književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA ŽELJKA JACQUESA LUČIĆA “NE PADAJU NESTALE PTICE”, SKC Kragujevac, Edicija Prvenac, 9/2021; tri pjesme

PAUČINA

imam moć otvoriti vrata koja me ne poznaju
potrebno je deset puta udahnuti
i lagano izvesti jedan mae geri
vrata će crticama pokazati zube
1998. 127 cm
2001. 137 cm
2009. 185 cm

dok su na podu pitam ih
zdravo vrata kako ste?
kakvo vreme najavljuju za sutra?
pamtim da je u vaše izrezbarene stubove
iz kaveza jednom pobegao hrčak
i godinama tamo izmišljao
svoj prašnjavi mikro-svet
a mikro-očima sela u gradove

kako ovo da vam kažem vrata
ali gradovi su postali vasione
a taj hrčak to sam ja
dok letim i otvaram nepoznata vrata
došao sam samo da vam skupim kosti

onda na mene reži paučina
bacam joj da glođe kosti
ne veruje i krvoločno zavija
pa paučino to sam ja!

laje sa lustera ispod mog kreveta
nogara stolica zavesa slika
okrenutih i neokrenutih leđa
seti se paučinice!
ja sam jedan od njih

paučina prekida lavež
počinje da mi se mazi uz nogu
dok mi liže nos mislim
kako je čudno što te nisam primetio
vajtali su te i spaljivali
kao prešnjave mladosti
a sada me samo ti prepoznaješ

zapetljaj me u sebe
umoran sam od borbe i bežanja
želim lebdeti na paučini vetrova

***

KIŠNE PTICE

buku je pravila samo duga gladna kiša
tu ispred naših montažnih kuća
grebala vrata drmala kvake
kao jedna od onih kiša skitašica
kojoj daš novac da ode
ovoj novac nije vredeo

po prozorima crtala je slova
naopako i potpuno vešto
kao dete nakon sablasnog sna
žurila brisala križala
pisala brzo pod okriljem noći
kapi su joj jele jedna drugu
mislila deset litara unapred
samo da nam nešto kaže

a rekla bi nam sve o pticama
koliko li su samo usamljene
toliko da svakim neparnim danom
jeftinim skankom prže mozak
a svakim parnim na pijacama
kradu i odnose plastične kese
ljudi to možda nikad neće znati
a kad im se jutrom ne osuše grla
videće da mogu disati na nos

kiša moli da udomimo ptice
koliko će jutrima biti dobro
saznati ono što one odveć znaju
da se njiše sistem proizvodnje
viška vrednosti
kljakavi kapitalizam
načet prejakom poezijom
ono što ptice nikad nisu rekle
jer ne znaju kišna slova

već odavno ništa ne znaju ptice
misli su im potekle unazad
i sve je postalo sitnije

slow motion cvrkutanja
live prenos ptičijih misli
svi vidimo a ne čujemo

***

ALTERNATIVNI IZVORI ENERGIJE

knjiga treba da potekne
kao i mi
jednom su mi ukrali
dve zbirke poezije
zaspale na šanku
i ja sam im čestitao

šta planiraš za sutra?
pojma nemam gde ću biti
nemam ideju
koje ću vreme krasti
tečem u san 1959
deca pušača i sami postaju pušači
piju po olucima kradu karton
za struju ćemo lako
nećemo je krasti
kad poteknemo
punićemo hidroelektrane

***

ŽELJKO JACQUES LUČIĆ rođen je u decembru 1991. godine.
Od 2015. master računarskih nauka. Radi u IT industriji.
Pesme su mu objavljivana na portalima Strane, Okvir, mimladi. hr, xxzmagazin, kao i u elektronskim zbornicima haiku poezije Zvuk Vode i ljubavne poezije Bludni Stih.
Od 2019. godine sa Majom Solar uređuje i vodi poetski podcast Puna Usta Poezije, čiji je cilj promocija savremene jugoslovenske poezije.
2021. godine kao jedan od pobednika konkursa SKC Kragujevac objavljuje svoju prvu knjigu poezije Ne Padaju Nestale Ptice u okviru edicije Prvenac. Zbirka je prethodno bila u finalu konkursa Trećeg Trga, kao i u finalu za nagradu Mladi Dis.

DVIJE PJESME ŽELJKA JACQUESA LUČIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “NE PADAJU MRTVE PTICE”

BEZ INSEKATA

Nestajali prijatelji ptice
Nikli u predivna stabla neki
Drugi po oblacima kremirani
Opiljci po licima
Čiji sada gori dom?

Svi ćemo izgoreti
Za nama mačke ostale
Bezrepe odsečene pege
Otrovane i tempirane
Umreti za sedam dana
Daleko od nas

U zraku ništa ne leti
U vodi se zadnje muve dave
Nesretno pale
Zaustavite vetar!
Ne tresite svet!
Niko ne razume
Samo kažu HI
HOW ARE YOU TODAY?

Kako sam danas?
Samo sam u svetu probuđen
Bez insekata prijatelja

Čime li smo to zaslužili?
Da li ćemo se ikada vratiti?

Tragom nestale su šume
Tragom nestaje i bol
Samo navikneš živeti bez njih
Nestajemo šume

***

PAUČINA

Vrata koja me ne poznaju
Otvaraju se na desetom dahu
Oštrim vlasima crtica visine
Skrivaju svoje mesingane zube

U njene je izrezbarene stubove
Iz kaveza jednom pobegao hrčak
Godinama tamo stvarao
Svoj prašnjavi mikro svet
A mikro očima sela u gradove
I gradove u vasione

Bacam kosti paučini
Ne veruje i reži na mene
Hej paučino to sam ja!

Laje sa lustera ispod mog kreveta
Nogara stolica zavesa slika
Okrenutih i neokrenutih leđa
Seti se paučino moja!
Ja sam jedan od njih

Prekida lavež i mazi mi se uz nogu
Dok liže mi nos mislim
Kako je čudno što je nismo primetili
Povajtali i spalili
Poput mladosti
A sada me samo ona prepoznaje

ŽELJKO JACQUES LUČIĆ (1991, Novi Sad) master računarskih nauka. Svoj bijeg od programskih kodova našao je u poeziji i obrnuto. Pjesme su mu objavljivane na portalima okvir. org, mimladi.hr, strane.ba kao i u elektronskom zborniku “Zvuk Vode”. Priprema svoju prvu zbirku poezije.