Tag: Željka Lovrenčić

– sa španjolskog prevela ŽELJKA LOVRENČIĆ, iz knjige “Andske priče” (izabrala, prevela i priredila Ž. Lovrenčić), Euroknjiga, Zagreb, 2004. –

Ni onda kad bismo se popeli nekome na ramena, nismo uspijevali pogledom obuhvatiti krajnje točke lubeničišta. U daljini smo samo mogli vidjeti odsjaj sunca na voću. Polagano smo se razdijelili po zemljištu. Naš je zanos bio toliki da nismo vodili računa o veličini svakoga ploda niti o vrućini koja je prijetila da će raspoloviti zemlju. Čak nam se činilo da sanjamo. Čitavo lubeničište gospodina Casiana bilo nam je na raspolaganju, a nismo se morali žuriti zbog straha od hitaca kamenjem iz praćke njegova vlasnika.

Na ovome području nije postojalo voće za kojim bi se više žudjelo od onoga koje je uzgajao gospodin Casiano i možda upravo zbog toga, on ga je radije prodavao izvan našeg sela. Moguće je da se radilo o njegovoj zemlji, moguće je da se, kako je govorio gospodin Uruguay Carrillo, radilo o sreći škrca. Istina je bila da je sve što je posijao taj čovjek urodilo zavidnom žetvom.

Na njegovoj zemlji nicali su najnježniji kukuruzi, najslađi mango, najveće lubenice, najsočnije naranče. Smješten na samom vrhu uzvisine, posjed gospodina Casiana bio je najpoželjniji. I najmanje posjećen. Vlasnici nisu nikada nikoga pozivali i kad bi se netko približio da porazgovara s njima, primili bi ga osorno na ogradi. Među nama također nije bilo nikoga tko bi se mogao pohvaliti da je koji put prošao prepreku od bodljikave žice, a da ga siguran pogodak praćkom nije prisilio maknuti stražnjicu. Na prvi pogled sve je izgledalo jako jednostavno. Nije imao čak niti psa koji bi najavio uljeze. “Posljednji je izdržao 23 dana jedući travu. Kakva nesreća za jadnu životinjicu. Kad je uginula, već je skoro bila uvjereni vegetarijanac”, običavao je govoriti Israel Mendoza, kamiondžija. Ipak, ograda koja je odvajala posjed gospodina Casiana i ono izvan, bila je neprijelazna. Bilo kamo bi čovjek gurnuo nos – u zoru ili u sumrak – tamo bi pronalazio vlasnika imanja kako sa zadovoljstvom maše svojom praćkom.

Kako bi se obranio od napada na njegovo voće, gospodin Casiano nije nikada napuštao svoj posjed. Osim onda kad bi putovao da proda svoje proizvode izvan našeg mjesta. Onda bi onaj koji bi ušao na njegov posjed sa željom da ubere koju naranču kako bi utažio žeđ, zasigurno susreo njegovu ženu. A ako je netko u selu koristio praćku bolje od gospodina Casiana, bila je to gospođa Etelvina.

Glas o škrtosti gospodina Casiana širio se susjednim selima. U blizini nije bilo nikoga tko bi želio raditi za njega i kad je dolazilo vrijeme sjetve ili berbe, morao je ići svaki put sve dalje tražiti nekoga tko bi mu pomogao. Mnogi od njegovih najamnih radnika napuštali bi posao prije nego što bi ga završili. “Posljednji put ih je već morao dovesti s juga Potosíja”, prisjetio se Pastor Vaca. “Trebalo je vidjeti kako su samo odlazili ti mješanci!”, dodao je Cesáreo Nogales. “Ako tako nastavi, čak će mu i žena otići”, proricao je Benigno Perales. “A to bi ga sigurno ubilo. Tko bi mogao pronaći boljega najamnog radnika od gospođe Etelvine i to besplatno?”, odgovorio je Inocencio Taboada.

I to je bilo točno. Nitko nikada nije vidio radišniju ženu od gospođe Etelvine. Radila je od izlaska do zalaska sunca s energijom tri najamna radnika. Čak niti onda kad je ostala trudna, njezina se sposobnost rada nije umanjila.Svi su njoj pripisivali napredak na posjedu. Tko bi mogao povjerovati! Baš ju je to ubilo. Bila je otprilike u sedmom mjesecu trudnoće kad joj je muž morao žurno otputovati u Tariju kako bi utvrdio povoljne cijene lubenice prije njihove sezone pa ju je poslao osedlati konja.

Nešto se bilo dogodilo jer je konj gospodina Casiana bio pitomiji od žabe odgajane u kući. Možda mu se približila neka zmija. Baš onda kad mu je žena htjela staviti ular, riđan ju je udario kopitom u sam trbuh. Umrla je – kažu – ne ispustivši niti jedan jauk dva dana kasnije. Liječnik ju je mogao pogledati samo jednom i morao je obećati gazdi da mu neće naplatiti niti novčića za taj pregled. Za vrijeme bdjenja nad pokojnicom – a da ih nitko nije ništa tražio – susjedi su se počeli uspinjati na uzvisinu donoseći kavu, šećer, cigarete, čak i alkohol, kako Bog zapovijeda. Jer, kao što je njezin suprug izazivao prijezir, tako je gospođa Etelvina uvijek bila predmet simpatija i žaljenja stanovnika sela. Sljedećega dana, u dva sata poslijepodne, usprkos jakom suncu koje je probijalo krovove kuća, selo se počelo okupljati na posjedu škrca radi pokopa. Mi također. Ali, sa stražnje strane.

