SEDAM PJESAMA VLADIMIRA MILOJKOVIĆA, iz novog rukopisa

BILA SAM SAMA U MALOJ SEOSKOJ SOBI

Jutros sam tiho plakala
Okrenuta licem prema zidu
Suze su natapale dušek
Iako već požuteo od stajanja

i bila sam sama u toj maloj kući, na kraju sela
tješila sam se
ljudi su glasni
planirala sam vikend
bježala u sebe sve češće i više
divlja kosa razlivala se po plahtama

Zaključala sam, dva puta
odlučna da što prije napustim ovaj zrak
u odrazu lifta, u hodniku
volela bih da isplačem
svu svoju unutrašnjost

u odrazu, ta djevojka neustrašive kose
bježi na izlet u drugo mjesto
u prašinu i polja suncokreta
dok se promatramo, gledajući jedna drugu u oči
prekidamo nelagodu, jer našle smo taj kut što zovemo sopstveni dom.

___________________________________

10.10am – 10.23 am
8.9.2024.
nedjelja
(Prozivka, peti sprat)
{stihovi kurziv i inspiracija, Jelena Krombholzova}

***

NA TIRKIZNIM VALOVIMA
Svetlani Jakša

U pauzama jecaja prosute kose
Po jastucima u kutu sobe
Danas, vratit ćeš se kući
Nećeš govoriti
Moja Ti
Jer si suputnik
Tišina razgovora misli

Dotakla si dubine ogledala duše
Istisnula smeće iz nepostojećeg tramvaja
Rodnog nam grada

Očistit ću ljudski otpad
Ubaciti sve u kontejner na parkingu
Možeš sa mnom držati dah
Kao osobno ohrabrenje
Samo su koraci teški

Živimo u ravnodušnosti svijeta
Nakupini kolektivnog zaborava
Plastična srca ljudskosti i tek poneka iskra

Osunčana jesen ubrizgava boje
Brišem maglu zaključanosti
Puštam vlažni treptaj da teče u oslobođenosti
U poljima crvenih bulki i hajdučkih trava
Na valovima Jezera, s kricima crnoglavih galebova
U mreškanju tirkiznih valova
Susreta sa sopstvenim mrakom

Koračaš u bijelom mantilu hodnicima
Zaboravljam anegdotu Nietzscheovog sloma
U toj točki susreta želim živjeti
Nakon saznanja o oporavku
Maksimumom jata letjeti iznad neba

____________________________

11.55am – 12.08pm
(londonsko vrijeme)
19.09.2024.
četvrtak
/Palić, Ženski Štrand/

***

LET PTICA-MISLI OCEANOM MOJEG NEBA

S oceana iscrtavaju se položaji drukčijeg življenja
Među stranicama Pessoe pronalazim pisanu poruku:
“Békés, boldog, sikerekben
gazdag új
2016-os évet
kívánok
Ágota”

Na stranici gdje stihovi šibaju lica izbačenih moreplovaca sa Segresa
Marširajući valovima ka Posvemašnjem moru
Strijele i mirisno drveće izvana
Košmari i bizarni snovi iznutra

Čitam elektronske poruke staraca
Zakačenih poput metastaza za trule ostatke prošlosti
Jer, ne zaboravimo, neki dio prošlosti još uvijek živi i diše kao sadašnjost

Ta mala poruka, ručno pisana na bijelom komadu kartona
Remeti šutljivo, moje jutro:
Gdje je ta “obična” žena, ta Ágota?
Koja me je učila osnovama mojeg drugog jezika

Svi ti, drugi, starci puni “mudrosti” beznačaja, o njoj ne govore
Kao i uvijek, šute u svojim zadovoljstvima samoživljenja
A pitanje ‘gdje je ta Ágota?’ plovi morem mojih misli

Tvrdoglavo, podsjećaj naišao raširenih krila lastavica ljeta
U ovim časovima, misao je jasna
Ploveći mojim, nebeskim oceanom bez odgovora

__________________________________

8.26am – 8.39am
18.07.2024.
četvrtak
/London/

***

NESANICA U WEST DRAYTONU

Usred noći zurim u strop
Razmišljam o fotografijama sa društvenih mreža
Mogu čuti pomeranje unutrašnjih organa
Rad mašine zvane laptop i frižider iza zatvorenih vrata
Na ekranu gomile na Šordošu
Devojke padaju pod pritiskom žive ograde
‘Slipping into psychosis’ objašnjava
Kako i zašto
Kada
Pod kojim uslovima
500 policajaca zaštitnika diktature
Kao u Orvelovoj knjizi
Gledam u mrak, u strop
“rekla sam da” – izbacilo se jednom
Preskočio sam
Preskačem
Doručak i obroke
Jer je latte sa karamelom važniji od vode
Kao konačno mesto
Za mir i tišinu
Vidim jedino groblje
Vidim strop
U mraku sve izgleda čisto
I cveće ima lepše listove
Živeti ima više smisla
Kao bespomoćnost
Kao besmislenost
Kao : danas ustajem u isto vreme da ribam podove
U kuhinji sa smećem
_____________________________

02.50am – 3.02am
25. Oktobar 2022.
Sreda
(muzička podloga: Xeno & Oaklander “Smoke and Fire”)

***

KLEIN-PLAVA U DUBINI OČIJU MOJE MAJKE

ponekad gubim snove detinjstva
na dlanovima ostavljam ih
prelazim put razmišljanja
nad glavom sivi oblak
plava misao kotrlja se lavirintom zvezdanog ambisa
zenice se šire
polja nedovršenih snova spavaju grleći to crnilo
i dalje jača od erupcija vulkana sumornosti
sklupčana na posebnom mestu – voljena
čitajući u potaji sve zaključane suze
stihove zaboravljene na jastuku
obgrli me čvrsto, iskreno, nežno, kišom ljubavi
na njenim dlanovima leže sva rasuta zrna prašine
nedovršenih snova detinjih i onih što skrivaju se u stvarnosti
sadašnjeg trenutka sa dna
gazim lišće odvažno, stidljivo, iz oblaka kaplje zrak
na pločniku života noseći zenicu plavog oka
nekog dalekog šapata, a ipak bliskog
grleći to crnilo ogrnuto Klein-plavom
tu tamu dubine duše moje majke

________________________________

26.11.2023.
14.54h – 15.08h
nedelja
/Yiewsly, soba 5/
{nagrada “Prvo Slovo Subotice” – Suboticijada 2024.}

***

TIJELO MI NIJE SAČINJENO ZA KRAJ

 „Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna.
Nije ni moje, iako sam danas signalističkim bedžom
zarivao oštricu u kožu okolo i blizu vena na rukama.
„Moje tijelo ne možete sabiti“ – kaže Rajna.
Ne možete ni moje.
Ako se sabijem između sedišta za druga tijela,
gdje ta tijela gledaju jedno u drugo
do beskonačnosti, krv negdje mora izaći.
Ne mogu biti završen skup.
Ne mogu podnijeti titranje rubova
u svakom segmentu kože.
Imam kamenje u grudima.
Teško dišem i onda se monogo znojim.
Usjeci peku.
„najbolje je da ih ostaviš da se prirodno suše“ – reče bolničar
                                                               iz emergency službe.

