Tag: Žarko Jovanovski

UMJETNICI VIKTOR JURAJ I RADOVAN GAVRILOVSKI KUPUJU FALAFEL

„EVO, OVAJ TI JE DOBAR”, pokazuje mi jedno od jela s displeja kod Turčina samo pola sata nakon što sam popodne posuđenim autom doputovao u Beč. Naravno, ne onog Turčina od jučer pred kojim je sumanuto bježao s otuđenim kebabom, nego jednog drugog. Mislio je Viktor sada na nekakvo sranje s falafelom i povrćem.

Povrće je doduše korisno za organizam, ali s njim ne treba pretjerivati.

„Obrok bez mesa?” pitam razočarano. Stavio sam ujutro nešto bijedno pod zub u Zagrebu i želudac mi sada pjeva tužnu pjesmu gladi da se čuje sve do Pratera i Stambola.

„A što će ti meso?” odgovara protupitanjem Juraj, pametno i smireno gladeći svoju dugačku umjetničku bradu.

„Navikao sam na meso…”, velim tugaljivo.

„Ja sam navikao na Donalda Trumpa pa šta!” ispali Viktor. „Razmazila te supruga u Zagrebu! Ona naporno radi za sitnu kintu posao blagajnice u samoposluzi, a ti samo besposleno glumiš kući umjetnika i ždereš mesinu koju ti priprema svakodnevno odvajajući od usta pa bi sada te ušljive standarde pronosio Europom u koferu… Ne ide ti to tako, crni Radovane Gavrilovski… Ovđe vlada surov kapitalizam, bratko! Ako tuteka oćeš nešto s mesom – pare na sunce!” očita mi Viktor bukvicu.

„Ma nisam tako mislio…”

„A koji si kurac onda mislio?” zakuca kolega pjesnik svoj stav na moje čelo, naravno, metaforički.

Taj je falafel u pogači bio najjeftinije jelo koje si mogao naručiti kod Turčina. Viktor plaća pa je bitno koliko košta. A nema se para. Evo ja nemam prebijene pare u džepu, priznajem (osim deset hrvatskih kuna u kovanicama, više žutih nego bijelih). Juraj ima još lovu za dva falafela u pogači i za pivo. Ostat će mu nakon cijele ove gastronomske avanture još samo par eura. Eto to je…

Sve je vrlo jednostavno, nema tu tajni. Svi prigovori koje mu mogu uputiti na kvalitetu nametnutog menija skroz su nerazumni.

Stajao je Viktor tako nervozno ukopan na mjestu čekajući moju odluku. Strogo me gledao, jako me strogo gledao. Ako odlučim krivo, na Južnom polu uginut će mnogo nevinih pahuljica.

„Ok”, složio sam se frustrirano. „Onda daj to govno s falafelom kad baš mora! Ajde, ajde baš mi se sada žderu pečene kuglice od slanutka!”

Uzeo sam još i konzervu nekakvog ušljivog turskog piva iz frižidera, najjeftinijeg piva koje si za eure mogao nabaviti u srednjoeuropskom svemiru.

Kada je Turčin dogotovio naš obrok, sjeli smo na klupu desetak metara od imbissa pojesti vegetarijansko govno, možda čak i vegansko.

Jelo je bilo odvratno, pivo je bilo odvratno. Sveukupno nešto najgore što sam pojeo i popio u životu. Juraj je indiferentno žvakao i buljio u crveno obojene kompozicije bečkog U-Bahna koje su ovdje prometovale iznad zemlje. Važno je popuniti rupu u želucu. Tu kvaliteta ne igra nikakvu ulogu. Hranjiva piljevina s mirisom svinjetine odigrala bi također korisnu rolu za naš metabolizam.

„Kako mala?” pita me onda misleći na moju kćerku.

„Dobro”, kažem promatrajući nemoćno kako mi masni umak iz pogače curi po jedinim hlačama koje sam ponio iz Zagreba.

„Kako žena?” pita me Juraj potom žvačući odvratno jelo s falafelom gledajući kompozicije bečkog U-Bahna koje ovdje prometuju nadzemno.

