TRI PJESME VLADIMIRA VUJOŠEVIĆA

AKO POKUŠAM DA TI SE VRATIM, HOĆEŠ LI ME PRIMITI

Bio sam u Temišvaru
I vidio Svetog Josifa Partoškog
(rodom iz Dubrovnika, iz porodice Fusko)
Njegov kivot
I dugo sam ga grlio
Kao spaljen i slomljen čovjek
Kao utopljenik koji je našao dasku
Nakon brodoloma
Govorio sam gluposti
Kao u groznici
Kao neko ko pokušava da se vrati kući
Ali ne zna kako nakon svega
Kao neko ko više ne umije da se moli
Niti da pogleda u oči onome ko me je volio
Neko ko ne može da priča više bez gorčine i suza
Kako naći kuću nakon spaljenih mostova
Radost nakon beskrajnog srama
Jutro nakon preduge noći
Gdje naći snagu za to
Da budem nešto drugo
Ne znam da li bih umio više
Stari vladika izvađen iz zemlje
Koja miriše na cvijeće i otkose
Blagog sela sa zemljanim putevima
Možda postoji neko mjesto nade
Sa sporom rijekom i žitnim poljima
Daleko, ali nekako slično mjestu
U kojem smo odrasli
Gdje neko strpljivo čeka
Da se vratimo uprkos svemu

***

DALEKO

Ima nečeg melanholičnog u sjećanjima
Na život koji nikad nismo vodili
U prijateljima koje nikad nismo imali
U ljudima koji su mogli da nas vole a nikad nisu
U životima koje smo mogli da vodimo
A nismo imali snage ili hrabrosti
(Ne možemo sad da ne razmišljamo o svemu tome;
O prilikama koje smo propustili;
O stvarima koje smo mogli uraditi drugačije)
A možda i nije moglo biti drugačije s nama
Kao da smo uvijek namjerno propuštali punoću života
Jednom kad sam bio mali
I imao temperaturu
Listao sam monografiju jednog dalekog grada
Koju je otac donio sa službenog puta
I bila je jedna fotografija
Sa panoramom megalopolisa u sumrak;
Kao novembar u četiri popodne
Kao da se na minut sve smirilo prije velikog kretanja
Dok se pale svjetla farova;
Melanholični odbljesci staklenih zidova
Hiljadu neona koji se pale u dalekim modernim zgradama
I stara katedrala na horizontu
Kao fantomski brod u crvenoj magli
Bilo je tu nečeg što smo htjeli za sebe još tad
(Dok je život mogao biti bilo šta)
Ne konkretni grad, ne bilo koje posebno mjesto
Već vječno kretanje farova, vožnju bez cilja,
Hodanje u jakni po nepoznatom prostoru
Kao u snu
Mističnu ektoplazmu te fotografije
Bezbroj njenih mogućnosti
Htjeli smo hladan vazduh dalekih gradova
Dok se vraćamo kući
Dezorijentaciju svih stvari
Siluete bez lica koje mogu postati bilo šta
Bilo je to neko obećanje anonimne daljine
U koju bismo bili gurnuti silom izvan naše kontrole
Neka religiozna nada
Nismo htjeli vjeru koliko tugu života bez vjere
Utjehu da negdje daleko napokon možeš postati
Jedna od mnoštva boljih i zanimljivijih verzija sebe
une galaxie lointaine, très lointaine
Ne možemo da ne žalimo
Za nečim što smo izgubili
A da nikad nismo imali

***

16/8/96

Znaš, kad sam bio mali
znao sam da je 16. avgust poseban dan
Sveti Roko, prvi svetac za koga sam ikad čuo
(sad zauvijek mlađi od mene, od 31, 32 godine)
Taj Sveti Roko
Teško lijep na oltarnoj pali,
(Ne možda na prvi pogled, već kad misliš o tome duže;
Sa dubokim pogledom nekog ko je vičan bolu;
To sam naučio da prepoznajem
Poslije kod ljudi koje sam znao)
Išao sam svake godine sa babom na misu
U Donju Lastvu
I pod lampionima krenula bi procesija sa kipom
Prolazili bismo ispod njega i ostavljali sitan novac
(Moramo jednom poći zajedno
Sad nakon svega, nakon 20 i nešto godina;
Nisam bio dugo, ali često sanjam te mise
Čujem valove, kao u školjci, misne tišine
– Biskup je jednom, zbog mnoštva svijeta,
Misio u barci uz obalu – kao Isus)
Sveti Roko iz Monpeljea sa patničkim pogledom
Zadiže svoje ruho i pokazuje kažiprstom
Duboku ozljedu ispod koljena
(Od čega mu je ova rana?
Baba je kratko rekla – od kuge)
Bio sam zagledan u tu crvenu povredu
Fasciniran, izgubljen u njoj
Vidjeh mog prvog, ranog Hrista u toj krvi
Osjetio sam so i more te rane
Dotakao sam je rukom
Zašao sam preduboko u nju
Nešto to govori o meni,
Da sam se čak i kao dijete
Prvo identifikovao sa ranama
I povredama, a potom sa svim ostalim.

