MOGUĆ JE ŽIVOT
Moguć je čak i tvoj vlastiti život, samo hrabro
izreci što ti nedostaje, zadršku ostavi u vilajetu
praznine zavičaja.
Ispij srebrni pehar i sanjaj ostrvo puno vjetra sa
lišćem što ne lebdi već sigurno leti.
Obiđi svaku suštinu, srž ti ne treba, sam budi
kost.
Suzi se, ali nikad ne izgradi drugi oblik.
Budi oblak svoj, i kiša će te zaobići.
***
USPAVANI VULKAN
Mrak pokriva vulkan, dok noćne leptirice
ostrašćeno srljaju na ulične lampione.
Ko zna išta o plamenu i životu?
Pamtimo anegdote o ljubavi, slova i snove, sve
do časa kada umine um, umoran od trezvenosti
i pokušaja, što ih živi pijesak halapljivo guta.
Ime, puno života, rijetkima je dostupno, što ne
štede sebe a let im je sudbina.
Oblutak na suncu mami umorni pogled,
zapretene trepavice omeđuju vulkan na
horizontu.
Riječ se nekad nespretno izgubi u jutrima
rosnim, i kao da se zaljubi, dječački naivno,
i plačljivo i strasno gleda u krošnje što je
nadvisiše.
Kao nož prolazi mi san kroz maglu osvita zore.
Žudnja za koracima, koji u pepelu ne ostavljaju
trag.
Zaludni su oni što ih svugdje ima.
Odlasci se ponavljaju a zemlja, zemlja ne žuri.
Ne idi, jer vatru će vulkan ipak prosuti, prahom
vjenčan.
***
NEĆE SE PROMIJENITI
Neće se promijeniti ništa, ama baš ništa, niti
ljubav, niti kiša, vrbe će stražariti u inat nama,
slavljenicima, što im svijeće nikad nijesu
gorjele, uz vjetar što ih siktanjem uporno gasi.
Badava nam krv vrela, kad se granice naših
noći prepoznaju njuhom, poput pasa, slučajnih
lutalica, u pohodu, kao da smo živi, dok
čekamo odgovor.
Rukopisa nema, ruke nam nijesu vjerne, zar
ne vidite, laste su nam jedini put do netaknutih
oblaka.
***
GOVORI TIŠE
Govori samo tiše, tiše jer će se dogoditi ono
nešto, kad noć ustreba tvoju strast.
Nesebično se protegni, možda ipak samo digni
ruke, jer su nam putevi preporođeni i ušli su u
nas kao igle što probadaju bez boli.
Znaj, dogodiće se, ono nešto, u tren kad ti ulica
zađe za ugao tvog tihovanja, kad ne budeš
mogao namignuti okom izbrisanom licu.
***
KO MOŽE DA OPROSTI
Ko može da oprosti, ko smije da zaboravi, da
kaže, da voli, ko?
Porazi su porođajne muke samotnika, lutke
neoprostivog sjećanja, koncima vremena vezani
smo.
Zaboraviti treba, kao pusta, sva vremena u
kojima nijesmo gledali snijeg koji se topi, kad
smo voljeli obmane bez sumnje, i sunce što
nam glave kupa.
Poraz nije samo naš, zajedno smo u toj varljivoj
igri, svjetla i tame,
tama je prividni pobjednik, vjesnik novog
zvjezdanog puta, prelivenog svjetlošću davne
jave podanika.
Zaglušeni razum kradom nas posmatra, okovan,
uz zazubice radost nosi, kao nedonošče koje ne
zaplaka.
Rodiće se oblik iz pijeska mozga, uzmičući
pred braniocima jesenje žalopojke.
Sačekati,
zasjedu ožaliti,
oku bez žala uskratiti vid,
svijet bez ravni uramiti,
bez zastava,
bez obala dići ruku,
kao gromobran, munju usaditi u grudi usahle,
vatra si tek kad oprostiš.
_____________________________________________
ŽELJKO SEKULOVIĆ (1971, Titograd) piše duže od dvadeset godina.
Objavio je tri zbirke poezije “Treba mi riječ“, “Tango ulice” i "Nepoznato sunce", kao i dramu “Povjerljivi razgovor”, uvršćenu u knjigu kratkih drama "Priče sa balkona, priče sa Balkana".
Prevođen na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik.
Živi i radi u Podgorici.
Želim živjeti poeziju. Želim da kroz moje vene prostruji nova krv, nadahnuće kroz tijelo da gori, da se cvijeće na glavi mojoj veseli suncu.
Želim da ženu spoznam do korijena ljubavi, do tankih niti koje ne daju da se raskine trenutak, do u vječnost.
Želim da ne govorimo puste riječi, koje ne daju snovima da gospodare realnošću sirovom kao meso bika.
Želim da najdragocjenije riječi dijelim škrto, da ih ne polomim, dajući ih nemanima.
Želim da odapnem strijelu koja će raniti dušmane obijesne.
Želim biti siromašan i gladan da bih na miru slušao muziku ptica u zoru, koja definiše dan, a sunce kao neopozivo, notama preskače i obescjenjuje.
***
KRUGOVI
Krugovi ljudskih postojanja, vanvremenskih, riječi od usana izanđalih, tuga – kružnica, vidik vodama prošaran, ne mijenja se pejzaž.
Krugovi su isti, osim kada glumiš vrtešku djetetu, držeći ga čvrsto za ruke, stvarajući neraskidivi lanac, dok osmjeh djeteta dostojno mijenja sunce.
Kada rosa niti zorom poškropi kao krvlju, krugovi se prenu, kao da zebu u iščekivanju ljubavi. Čekaju da se visine ukoče i mjesec presudi krivicu krugu.
***
KAD SVE ZAMRE
Neka i zamre sve ovo okolo, sve ovo, koje zbog bezimenosti prah priziva, ja ću biti živ. Živ u punini, živ životom neprolaznim, sa jedrom umjesto krila, i vjetrom koji prati moj kurs. Usporedba sa djetetom u meni daje mi moć. Čuvam ga od zrelosti, od vrenja uzaludnih.
Neka spava, biće snažnije kada se probudi onda kad mi bude najpotrebnije, kada zametnem konačnu kavgu, u jesen neku kad tijelo da signal, kada bore se pretvore u lijevak nektara života, kada moja duša postane nijema, probudiću ga, pomaziću ga rukom hrapavom ali nježnom, probudiću ga pjesmom milosnom, glasom umilnim, ljubavnu javu ću mu najaviti, uz zvuke svirca, a ne violiniste. Oči, djetinje, će se otvoriti, pogledaće me kao iz polja cvijeća i znaću da uzalud nijesam živio.
***
ŽELJKO SEKULOVIĆ je pravnik, rođen 1971. godine u Podgorici. Poeziju piše od rane mladosti a prvu knjigu “Treba mi riječ” objavio je 2019. Druga knjiga poezije “Tango ulice” logičan je slijed pjesničkog zamajca ovog autora.
čovjek-časopis 