Decembarsko jutro je nanijelo susnježicu koja se lijepila po putu kojim je gazio Robin, 70-godišnji starac sa zavežljajem na ramenu.
Žena mu je otišla prije dvije godine na, kako je govorio, bolje mjesto, izmrcvarena sirotinjskim životom.
Ostavio je na stolu za ručavanje pismo, sinu i snaji. Nije htio da ih budi, osobito njihovo petoro djece koje se gužvalo u trošna dva sobička.
– Najmiliji moji, neću više živjeti u kući. Ali ne brinite se, biću blizu, u staračkom domu, i možete me posjetiti svakog vikenda. Volim vas.
Iz misli ga prenu mali starački dom koji mu se ukaza.
Čim uđe u prijemnu sobu, u kojoj su se izgleda okupljali ukućani, zapahnu ga vonj staračke kože, znoja i mokraće. Sa vrata su mu se smušeno smješkali neobično ružni muškarci i žene, ili se bar njemu tako činilo, pokušavajući time da mu trapavo požele dobrodošlicu.
Stisnu zube, podiže ramena i poče ustima da guta vazduh, kao da zijeva. Osjeća da će se onesvijestiti. Ipak nekako dođe do pulta, na kome ga sačeka isuviše ljubazna medicinska sestra.
– Gospodine Robin, čekali smo vas! Bićete u sobi sa jednim finim gospodinom, malo je na svoju ruku, ali vidjećete, izuzetan čovjek. Brajan je kod nas već dvije godine. Profesor u penziji. Eno ga na terasi.
Pokaza prstom u pravcu terase. Robin vidje da čovjek, koji je nosio svoje godine dostojanstveno, sjedi sam napolju za šahovskom tablom.
Pogled na šahovsku tablu mu je ulio simpatiju prema profesoru, jer je i sam obožavao šah.
– Dobar dan – tiho reče Robin.
Brajan se samo okrenu nevoljno i promrlja nešto.
– Mogu li vam se pridružiti? – reče Robin.
Brajan se donekle odobrovolji i samo mu rukom pokaza na stolicu preko puta. Robin sjede, a Brajan mu ćutke pruži zatvorene šake. Robin izabra desnu, u kojoj je bio bijeli pješak.
Brajan nervozno cupka nogom i reče:
– Pješaci su duša šaha, gospodine…
– Robin se zovem.
– Vi ste na potezu – naredbodavno reče i lupi po satu.
Lupnjava po satu se pojačavala kako se približavao cajtnot. Kad je kazaljka pokazivala da je ostalo pet sekundi, Brajan previdje damu, Robin je halapljivo uze nesvjesno se cereći, uz riječi:
– Sad možete igrati što hoćete.
Brajan skoči sa stolice, sruši figure, i bijesno sjede.
– Nećeš više nijednu dobiti – zapali cigaru.
– Gospodine, nemojte se ljutiti, – reče mirnim glasom Robin – pružiću vam revanš. Evo ruke…
Brajan teška srca pruži labavo ruku i poče da slaže bijele figure.
Produži se njihov šahovski maraton do duboko u noć, sve dok ih dežurna doktorica grubo ne pozva
– Vas dvojica, hoćete li da navučete neku boleštinu pa da vas ja liječim. Brzo u sobu!-
Poslušaše. U sobi mu Brajan pokaza krevet. Sjede i zapali cigaretu.
– Koliki je rezultat, ovaj… – pucketa prstom.
– Robin, možeš me zvati Robi.
– Neću vam još tepati – uz blag osmijeh odvrati Brajan. – Ali, evo, napraviću iznimku i preći na ti sa tobom kad si ovako dobar igrač šaha.
– Ja, Brajane, nisam učio šah iz knjiga…
– Nego iz svesaka – bubnu Brajan i obojica prasnuše u smijeh.
Nakon toga samo se pogledaše i legoše, utonuvši u svoje misli, zagledani u mrlje od vlage na zidovima.
Robi se vrtio u krevetu satima, dok je Brajan odmah zaspao.
