Trebalo je nekoliko mjeseci da potpuno opremi kućni studio u stanu i počne sa snimanjem pjesama za prodaju. Valerija je dopustila da se iz njene male spavaće sobe izvuku krevet i ormar, a unesu radni stol sa stolicom, kompjuterom i ostalom opremom. Njih dvije spavale su u dnevnoj sobu, stisnute jedna uz drugu na razvučenom kauču.
„Hoćeš li me iskoristiti dok budem spavala?“, upita je Kristina.
Ležale su u mraku, čekajući kojoj će san prvoj doći na oči.
„Mogla bih…“, odvrati ova. „Da si barem moj tip.“
„A koji je tvoj tip?“
„Sisate, nemoralne plavuše.“
Obje zahihoću.
„Nisi ni ti moj tip“, odvrati joj.
„Molim te, tebe bih bar mogla dobiti bez puno truda.“
Kristina je pogleda: „Zašto to misliš?“
„Jer imaš jednu ogromnu slabost, Kristinice. Učinila bi sve da te netko zavoli.“
Ona vrati pogled na plafon. Te riječi su je udarile gdje boli. Ali nisu bile laž.
Valerija naposljetku duboko udahne: „Jednog ćemo dana pričati o ovome. O vremenu kad smo živjele kao štakori. Prisjećat ćemo se sa smiješkom.“
„Bit ćemo klasična holivudska priča o uspjehu.“
„Bit ćemo jebeni klišej.“
Obje su gledale u strop. Gore je bio jedini smjer u kojem nije bila gužva. Oko njih je na sve strane bio naguran namještaj iz sobe, koferi i odjeća, sve stvari koje su posjedovale. Nekada se činilo da će ih sve to ugušiti. Stan je izgledao poput brloga u koji bi povremeno navraćale prespavati.
Valerija je dane provodila na fakultetu ili na poslu, a navečer bi s cimericom odlazila na svirke. Kristina je jutra provodila na probama, a onda se vraćala u stan raditi na pjesmama. Neke večeri, kad ne bi svirala, odradila bi kao hostesa. Nakon što je počela svirati za Mirana, zabranio joj je da svira na ulici, što joj je znatno smanjilo budžet.
Zato je htjela što prije početi zarađivati od prodaje pjesama. U danima kada ne bi imala zakazane svirke, znala bi se zatvarati u sobu i samo skladati.
Voljela je to… voljela je to i više nego nastupati. Praksom je stekla veliko samopouzdanje kao izvođačica, ali punu kontrolu mogla je imati samo dok bi skladala. Pjesma je za nju bila slika sastavljena od niza sitnih poteza kistom, kip isklesan od majušnih udaraca, roman ukucan slovo po slovo. Ton po ton, zvuk po zvuk, udarac po udarac, činili su simfoniju, a ona bi ručno i smisleno odvagala svaki njen dio i smjestila ga na pravo mjesto.
Trenutno je tragala za čistoćom zvuka. Izabrala bi ih nekoliko pa slagala u jednostavne melodije i onda uzbuđenje pjesme gradila dinamikom. Distorzije je zamijenila nešto smirenijim šumovima, igrala se tempom i glasnoćom, pa na sve lijepila svoj glas, uglavnom tih, više kao da šapat nego pjevanje.
Najkorisniji dar bio je taj što je mogla osmisliti pjesme bilo koje vrste. Radila je unutar svih žanrova. Lako bi stvorila jednostavan pop-hit i kompliciraniju skladbu. Radila je i bučne punk pjesmice i desetominutne progresivne metal skladbe. Svaka pjesma, za bilo koji žanr, imala je pravila, šprancu koje je trebalo zadovoljiti i unutar nje udahnuti malo posebnosti. Znala je točno kako to učiniti te je tako mogla raditi za bilo koga.
A kad bi skladala za sebe, imala bi posve drugačiji pristup. Svoje pjesme izvlačila je iz želuca. Zaronila bi duboko i pustila da joj same dođu. Kada bi se to dogodilo, osjećala je da crpi značaj iz samog centra Svemira, izvlači esenciju biti svog postojanja.
Tako nešto duboko nikada nije osjetila kao izvođačica.