______________________________________________________

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.), s autorovog bloga “Iz svoje smrti”/My Kingdom for a Horse https://izsvojesmrti.blogspot.com/

TATARSKA PUSTINJA

Govorimo o vizantijskim svecima
Za jednog od njih koji se sa dvadeset pet godina
Osjećao kao zarobljenik života koji nije birao
Moj prijatelj kaže:
On je bio nešto kao ti
(naravno, prije nego je postao svetac)
Bio je jedan koji je pisao pjesme o drveću i pticama
Ali ne iz sentimentalne preosjetljivosti
Već iz neke vrste svetačke rezigniranosti
Kakvu imaju ljudi koji su vidjeli mnogo toga
Nemaju više dovoljno pobožnog entuzijazma
Da gledaju u nebo
Već sa svetom pažnjom gledaju dolje
U tajanstveni život mrava i pčela
Preosjetljivost su morali ostaviti za sobom
Kao službu u carskoj palati
I ukrašene narukvice i pehare kakve danas nalazimo
U grobovima davno umrlih
Jedan je sa trideset godina
(ili možda manje)
Nakon jedne žurke
Sa mnogo prijateljskih zdravica i pjesme
(kao u kadetskim korpusima velikih ruskih romana)
Otišao iznenada u maglovito i mamurno jutro
U daleki manastir na nekoj sjevernoj rijeci
Mi smo prolongirana mladost svetaca
Njihovi mladalački worldly ways
Trajno osujećeni kapacitet za nešto veće
Život proveden u prikupljanju snage
Beskrajna priprema za činove odlučnosti

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.), s autorovog bloga “Iz svoje smrti”/My Kingdom for a Horse https://izsvojesmrti.blogspot.com/

FAUSTINA

Kada je imala 18 godina
Negdje valjda u Łódźu
(Neka poljska secesija svakako
Sa mirisom kvasa i fabričkog dima)
Faustina Kowalska na jednoj zabavi
Sa odličnom gospodom i damama
Dok je plesala i okretala se
Vidjela je Gospoda na čas
Njegov električan pogled
(Kao što u onovremenim moralnim alegorijama
Gospoda u frakovima i histerične dame
Plešu podignutih ruku, okruženi ognjem
– Impending doom kasnih dvadesetih)
I potrčala je uznemirenena
I sjela na voz za Varšavu
Ušla je u misnu tišinu samozatajnog rada
Veza, otvaranja vrata, kuhinje
Intimnih razgovora
Koji su uvijek sablazan kada se učine javnim
Intimne radosti koje pomažu
Da se prežive sumorni dani
Gospod od trideset tri godine
Prolazi između šerpi i lonaca
Prelijep
Njegove oči svjesne svega
Muškarac koji zna da prašta
I koji traži sve.
U ranu jesen,
dok lišće trune
(Orah se predaje prvi smrti)
U praskazorje velike katastrofe
Umire Faustina od trideset tri godine
Pored bolničkog prozora
Sa kojeg se vidi posljednji život biljaka
I Gospod ide preko lišća
Bog onih koje uvijek iznenadi sopstvena snaga
Onaj koji zapovjeda silnim vjetrovima
Čovjek od riječi.

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.)

pjesma je preuzeta s autorovog bloga “Iz svoje smrti”/My Kingdom for a Horse https://izsvojesmrti.blogspot.com/

STAMENOST

Žene u konzervativnim kompletima
Sa naramenicima i naočarima sa debelim staklima
Na arhivskim fotografijama, okružene su zastavama
Prve ulaze u oslobođene gradove
Poput buldoždera bezbožništva,
Gospođe u decentnim kostimima, sa rožnatim okvirima naočara
Godinama kasnije, poput poludjelih fanova Bitlsa
Vidimo ih u velikim kongresnim salama,
Delegati sa palicama za glasanje na kojima piše: да!
Predvode partijske čistke, obračunavaju se sa klasnim neprijateljima
Да! Да! Да!
Osmijesi djevojaka sa novim frizurama
U suprotnosti sa dramatičnošću političkih odluka
Godinama kasnije
U bijelim ambulantnim kolima dolaze sa veterinarskom inspekcijom
Nadgledaju masovni pomor zaražene stoke
Sada već kao rukovodioci nekog biroa za higijenu
(riječ koja ima i moralni odjek)
U ćebastim kariranim sakoima i suknjama
Sa velikim broševima na reverima
Ne trepću dok se prazni šaržer
U zaraženog vola
Prezrivo puše cigarete
Sa ovlaš namaknutim sakoom preko ramena
Stamene, sa srebrnim sprejem u kosi
Beskrajne replike Mire Trailović, gospođe kasnih šezdesetih
Godinama kasnije
Jedino njima neće zadrhtati glas dok objavljuju imena žrtava na dnevniku
U podzemnim bunkerima na mamutskom atavizmu kompjutera
Unose mnoštvo podataka, diskretne, vladaju arhivama
Armije daktilografkinja su moždane ćelije revolucije
Dok se ruše avioni, mirno sjede na svojim sjedištima
”Razmišljati o smrti” je nešto za ljude rođene znatno kasnije
Odavde nema povratka u selo Brežane kod Požarevca
Popunjavaju nelikvidne virmane ritmičkim pokretom mašine
Dok muškarci povraćaju
Ne mogu da spavaju
One gledaju pravo u oči
U nesigurnim vremenima jedino utočište je samouvjereni glas
Gospođe sa Dnevnika
Ne tek individua, partikularitet,
Već instancijacija samog državnog aparata
Nečeg šireg od običnog života,
Jedini glas koji može da prijeti svjetskim moćnicima
Super ego dešavanja naroda
Glas iz Dnevnika kao šum hrastova u Dodoni
Vox populi, vox dei
Koruptivne radnje tranzicije zahtijevaju petlju
Potrebna je majčinska ruka da nas prevede iz
Bezbrižnog roditeljskog kreveta samoupravljanja
U beskrupulozni kapitalizam života odraslih

