Tag: Vid Barić

Na dan kad sam shvatio da ovo s Izvor.hr-om neće dobro završiti, Marija me odvukla u staklenu sobu u redakciji i rekla: “Moraš se trgnuti. Mi moramo dobro, zapravo odlično ovdje raditi, jer ja želim na ovome mjestu dočekati penziju.”
Kakvu jebenu penziju, o čemu ona govori?
Ustao sam sa stolca i prošetao do velikog prozora ureda koji je gledao na parkiralište zgrade, cestu, željezničku prugu, dimnjak toplane i mali pružni prijelaz kroz koji su automobili kapali kao kroz usko grlo boce. Zatim bi se uključili na kružni tok i potekli mnogo širim avenijama, svaki u svom smjeru, uz povremene zvuke trube i škripu kotača. S trećeg kata ove poslovne zgrade to mi je izgledalo kao sasvim besmislen prizor, premda sam ga mogao savršeno racionalno objasniti.
Ljudi rješavaju svoje poslove, žure na svoja mjesta.
Iza leđa sam čuo sudare metala i keramike. Deset je sati. A Marija svako jutro u deset doručkuje zobene pahuljice s voćem i jogurtom, i to iz vlastite keramičke zdjelice, koju svakoga dana odnosi iz redakcije doma.
Pustit ću je da još malo lupa.
Skrenuo sam pogled na gustiš između ceste i željezničke pruge, a zatim i na jedno drvo, usamljeno na rubu parkirališta zgrade. Čim sam spustio pogled na krošnju, iz nje su poletjele vrane, grakćući toliko glasno da bi netko iz redakcije – bez zajebancije – o tome mogao napisati vijest.
“Marija,” konačno sam se okrenuo konferencijskom stolu za kojim je sjedila.
“Nitko ovdje neće dočekati penziju. To više ne postoji,” rekao sam joj, potkrjepljujući svoju tvrdnju činjenicom da starci u Hrvatskoj već godinama rade na pola radnog vremena na blagajnama veletrgovina – pa i u jednoj u blizini naše redakcije – budući da tih par stotina eura mirovine potroše na režije i lijekove u nekoliko dana.
Progutala je zalogaj. Zatim je rekla nešto o tome kako je ta njezina opaska s penzijom nebitna, i kako je važno da porazgovaramo o tome da direktor inzistira na većoj produkciji članaka.
“Traži nas brze članke, koji ne uzimaju mnogo vremena. Stalno ponavlja ‘cost-benefit’, ‘cost-benefit’, ‘cost-benefit’… kao da radim u jebenom brokeraju, a ne u redakciji,” procijedila je taj zadnji dio rečenice kroz zube.
“Traži i da više uzimamo sa stranih izvora. Nekidan me pitao da zašto nemamo ništa o nekakvom skandalu na Broadwayu, da je on o tome čitao super feature u The New York Timesu. Jebo ga Broadway, jedva pratim kazališne skandale i u ovom gradu. Brijač…” odložila je uz tresak te svoje pahuljice. Keramička zdjelica roze boje i snježno bijelih rubova zatresla se kao da drhti od hladnoće.
Prišao sam konferencijskom stolu, privukao stolac i sjeo joj nasuprot. Iza njenih leđa, kroz stakleni zid prostorije, vidio sam ured direktora, native odjel, stol tajnice redakcije pa i samu redakciju, s petnaestak lica koja su revno kopala sadržaj pa ga objavljivala na portalu. Privilegij da se doista bave novinarstvom, ovdje su imali samo istraživački novinari koju su prokazivali Vladu, rušili ministre, iščitavali dokumente i bavili se takvim poslovima. Svi ostali bili su na lopati.
“Marija, moramo pokazati neki otpor. Dogovor je bio da ćemo mi ovdje posložiti stvari. Pa ne možemo sad prepisivati strane portale, kao da smo studenti. Pretvorit ćemo se u treš.”
“Lako tebi, ti ne moraš slušati sve te priče, opravdavati se oko slabijeg prometa…”
“Ali, imali smo prošli tjedan dobre stvari.“
“To nije bilo dovoljno.”
Ustala je sa stolca, uzela keramičku zdjelicu i prošetala do prozora. I ja sam otišao za njom. Automobili su se i dalje uključivali iz kružnog toka u široke avenije; učinilo mi se da bi to mogli biti isti oni automobili koje sam ranije promatrao. Načas smo oboje, kao hipnotizirani, buljili u taj mehanizirani vrtlog.
Prekinuo nas je njezin dubok uzdah. Zatim se okrenula i pogledala me uz prijekor učiteljice razredne nastave.
“Nebitno je tko što od nas misli. Postoje očekivanja, treba ih ispuniti,” uzela je novi zalogaj pahuljica, promrmljavši tu rečenicu.
“Dobro, koja su očekivanja?”
“Žele dvadeset članaka u rubrici dnevno, od kojih četiri mogu biti s Hine.”
“Stara, nas je četvero. Ne možemo toliko producirati. Ne da mi se ubacivati članke po cijele dane, mislio sam da sam s time završio. Uostalom, dogovorili smo se još kad smo dolazili ovamo da radimo samo autorski.”
“Možemo imati dvadeset članaka. Zaboravljaš na vanjske. Svaki dan ćemo imati bar po jedan članak od njih.“
“Da, a nama će ih ostati deset. Ubit ćemo se. Osim toga, ja moram i uređivati Dominika, vanjske, držati naslovnicu, mijenjati naslove. Puknut ćemo. Jebote, meni nekad trebaju i po tri sata samo da uredim nekog vanjskog, znaš i sama kakvi kupusi dolaze.”
“Vid, to su očekivanja. Moraš vidjeti možeš li se uklopiti.“
Odšetao sam na drugi kraj staklene sobe i pogledao još jednom u korporativni panoptikon preda mnom. Direktor je taman ustajao sa stolca; pogledi su nam se kratko susreli kroz staklo, no istovremeno smo ih odvratili.
Okrenuo sam se nazad prema Mariji i izdahnuo nemoć po prostoriji.
“Koja je ovo prevara. Ali, treba im se priznati da su si dobro popeglali javni imidž. Kao, mi cijenimo autorsko novinarstvo, mi smo ovo, mi smo ono. A u biti rudnik ko i svaki drugi. Ovdje samo vanjski mogu nešto pisati. I njih dvoje,” pogledao sam kroz staklo u Ivana i Luciju, istraživačke snage Izvor.hr-a.
“Rekla mi je Lucija da su i njih počeli pritiskati s produkcijom,” konačno je pojela te pahuljice i započela normalno govoriti.
“Jebote, koji bolesnici. Zamisli da imaš novinare koji ti ruše tri ministra godišnje i onda ih maltretiraš produkcijom članaka. Sve je otišlo u kurac.”
Ponovno smo sjeli za konferencijski stol. Pomislio sam kako bi trebalo još malo uvjeravati Mariju da se oštro postavimo prema ovim zahtjevima uprave, obranimo svoje uređivačke politike i smanjimo broj produkcije članaka.
Gledali smo se tako nekoliko sekundi. Začuo sam vrane kako vani opet grakću. Došlo je i meni da zaustim, ali ipak sam ostao šutjeti.