Ali, nastupi su joj davali drugu zadovoljštinu: stavljali su je u centar pažnje, činili je važnom. Zahvaljivala je bogu što je dobra na pozornici, jer da nije, da publika odmahuje glavom kad je čuje, ne bi to mogla podnijeti. Bila je ovisna o svjetlima reflektora. Pod njima se osjećala posebnom. Nedodirljivom. Boljom od svih ostalih. Ništa joj drugo nije moglo pružiti takav osjećaj. Nije bilo te osobe koja bi ih bila vrijedna, niti žrtve koja bi za to bila prevelika. Vika i pljesak publike nadilazili su sve, jedini su hranili dušu.
„Vole te“, govorila bi sebi dok bi se klubom lomila graja publike, a ona stajala na pozornici, moćno i suvereno, duboko udišući nakon zadnjih odrađenih taktova. „Trebaš im.“
Nakon takvih nastupa, s Valerijom bi odlazila na tulume, na razne zabave. Uvijek bi joj nekako sredila da se nađu u društvu ljudi koji bi mogli biti od neke koristi. Nikada na zabavama ne bi sklapale poslove, povlačile veze, tražile usluge, ali bi se upoznavale s ljudima čiji su roditelji profesionalni glazbenici, s ljudima zaposlenim u diskografskim kućama, na televiziji, na radiju, uopće nije bilo važno na kojem mjestu, mogli su biti i čistači i direktori; upoznavala bi se sa studentima glazbe, s budućim toncima, glazbenim inženjerima i producentima, predstavljali su se menadžerima i organizatorima glazbenih događanja, od onih koji rade za festivale, do onih s televizijskih glazbenih natjecanja. Valerija im nikad ne bi rekla: „Ona svira, odlična je, trebate je poslušati…“
Rekla bi: „Ovo je Kristina“, pa pustila da se sami zainteresiraju za nju.
„Neka te upoznaju“, šapnula bi. „Neka znaju tvoje ime.“
Jednog dana, tko zna, od toga možda bude koristi. Neka je upoznaju sada, dok im ne treba ništa, lakše će tražiti uslugu jednom kad bude trebalo.
Sve je to Kristina prihvaćala. Upoznavala je te ljude, njoj su bili svi isti. Nije znala tko su, koje su im pozicije, ni zbog čega bi joj jednog dana mogli biti korisni – bio je to Valerijin posao. Ona je samo trebala biti svoja, možda malo više društvena, malo simpatičnija, ali na kraju, trebala im je samo ostati u dobrom sjećanju.
Činila je to bez velikih problema. Nije bilo teško, voljela je zabave. Voljela je bilo što u velikoj masi ljudi. Najveći problem bila joj je samoća. Smjela je biti sama samo dok bi skladala, jer samoća bi joj je donosila sjećanja, a sjećanja povratak. Vraćala bi je u Idesu, u park u Istočnici, u kuću na brdu, ravno u potkrovlje, među njene roditelje, kod Robija… Sjećanja bi ušutkavala publikom, pljeskom, pićem, tableticama iz kozmetičke torbice, zabavom s važnim ljudima, čekajući trenutak kad će ostati sama u sobi, s kompjuterom, gitarom i klavijaturama.
Tek tada bi se prepustila. Sjećanja bi se razjarila, nadvila se nad njom, pretvorila se u demone i prijetila joj da će je unakaziti, ubiti, učiniti nešto od čega nikad više neće biti ista. I onda ne bi ustuknula, nego bi zahtijevala da joj govore. Nek joj pričaju priče. Neka reže u melodijama i udaraju je u ritmovima od kojih će ona isplesti pjesme.
_________________________________________________________________________________
VLATKA BASIOLI rođena je 1985. godine u Zadru. Studirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i magistrirala južnoslavenske jezike i književnost i fonetiku. Nakon studija radila je na uređenju sadržaja na nekoliko renomiranih internetskih portala, a onda otvorila vlastiti obrt Proverba, gdje radi kao copywriter, lektor i urednik. Jedna je od osnivačica i glavna urednica portala Književnost.hr gdje, između ostalog, objavljuje književna djela suvremenih autora iz cijele regije. Pisanjem se bavi od srednje škole, otkako objavljuje kratke priče u raznim zbirkama i internetskim portalima. Od 2012. godine član je udruge zadarskih pisaca “Zapis”. 2020. godine je objavila svoj prvi roman “Majka Distorzija”, u nakladi vlastite izdavačke kuće Proverba.
čovjek-časopis 