Moje tijelo je nemoguće skupiti u krug
i zatvoriti dok zastori ne padnu.
Ja ne mogu tako da zaspim.
Ni privremeno, ni zauvijek.

Volim Samoubojicu u sebi jer me uvijek upozori.
Traži stanku. –
„Hej, vidiš, ovo su crvene londonske govornice,
nisu više u uporabnom stanju, ali imaju lijepe
cvjetne žardinjere“ – kaže mi On.

I onda stanka.
Odem do prve prodavnice lijekova
i kupim flastere, vlažne maramice, paracetamol i suhe maramice.
Onda popijem 2 mg rivotrila i 40 mg bensedina.
Čekam, jer imam spor metabolizam.
A i absence-epileptični napad me može na momenat isključiti –
                                    odmah potom usključiti u mrak otvorenih očiju.

„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna.
„Jer kamen u grlu ne smije biti“.
Točka od mene između rečeničnog kaosa u glavi.

__________________________

14.06 h završeno
26.09.2023.
utorak
(Costa Coffee – Uxbridge, centar)
[svi navodi, stihovi Rajne Racz; sem u trećoj strofi – self dijalog]

***

JEDNOM ĆE I NJEN MJESEC ZASJATI

Moju sestru ne posjećuju ni ptice;
one dolaze na moj prozor
iako nisam tamo.
Jednom na mjesecu netko joj piše
(ja valjda imam sve što mi treba).
Mama po običaju kuha,
rasporedi 250 dinara na više dana.
Život je baš “fin”:
sestra bez riječi sjedi i gleda kroz prozor;
visoka lokalna bolnica dominira.

Moja sestra je baš superčudna djevojka
sa nekog drugog svijeta;
svi je šetaju okolo, ali bez ljubavi.
U 9.99 ujutro ona ustaje:
Možda nema misli?

Svakog puta kada se vidimo plače,
iz straha da ću je u bijelome svijetu zauvijek zaboraviti.
Ő létezik, valángan. Menekülj önmagaból elől.
Belső bimbói még nem nyíltak kis le talán.
Csak talán én lehetek nekia tavasz. *

______________________________

22.45h – 23.03h
17.04.2024.
srijeda
{posljednji put u sobi broj 5, Yiewsley}
/Alanis Morissette – You Oughta Know Live (glazbena inspiracija)/
(djelomični cut-up pjesama Snježane Vračar Mihelač)

stihovi na mađarskom Vladimir Vlad Milojkovity:
* Ona postoji, stvarno. Bježi od sebe.
Možda joj se unutarnji pupoljci još nisu otvorili.
Samo možda ja mogu biti njezino proljeće.

***

VLADIMIR MILOJKOVITY (mađ.) ili MILOJKOVIĆ (srb./hrv.) rođen je 1978. godine u Szabadki / Subotici, na severu Bačke. Završio je akademske studije iz pedagogije vizualne umetnosti (2014.) i specijalizovao se za rad sa decom sa autizmom, na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Objavio je tri  knjige poezije; „Razgovor sa Hertom“ (SKC Kragujevac, edicija ’Prvenac’, 2014.) za koju je nagrađen za najbolji neobjavljen rukopis mladog autora; „Teško u glavi“ (Presing, edicija ’Pod presom’, 2020.); „u kući od ljudske kože“ (najbolji neobjavljen poetski rukopis – nagrada Presing 2021. – objavljena pod imenom Vladimir Milojkovity).

Značajnije nagrade; Najbolja ljubavna pesma – 3. nagrada, Ivanjica 1997. (žiri: Duško Trifunović i Pero Zubac); Najbolja pesma na engleskom – American Corner (Subotica 2011. prva nagrada); specijalna nagrada – *Branislav Čeganjac* (Ivanjica , najljubavnija pesma, 2012.); *Ulaznica 2013* (4. nagrada za poeziju; Gradska narodna biblioteka Zrenjanin, 2013.); Najuži izbor od 12 autora za pamphlet poetry *Little Black Book* (London, Hedgehog Press, 2024.); *Prvo Slovo Subotice* (Suboticijada 4, 2024.).

Značajnije izložbe : Proleće mladih – *Garden Art Galerija*, Sombor 2012.; izložba vizualne poezije *signal-iza-C-i-JA* (Novi Sad – CK13 mala galerija, 2019.) ; Galerija Greta (Zagreb, 2020.); Savremena Galerija (Subotica, 2021.). Značajniji body-art umetnički performansi: performans *Ugušiti* (Klub Žica 2013., Poezin Spoken Word Poetry Slam); art-performans *URLIK Ambisa* (The roar of the abyss, Blans Studio, Subotica 2014.); bodyart-performans *Teško u glavi* (Savremena Galerija Subotica , 2016.); *In The House Of The Human Skin* (SKC Kragujevac, 2022.); International Art Fair (Doncaster, UK, 2022.) – /predstavljao UK sa dva rada u finalu/; Frida Kahlo – PopUp painting, zajednička izložba (Art Social Bar , London, 2024.).

Učesnik i/ili moderator radionica kreativnog pisanja & vizualne poezije: *Poezija u Kući* (aktivno čitanje poezije, moderatorica Jelena Anđelovska, 2010. – 2012. Novi Sad, CK13); *Studije konteksta* (moderatorica Aleksandra Sekulić, Centar za Kulturnu dekontaminaciju BG, Savremna galerija Subotica & Studio 11, SU, 2015.); Summer3p Festival elektronske muzike, vizualno-poetska radionica *SummerDADA* (moderator Vladimir Milojković, 2015. – 2019. Subotica – Palić); *Pisalište* (moderator Đorđe Majstorović, Novi Sad, Crna Kuća 13, 2016. – 2020.); *Online spisateljska radionica* (moderatorica Monika Herceg, 2024.); Festival Queer umetnosti – *Queering Objects* (moderator Eric Yip, London, UK 2024.).

Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; zastupljen u novijim edicijama; *Fantom Slobode* (2020. & 2023.), *Čovjek Časopis*, *Libartes*, *Vesna*, *AKT*, *Koraci*, *Librarion* fanzin, kulturnom dodatku *Beton* dnevnog lista Danas, *Priče iz izolacije* (Makart 2021.); zastupljen na internacionalnim kompilacijama poesié sonore (Huellkurven /Austrija, 2016./ & MATLIT /Portugalija, 2017./); zbirkama signalističke književnosti *Magija signalizma* /2016./ & *Vizije signalizma* /2017./, *Antologija signalizma* /Presing 2023./ ; internacionalnim izložbama DADA umetnosti i festivalima kratkih filmova (Interntaional Smart Phone Festival, Abuja, Nigerija /2018.-2019./); zbornicima socijalne i angažovane poezije (*do zuba u vremenu* /2014./ & *REZ* /2016./); art-performer i od 2021. član Engleskog PEN Centra.

