Kafa je bila gusta i mirišljava. Šoljicu je prinosio nosu, omirisao i vraćao na stol. Uvijek je bio slab na ovaj zemaljski napitak. Sa smiješkom se sjetio kako mu je kvario disciplinu i izazivao ovisnost. Nakon svakog spavanja, 3-4 sata sna su mu bila dovoljna, morao je popiti kafu dok se jednog dana nije naljutio i odlučio da prestane s tom navikom. 50 dana se budio, kuhao kafu, mirisao je, ali je nije popio. 51. dan nije je ni skuhao niti pomislio da je popije. Godinama nije pio kafu, ali sad, sam u sobi hotela u New Yorku, znao je da će ovu kafu popiti. Osjećao je da se bliži kraj njegovog života na ovoj čudnoj planeti, među njenim čudnim stanovnicima. Došao je kao dječak. Radovao se školskoj ekskurziji, rekli su da idu na planetu Zemlju. Bio je uzbuđen kad su sletjeli na neki veliki zeleni tepih, okružen čudnim velikim biljkama. Drveće, rekli su, šuma. A kasnije je saznao da se taj kraj zove Gorski kotar. S jezom se prisjećao kiše, strašne, vjetra, jakog zvuka i prelijepih svjetlećih linija koje su parale nebo. Na njegovoj planeti nebo je uvijek bilo mirno. Munje su ga odvele duboko u šumu, trčao je za njima i pokušao da ih uhvati. Vrištao je od sreće, trčao, bio je sretan, slobodan. Otišao je kilometrima daleko, a kad se vratio njegovog broda više nije bilo. Otišli su… Ostao je sam među ljudima, imao je zemaljske roditelje koji su ga voljeli, prilagodio se, ali je više volio munje od ljudi. Gorko se nasmijao: „One su mi pokazale put. Ostavio sam struju ovim čudnim stanovnicima, to je moj poklon čovječanstvu. Možda će me pamtiti po tome.” Uzdahnuo je i osvrnuo se po skromnoj hotelskoj sobi. Sa užitkom je srknuo kafu i popio je do kraja. Pažljivo je spustio šolju na stol, a potom uzeo kovertu iz lijevog džepa sakoa. U koverti je bila tajna njegovog porijekla i poruka za njegovu planetu. Ko zna, možda Zemljani nekad odlete u svemir. Kovertu je stavio u dno muzičke kutije. Položio ju je pored šoljice kafe. Ruke je smirio u krilu i spokojno gledao kroz prozor. Daleke zvijezde svjetlucale su na nebu.
___________________________________________
VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine. Živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan. Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela. Njena priča “Krompiruša” prvonagrađena je na konkursu Sloboda narodu.
Imala sam flomastere samo u osnovnim bojama, štapiće s bijelim rebrastim čepom. Tanja je imala velika pakovanja flomastera. Plavu u pet nijansi, boje vedrog i namrgođenog neba, mora i boju bakine šerpe, zelene u pet boja, žutu i boju kože. Tanja je imala sve boje svijeta. Zavidila sam joj, mogla je povlačiti linije i puniti bojama suknje i hlače nacrtanih ljudi i praviti najljepše sunce, cijeli dan ako je htjela, a da se ne potroši srce u plastici. Tanja mi je na času davala svoje flomastere, gurala ih je od sebe, bacala. Ja sam bila sretna, a ona je bila tužna. Njeni roditelji su bili gastarbajteri, viđala ih je nekoliko puta godišnje.