Razmišlja o porodici. Prošao je samo jedan dan, a već mu strašno nedostaju, posebno unuci. Čudno mu je bilo da ga još niko ne zove, da ga pokušaju odgovoriti od boravka u domu. Osjeti slan ukus suza na usnama. Tiho jeca. Prošlost mu je nalikovala na životinju sa iskeženim zubima. Plakanje preraste u ridanje.
Brajan se probudi i reče:
– Plačeš li to, Robi?
Robi odvrati:
– Ma ne, nego kao da sam prehladio…
Brajan oštro:
– Ne laži me, nego koja je tvoja priča, ne pitah te, imaš li porodicu?
Robi mu ispriča tiho svoj život. Nije dugo trajalo.
Brajan skoči sa kreveta:
– I ti si njima ostavio kuću koju si gradio sa pokojnom ženom.
Poče da šeta po sobi mašući rukama kao pomahnitao.
– Ja imam tri stana, Brajane, i troje djece. Ništa im nisam ostavio. Zavještao sam svu moju imovinu domu za siročad, da oni koji nisu imali roditeljske ljubavi osjete da je neko mislio na njih. A ne kao ovi moji… Nezahvalnici.
Sve sam im dao, školovao ih, pomagao, i nakon razvoda su pošli da žive sa majkom. Ja sam im bio nesnosno težak, rekli su mi. Nijesu me posjećivali ni u bolnici, kao da čekaju da što prije odapnem…
Napravi pauzu da duboko udahne. Vazduh je otvorenim ustima usisavao.
– A ti plačeš za porodicom, koja si ti budala – histerično se smije. – Ostavio si im kuću da bi došao ovdje s mnom da spavaš u sobi. Čudi me da si dobar šahista.
Robi skoči sa kreveta i zavika:
– Šta ti znaš o mojoj porodici, nisu oni takvi, doći će oni da me vode kući, i ja ću… – nije više mogao govoriti, kao da mu se neka ogromna knedla zaglavi u grlu i ni da mrdne. Sjede na krevet, uhvati se za glavu i poče da uvrće kosu kao da hoće da je iščupa.
Brajan mu priđe i poče ga gladiti po kosi:
– Smiri se, možda će doći da te vrate kući, a možda i neće. Posjećivaće te, prvo svaki vikend, pa onda jedanput mjesečno, pa onda …
Robi mu uputi zgasnut pogled, težak kao sudbina.
– Robi, vidiš li ovu šahovsku tablu?
To ti je naš život, figure su ti ljudske duše, to su naše porodice, za mene, a odsad i za tebe.
Robi izgubljeno klima glavom.
Brajan podiže figuru kraljice:
– Ovo su naše dame, pomičemo ih gdje hoćemo, dok je u životu posve drugačije, zar ne?
Poče da redom podiže figure:
– Skakači, to su naši dorati, možemo ih jahati kad hoćemo, po svim nedođijama i pustinjama prošlosti,
Lovci su naši vitezovi, ratnici vjerni,
Top je kula u kojoj se možemo uvijek skriti,
Pješaci nisu samo pioni, to su duše, moje, tvoje i naših najvoljenijih.
Podiže crnog i bijelog kralja i uzviknu trijumfalno:
– To smo ti i ja, Robi, shvataš li, šta nam jedino ostaje od života! Šahovska tabla sa šezdesetčetiri polja, tu se jedino odsad možemo kretati, živjeti, pjevati, plesati i slaviti naše duše i duše najmilijih.
– Ustani! – pruži mu zatvorene šake. – Biraj!
Robi kao u bunilu, odabra desnu ruku. Bijeli kralj.
Posloži bijele figure, pogledaše se. Nije među njima bilo više sumnje. Oči, poput zavjerenika, prokleto su u pravu.
____________________________________________________
ŽELJKO SEKULOVIĆ (1971, Titograd) objavio je tri zbirke poezije “Treba mi riječ“, “Tango ulice” i “Nepoznato sunce”, dramu “Povjerljivi razgovor” (uvršćenu u knjigu kratkih drama “Priče sa balkona, priče sa Balkana”) te roman “Samo naši ratovi”.
Prevođen na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik.
Živi i radi u Podgorici.
čovjek-časopis 