Od 2020. živi u Engleskoj, kao mađarski državljanin, pod imenom Vladimir Milojkovity (pod kojim predstavlja Veliku Britaniju, Mađarsku, srpsko-hrvatsko govorno područje kao potpisnik *Deklaracije o zajedničkom jeziku*); prebivalište, Severo-Zapadni London (London Borough of Hillingdon).

NOVA POEZIJA VLADIMIRA MILOJKOVIĆA

Portret požutelih iznutrica

Prijatelj prihvata šta god mu je rečeno:

smrt u medijima

ujutro u autobusu ljudi koji se voze na posao

smrad znoja

smrad izrečenih reči ‘prijatelja’ –

narcistitička projekcija kaže dr Ramani

smrad u ordinaciji

smrad u čekaonici

nisam htela da te tretiram kao nekog ko ima dijagnozu

prijatelj prihvata šta god mu je rečeno

dlake su tvoje…itd nisko pijačarski –

ne sećam se da je videla moje stidne dlake –

nisko pijačarski dijagnostikovano

zapanjena sam šta radiš

ne mislim na tvoju pesmu

isuse….. (malim početnim slovom).

Na poznatoj raskrsnici

kad zatvorim oči vidim indigo

aloja je stradala i ne znam da li će se oporaviti

balkonska vrata bila su zatvorena

sunce je pržilo afričku ljubičicu

listovi su umrli od opekotina desetog stepena

stan je inficiran larvama crnih bubašvaba

slivnik kade zapušen ostacima malih sapuna

nakon jednodnevnog boravka

‘ljut si sad na samog sebe’ –

narcisistička projekcija kaže dr Ramani

ali, i ja sam povređena, gubila sam posao

pa sam u brzini ostavila tanjire i noževe u sudoperi –

još jedna tipična narcistička projekcija, kaže dr Ramani.

Ne mogu da pronađem konac za zube

sedenje u čekaonici je nepodnošljivo

zarivam nokte u obrise vena

prijatelj prihvata šta god mu je rečeno

što sam videla da si kao i svi zapravo isti

Bački pejzaž nije uramljen, a i ta plava izgleda drugačije

prijatelj prihvata šta god mu je rečeno

nisko pijačarski

testirala sam te Vlado –

/valjda tako rade pravi prijatelji – testiraju/

tipična narcistička projekcija kaže dr Ramani

prijatelj prihvata šta god mu je rečeno

čak i nisko pijačarski.

Okliznuh se iznutra, još jednom

tražim idealnu kuću bez kanalizacije – reče jednom

žena koja ne može da stisne usne

u početku, činilo se sve je u redu

zapanjena same sebe

projektovala je odraze

Alma kaže Elizabeth – „Ja nisam ti! Nikada neću biti kao ti!“.*

Puštam demistifikovanu pustinju da uđe

kolena su mi puna padova

ona stoji u svom egu

ne može da izađe kao pravi prijatelj

jer pravi prijatelj ne daje duboke ubode

s bočnih i svih drugih strana

najviše u mozak širokog narativnog zahvata

„narcis nema empatije“ – kaže dr Ramani

skočio si kao divlja zver –

tipična narcistička projekcija kaže dr Ramani

prijatelj prihvata šta god mu je rečeno.

Nebo preleću avioni

gavran se čuje sa susednog krova

Cican spava u susednoj fotelji nakon što smo zajedno odspavali

u susednoj sobi na velikom krevetu

ne želim živote s narcističkim iznutricama

popio sam ice-latte

prijatelj prihvata šta god mu je rečeno –

reći ću sve bez ustezanja:

nisko

visoko

pijačarski

građanski

osobe poput tebe ništa ne dotiče iznutra

tamo je samo jedna požutela beskrajna rupa.

Možda jednom posetim Cornwall……

____________________________________

17.20h – 17.47h

16. septembar 2023.

subota

(Humming-Bakery, North London)

*/sekvenca razgovora iz filma ‘Persona’ – Ingmara Bergmana/

Fisija plus fuzija jednako je znak pitanja

                                    /za Valentinu Petroj/

Simbolista ti si sa znakom

mistifikantskih opera i opereta

ponekad i arije nerazumljivih slova

ispljuneš na zid

simbol simboliste

alegorične metafore i metamorfoze iz gliste

(ponekad pijavice)

u nešto što se leptirom nazvati može

dok spominješ velmože

grube kože

u nekom prošlom mraku

iz kojeg cvrči u naftalinu

i krči poput praznih creva

bez hranljive filozofije za jesti

a gde će me sve to odvesti?

to lelujanje na vetru

na talasima virtuelne bliskosti

doziva anđele i božanstva

a ponekad i svevišnje

pod sloganom

deity not found – error

da razjasni i objasni

taj svevišnji ukus oporosti

što ulazi i cirkuliše

za vratom diše ili pod srži

koštane mase kad se usaglase

u futurističkom ritmu

koji prečesto poput korišćenog wc-papira

odbačen je niz korito

povučena je voda sa izlučevinama

a da li je još čiste ima?

simbolista na stranom jeziku egzistiraš

u konstrukcijama koje teško razumeti se mogu

dok, čini mi se, pokušavaš

i mene pustiti niz vodu

u paru sa novom tačkom

tamne kose i vitkog tela

ne znam da li želim

da li bi ova siva masa htela

da se konektuje preko servera

sa novim telom

nove jedinstvene mase koštane srži

ko je brži? ili ko duže izdrži?

pitanje je postavljeno ali nepotrebno

možda je to simbol ili možda ipak nije

neka druga bitka se bije

a zastava sa značenjem još se ne vije

simbol se traži

negde pod zemljom bez zemlje

`prostitucija i laži` –

sudbina iz špila izviruje

ako je istinica ili se negde drugde krije

poput pravila nepisanog

koje nije ni počelo da važi

erupcijom početka i svršetka

značenje simbol draži.

___________________________________ 

11. septembar 2012.

(komentar na pesmu: „snažno i hrabro“ – Valentina Petroj)

Siva arhitektura

Pobjeći sa mjesta nesreće

               nekoć bila je Szabadka

               sada izgleda jugozapadni London

               poput velikog rezervata

               punog vlage i truleži

               poput Szabadke za Božić:

siva arhitektura osuđena na izumiranje

ljudi i djeca sivih lica

                  u redovima jeftinih

                                        prodavnica

smrti bez iluzija trepere

                  u zaseocima

                  onaj isti potez koji ćeš povući

                  s istom mučninom

                                           u želucu

                  spakovat ćeš ubijeno dostojanstvo

                                   u kovčeg

                                            na rasklapanje

dok povremeno ležiš na krevetu

                    odjeljenja Hillingdon bolnice

                               bez svijesti

                                      na momente histeričnog plača

tražiš otvoreni balkon s kojeg ćeš skočiti.

——————————————————–

20.27 h – 20.33 h

18.02.2023.

subota

/Yiewsley, soba br. 5,

London Borough of Hillingdon/

Na stjenkama kade

Još si nisam žile prerezao

iako sporadično pravim usjeke po koži

uokolo tih plavih niti ispod što šapću ‘otvori, posjeci, napravi zarez, počni da tečeš…….’