***
KAMPOVANJE
Tata se mučio s kolčevima za šator, rušila se konstrukcija, psuje i ljuti se, vruće mu je bilo pod plastikom, mama je išla s plaže da skuha u pretisu ručak i prala tanjire u zajedničkim kupatilima s metalnim valovima, ali mi, djeca, ludo smo se zabavljali u kampu na moru. Probude te zrikavci, igraš se s drugom djecom, trčiš između borova, pa kupanje. Zaspiš pod prošaranom hladovinom kad ti se spava, ne smiješ samo u vodu dva sata poslije ručka, ostala roditeljska pravila su suspendovana. Umoran od vode i sunca, zategnute kože, naveče sjediš iza odraslih koji su se okupljali oko zamišljene logorske vatre i smijali i na drugačijim jezicima. Nebo je svjetlucalo. Kasnije smo išli u Krakov, Čehoslovačku, današnju Slovačku, prepoznavala sam lica ljudi iz kampa i čudila se slici na televizoru u roza ili zelenoj boji, zavisno od folije koju su stavljali. Jela sam ribizle kao salatu.
***
TETAK
Imao sam tri porodice, svoju, stričevu, ujninu, bio sam najmlađe dijete i trčao sam od kuće do kuće i svuda su me dočekivale poslastice i poljupci. Rat je pozobao sve moje. Odrastao sam po domovima. Rat je strašan. Plače 90-godišnji tetak, koji uvijek drži gospodsku distancu. Zagrlila sam ga i jecao je kao tadašnji usamljeni dječak.
***
EUROKREM
Bratu u dijaspori kupila sam eurokrem Takovo. Osmijeh stidljivo dječiji. Od ovog je bolja samo Agata Kristi, rekao je. Iz papira ispada i Poaro. Još mi je pred očima njegova radost, a moja i veća što ga još znam.
***
KRV NA RUKAMA
Njegova krv je bila na mojim rukama. Gazio sam po krvi koja je curila po podu i lijepila mi đonove. Poderao sam mu kožu, dirao drhtavo meso, razgrtao crijeva. Sjekao sam duboko i još dublje, prijala mi je muzika u pozadini. Bio sam smiren. Kasnije sam skinuo krvave rukavice od lateksa i bacio ih u kantu. Otrgnuo sam masku, zgužvao je i bacio i nju. Hirurg je bio umoran. Operacija je bila duga i teška. Gladan je.
***
GOLUB
Golupčić je pokušavao da pokrene slomljeno krilo. Zdravim krilom je mahao ukrug i trudio se da puže. Drhtao je i tresao se na asfaltu. Vrana je kljucala kantu sa smećem i bacala šta joj se ne sviđa. Ugledala je malu pticu, doletjela i usidrila se nogama i počela da kljuca otvoreno meso na njegovim leđima. Zgrabila ga je i odnijela. Nemoćno je kriknuo.
____________________________________________
VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine. Živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan. Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela. Njena priča “Krompiruša” prvonagrađena je na konkursu Sloboda narodu.
Prolazim pustom ulicom. Spazim crno klupko u kojem razaznam četiri prilike koje u tišini sjede, petljaju po ruksacima. Migranti. Predrasude me ukoče, usporim, scenariji prolaze glavom, nigdje nikog, gledajući ispred sebe polako s nekom knedlom nastavljam prema njima i računam koliko mi treba do osvijetljenog prostora. Spazi me jedan od njih. Ustane, mirno stane i kaže: selam. Nešto dirljivo i mekano u njegovom glasu me je razoružalo. Selam, odgovorim. Nasmiješim se. Uzvrati osmijehom. Krenem da pitam, gdje ste, šta ste, trebate li šta, ali nisam stigla progovoriti, čita on već iz očiju, naučilo ga, put, ljudi i opasnosti. Pokazuje rukom na obližnju džamiju i govori na engleskom, imamo gdje večeras, ne treba ništa, samo nisam htio da se bojiš, da nas se prepadneš. Selam Selam
