Nismo se vidjeli ima desetljeća 2, ulijeće, zzzuummm, moj barjaktar lijepih povijesti, jipijej abrakadabra slijeće kao zvrk u tijesnu kutiju, odbija se od rubova rotira u ritmu valcera heheheheejj vrisne s drskim smiješkom uličnog cirkusanta, minijaturni tsunami, dvajst godina pauze a kao da sam se probudila nakon jučer, u vrtnji me povlači za ruku da iskačem iz čizama i kes i ja i ja i kes letimo, otkazujemo sadašnjost, let nas vodi skroz prek puta ceste u birtiju, o kako daleko je doma, illica je danas posebno zmijolika, odrasle žene na +10 nutra spuštaju debele džempere pokazuju napudrana ramena, lijepa su im ramena, prozor na tramvaje i veljaču
radijator, kess/i/ja zabijeni u šalove do usta, kava samo jutros miriše na bolognu, a u našem gradu dogodile su se veće stvari od grafita
od prve sekunde misli se dodiruju prestižu 1 drugu kao kvrgave dječačke noge iznad plićaka onda, u prošlosti stojeva na rukama u moru, ukradenoj, ukrali su mi je toliko da ne znam je li se zaista dogodilo, tko su oni bili oni su bili, oni su bili jači od nas, prošlo je, prošlo je, oni su sada bogati i mirni a mi i dalje siromašni i nemirni slažemo si šarene kuće od karata
kes laže da je čist kenja govna o radostima življenja, pije me, baš me ono siše, gnječi mi mozak koncepcijama za život koji je pred nama, ala ga sere, bodrim pravi sam navijač, je život je pred nama, troši mi zrak, troši mi vrijeme za moju cigaretu, zaglavio je u prošlosti kao bumerang-igračka s greškom u letu se zakačio za rebro radijatora i nitko ga nikad više nije našao, samo ja malo sad baš sad
neodoljivo miriše na prašinu, oči su mu fakin prekrasno mutne, žličicom miješam bijeli šećer i njihove tamne vodene boje, zgasio je zjenice na minimum i priča tako neodoljive gluposti tako spoorrro, otežući rečenice kao da ima sutra, reveri kaputa dižu se i spuštaju od bubnjanja srca mog pixieja srca su nam živa jetra još prate ritam vadim oči drškom žlice kao pingpong lopticama gađam ga u glupu glavu odapinjem pogled kroz prozor u pravo kvalitetan, supernovama osunčani zimski smog, uvlačim tri dima u jednom, želim ga do dna pluća, plazim jezik do brade s usana kupim vreli kapučino, pulsira mi cijeli moj život ispod sljepoočnica
jezičinom potežem lijevo, barmenn me prostrijeli pogledom, jezičinom potežem desno, pogled umornomakinalno slijeće natrag na kesa, da, znam da kuži stvari i znam da smo najebali, plaćam kavu kovanicama, ostavljam mu darove, ostavljam mu sve što imam i ostavljam ga samog, tjeram ga grubo i baš sam kučka, popio mi je 500 kalorija pubertetskim masterplanom za svijetlu budućnost, rastajemo se na ledenom pločniku sunce je točno iznad nas sjene su nestale plastični lutak na električnom romobilu zaustavlja se na gumb danske proizvodnje, spajam kapke konvulzivno titraju ne osjećam ništa osim boležljive želje za proljećem, kostur mi krcka ispod leopardovog uzorka, guram svog najdražeg klauna preko zebre, idi bre, ne da mi se, više mi se ne da, umorna sam redarstvenica, kad su nam ukrali naših par godina, meni su ujedno ukrali par godina pešče, znaš li to keseru, zbog te otmice ti i ja nismo stigli podijeliti pešču, a mogle su biti bajke pričalice
drhtim od zime, imam sitne suze u kutovima stisnutih očiju, vraćam se na job, kes viče doći ćeš mi u posjet- ne čujem ga više, obrisao se, zvoni mi u ušima njegovo veselo zviždukanje kroz zube, otvaram vrata ofisa lijeno pružam vrat vampirima otupjela na prostituciju