________________________________________

VID BARIĆ rođen je 1988. u Rijeci. Magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi i radi u Zagrebu.
Autor je romana “Fiumanski, opet lažeš” (2020.) i zbirke novinskih reportaža “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče” (2021.) Dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (“Tko je tajanstveni podravski dobročinitelj?”, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018.) Proveo je skoro čitavo desetljeće u novinarstvu, pišući za novine i portale.
Danas se bavi nečim drugim.

fotografija autora: Dora Klepo

DAJ PEDESET KUNA I ŠUTI O TOME

Čuo sam za jedan podrum, u koji ne može svatko ući. Mračna rupa nalazi se u sklopu jednog od frekventnijih mjesta za izlaske u strogom centru Zagreba. Tu se, kažu ljudi, pleše i pije poslije ponoći, kada se zbog epidemioloških mjera i korona virusa zatvaraju službena vrata kafića. I ne samo tu.

Do podruma se, i tako sam čuo, dolazi okolnim putem, kroz haustor zgrade pokraj kafića. Ali, treba poznavati “nekoga tko zna nekoga”. U protivnom, ostaje se na ulici, s još tridesetak ljudi koji željno čekaju skloniti se u rupu, poput promrzlih mačaka koje danima nisu jele.

Moj upad u podrum je konobarica iz kvartovskog kafića. Tu krećem u izlazak. Subota je, blizu ponoći. Poznajemo se otprije. U jednom trenutku je prestala odgovarati na poruke.

– Di si ti, nema te – govorim joj naslonjen na šank pa dodajem: – Dupli pelinkovac, molim te.

– Evo, zatvaram pa idem u podrum. Ajde sa mnom – odgovara dok mi toči piće.