„Dobro”, odgovorih gledajući plakate meni skroz nepoznatih ljigavih bogataških američanskih pop- zvijezda koje će sljedećih dana svirati u Beču. Golub s drveta pod kojim smo sjedili svojom je velikom nuždom pogodio sam špic moje desne tenisice, jedinog para obuće koji sam ponio iz Zagreba, odnosno jedinog para obuće koji uopće posjedujem.

Jer, sve je „dobro”. Sve je uvijek jebeno „dobro”. Samo je ovo jelo loše i ova turska piva je odurna i stalno se u Zagrebu svađam sa ženom jer ona ne vjeruje da ću ikada pristojno zarađivati prodajući svoje knjige poezije što ih radim u obliku underground samizdata – i tu je u pravu, priznajem; da neću ništa zaraditi putujući na pjesničke nastupe kao na ovaj u slovačkoj Trnavi – i tu je u pravu, priznajem… Pa prigovara da previše pijem (tu je tek u pravu, priznajem). I još povrh toga ona sumnja da je varam tu i tamo s nekakvim kurvetinama koje usput poberem (tu je samo djelomično u pravu). A povrh svega, nemam para ni za kupovinu pristojnog obroka u Beču. Koji sam kurac uopće dolazio? Sve moje životne tendencije apsolutno se kreću u pravcu neizlječive besparice, jada, depresije i neimaštine i potrajat će najmanje do moje smrti (pa možda i duže). Ja ni u paklu neću imati kintu za kupovinu obvezatne opreme tipa: rogovi, kopita i rep. Garant ni tamo nije ništa za džaba.

Eto, zato mi je život sjeban, sada, ovoga trenutka.

Drugo je sve dobro, jebeno dobro, samo što ne zaurlam od sreće koliko mi je dobro…

„Gdje je Moran?” pitam nakon što sam jedva smirio svoje frustracije i nakon što je i zadnji komadić vegetarijansko-veganskog usranog falafela završio u mome želucu.

„Doći će. Kasni. Konačno se udostojio javiti”, uzvrati Viktor.

„Kada će doći?” uporan sam ko magare mada možda ne bih trebao čačkati mečku.

„Što te boli kurac kada…? Danas ili sutra. Jednom”, kaza Viktor vidno neraspoložen.

Evo, zato ga volim – taj uvijek veli šta mu je na umu, ne suzdržava se. Ja kad me nešto jebe uglavnom guglam problem u glavi i ništa ne pričam. Osim kada skroz popizdim.

„Jesi li sada dobro?” pita Viktor.

„Kako to misliš?” Ovo baš i nije jedno od tipičnih pitanja koje moj kolega inače postavlja. Empatija nije njegov par rukava. Ovo je više neka isprazna forma.

„Pa rekao si da ti je bilo zlo jučer od cuge”, doda on da pojasni kontekst.

Umjesto odgovora, pobljujem se pored klupe na kojoj smo sjedili. Ode moj falafel u tri pizde materine.

* * *

Nakon sjebanog razgovora s povraćanjem obojica, i dalje na klupi, šutimo. Oko nogu nam se vrzma gomila vrabaca što traže mrvice otpale s naših obroka. Neki bogami kljucaju i po mojoj bljuvotini. Pitam se na tren, bože kako sam nisko pao jebo te
bog, pitam se kakvog su okusa ti vrapci kada se ispeku.

(Eci, peci, pec,
dobro bi sad došao mi,
ispečeni zec.
V. J.)