“doba kože” – kaže Dubravka

ja, otraga, u mraku, sa oštricom u kadi

tražim zgodnu površinu da ne povrijedim mladež

između kuka i dlakave butine na primjer

ili tamo, okolo mladeža na podlaktici?

pripremljeni su losioni za posjekotine

dok skrivam sram

bijeli keramički zidovi oprani vodom

nemam čime obrisati tragove – upravo shvaćam!

što nisam sposoban razmišljati u i o zlu

što uvjerljiva priča lako dopre do mozga i ugnijezdi se;

uvjerljiva prića o Malom Princu koji je samo želio ljubav i prijatelja

sa pjesmama jutarnjih cvrkuta crvendaća i ostalih ptica dok jutrom hodim ka stajalištu,

(da ne okasnim na prvu McDonalds kavu u Stainesu)

ili recimo, za kajsije koje uvijek kupujem pa bacam u smeće

jer predugo stoje u frižideru

da bi me barem do istjeka roka trajanja pdsjetile na djetinjstvo

na onaj osmijeh, stidljivi, dok smo se penjali ka nebu uz grane stare kajsije

sedeli u krošnji, osluškujući šapate lišća pokrenutog vjetrom;

a onda kako krv pohrli, pukuotine se proširuju, osjetim peckanje;

jer, suze se drže u čvoru iza oka, u grču grla,

onda pustim da izađe;

onda puštam da izađe, da uđe;

onda pustim ogrebotine da otvore površinu

i to crveno u valovima, izravno krene nekamo u slivnik……..

____________________________________________

05.06.2023.

ponedjeljak

(Harris & Hoole, Uxbridge)

11.50 am – 11.57 am

Nevidljivo uže

Nadao sam se da je izlaz radostan i da se nikada neću vratiti, kao Frida.
Iskosa na moju kosu zakotrljava se rastanak u vidu imaginarne nuklearne pečurke.
Mačke na parkingu prostiru svojih pet-šest šapa negde u predgrađu grada u kojem
istrošeni pankeri posećuju izložbe jedni-drugih.

Imam krila koja držim u šakama do grča, tako da nekada ne mogu ispraviti prste izjutra.

Gutam tablete za spavanje (male bele i one malo veće).

Razmišljam o poljima i talasima, ali i o devojci sedamnaestogodišnjakinji koja se obesila u polju.

U polju pod vedrim nebom gde je nekada bio brisani prostor i gde nevidljivo uže tako često mami.

________________________________________________

oko 22.47h

14.03.2022.

ponedeljak

Da li ćeš me voleti i sutra?

“Will you still love me tomorrow?”

Na potamnelom, smežuranom licu

jednog londonskog popodneva.

Na livadi golf-terena;

hoćeš li imati istu naklonost?

Svet koji vidim, stoji iza povrede.

Povreda drži razne predmete na stolu.

Noževi, žice, makaze, pa i pištolj s jednim metkom.

Da li ćeš mi prosuti mozak?

Posmatram sposobnost predmeta

dok na snimku čujem Amy-n glas:

“Yeah, I’ve never wanted to end (and laughter)”.

Zbogom plavo nebo gradskog stadiona u Subotici.

Video sam šta sam video –

napuštanje zbog punih saksija vode u kojima rastu aloja-vere.

>>uvređena sam zbog toga<< – biće dugoročno urezano u pamćenje.

– ali, rekla sam “povređena”, velika je razlika.

Testirala sam te – nisko pijačarski stil – dodala je.

Tako zbore prijateljstva veštačkih odevnih predmeta.

Pritiskam levo oko maramicom –

“…..da znaš da imaš posebno mesto

u mojem srcu i duši…..” – oh, draga mama!

“poljem vrane crne hrle” – jedna je na krovu susedstva.

Nedosanjan san o ljubavi dok koračam.

Dok kapi londonske kiše miluju otkrivene delove kože.

U duboko nemirnoj seni moje duše

maslačci se njišu otpuštajući semene padobrane;

mirise pramenova kose koji su nedugo bili na ramenu;

miljama daleko, tamo negde when the night needs the morning star.

____________________________________________________ 

9.34am – 9.41am

11.09.2023.

ponedeljak

/North-London/

*u pretposlednjoj strofi pod navodima poruka i stihovi moje mame, pesnikinje i slikarke Mirjane Radujković Milojković

***

VLADIMIR MILOJKOVITY / VLADIMIR MILOJKOVIĆ je objavio tri zbirke poezije:
“Razgovor sa Hertom” (nagrada Prvenac 2014.)
“Teško u glavi” (Presing 2020.)
“u kući od ljudske kože” (nagrada Presing VII 2021.)
Dobitnik je specijalne nagrade “Branislav Čeganjac” – Ivanjica 2011/2012 za najlepšu ljubavnu pesmu
“Ulaznica 2013” za poeziju
Huellkurven 5, kompilacija poesie sonore – Austrija 2016
Materialidades da Literatura 2017 – Coimbra University , Portugal (audio-poezija)
Publikacije “Magija signalizma” 2016. i “Vizije signalizma” 2017.
Poezija socijalne i angažovane poezije “do zuba u vremenu” 2014. i “REZ” 2016.
Specijalna nagrada za kratak film “Verschwinden” 2017/2018, Abuja, Nigerija
Potpisnik je deklaracije o zajedničkom jeziku. Član je engleskog PEN centra od 2021.
Finale Internacionalnog sajma vizuelne umetnosti u Doncaster-u u Britaniji 2022.
Objavljuje u: “Fantom Slobode” (Zagreb), “Beton” (Beograd), Eckermann (Beograd), Librarion (Subotica), Libartes (Beograd), Čovjek-Časopis (bhsc Facebook & blog)
Diplomirao je na odseku za metodiku nastave vizuelne umetnost i rada sa decom sa autizmom na akademskim studijama Pedagoškog fakulteta iz Sombora 2014. iz oblasti slikarstva.
Rođen je u Subotici /Szabadka 1978. a od 2020. živi u Londonu u Engleskoj.

PET PJESAMA VLADIMIRA MILOJKOVIĆA IZ ZBIRKE “U KUĆI OD LJUDSKE KOŽE”, Presing, 2022.

DU VET VÄL OM ATT DU ÄR VÄRDEFULL

Možda su postale Andersenove bajke razmišljanja o kraju
ali Anne je i dalje u utrobi živa;
nema petog sprata i nije moguće skočiti;
obesiti se o lančiće vetrokaza u dvorištu? –
suviše je tanko i pomalo klišeizirano.

Nema dovoljno prostora za ubijanje na odloženo.