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.)

pjesma je preuzeta s autorovog bloga “Iz svoje smrti”/My Kingdom for a Horse https://izsvojesmrti.blogspot.com/

CANTOS

‘Moje je samo ono što volim’
Čuo sam to jednom poslije crkve
Nešto slično je rekao Ezra Pound
The rest is dross
Svako jutro čitam Cantos 10 minuta
To je neka besmislena disciplina
Kao kad đedovi prosvjetiteljstva
Dok se briju mašinicom pred malim ogledalcem
Uče iz glomaznog riječnika svaki dan po jednu riječ
Nekog mrtvog jezika koju nikada neće moći
Da upotrebe u rečenici
Besmislen trud koji je značajan samo
Kao neko čeličenje volje
Sekularni atavizam jutarnje molitve
Deda mi je pričao pohvalno
O nekom momku iz Doljana
Koji je tridesetih svakog jutra išao
Do česme na Mosoru
Ne da zahvati vodu
Bez ikakvog viable razloga
Samo kao čin besmislene i pohvalne discipline
Po kiši i snijegu i gradu
Kao zavjet koji smo dali sebi
Besmisleni činovi istrajnosti
Od kojih zavisi svijet
Mi smo romantičari jer cijenimo poduhvate
A ne dogme i učenja, praksu a ne teoriju
Svako jutro čitam Cantos deset minuta
Kao statuse nekog ko ima dvadeset
Unengaged pratilaca na fejsbuku
I piše opskurne postove o ekonomiji
I politici i filozofiji sa mnoštvom ludačkih referenci
Bez tačke i zareza
Vozač autobusa je za jednog čovjeka
Koji je igrao po kiši kod stadiona Kom
Rekao da je poludio od knjige
Čitanje Ezre Pounda kao
Skrolovanje kroz beskrajnu sukcesiju
See more statusa
Drafts
Statusi sa savjetima svjetskoj banci
Google translate megalomanskih ambicija
Razlomljenih u stih
Kralj Nikola i njegovi memoari
Pretvoreni u pjesmu
Razlomljeni u stih
Imena serdara i vojvoda
Stranih diplomata
Deset strana o perperu
Imena italijanskih arhitekata
Datumi bankarskih transakcija iz 19. vijeka
Željeznica koja je prolazila pored Virpazara
Bezbroj svjedočanstava
Amerika je propala načisto
Đedovi prosvjetiteljstva
Imaju vremena da pišu 20 tomova
Tračeva,
Korespondencije
Šta je knjaz Danilo jeo za ručak u Crmnici
U emisijama kad ih voditelj pita
Da li nešto razumiju
Oni se naljute i kažu
Naravno da razumijemo
Potrebno je da čovjek ima nešto
Što radi svaki dan
Neku čvrstu tačku
Nešto na šta može da spiska život
Kao đedovi koji grade od kamena
Ispred kuće na selu
Kule i gradove
Kamene skelete unutrašnje borbe
Imaju čekić i dleto
Mi smo ono što jedemo
Mi smo ono što radimo svaki dan
Govorim to često kao đed prosvjetiteljstva
Đacima, ali uvijek mislim na nešto suštinski
Beznačajno, kao na neke male činove
Uzaludne snage
Kao neku egzortaciju na stamenost
Mi ne možemo da procjenjujemo sopstveni rad
Da donosimo sud o sebi
Govorim to kao neko ko je full of shit
Bitno je da se pratimo neku liniju u svom životu
Neko je rekao da su Cantos Alpi
Zavijani snijegom i ledom
Neprohodni itd.
Za mene su česma na Mosoru
Riječ koju ponavljam dok se brijem
Kao neko ko pokušava da prizove kišu
Mali gerilski činovi prosvjetiteljskog sujevjerja
Vasa Pelagić, veliki narodni kuvar

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.), s autorovog bloga “Iz svoje smrti” https://izsvojesmrti.blogspot.com/