***
Napisao sam deset knjiga,
objavio deset
i još pišem.
Majka kaže batali:
Da su knjige crepovi,
ne bi sad pisao pod tuđim krovom.
***
Lipa se okitila cvijetom,
u hladu klupa u plavo obojena.
Na klupi
tonem u san,
u svijet plavlji,
ali me prolaznici otud vraćaju.
Ovdje se od ljudi ne može ni umrijeti.
***
Svakog radnog dana putujem vozom.
Oče, veli mi kćerka,
danas nemoj ići vozom.
Danas je 27. februar,
isti onaj iz Štrbaca.
Izostao sam s posla
i listao historiju otmica.
Nijedan dan u godini
nije bio naklonjen putniku.
A ni za kuće ne bješe
sretnog dana u kalendaru.
***
Nakon treće kahve
pjesmar i ja
svratismo u magazu bijelog smoka.
Pjesmar uze posan sir
a ja kajmak žut
Sad znam
zašto pjesma njegova
više snage od moje pjesme ima.
***
Prije sabaha treba založiti vatru,
istjerati zimu iz kuće,
ispeći hljeb
i otopiti inje s trepavica moga oca.
***
Oče, dok sam bio mali,
strepeo sam od dolaska tvog.
Oprosti mi, oče,
što sam se radovao
kada si od kuće odlazio.
I dugo sam mislio
da se cio svijet tebe boji.
Sada, kada te nije,
znam da su te strahovi ubili.
***
Na stolici su kaput
pantalone i košulja.
Odijelo moje
do jutra se
od mene odmara.
______________________________________________
ZEHNIJA BULIĆ rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. U Novom Pazaru piše i predaje književnost. Predsjednik je Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka (BUKS), član Upravnog odbora Bošnjačkog društva pisaca, a važi za jednog od prvoboraca u afirmaciji bosanskog jezika u Novom Pazaru i Sandžaku uopće.
čovjek-časopis 