PROKOCKANI SAT
Otac je išao do urara
da mu na jedno popodne zaustavi vrijeme,
sa sjećanja da obrišu mu prah
i da prokomentiraju rodno selo.
Stari urar je otvorio ladicu
i pokazao na dno,
gdje je tiktakalo ljeskajuće
okruglo srebro.
Kad se tvoj otac vratio sa Soče,
jedna od onih noći je bila,
kao zadnji ulog na stol je bacio uru
jer ga karta nije išla.
Onda ju je netko donio k meni,
založio i zaboravio na nju
bilo je to
par godina nakon velikog prvog rata.
Padaju, padaju karte po stolu,
mladići na Soči, u smrtnome bolu.
Padaju, padaju karte po stolu,
mladići na Soči, u smrtnome bolu.
Artiglieria da campagna
u srebru bliješti,
priču mi priča o djedovini
i gizdavo šuti.
U kaverni dobivena, u krčmi izgubljena
ura ne govori
kome već kuca
kome još teče
i kome zvoni.
Padaju, padaju karte po stolu,
mladići na Soči, u smrtnome bolu.
Padaju, padaju karte po stolu,
mladići na Soči, u smrtnome bolu.
Moj djed je s fronte na Soči donio srebrnu džepnu uru i onda je zakartao u vlastitoj gostionici Central u Beltincima. Otac ju je pedeset godina kasnije otkupio od seoskog urara Mariča. Za nju je platio 20.000 dinara. Još uvijek radi i bliješti u džepu njegova prsluka.
***
STARE PJESME
Stare pjesme, one iz ormara
one za koje treba gitara
one još jedine imaju glas
da opjevaju nas.
Gore nad gredom potraže ključ
u toploj izbi upale luč
na stol iznesu samo prave stvari,
diskretno prebroje
jesmo li još svi na broju.
Stara pjesma dobro se sjeća
slomljenih srca i varljivih sreća
stare su stvari opasna stanja
sjete nas ljubavnih obećanja.
Stare se stvari sjećaju dana
kad smo cvjetali i rasli
one još jedine imaju glas
da opjevaju nas.
Stare se pjesme ne umore,
najbolje zvuče prije zore.
Ako falšamo ili izgubimo glas,
pjevaju one umjesto nas.
Sve mi se više čini da je vrijeme jedini vjerodostojan kritičar umjetnosti. Svaka nova skladba je kao dojenče, okruženo ushićenošću, pozornošću, ljubavlju i PR-om. Pitanje je samo, tko će je voljeti i nakon više desetljeća. Možda je baš na to mislio Kemal Monteno, kad ga je poslije našeg zajedničkog koncerta u Zagrebu novinar upitao o novim pjesmama. »Zaboravite na nove, pitajte me o dobrima. A dobre su one koje su stare«, odgovorio je.
***
TAMO, DALEKO TAMO
Tamo, daleko tamo
iza stepa i svega što znamo
zemlja ljubi nebo
šapće mu na uho.
Tamo, daleko tamo
preko stepa i svega što znamo
tamo je moj rodni kraj
tamo je zavičaj.
Moj otac je kao prisilni njemački vojnik u ruskom zarobljeništvu godine 1945. čuo melodiju, koju je nosio u sjećanju sve do danas. »Još i sad vidim pred sobom mladiće svojih godina, šesnaest, sedamnaest«, prisjećao se večeri kad je prisluškivao zarobljene kozake, koji su je pjevali uz pratnju balalajki. Zato što smo znali samo melodiju, napisao sam tekst. Tek kasnije, kad smo je snimili, saznao sam da se radi o ruskoj narodnoj pjesmi »Step’ da step’ krugom«
_________________________________________________________________________
VLADO KRESLIN (1953, Beltinci) proslavljeni slovenski kantautor, trubadur i pjesnik, karijeru je započeo sedamdesetih krenuvši iz svoga rodnog sela Beltinci iz Prekmurja s bendom Apollo. Svirao je s grupom Horizont tijekom studija u Ljubljani te kasnije s bendovima Martin Krpan, Beltinška Banda i Mali bogovi. Stvarao je pod utjecajem Drage Mlinarca, Boba Dylana, Brucea Springsteena i Donovana te na dobrim temeljima ugrađivao u njih svoj rokerski folk stil s elementima etno glazbe, stekavši velik broj poklonika i izvan rodne Slovenije. U njegovoj biografiji više je od dvadeset nosača zvuka i četiri zbirke poezije.
sa slovenskog preveli Marina Vujčić i Ivan Sršen
čovjek-časopis 