Konobarica ima dugu crnu kosu svezanu u rep, autoritet gazdarice kafića i metalne ringove na ušima koji zveckaju sudarajući se s ostalim metalima što vise s njezinih ušnih resica. U pet do ponoći s lakoćom tjera ljude iz kafića, zatim broji lovu i zatvara vrata. Dok naručuje Uber, govori mi kako će nas njezin frend DJ pustiti u podrum.

Uskoro zaobilazimo mnoštvo gladnih i promrzlih mačaka, a pred nama se otvaraju vrata haustora u koji ulazimo brzo, prije negoli nas ostali željni provoda pokušaju dohvatiti svojim kandžama. Do podruma se iz haustora dolazi malim, kružnim stepenicama. Upad je besplatan, a dolje: banket glazbe, pića, droge i raspuštene zabave, kao u dobra stara vremena prije epidemije.

Tu pleše i zabavlja se čovjek na čovjeku, a svima je zajednička jedna stvar: poznaju “čovika” koji ih je pustio u tu mračnu rupu. Unutra se natiskalo tridesetak ljudi i prostor puca po šavovima. Masku za lice je, treba li reći, ovdje nemoguće pronaći, a kao jedini dezinficijens nameće se kemija koju ekipa ovdje konzumira na nos.

Ostavljam mrak, techno i krupne oči konobarice iza sebe. Nakon izlaska iz podruma zatječem rotirke i muriju koja tjera okupljene na ulici koji čekaju na ulazak u podrum. Dok ih gledam kako se raspravljaju s klincima, razmišljam znaju li plavci, uopće, išta o tom podrumu? Neka ih, možda će sutra čitati u štampi.

Ali, kamo dalje?

Skoro je dva u noći i nemam pojma kamo ići. Znam da se ljeti masovno okupljalo kod HNK, no gdje su danas svi ti ljudi željni tuluma, na kakvim se mjestima skrivaju i gdje plešu? Ima li ih gdje, osim u ovom podrumu? Ima li koga na Džamiji? Vani je pet stupnjeva i mrzlo je kao u Alpama. Sigurno nitko ne pleše vani. Možda će znati taksist. Ulazim u vozilo i kažem: – Vozite me na tulum. Taksist se okrene preko ramena: – Cajke ili techno?

Započne priču o tome kako postoji jedan techno tulum na kojega je vozio ljude svakog vikenda i u doba najvećeg lockdowna. Otvoreno je, kaže, i nekoliko narodnjačkih klubova, ali nije siguran hoću li ondje moći ući s obzirom na to da je odavno prošla ponoć. Čovjek za volanom misli da na takva mjesta mogu samo oni koji su u klub stupili prije službenog zatvaranja.

– Sjajno – kažem. – Brzo me vozite na taj techno.

Taksi se uskoro zaustavlja pred jednom od zgrada velikog industrijskog kompleksa u strogom centru grada. Čim sam napustio automobil, zaštitar kluba s maskom na licu proviruje kroz neobilježena, majušna metalna vrata preda mnom i poziva me rukom da uđem. Prema njegovoj gestikulaciji, shvaćam da to moram učiniti brzo pa pružam vozaču novac i ne uzimam ostatak kovanica.

Nakon što sam stupio u prostor, zaštitar iza mene zaključava metalna vrata. Zatim mi, na moje veliko iznenađenje, pruža papir na koji ću upisati svoje podatke i ostaviti broj telefona. Dva su sata ujutro i nalazim se na ilegalnom tulumu koji, prema trenutačnim epidemiološkim mjerama, uopće ne bi trebao postojati. Upad je 50 kuna.

– Vi se šalite, je li ovo za praćenje kontakata? – pitam.

– Ma pusti te priče i upiši se. To ja sve bacam ujutro – odgovara mi zaštitar.

– Mogu li ući još neki ljudi, pozvao bih prijatelje…?

– Mogu, mogu, naravno. Ali, samo ako su dobri ljudi.

U prostranoj hali techno kluba, koji je skvotirao prostor nekadašnjeg industrijskog kompleksa, u mrklom mraku pleše pedesetak ljudi. Žene, muškarci, stariji i mlađi. Sve generacije partijanera okupile su se na jednom od rijetkih mjesta u gradu gdje se iza ponoći čuje glazba. Ovdje se mjere distance poštuju, ali ne zato što ljudi na to paze, nego zato što tako nalažu dimenzije prostora ogromne hale. Techno udara jako, ljudi se gibaju ekstatično, a neki sjede i na mnogim kaučima raspoređenim uokolo. Jedan se par ljubi kao da će uskoro nestati svijeta.