__________________________________________________________________________

ŽARKO JOVANOVSKI rođen je 1. srpnja 1966. godine u Zagrebu. U rodnom je gradu diplomirao umjetničku grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti. Boravio je 1995./96. u Njemačkoj kao gost-student njemačke zaklade za razmjenu studenata DAAD na Kunstakademie u Düsseldorfu u klasi profesora Tonyja Cragga. Izlagao je na brojnim grupnim i samostalnim izložbama. Dobitnik je specijalne nagrade na natječaju za spomenik košarkašu Draženu Petroviću 1994. godine. Izdao je desetak albuma s glazbenim grupama Electric Žare, Geler Feler, AbnorMalan i Duo List te CD poezije na improvizatorsku glazbu s Andrejem Boštjančičem Rudom. Izdao je deset knjiga poezije (Hrvatska; Jebo mu pas mater i životu; Besparica; Voliš li ti mene uopće?; Viškovi; Jebite se svi!; Pjesme o tebi, o njoj, svejedno je, ionako sam bio pijan dok sam ih pisao; Od poraza do poraza; Mislim da se tu više ništa ne da učiniti i Egzaltirane karijatide), zbirku kratkih pripovijesti Priče o Lenjinu i Staljinu te strip-album Mrakci (s tim je stripom sudjelovao na beogradskom Salonu stripa 2017. godine). Objavljivao je literarne radove u više zbornika i časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dobitnik je nagrade za najbolju erotsku pjesmu na međunarodnom natječaju u Mariboru, Slovenija, 2017. godine (pjesma „Svirepost 2016.“). Iste godine dobio je nagradu za najbolju knjigu poezije Hrvatskog književnog društva u kategoriji izdanja izvan okrilja HKD-a (zbirka Jebite se svi!). Pjesme su mu objavljene u Antologiji hrvatske huliganske poezije izdanoj u Ukrajini 2018. godine (urednik Jurij Lisenko). Zamjenik je glavnog urednika časopisa za kulturu Alternator. Dobitnik je VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2020. godine, Pizzeria Europa.
Bavi se grafičkim dizajnom (i grafički dizajn se bavi njime) od 1994. godine.
Član je Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika.
Nije član nijedne strukovne udruge.
Živi i radi u Zagrebu.

***

„PIZZERIA EUROPA“ ROMAN JE CESTE, GOTOVO FILM, JER IMATE DOJAM DA SE TAKAV – VIZUALAN, KINETIČAN, LOGOREIČAN – VIŠE GLEDA I SLUŠA NEGO ČITA.

Trojica underground performera kreću na miniturneju. Epicentar zbivanja je Beč. No, urbano prostranstvo koje će trojac mapirati bizarnim susretima, usput ukradenim obrocima i jeftinim pivom nije upicanjena metropola iz bedekera, nego multikulti mrga s pedeset i pet groblja i bezbroj turskih imbissa. Osim toga, marginama nekoć carskog grada u naše doba jezde duhovi, aveti i utvare, pa dok Karl Marx juri svom kumu Engelsu okrečiti kuhinju, a Thatcherica se bori sa štapićima u kineskoj zalogajnici, Stevo Žigon naše junake savjetuje, a Satan Panonski positno ih financira.

Od Zagreba preko Beča do slovačke Trnave tri drumska pjesnika improviziraju, izlažu se užicima, a još više pogibeljima, vrludaju između ludila i smrti, ali ostaju srčani i svoji. Na njihovoj putešestviji ima snomorica i stranputica, ima bijelih zečeva, a bome ima i glazbe. Soundtrack: grozan rumunjski etno i sjajan jazz. U eksplozivnom grand finalu, kao nepredviđeni bonus za skitalačku družinu i za nas čitatelje – pizzeria Europa, značenjski nabijeno mjesto na kojem su se nekoć doista palile krušne peći, da bi se u međuvremenu prometnulo u metaforu otpora neoliberalnom ugnjetavanju.

„Pizzeria Europa“ priča je o predanosti umjetnosti, pa i onda kad je ta predanost ravna samoubilačkom poduhvatu. Roman vratoloman i drzak, oštrouman i duhovit, a istodobno precizno ustrojen i dobro napisan, poput zločestog je dječaka s finim manirama – lako ga je voljeti. (vbz)

_____________________________

NAPOMENA: ULOMAK IZ ROMANA OBJAVLJEN JE UZ DOZVOLU V.B.Z-a I AUTORA. NEOVLAŠTENO KOPIRANJE TEKSTA I NJEGOVO ŠIRENJE NIJE DOZVOLJENO.