______________________________________

10.19 am – 10.24 am
29.08.2020.
subota
(Abbey, Reading, UK)
[*Ti vrlo dobro znaš da vrediš – naslov, sa švedskog]

***

MISAO KOJA JE PALA

Jim Beam se dolivao u punu čašu kisele
ne znam zašto nisam rekao dosta
kao kada sam na 30 mg trankilizatora popio pola litre piva
komiran sam legao i probudio sam se kao nov
dobra zabava, zar ne?
upitala me je misao koja je pala tog trena
pogledao sam u telefon, bilo je 00:00 –
to bi značilo da neko misli na mene
sve te gomile snova koje se stropoštavaju
prevaliti toliki put da budeš čistačica kapitalizma;
možda pola sata kasnije sedeo sam na wc-šolji
gledao sam video klip o Hyun-Ji Shin kako korača pistama;
osmeh i dva lepa oka
nisam ništa mogao;
tačno minut kasnije ležao sam u krevetu
zaspao sam uz njene korake i poglede
uperene ka meni.

_____________________________________

22.06h – 22.11h
25.09.2020.
petak
(hladna soba, Reading)

***

U KUĆI OD LJUDSKE KOŽE

Obraća mi se šizofrenija
U prekrivačima od zvezda na 6 – 8 metalnih nogu
Momak za sve, za najdublje sne
A ona kaže – Ciganka mi reče „sretan Halloween!“
Dok sam ulazila
Sa svojih 5 – 6 ekstremiteta kopala sam
Delovi sećanja udubljeni u memoriju
Čisteći strah blagosti
Između zidova uvlačila sam se u položaj fetusa
U kući od ljudske kože
Hladnoća udara o staklo
Momak za sve, za najdublje sne
Obešene ležale su trenerke za rad
Na žici bez trnja
Hajde da se obesimo! –
Rekla je otvorenoj lobanji.

______________________

10.05 am -10.13 am
5. novembar 2020.
četvrtak
(radno mesto majstora, škola, Uxbridge, Hillingdon)
[spiritualna inspiracija radovi konceptualne umetnice Eve Hesse]

***

TÖRSTIMEN

limunada popunjava šupljine
u ponoć mojih 6 minuta
za vremensku literaturu
početak novog nivoa
bolnički marina department ili minutizam je umetnost
koja govori
o govoru tela
o umetnosti mog života sa C vitaminom
za biobibliografiju
um govori: usudi se
Her face so hard to catch
She changes her self-look
And her stories don’t match

baci sve
baci se
previše umoran za spavanje
agencija ’plava strela’ u prevodu sa engleskog
u kojoj sam zaposlen
šalje me da čistim govna
minut spavanja
minut brisanja
minut ćutanja
minut ćutanja
minut ćutanja
minut čekanja
minut čekanja
minut odluke
da navedem svoju komplentnu bio-bibliografiju.

______________________

00.11h – 00.16h
06.12.2020.
nedelja
(West Drayton, na krevetu, u sobi novog doma)
[spiritualna inspiracija poezija Judite Šalgo
& filmovi Ingmara Bergmana; naslov sa švedskog – ’sat žeđi’;
kurziv stihovi Sally Dige ’Immaculate Deception’]


***

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

za jednu ljubav moglo bi
se misliti više
naročito ako ne mogu da
spakujem sunce
jer je suviše veliko i teško
za poneti
iako bi sve drugo možda i
moglo da stane u
sivu torbu

_________________________


9. april 2021.
petak
5.48 pm – 5.51 pm
(inspirativno mesto na golf-terenu)
[u susret rođendanu CK13]

***


“Zbirka „U kući od ljudske kože“ svedoči o slobodi umetničkog izraza i poziva na učešće u iskustvu poetskih trenutaka koji se mogu javiti bilo kada i bilo gde. Svaki zapis je određen časom i datumom kao i tačnom lokacijom na kojoj pesma nastaje. Lirski dnevnik, poetski putopis, beleške u trenucima za poeziju izmiču preciznom žanrovskom imenovanju. Pesnički glas ima dva izgovora, ekavski i ijekavski, ima i dva roda, muški i ženski. Pre nego što napusti  rodni grad skicira pejzaže koji odlaze sa njim u inostranstvo. Tehnikom kolaža unosi delove pesama drugih autora, nenametljivo komunicirajući sa njima, prikazujući lično unutrašnje biće koje biva sada i ovde a koje se sastoji kako od neposrednog dnevnog „unosa“ tako i od živog razgovora sa pročitanim pesnicima. Poezija koja nastaje u sadejstvu lokalnog hronotopa sa autorovim unutrašnjim hronotopom govori o prelazu iz jednog sveta u drugi: stanstvovanje u rodnom gradu i postavljanje kamp-kućice u tuđini; mesto vladarske nesanice koje mora da se završi na mestu potčinjenosti, među ostalim uposlenicima mašinerije; lični intimni prostori koji se završavaju tamo gde počinju javni intimni prostori; razdvajanje vlastitih stihova od stihova drugih pesnika kurzivom, ovamošnja konkretnost materijalnih činjenica, i eteričnost kojoj se teži iza ivice bola. Autor vrlo retko rezonuje i teoretiše, on je vrsta konceptualnog umetnika koji čitaoca uvodi u poetsko tkivo „in situ“ prepuštajući mu da sam učitava značenja u fotografije lirskih trenutaka. Iako navodi druge umetnike, pesnik to čini lako i spontano, zato što je proživeo njihove redove a ne da bi odbranio nekakav stav; on prikazuje i aktuelna, dnevna zbivanja ali je izvan političke korektnosti koja nameće ritam pisanja i brani (ili napada) određenu tezu. Vladimir Milojković je sa sobom na „ti“ i poziva i nas da kročimo na taj komad slobode, jer ako je ne nađemo u umetnosti, teško da ćemo je, u ovakvoj konstelaciji, pronaći na nekom drugom mestu.” – iz pogovora knjige

***

VLADIMIR MILOJKOVITY (mađ.) ili MILOJKOVIĆ (srb./hrv.) rođen je 1978. godine u Szabadki / Subotici, na severu Bačke. Završio je akademske studije iz pedagogije vizuelne umetnosti (2014.) i specijalizovao se za rad sa decom sa autizmom, na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Objavio je dve knjige poezije; „Razgovor sa Hertom“ (SKC Kragujevac, edicija ’Prvenac’, 2014.) za koju je nagrađen za najbolji neobjavljen rukopis mladog autora; i „Teško u glavi“ (Presing, edicija ’Pod presom’, 2020.). Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; zastupljen u novijim edicijama *Fantoma Slobode*, *Čovjek Časopis*, *Libartes*, *Vesna*, *AKT*, kulturnom dodatku *Beton* dnevnog lista Danas, *Priče iz izolacije* (Makart 2021.); zastupljen na internacionalnim kompilacijama poesié sonore (Huellkurven /Austrija, 2016./ & MATLIT /Portugalija, 2017./); zbirkama signalističke književnosti *Magija signalizma* /2016./ & *Vizije signalizma* /2017./; internacionalnim izložbama DADA umetnosti i festivalima kratkih filmova (Interntaional Smart Phone Festival, Abuja, Nigerija /2018.-2019./); zbornicima socijalne i angažovane poezije (*do zuba u vremenu* /2014./ & *REZ* /2016./); art-performer i od 2021. član Engleskog PEN Centra. Trenutno živi u Heathrow Villages, u VI zoni Zapadnog Londona.