Pivo košta 25 kuna, a računi se ne izdaju. Toči se i viski, džin, votka. Međutim, mnogi ovdje piju samo vodu, koju mora da su prije začinili kristalićima MDMA-e. Neobično, ali u ovoj trošnoj rupetini postoji i garderoba, kao da si u kakvom kazalištu. Za pet kuna ostavljam svoj kaput i tu srećem nekakve Meksikanke. Traže me kokain, ali ja praha nemam.

– Razmišljamo da ubrzo odemo odavde – obavještavaju me na engleskom, kao da to ima ikakve veze sa mnom.

– And we really need some more fuel for this party.

Taj drugi party o kojem mi govore Meksikanke, komplimentirajući pritom Zagrebu koji pleše usred novog europskog lockdowna, nije niti skriven od javnosti. Pokazuju mi stranicu javnog “eventa” na Facebooku. Opet bivše industrijsko skladište gdje after party, kako piše, počinje u 5 sati ujutro, uz DJ-e Wildcarda, Chubyja, Yvanna i Roka Sipinu. Čitajući o tom tulumu, shvaćam kako je riječ o partyju izvjesne “udruge”, pa je ulaz dopušten samo njezinim članovima. Upis u tu udrugu je, zaključujem, moguće ostvariti na licu mjesta kada dođeš na party. Eto primjera efikasne hrvatske administracije.

Meksikanke su nestale, bauljam ovdje i dalje sam, ali uskoro srećem neke poznate ljude. Oko četiri sata ujutro napuštamo tulum u industrijskoj zgradi u samom centru Zagreba. Naručujemo Uber i odlazimo na još jedno poznato, gotovo uvijek otvoreno underground mjesto za tulume, u blizini maksimirskog stadiona. Do onog aftera ima još vremena, napravit ćemo još đir. Ipak, taj klub ne radi. Osim ako i oni nemaju nekakav skriveni podrum? Kucamo na vrata, zujimo oko zgrade, ali glazba se niotkud ne čuje. Odlazimo taksijem na drugi kraj grada: tu ćemo banuti na after o kojem su mi pričale Meksikanke.

Malo poslije pet sati ujutro stojimo pred garažnim vratima iza kojih bi se trebao nalaziti divlji tulum koji je upravo započeo. Na metalnim je vratima masnim slovima istaknuto NE RADIMO, a uskoro ih otvara čovjek koji bi nam svima mogao biti otac.

– Ulazite – govori. – Vidim vas na kameri kako se motate ovuda.

Uskim metalnim stepenicama, koje podsjećaju na brodske, penjemo se na prvi kat kompleksa gdje su opet vrata. Na njima stoji zalijepljen isprintani portret Antuna Gustava Matoša, onaj poznati s brčićima i šeširom, a pokraj nevoljnika je, ironično, i natpis: Ne uslužujemo alkohol. Istaknute su i protuepidemiološke mjere, savjeti o pravilnom pranju ruku i držanju distance. Sve je ovdje namješteno za siguran provod, barem za one koji su si u pet sati ujutro uzeli vremena pročitati upute.

A iza vrata, za 50 kuna, najluđi prizor partijanja u Zagrebu na koji sam naišao otkako je pandemije koronavirusa i 2020. godine uopće.

Ovo je Berlin dvijetisućitih. Gužva, sudari ljudi i lasera, techno. Svega u izobilju. Ljudi svih generacija, moglo bi ih biti stotinjak, pa i više. Tijela koja se izvijaju divlje i u transu, ruke koje paraju zrak. Red pred WC-om. DJ u zanosu. Tulum koji, kako mi na šanku govore, neće završiti sve do 15 sati. A sada je šest, i mnogi koračaju prema placu ili si kuhaju prvu kavu.

Na izlasku iz kluba pažljivo za sobom zatvaram ona masivna, metalna vrata da sve to sakriju.

Objavljeno 15. studenog 2020. u Jutarnjem listu

***

VID BARIĆ (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar Jutarnjeg lista. Autor je romana “Fiumanski, opet lažeš” (Shura publikacije, 2020.) i zbirke novinskih reportaža “Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče” (Shura publikacije 2021.) Dobitnik je nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (Tko je tajanstveni podravski dobročinitelj?, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018.) Piše prozu i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji je profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova kao član međunarodnog kolektiva YOUGOFIRST.