Znali smo da bi gospodin Casiano morao biti nazočan na sprovodu i ostaviti kuću praznom. To je bila prigoda za posjet lubeničištu kakva nam se nije pružila već 20 godina. Okupilo nas se osmero dječaka i imali smo dobro razrađenu strategiju. Donijet ćemo lubenice do ruba obronka, tako da se na kraju nećemo morati truditi ništa više nego ih samo gurnuti niz obronak. Oni manji poput Luciana i Edila čekat će na sredini puta kako bi pogurnuli voće koje bi moglo ostati nepomično. Započeli smo berbu s puno radosti. Ali, trajala je jako kratko. Nakon nekoliko minuta sunce je oslabilo naš zanos. Leđa su nas počela boljeti, a veliko voće otežavalo nam je njegov prijenos do obronka. Jedva smo uspjeli skupiti nekoliko tuceta lubenica na njegov rub, kad nas je Saúl upozorio: “Vraća se škrtac!”

Provirili smo niz brijeg. Povorka od dvadesetak osoba na čelu s udovcem, s naporom se vraćala s groblja. Teško su hodali iscrpljeni jakim suncem, spremni na posljednji napor koji bi im omogućio popeti se na posjed. Bilo je nemoguće da nas ne vide. Nije nam ništa drugo preostalo nego da započnemo činiti što smo bili naumili. Očajnički smo počeli gurati voće nabacano na hrpu koje se počelo kotrljati stvarajući veliku lavinu. Gospodin Casiano je podigao glavu i ostao nepokretan. Kao da ga je udarila munja. Ali, to je trajalo samo tren. Nakon toga počeo je ubrzano trčati prema vrhu brijega. Užasnut, osjetio sam mlaku tekućinu kako mi teče između nogu.

Škrtac se teško uspinjao, kližući se po kamenju na obronku i ponovno se uzdižući. Sve dok nije dohvatio prvu lubenicu. Brzo ju je podigao i podijelivši je napola na jednoj nozi, uronio je lice u crvenu i svježu površinu voća i počeo ga pohlepno jesti. Zatim, gledajući prema nama, požudno je uzviknuo: “Dobacite još lubenica, k vragu!”. I, vrativši se među one koji su ga pratili, rekao je: “Dođite, kume, poslužite se voćem! Iskoristite to sada kad je Etelvina umrla!”

***

GERMÁN ARAÚZ CRESPO rođen je u La Pazu, Bolivija, 1941. godine. Spisatelj, novinar. Radio kao novinar u rubrikama za kulturu u nekoliko novina u Santa Cruzu i La Pazu. Bio je urednik književnog dodatka lista La Razón. Pripovijetke su mu objavljivane u različitim antologijama i zbirkama priča. Objavljena djela: “Priče za djecu” (Cuentos para niños, svezak I., II.), 1985.-86., “Tajna kronika o ratu na Pacifiku”, priče (Crónica secreta de la guerra del Pacifiko, cuentos), 2002. i dr.

***

BILJEŠKA O PREVODITELJICI:

ŽELJKA LOVRENČIĆ je književnica, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Piše eseje, kritike i putopise. Rođena je 13. travnja 1960. u Koprivnici gdje je pohađala osnovnu školu. Srednju školu jezičnog usmjerenja završila je u Križevcima. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Tema diplomskoga rada bio joj je španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez. Na istome je Fakultetu 1992. magistrirala filologiju. Prošireni i prerađeni rad naslovljen “Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu” objavljen je kao knjiga 2001. godine. Doktorski rad pod nazivom “Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena” obranila je na Hrvatskim studijima 2011. Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na dva vodeća Sveučilišta UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Radila je i kao voditeljica područne knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, voditeljica na radiju u Punta Arenasu, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sada vodi tribine na tu temu. Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 17, a prevela 62 knjige. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski između ostalih su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Mario Benedetti, Pablo Neruda, Roberto Ampuero, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart… Na španjolski je dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Veselko Koroman, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Branka Primorac, Sibila Petlevski, Stjepan Šešelj, Davor Šalat i Lana Derkač. Tekstove objavljuje u hrvatskim i stranim časopisima te na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Meksiku, Kolumbiji i Argentini. U četvrtom je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Dopisni je član Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba, Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama. Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika, predsjednica Povjerenstva za književne veze, suradnica veleposlanstava Čilea i Španjolske te Hrvatske matice iseljenika. Sudjelovala je na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Autorica je izložaba održanih u NSK i na Interliberu, te kataloga o Pablu Nerudi, Miguelu de Cervantesu, hrvatskoj knjizi izvan Hrvatske, nakladi Hefti u NSK, hrvatskoj periodici u iseljeništvu itd. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski, rumunjski, makedonski i bugarski. Kao autorica, zastupljena je u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina te u međukulturnom rječniku suradnika rumunjskog časopisa za međunarodne veze Orizont Literar Contemporan objavljenom u Bukureštu. Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze Društva hrvatskih književnika organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji. Dobitnica je priznanja i zahvala bivšega čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa i bivše ministrice vanjskih poslova Soledad Alvear te počasna građanka Porvenira, mjesta na krajnjem jugu Čilea odnosno ledenoj Ognjenoj Zemlji, kamo su dolazili prvi hrvatski doseljenici.