mi, Leme, ujkino, spasit ću te! (Na to je ujna naćulila uši! Njezine izbuljene oči kao da rekoše: – što, što?!) – Ništa, Leme – reče tiho ujak, a u očima mu zabljesnu suza, kunem se – samo neka prođu ove puste, gladne godine –reče. – Vidiš i sam, Leme – reče posve tiho – vidiš kako se teško živi, nikome nije dobro, sine. Što se može, milo, moraš poći u tu tamnicu.
Neka sam proklet, tako je rekao – tamnica. Ja zasigurno tada još nisam mogao znati što znači ta riječ, općenito sam bio vrlo prost i neuk. Sa svojih dvanaest godina potpisivao sam se EM jer nikako nisam htio zapamtiti slovo L, podsjećalo me je na nešto vrlo loše. Završio sam samo jedan razred i mislim da nisam bio za neke veće nauke. U to sam vrijeme, priznajem, poznavao tek malo riječi, a i to sve neke ružne, koje vam nikako ne mogu navesti jer su mi sada poznata njihova dublja značenja. Kad se samo sjetim svoga tadašnjeg rječnika, neka sam proklet, odmah se počnem preznojavati, duša mi se crveni od srama. Kunem se, baš u tom tužnom i vrlo žalosnom trenutku, u trenutku rastanka, na toplom bunjištu vidjeh kako jedan mlad, bijesan pijetao sa strašno užarenom kitom zvjerski nalijeće na jednu krotku kokicu koja je svojim nožicama čeprkala po gnojivu i, ni pet ni šest, besramno je povi poda se, ma u sekundi, tek što sam trepnuo, neka sam proklet, a da ona ne ispusti ni krk. Kako lijepa stvar, oni se prcaju, ali to nije bila moja riječ, kunem se. Tomu me poučio moj djed Kostadinoski, laka mu zemlja, zapravo – on bi tako rekao da je bio živ, da je opet ležao ovdje, pod strehom, grijući se na proljetnom suncu, izbacujući težak led iz grudi. Neka sam proklet, u takvom trenutku djed bi se sav topio, postajao bi plava, blještava kapljica. Ohoho, rekao bi mašući rukama, sve se činilo poletjet će u nebo, ohoho, prcaju se, Leme! Bio sam ljubimac svoga djeda Kostadinoskog i on me svemu podučavao. Znam i zašto mačke zimi po cijele dane i po cijele noći mijauču. Znam i za pse, i za krave, znam zašto me ujna ponekad mazi po glavi i daje mi kruha sa sirom samo da izađem iz kuće, znam i koliko moga dobrog ujku ljuti kad se vučem po stepenicama pa ne zna što će sa sobom dok ne izađem. – Hajde, idi, udavio se dabogda! – izbezumljivala bi se ujna u takvim trenucima. Kunem se, znam mnogo takvih stvari koje sada izostavljam jer moram odmah, odmah poći, spazio sam suze u ujninim očima. To me je već posve otjeralo. Neka sam proklet, da je potrajalo još jedan trenutak – mislim da bih umro, srce bi mi se raspuklo.
– Leme, zbogom, neka ti je u zdravlje, ali nemoj što bilo govoriti okolo jer će te zlo snaći, Leme, držala sam te kao da si moj, da znaš! Kao goluba sam te čuvala, da znaš!
– Oh – rekoh suosjećajući – oh, dobro, ujno – želio sam još koju riječ izustiti, no ona je još jače zaplakala i ja sam konačno morao, morao sam poći. Neka sam proklet, toliko sam želio da se taj trenutak produži, da pogledam na slatko bunjište. Najviše me ražalostiše krotke kokoši, užasnuh se pomislivši, bože, rastajemo se, gotovo je. Mislio sam, nigdje drugdje na ovome svijetu nema kokoši, i još takvih milih i tako dobrodušnih. No s moje strane bilo bi sasvim bezosjećajno svako zadržavanje, nisam želio previše žalostiti srca svojih dragih rođaka. Takav sam, proklet bio, po prirodi, ne želim ostati ni minute ondje gdje mi nije mjesto. A i te suze u ujninim očima; više volim smijeh. Kakav li sam nekada smijač bio, neka sam proklet, svi oko mene pucali bi od smijeha, mislio sam da mi nema ravna! A najčešće sam bio sâm, bez ikoga svog u životu. Ponekad kada bih se sjetio toga, kako bih se slatko, kako bih se luđački smijao, kao kakva sirota budalica. Neka sam proklet, nadolazio bi mi neki luđački smijeh, nikako se ne bih mogao zaustaviti. Sjećam se, i on se tako smijao, moj drug, Kejtenov sin, vidjet ćete, ludo se smijao. Neki iz doma, a posebno oni iz uprave, koji su mislili da znaju sve, govorili su da je malo udaren, da ni sam ne zna zašto se smije. No, neka sam proklet, on je znao zašto se smije. Sve ih je odreda prešao, takvih nam je govnara već svima bilo preko glave, kakav je to bio smijeh. Ono s drvom samo je on mogao smisliti, neka sam proklet. Ohoho, kako su se svi prešli, čak i tatica, drug Ariton Jakovleski. Nego, što sam pričao, o rastanku, da, te su me suze utopile. Znao sam da su lažne, znao sam da su nečiste, neka sam proklet, zašto plače kad će potom istoga trena ujaka živa pojesti zato što mi je rekao da će me vratiti. Kunem se, vidio sam kako ga je u tom času neprijateljski pogledala, da je mogla, vilama bi ga probola. Neka sam proklet, za tih sedam dana koliko sam bio sakriven u hambaru kamo sve ona nije poslala jadnog ujaka da me pronađe. Kunem se, tražili su me i pod kamenom i pod drvetom. O, bože! Sada zbogom, možda ću se jednom i vratiti da spasim ujaka – hajde, Leme, idi, idi, milo, kao da mi je govorio njegov tužan, nesretan pogled. A zapravo se nikako nisam mogao odvojiti od toplog, čarobnog bunjišta. Neka sam proklet, to mi je najviše zamućivalo um, sve sam pomišljao da se tu krije nešto veliko, nešto neočekivano, neka slatka tajna. Morat ću se vratiti jednoga dana, mislio sam, kleo sam se u duši.