POETSKI DNEVNIK VLADIMIRA MILOJKOVIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “U KUĆI OD LJUDSKE KOŽE” (VII Presingov konkurs za najbolju zbirku poezije 2021.), izbor

MOJA TIŠINA

Ovo je sada kraj na kome ne želim hladno i toplo
živim i patim; u stvari, ne želim više da čujem budućnost
očima ću biti onaj kraj, tanka linija
i neću da moja osoba strada;
neću dozvoliti da propati moja tišina

čitavu noć mislim na zbogom
što znači ptica i san, zvezda sa izvora kraja
krije noć zrak na pučini mesečev
suze, to je važno, plemenito, nežni snovi
mogu probiti led, uspomenu; ja u stvari želim tvoj glas na pučini.

___________________________

17.48h – 17.57h
12.05.2020.
utorak
(Gradski stadion Subotica)
(dedi Radomiru)
[cut-up poezije Natalije Vladisavljević]

***

MINOTAUR

Dobro se pakujem. Mogu spakovati gomile u Neckermann kofer koji se više ne proizvodi. Savijam ivice, stranice se lome, tri para makaza u tri veličine. Ali ne mogu da spakujem ono a da ne iscuri negde usput. Na kraju ostaje izvan, lepršajući među oblacima.

_________________________

10.48 h – 10.52 h
10. avgust 2020.
ponedeljak
(Reading, Abbey)
[Spiritualna inspiracija istoimeni film Szabolcsa Tolnaia]

***

SUDBINA JEDNOG VLADIMIRA

jedno popodne natekla glava iz mrtvačkog taloga
neće još dugo čekati na poziv od Joanne
dijete korijenja ruskih emigranata davne prošlosti
kakve će sudbine biti od alkohola
koje proizvode bolesti tipa na televiziji dva zalogaja
u posudi za mlevenje
savršene komunističke ideje
imao je onaj dobroćudni osmijeh inače je već bilo kasno

__________________________________

19.51 h – 19.55 h
ponedjeljak
31.08.2020.
(Reading, UK)

***

DOCH DER GRENER HATTE AUGEN

gledam svoje distimične odraze
naprežem knedle iza kapaka
uspevam: kašika, viljuška, nož, tera brzi voz
glave se mogu naviti više puta
ujutru u podne sa kišom
u bokalu sakupljam te nebeske suze
za oslabljeno mesoždersko cveće
too much to lose
wie ein Stückchen von der Kerze
ispred robne kuće blagoslov za peni
razmišljam o neizvesnosti
na raskrsnici bez semafora i putokaza
koliko vremena prođe pre nego što se pogledi odvoje
velike oči
kao gavranovi ili albatrosi
’Tačan sam, neću
zadocniti ni dana.
Slušaj,
svevišnji inkvizitore!’

______________________________

završeno u 12.50h
05.09.2020.
subota
(Abbey, Reading, UK)
[*stihovi na nemačkom Herta Müller –
– poput komada sveće; naslov – ali Grener je imao oči]
[završni stihovi Vladimir Majakovski]

***

NEKO MI JE UKRAO SUNCE

Neko mi je ukrao sunce
Sa očima i šumovima
i verujem da moram da se popnem
Ruke što se pomiču skladno
tražeći bensedine i druge anksiolitike
Iza okana od stakla
Iskošenih prozora i vrata
neko stoji i prisluškuje – ovde zidovi imaju uši

Neko mi je ukrao sunce
U jednom zamahu grana
oblaci su sivi i teški i mame na skok u reku
Koraci na kvadratima od mermera ili drugog kamena
Ostavljaju gomilice žutog peska ili mulja u dubini
I bobice jesenjih uzdaha
poput šipuraka zakačenih za ogolelo granje

Neko mi je ukrao sunce
Na betonskim stepenicama
na ulazu u novi dom spustio je zavesu
koju ne mogu da pomerim
Ograda uglavnom od metala, ali ima i drveta i stakla
Rešetke jedna do druge stoje – kao u detinjstvu, bele
U raznovrsnim bojama neko sobno cveće cveta i klija

Neko mi je ukrao sunce
Između brojki kalendara
ugradivši strah od koraka i pokušaja
Kada se sklapaju sećanja, ovo želim da ostavim iza sebe
želim da zaboravim
Na tremu pred lišajevima bila su neka bezbrižnija vremena
koja se trudim da ne zaboravim, ali taj neko i dalje stoji
Pokopavajući sva moguća stremljenja

______________________________________

19.02h – 19.09h
26.10.2020.
ponedeljak
(Abbey, Reading)
[spiritualna inspiracija poezija moje mame,
Mirjane Radujković Milojković
]

***

MRTVO PROSTRANSTVO

Ostaješ ovdje zajedno sa tim krdom nezadovoljnih
davno odustalih od života
nekada je bilo sretnih dana
na sirotinjskom balkonu
kojem više ne pripadaš
suho grlo i grudva koja se uspinje
izlazeći na oči, kočeći glas

Zato ćeš i krepati na toj zemlji
dok sam polako brojala svojih oko 200 funti
dotrčala sam u svoju iznajmljenu sobu
s pogledom na crveni zid
razmišljajući o sposobnosti gutanja očaja
promatrati ćeš sve to iako ti je dosta
tog pogleda zajedno sa krdom bolesnih ljudi

______________________________

7.56 am – 8.01. am
30.10.2020.
petak
(working place, horror building, University of Reading)

***

DOK SAM GLEDAO U SVOJE SKVRČENE NOGE

Gledao sam u svoje skvrčene noge
lice upalo sa nevidljivim plaštom
ljudi zabijeni u kućama
full-time smene
sada je ovde i da sam u svojem gradu
sigurno bih prošetao;
Prošao bih kroz centar betonskih prskalica

Tek sada primećujem svoja rebra
nekih 61 kg telesnosti
Umirem; sam ću se razbiti
kao prorez s ljubavlju
Kada sam odlučio otići od sebe.

_____________________________

19.55 h – 19.59 h
02.11.2020.
ponedeljak
(West Drayton, Greater London)

***

PJEŠAČKI PRIJELAZ

Isus kaže – prelaziš preko pješačkog prijelaza
život poslije smrti
zna sve odgovore u oblacima
ne moraju se nikud žuriti
savršeno su informirani

sanjam
svaki slučaj posebno
u sebi
treba upoznati sve ponaosob
prostrano čeka
ništavilo dok premećeš iz ruku sve te nepotrebne stvari
treba govoriti
kao beskrajna blagost
unaprijed zainteresirano promatrati izložene predmete
jer će te (kako podlo od njih)
hladnokrvno nadživjeti.

