AKO POKUŠAM DA TI SE VRATIM, HOĆEŠ LI ME PRIMITI
Bio sam u Temišvaru
I vidio Svetog Josifa Partoškog
(rodom iz Dubrovnika, iz porodice Fusko)
Njegov kivot
I dugo sam ga grlio
Kao spaljen i slomljen čovjek
Kao utopljenik koji je našao dasku
Nakon brodoloma
Govorio sam gluposti
Kao u groznici
Kao neko ko pokušava da se vrati kući
Ali ne zna kako nakon svega
Kao neko ko više ne umije da se moli
Niti da pogleda u oči onome ko me je volio
Neko ko ne može da priča više bez gorčine i suza
Kako naći kuću nakon spaljenih mostova
Radost nakon beskrajnog srama
Jutro nakon preduge noći
Gdje naći snagu za to
Da budem nešto drugo
Ne znam da li bih umio više
Stari vladika izvađen iz zemlje
Koja miriše na cvijeće i otkose
Blagog sela sa zemljanim putevima
Možda postoji neko mjesto nade
Sa sporom rijekom i žitnim poljima
Daleko, ali nekako slično mjestu
U kojem smo odrasli
Gdje neko strpljivo čeka
Da se vratimo uprkos svemu
***
DALEKO
Ima nečeg melanholičnog u sjećanjima
Na život koji nikad nismo vodili
U prijateljima koje nikad nismo imali
U ljudima koji su mogli da nas vole a nikad nisu
U životima koje smo mogli da vodimo
A nismo imali snage ili hrabrosti
(Ne možemo sad da ne razmišljamo o svemu tome;
O prilikama koje smo propustili;
O stvarima koje smo mogli uraditi drugačije)
A možda i nije moglo biti drugačije s nama
Kao da smo uvijek namjerno propuštali punoću života
Jednom kad sam bio mali
I imao temperaturu
Listao sam monografiju jednog dalekog grada
Koju je otac donio sa službenog puta
I bila je jedna fotografija
Sa panoramom megalopolisa u sumrak;
Kao novembar u četiri popodne
Kao da se na minut sve smirilo prije velikog kretanja
Dok se pale svjetla farova;
Melanholični odbljesci staklenih zidova
Hiljadu neona koji se pale u dalekim modernim zgradama
I stara katedrala na horizontu
Kao fantomski brod u crvenoj magli
Bilo je tu nečeg što smo htjeli za sebe još tad
(Dok je život mogao biti bilo šta)
Ne konkretni grad, ne bilo koje posebno mjesto
Već vječno kretanje farova, vožnju bez cilja,
Hodanje u jakni po nepoznatom prostoru
Kao u snu
Mističnu ektoplazmu te fotografije
Bezbroj njenih mogućnosti
Htjeli smo hladan vazduh dalekih gradova
Dok se vraćamo kući
Dezorijentaciju svih stvari
Siluete bez lica koje mogu postati bilo šta
Bilo je to neko obećanje anonimne daljine
U koju bismo bili gurnuti silom izvan naše kontrole
Neka religiozna nada
Nismo htjeli vjeru koliko tugu života bez vjere
Utjehu da negdje daleko napokon možeš postati
Jedna od mnoštva boljih i zanimljivijih verzija sebe
une galaxie lointaine, très lointaine
Ne možemo da ne žalimo
Za nečim što smo izgubili
A da nikad nismo imali
***
16/8/96
Znaš, kad sam bio mali
znao sam da je 16. avgust poseban dan
Sveti Roko, prvi svetac za koga sam ikad čuo
(sad zauvijek mlađi od mene, od 31, 32 godine)
Taj Sveti Roko
Teško lijep na oltarnoj pali,
(Ne možda na prvi pogled, već kad misliš o tome duže;
Sa dubokim pogledom nekog ko je vičan bolu;
To sam naučio da prepoznajem
Poslije kod ljudi koje sam znao)
Išao sam svake godine sa babom na misu
U Donju Lastvu
I pod lampionima krenula bi procesija sa kipom
Prolazili bismo ispod njega i ostavljali sitan novac
(Moramo jednom poći zajedno
Sad nakon svega, nakon 20 i nešto godina;
Nisam bio dugo, ali često sanjam te mise
Čujem valove, kao u školjci, misne tišine
– Biskup je jednom, zbog mnoštva svijeta,
Misio u barci uz obalu – kao Isus)
Sveti Roko iz Monpeljea sa patničkim pogledom
Zadiže svoje ruho i pokazuje kažiprstom
Duboku ozljedu ispod koljena
(Od čega mu je ova rana?
Baba je kratko rekla – od kuge)
Bio sam zagledan u tu crvenu povredu
Fasciniran, izgubljen u njoj
Vidjeh mog prvog, ranog Hrista u toj krvi
Osjetio sam so i more te rane
Dotakao sam je rukom
Zašao sam preduboko u nju
Nešto to govori o meni,
Da sam se čak i kao dijete
Prvo identifikovao sa ranama
I povredama, a potom sa svim ostalim.
______________________________________________________
VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.), s autorovog bloga “Iz svoje smrti”/My Kingdom for a Horse https://izsvojesmrti.blogspot.com/
čovjek-časopis 