fotografija autora: Kristijan Smok

O SVRABU I SVEMIRU

Urednik me jutros poslao u Sisak, naručivši mi tekst o gradu koji se lomi između srednjovjekovlja i futurizma.
— Tanka je granica između svraba i svemira, Fiumanski! Čuo si za naše mlade FER-ovce koji će iz središta Sisačko-moslavačke županije lansirati raketu u svemirska prostranstva. O tome želimo pisati, Livio. O svemiru, letećim automobilima i historijskim pothvatima! Požuri u Sisak i vidi je li ta pojava svraba u gradu, o kojoj svi sada pišu, ugrožava rad našeg prvog Svemirskog Centra. Evo, napokon teren za tebe — brifirao me na jutarnjoj kavi.
— Uredniče, shvaćam vaš entuzijazam, i hvala što me šaljete na teren, ali znate da ja i nisam baš idealan za te svemirske teme. Htio bih napisati nešto o željezari, riječnoj luci te mlinskoj i pekarskoj proizvodnji. Sisak je bio vrlo jak u tim područjima, znate, bio je to pravi industrijski gigant. Želim vidjeti mogu li gradu svojim tekstom kako pomoći, povratiti mu taj industrijski, radnički sjaj…
— Hrpa gluposti, Livio! Kakve pekare, industrija, kakvi bakrači?! Na to više nitko ne klikće, osim članova Radničke fronte. Želim priču o Centru i njihovoj zaštiti od svemirskog zračenja. Čitao sam kako su na dobrom putu da prodaju te svoje štitove i onom genijalcu Elonu Musku. Idi sad… i donesi mi nešto dobro!
Po dolasku u Sisak zatekao sam postapokaliptično stanje. Zgrade razrušene, prozori zatvoreni, nigdje nikoga. Nigdje ni brodova koji krcati teretom plove Kupom i Savom, kako sam čitao u nekim jugoslavenskim knjigama. Pred Željezarom, tek nekoliko vidno ožalošćenih figura; nisu mi izgledali kao visokoprofilni radnici iz svemirske industrije.
— Dečki, gdje je Svemirski Centar? — upitao sam ih. Nisu htjeli govoriti. Jedan me od njih gestikulacijom upitao cigaretu. Dao sam mu je, naravno, međutim ovaj mi je uzeo cijelu kutiju, razdijelio prijateljima i pospremio je u džep svoje košulje. Čitavo vrijeme su se mahnito češali po tijelu, bilo je očito da su i oni zaraženi.
— Svemirski Centar, znate, oni što će raditi štitove za Elona Muska… Ja sam novinar, htio bih nešto napisati o tome — pokušao sam još jednom, pripalivši osobno svoje cigarete svakome od njih.
Napokon, glas.
— Ne znamo ništa o prokletom svemiru. Trebamo penicilin, aspirine i gelove protiv parazita. Trebamo deratizaciju. Molim te, pomozi nam, pa ovo je 21. stoljeće, a nas napadaju biblijske bolesti — kazivali su uglas.
U toj je pustoši bilo lako primijetiti i onog biskupa Košića. Bauljao je prema Željezari u svećeničkoj halji, tamjanom tjerajući sveproždirući svrab.
— Biskupe! — zazvao sam ga. — Centar, gdje je Svemirski Centar?
Košić je u potpunosti izignorirao moje pitanje. U transu je držao nekakvu propovijed, spominjući skakavce, svrab i razne druge pošasti, pojašnjavajući kako je to rezultat odnarođene vlade, sekularne države i pada hrvatske vjere u Isusa Krista i njegovo uskrsnuće.
Ne znam što da sad radim. Nemam tekst o Svemirskom Centru i biznisu Siščana s Elonom Muskom.
Sve što imam su očaj građana i postapokalipsa. Ne izgleda mi kako će se odavde uskoro lansirati rakete. Ne izgleda mi, štoviše, kako će na ovom opustjelom prostoru tako uskoro niknuti ni obična stambena zgrada, a kamoli kakvi svemirski centri.
Idem sada nazad za Zagreb. Ostaje mi nadati se da nisam i sam pokupio taj vražji svrab.

____________________________________________________________________________

VID BARIĆ (Rijeka, 1988.) magistrirao je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Živi u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je zbirke satiričnih priča “Fiumanski, opet lažeš” (Shura publikacije, 2020.) Dobitnik nagrade Fra Ma Fu za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini (“Tajna podravskog dobročinitelja”, Nedjeljni Jutarnji 10.06.2018). Piše kratke priče i novinske tekstove, s posebnim interesom za reportažu. Nekadašnji profesionalni snowboarder, hrvatski reprezentativac i autor više snowboarderskih filmova.

fotografija autora: Dino Šertović