– Zbogom, mile sestrične!
– Zbogom, Leme! Zbogom, lijepi bratiću Leme!
– Zbogom!
– Nikad se ne vratio dabogda! – ne izdrža moja dobra ujna, za sretan put na trećem me koraku blagoslovila. Neka sam proklet, blagoslov.
Pođoh ne posve tužan, pođoh s nekom čudnom, nepoznatom srećom, čitav sam put do Baske prešao sretno. Kunem se, blještalo je proljetno sunce, na snijegu još jasnije, još jače. Oh, kakva ljepota, vidik se širio posvuda naokolo, topio se snijeg, dok sam prolazio poljem, nešto je toplo poput struje ulazilo u mene, tresla me neka čudna, divna groznica.
s makedonskog preveo Ivica Baković
__________________________________________________________________
ŽIVKO ČINGO (Velgošti kraj Ohrida, 1935 – Ohrid, 1987), klasik makedonske književnosti druge polovice 20. stoljeća. Studirao je književnost, radio kao učitelj, urednik časopisa, kao novinar na Radio-televiziji Skopje, zatim u Centru za političke studije, bio je savjetnik u makedonskom Ministarstvu kulture te ravnatelj Makedonskog nacionalnog kazališta. Bit će i utemeljiteljem te predsjednikom Makedonskog društva pisaca. Dijelom je novog vala makedonskih pisaca koji su se pojavili na književnoj sceni nakon Drugoga svjetskog rata.
U novelistiku je uveo nove teme, kritički odnos prema stvarnosti, metaforički i simbolički izraz te specifičan odnos prema raznorodnosti jezika. U gotovo svim djelima zaokupljen je dramatičnim političkim, društvenim i gospodarskim promjenama u doba rata i poraća, o kojima piše s ironijskim odmakom. Majstor je jezične stilizacije, fabuliranja, psihološkog portretiranja likova i aktualizacije svagdašnjice. U realističke načine pisanja unosio je naturalističke, fantastične i groteskne motive.
Pisao je kratke proze, romane i dramske tekstove. Autor je osam zbirki kratkih priča, triju romana, isto toliko filmskih scenarija. Posebno se ističu njegove knjige novela Paskvelija (1962), Nova Paskvelija (1965) i Zaljubljeni duh (1976) te romani Srebrni snjegovi (Srebrenite snegovi, 1966) i Velika voda (Golemata voda, 1971). Autor je drama Obraz (Оbrazov), Klokanov skok (Kengurski skok), Makavejski praznici itd.
Roman Velika voda donosi kolažnu priču o dvanaestogodišnjem dječaku Lemu, ratnom siročetu kojega ujak i ujna više ne mogu uzdržavati te ga u proljeće 1946. smještaju u dom za ratnu siročad. Bivša ustanova za liječenje kriminalaca pretvara se u sklopu nove komunističke države u sasvim posebno edukativno središte s ciljem stvaranja novoga čovjeka, koje svojom organizacijom i postupcima podsjeća na zarobljenički logor.
Odabrana pripovjedna perspektiva ona je dječaka Lema koji u prvom licu pripovijeda svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost provedene u sirotištu sve do zime 1949. godine, opisujući niz čudesnih događaja koji su obilježili njegovo i odrastanje ostale djece u visokim zidom ograđenom domu.
Napisan evokativnim, lirskim stilom ironijskog distanciranja, u kojemu je česta upotreba metafora i slika, istovremeno je to i realističan, a na trenutke i surov roman koji pripovijeda prijelaz iz doba nevinosti u svijest o čovjekovoj limitiranosti, ali i o povremenoj mogućnosti njezina prevladavanja.
Taj klasik suvremene makedonske književnosti preveden je na više svjetskih jezika, među njima francuski, engleski i talijanski, adaptiran je za kazalište, a 2004. dobio je i filmsku adaptaciju.
čovjek-časopis 