u malim bljeskovima francovo lice na jastuku još 5 sati i spašena sam zovem ga da me smiri glasom preko žice još 5 sati i spašena sam na toplom jastuku uzet će mi lice i kosu u ruke svrbi me koža grebem je do krvi nema veze nema veze za davnu krađu pešče sad je mojamoja nema veze za otmicu sad sam blatni veteran ne peče me čik na koži ne plaši me tuđa istina krv mi se pjenuša ko heroin u žlici mmmm šamarčina koju bi mi rado udijelile tuđe istine čini se kao slastan doživljaj volim kad mi uzavre krv u obrazima pomisao na mogućnost takve jedne lijepe šamarčine, akter nebitan, omogućuje mi da konačno izdahnem i iznova udahnem kisik, ali to je to, samo jedan udah jedan sat prolazi kao 3 pa 3 prođu u sekundi patim od nesanice u pola 6
kroz staklo gledam ljude kako prolaze otežani rekvizitima dok se mrači ne znam jel to ja stojim u mjestu a oni klize na traci il je obrnuto mrak je pao – meni na oči – upada kes kolutam očima mišići su mi umrli on je pregorio od današnjih iščekivanja došao se oprostiti i odjuriti u noć kao da noć nešto donosi palimo cigaretu na ulici, dok slatko kaže ej plešu ti neke crvene točkice po licu, pratim igru reklamnog lasera na njegovom ramenu i rukavu, noć je ultramarin plava, rastopila mi se snaga, rastopio se i kesss, bacamo čikove i bek tu neonska svjetla ofisa, probadaju mi očne jabučice, on pred ogledalom popravlja kaput kao vojnik pred povratak u rat, ja uništavam skupe čizme izvrćući gležnjeve na pločicama visokog sjaja, zamišljam školicu s kredom nacrtanu pitam se tko će od nas sutra pljuvati krv
trgnem se kes nešto govori, posjetit ćeš reći ćeš da si mi zaručnica hoću posjetit ću, evo ovaj prsten ću nositi, ok, zapovijeda na talijanskom kad dođeš, poljubit ćeš me jako blizu usta, jesi čula, da, poljubit ću te jako blizu usta i doći ću, krivim glavu na ramenima, dobro izgledaš, ajde sad, ok, šaljem ti broj, da, a sad ispari ako bi nekako moglo, ovaj put ne buš zasro jel tak tak je da, popravljam mu revere i otresam smeće s kaputa dok on pjeva nešto što je baš najljepše, himnu naše anamneze, tenorom urla lavarsi i dentiiii mattina e seraaaa, noge mi od tuge postaju nepouzdane kao stupovi od pijeska, naslijepo dohvaćam barski stolac iza sebe svaljujem na njega pijano tijelo u džepu grčevito trljam palac o prstenjak koncentriram se da ne povratim pjenu, srodne duše ne postoje niti se njihovi krugovi mogu djelomično preklapati možeš samo voljeti a možeš i do ludila
dozivam u glavu franca indijanca, ljeto i naša stopala na pijesku kraj kupe, krckanje crnobijelih školjki u jednoj riječi izdahnem dnevnu molitvu da umre drugi, danas ću ga nahraniti plodovima interšpara jer krv su mi popili pa nemam da mu dam, a bilo bi fer i korektno, dat ću mu dušu, ako ovaj dan ikad završi i tramvaj me ikad dopremi do doma
da kes, još je tu kao muha koja ne nalazi put kroz prozor, reveri su na mjestu, ispraćam ga, on ima pitanje posjetitćešposjetitćeš da da oću prsten mjesec dana da, otvorim oči, otisnem rukama kosti guzice sa stolca, popravim mu kosu i poljubim jako blizu usta i zavlada mir, neprocjenjiva milina šutnje, nebo se rastegnulo od olakšanja, rastanci nisu i nikada neće biti spokojni, pogotovo kad se rastaju dva ridikula koja razumiju sve, ali baš sve, pa tako i jedan drugog, pravim smiješnu grimasu da ne skuži da grizem jezik do krvi, preko stakla iz mraka domahuje mi u slowmotionu, znam da ga vidim zadnji put
_________________________________________________
VLATKA BRIŠKI rođena je 1979. u Zagrebu. Pjesnički prvijenac “Perice, pjesnici su stoka” objavljuje u kolovozu 2023. Sama podiže dva sina junaka i osim toga malo za što mari, našla je dobar bend. Priprema novu zbirku “Domašaj dece” i sa spomenutim izviđačko-HC-emo-folk bendom “Turpija” povremeno izvede hitove “Jutro kad se vratio Mehmedin”, “50 dana 50 noći” a.k.a “Cigani se žene” i ostale. Nije druželjubiva i ima nekoliko vjernih fb pratitelja.
čovjek-časopis 