______________

01.32 h – 01.39 h
17.12.2020.
četvrtak
(West Drayton, na krevetu)

***

O STAKLU, O OGRADI, O ZIDOVIMA

Vozim bicikl od davnina kući
gazim suve leševe mrtvih stonoga
na plavim izrezima tepiha
ispred wc-a:
ne zaboraviti povući vodu
obrisati prašinu
odbaciti ničim izazvane nesporazume
o tobožnjim vlasništvom nad rečima i jezikom
oranžada i cut-up prelazi u black-out –
crno pred očima

Ne, ti nisi ta osoba
iako sam imao drugačiji utisak pre odrastanja
talasi koji se miču stoje oko metle
njima bi trebalo brnjicu na njušku
Vindišova žena odnosi metlu u šupu
„Bila je poštarka“, kaže.
„Podrigivala je i smrdela…….“
na nivo obdaništa moždane razvijenosti
u kupatilu idem za šinama
sa šlemom
ograda se završava dok prilazim
iz slivnika ka lavabou sredstvima za dezinfekciju.

_______________________________________

11.26h – 11.34h
četvrtak
03.06.2021.
(West London; Svetski dan bicikala & biciklista)
[tokom priprema za posetu Szabadki]
[kurziv – Herta Müller]

***

Vladimir Milojkovity (mađ.) ili Milojković (srb./hrv.) je rođen 1978. godine u Szabadki / Subotici, na severu Bačke. Završio je akademske studije iz pedagogije vizuelne umetnosti (2014.) i specijalizovao se za rad sa decom sa autizmom, na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Objavio je dve knjige poezije; „Razgovor sa Hertom“ (SKC Kragujevac, edicija ’Prvenac’, 2014.) za koju je nagrađen za najbolji neobjavljen rukopis mladog autora; i „Teško u glavi“ (Presing, edicija ’Pod presom’, 2020.). Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; zastupljen u novijim edicijama *Fantoma Slobode*, *Čovjek Časopis*, *Libartes*, *AKT*, *Priče iz izolacije* (Makart 2021.), pored učešća na internacionalnim kompilacijama poesié sonore, internacionalnim izložbama DADA umetnosti i festivalima kratkih filmova; redovan učesnik poetskih čitanja, kao i radionica kreativnog pisanja *Pisalište* i književnih kolonija u CK13 (NS); vizuelni umetnik, art-performer i od 2021. član Engleskog PEN Centra. Trenutno živi u Heathrow Villages, u VI zoni Londona.

temat SUICID: TRI PJESME VLADIMIRA MILOJKOVIĆA

 

THE PRISON-INDUSTRIAL COMPLEX

u 10 sati i 23 minuta sam primetio da je drosera alba samostalno uhvatila
jednu vinsku mušicu koja se zalepila u zglob lista, u udubinu
to je kao cerebralno krvarenje u staračkom domu
ostavljene starice i starci da pišaju i seru u posteljama svojih imanja
koja neće nositi sa sobom
to je svako poslepodne koje ne možeš da provedeš u svojoj sobi
jer nemaš mir, jer neko stalno pominje neki CV koji treba odneti na neku adresu
bezbroj adresa

ali to je isto kao pustiti hvatača snova poput zmaja da leti u susret suncu
i bude spržen
ili je isto kao stajati iznad opasnog električnog voda dok pljušti kiša
ali ne smeta mi
ta opasnost mi prija
jer onda ne moram da razmišljam o >kako<, već samo čekam na >kada<

_________________

10.23h – 10.28h
01.10.2020.
četvrtak
(Abbey, Reading)

***

SEVERNI VETAR I ZELENA NAJLON-MAŠNA

Ne u Londonu već u Readingu, u Forbury Gardensu, popodne
pored jedne bordo crvene, izanđale kante za smeće
iz koje viri zelena najlon-vreća, ubacih 2 wacko omota
iako u suštini nisam hteo da kupim to – zeznuo sam se.
Popio sam opet trankilizator jer sam ujutru imao apstinencijalnu krizu,
pošto onaj dan pre nisam uzeo ni jedan jedini.
Želeo sam zabavu i imao sam je.
Povratio sam sve što sam u sebe stavio i ležao pod tušem, licem u vodi;
mislio sam da će me voda osvestiti,
ali ova kanta za smeće ima tu zelenu mašnu…
Imam trenutno samo 50 funti.
To je sve.
Hladno je, a ja sam pod presijom da moram uspeti.
Početi da rintam, naći neki posao, bilo kakav.
Pokušao sam sve prekinuti.
Jednom, baš nedavno, nagutao sam se svih tih trankilizatora sa čašom britanskog piva,
ali samo sam zaspao i probudio se odmoran, kao preporođen.
Mislim da sam sanjao Hyun-Ji.
Okrenuo sam se ka ljiljanu mira i njegovim belo-zelenim cvetovima,
pomislio sam da je takva i Hyun-Ji, ta neka, tamo, negde….

Ne znam zašto, ali danas osećam pad –
onaj američki izraz za meni omiljeno godišnje doba.
Kanta u bordo boji koja prikriva rđu gledala me je tom zelenom najlon-mašnom.
Pala mi je misao na um – jednom ću upoznati jednu Hyun-Ji.

_________________

15.14h – 15.24h
26.09.2020.
subota
(Forbury Gardens)

***

MRAČNE PREDIKCIJE

koliko ću još dugo ovdje izdržati?
ne vidim nikakva pomaka.
najozbiljnije to kažem dok se bacam na krevetninu sa zvjezdicama
koje sam sam odabrao;
želim udahnuti prije kraja,
ne mogu precizno izračunati
ali kapitalizam je svugdje isti:
korporacije i agencije prepune nekih menadžera
ograničenog pogleda.
čovjek, ma što radio, uvijek ide prema smrti
jedući zagađeno povrće
na osunčalom veštačkom travnjaku treba naći mjesto.
otići ću i neću se kajati.
neću se kajati što sam ih ostavio –
čemer i jad u strasnom zagrljaju.
krenut ću.
posljednje dane provest ću pored kontejnera
sa ostacima hrane isteklog roka trajanja,
a kada i sam postanem deo tih ostataka
nitko neće pitati gdje sam ili hoće reda radi.
u nekim novinama naći će se članak da sam nekada davno
sa nepunih 18 godina napisao najljubavniju pjesmu;
ali slušat ću tišinu sivog neba
a nigdje neće pisati da je to tijelo u đubretu, tijelo sretnog čovjeka.

________________

13.07h – 13.17h 
17.09.2020.
četvrtak
[in the new room, Abbey, Reading]

_________________________________________________________________________

VLADIMIR MILOJKOVIĆ rođen je 1978. godine u Subotici.
Objavio je dve zbirke poezije „Razgovor sa Hertom“ 2014. (SKC Kragujevac, edicija „Prvenac“) i dnevničko bio-bibliografsko izdanje, zbirku eksperimentalne, socijalne, signalističke poezije „teško u glavi“ u julu 2020. (Presing, Mladenovac, edicija „Pod presom“).
U avgustu 2020. preselio se u Englesku (bar na neko vreme).

 

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA VLADIMIRA MILOJKOVIĆA “TEŠKO U GLAVI”, Presing, 7/2020; četiri pjesme

EKSPLOZIJA RUŽNOĆE

Pročitao sam da je svet ružan
jer se drveće obara motornim testerama
u šest ujutru; jer se gradovi
proširuju proždirući livade i pašnjake;
jer se bliži smrt vazduha zbog sve
većeg broja nepotrebnih fetusa,
izniklih iz plodove vode.

Pročitao sam da se pustinje šire,
ali ne samo gradskim ulicama.
Pustinje ulaze u krv, u mozak,
u sve pore i zatvaraju ih.
A onda organizmom cirkuliše pesak.
Pustinja.

Pročitao sam. A i sâm tako mislim.
Neka uništenja bude i neka se raspad dovrši!
Više volim(o) nepopravljivo nego preživljavanje u
ponoru.

Pročitao sam da će svet sve više biti ružan.
Pretpostavljam, nalik eksploziji nad Hirošimom.
U oblaku prašine sve nestaće. Ali, tada
mogu da se izgubim u oblaku
magle bežeći od ružnoće.

/12.19 am – 12.32 am
6. decembar 2010.
ponedeljak/

***

NEPOZNATI GRADOVI

Šetajući, slučajno sam upao u gomilu
koja usklikuje ’lopovi!!’
I sami u želji da pljačkaju
sada se očajnički pokušavaju domoći ljubičastih kecelja
postavljenih na biste patrijarhata.
Ne sećam se ostatka dana, sem da
plata u iznosu od stotinak evra za januar
kasni, a sada je mart.

A onda sam umesto da učim mađarski,
odlučio da gledam kratke filmove
o nepoznatim gradovima: Bergen, Berlin, Stockholm,
Malmö, Birmingham, Paris, Lyon…..
To me je opustilo –
razmišljanje o besmislu ovakvog života
na trenutak je splasnulo.
Moram ustati u 5 – pomislio sam.

/21.44 h – 21.49h
8. mart 2019.
petak
(*ljubičaste kecelje” – protest povodom Dana žena)/

***

MOLIMO POZOVITE KASNIJE

Automatski ženski glas upozorava
da prekineš vezu
jer nema smisla čekati
Ali kasnije može biti kasno ili
čak i prekasno
za suze
i obore u kojima stojimo
Bez mogućnosti da pismeni
izniknemo iznad nivoa spaljivanja
kao načina da se rešimo otpada.

/1.14 pm – 1.18 pm
27. juli 2013./

***

TEŠKO U GLAVI

Kada je teško u glavi
i reči su teške
velike i nezgrapne
poput šuma vode
ili protoka krvi kroz ušne školjke

U nogama gomila se kamenje
na usnama, u plućima
mehurovi se šire i skupljaju
istiskuju povišeni napon nerava

Slika titra sa bezbroj tačaka
na ekranu u jednostavnim nijansama
siluete igraju kao na starim fotografijama
u ramovima prošlost ostaje zaboravljena
spakovana u moždanim sferama

Tada je teško i preteško
razbijanje zidova i okova
dok tutnji kroz arterije i vene
kapilare; stvara se znoj
što telo rastvara i ispira

Parališući muk mogućnosti
i konfuzija haosa
dok pada poput papirnog omota
gubeći jačinu u brazdama betona

Kada je teško u glavi
teško je i za reči na jeziku
među pljuvačnim žlezdama
poput šuma televizora bez programa
ponekad nestaje svemir baš tada u očima

/21.56 h – 22.04 h
23.9.2006.
subota
(klupa kod pozorišta)/

_________________________________________________________________________

VLADIMIR MILOJKOVIĆ (Subotica, 1978.) diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Somboru 2014. godine na departmanu za umetničke predmete iz oblasti slikarstva.
Objavio je dve zbirke poezije:
„Razgovor sa Hertom“ (2014.), inspirisan prevashodno radom nemačke spisateljice Herte Müller, koja je nagrađena na konkursu ’Prvenac’ (SKC Kragujevac) kao jedna od tri najbolje knjige mladog autora do 35 godina.
Druga zbirka poezije „Teško u glavi“ objavljena je u julu 2020. u izdanju izdavačke kuće „Presing“, u ediciji „Pod pesom“ i predstavlja retrospektivu autorovog dvadesetogodišnjeg spisateljskog rada.
Pesme u drugoj zbirci su uglavnom socijalno-angažovane tematike, vizuelne i dopunjene crtežima i fotografijama, a sve u formi dnevnika pa samim tim čine neku vrstu bibliografije.
Značajne nagrade i publikacije:
„Ulaznica 2013“; zbornici radova književnih kolonija u CK13 u Novom Sadu, čiji je stalni saradnik, „Poezija u Kući“ (2012.), „na ulici gaze bose ljude“ (2013.) i „možda je ovo mesto moje?“ (2020.); zbornici poezije angažovane i socijlane tematike „do zuba u vremenu“ (2014.) i „REZ“ (2016.); intenacionalna kompilacija poésie sonore „Huellkurven 5“ iz 2016.; oficijelna selekcija African Smarthpone International Film Festival-a (kraj 2018./ početak 2019.), Abuja, Nigeria; „signal-iza-C-i-JA“ (2019.); izložba kolaža i vizuelne poezije, mala galerija CK13; zvaničan sertifikat Cultural Center Nekta Art za umetnički butoh performans „Alphabet der Angst“, 27.7.2020. (Pančevo, Srbija), itd.

DVIJE PJESME VLADIMIRA MILOJKOVIĆA

CRNA HRONIKA

[prijateljici Jasni Matić]

Popio sam čašu vode. Naiskap.
‘Niko ti ne može biti stran kao čovek
kojeg si nekada voleo’ – pomislih.
Ustao sam kasnije nego inače.
Već je bilo 9. Glava je pucala od piva.
Sakupljam trunje prethodne večeri,
priču od 8. februara. Šok me je savladao.
Ona je pronađena mrtva otvorene lobanje
ispred svoje kuće u mračnoj ulici.
Njeno sveže lice smešilo se sa digitalne
fotografije. Isto smo godište. Delimo doba nevinosti.
Ne bih zalazio u detalje crne hronike. Jezik se
redukovao, a usta osušila.
‘U svakom trenutku neko može da te razbije,
da postaneš akutna vest zavijena u crno.’ –
Misli se koprcaju.

Bilo je tiho. Nije bilo magle dok sam
gledao krovove prizemnih kuća
sa visine petog sprata.

***

ZAVIJEN U VEŠTAČKO CVEČE

[dedi Radomiru]

Zavijen u veštačko cveće
ušuškan toplinom mesa
razmišljam o pomeranju magnetnih polja –
naučnici kažu, ka Sibiru Severni pol beži.

Verovatno pod pančnim napadom na mozak
od toplotnog udara, pomera se pod led.

Sećam se tog hladnog proleća
magnetna polja tada mogla su da se osete;
njihove vibracije, trenje o zidove krvnih sudova.
Sedeo sam na ivici posmatrajući njegovo lice.

Izdahnuo je tokom noći.
ᵜᵜᵜᴥᴥ~~~~~~~~ᴥᴥᵜᵜᵜ_______čujem_____ˁ___۩
↘ ⇅ ⇅
▅ ↵—↭ ✪ ↭ ◆

_____/ kada [_____↝ꜚ
□«mi» šapuće.

____________________________________

VLADIMIR MILOJKOVIĆ (Subotica, 1978.)