***
iPED
Pramenovi guste smeđe dječakove kose letjeli su svaki za sebe, pa se opet sastavljali u cjelinu. Glava se trzala lijevo-desno, a vratne žile odskakale po metalnoj šipci na tramvajskom sjedištu. Svaki trzaj vozila ili kočenje donosili su novi udarac u vrat sedmogodišnjaka. Bilo je mučno gledati mali vrat koji struže po šipci sjedišta. Gospođa, koja je sjedila pored dječaka, instinktivno je podmetnula ruku pod njegovu glavu, pokušavajući amortizirati nekontrolisano kretanje glave. Glasan povik je zaledio ruku-jastuk: „NEEE, ne pomažite mu, ko je meni pomagao kad sam bio dijete. Ko??!? Reci te mi ko??? – grmio je dječakov otac koji je stojao. „Danas djecu odgajaju kao debile, mekane debile, ko je mene čuvao. Neka leti glava. Naučit će. A ovo sam mu kupio da se igra i da ne ispušta iz ruku“, pokazao je na bijeli pravougaoni papir koji je dječak držao čvrsto sa obje šake, položen u krilu. Na bijelom papiru crnim flosmasterom je napisan iPED. „Neka se igra s time, bit će pametniji“, nastavio je režećim glasom dječakov otac. Gospođa je zašutjela, pogledala kroz prozor, pa blago dodirnula dječaka i zamolila ga da se pomakne da izađe. On je otvorio oči, iznenađujuće brzo, bistre i budne oči, nimalo snene. Širom ih je otvorio i pogledao ženu u oči, nasmiješio se, pomjerio, a onda opet, čvrsto i grčevito sklopio kapke i pobjegao u lažirani san. Na njegovim koljenima je bio papir.
***
DŽONI
Početkom juna neko ga je ostavio ispred haustora. Malena crna loptica. Sve nas je kupio veselim okicama. Hranili smo ga i polako je jačao svakog ljetnjeg dana. Veselo maše repom kad stigneš s posla ili u povratku iz radnje, legne da ga maziš. Spava ispred haustora, tu je njegov svijet i dvorište. Dobio je glanc novu kućicu. I ogrlicu da se zna da je naš. Neko mu je skinuo ogrlicu i prvi put ima i strah u očima i ne prilazi odmah, nego oprezno, a onda je opet veseli razigrani, sad već veliki četvoromjesečni štenac. Našao mu se i dom, ide uskoro na sigurno. Nisam ga vidjela dva dana i nedostaje, pitam komšinicu: ‘Gdje nam je Džoni?’
Otrovali su ga. Našli su ga s pjenom na ustima nedaleko od zgrade.
***
KROMPIRUŠA
Kilogram sjecanog mirišljavog i toplog bureka bio mi je u jednoj ruci, a drugom sam uzimala kusur. Iza mene je bila mlada žena, Romkinja. Jednom rukom je čvrsto držala trogodišnjaka, a u drugoj je imala marku i po. Žena je pristojno, kad je došla na red, prišla pultu i rekla da želi krompiruše za marku i po. Prodavačica je grubo, glasno i nervozno odgovorila: ”Bježi, šta mi tu krčiš red, smetaš ljudima.” Žena je trznula glavom i spustila je prema podu kao da si je udario ciglom u potiljak, a ne riječima. Pogodio me do kosti taj njen pokret. S vrata sam se okrenula i procijedila buregdžijki: ”Nemojte se tako ponašati prema njoj.” Muk u prostoriji. Isisani zvuk iz buregdžinice cijepa prodavačica sad već pomalo kreštavim glasom: ”Šta, šta, jel’ meni govorite gospođo. PA JA NJU SVAKI DAN HRANIM.” ”Ako je i hranite, svaka vam čast, ali o dobrim djelima se ne priča, a nipošto vam ne daje za pravo da je ponižavate”, izgovorim u dahu, s knedlom u grlu, ali smireno kao da sam danima spremala odgovor. Žena se iznenađeno okrenula prema meni, pogledala me u oči i jedva čujno oblikovala usnama hvala i brzo se vratila u položaj s glavom prema dole ispred pulta. Čvrsto, još čvršće, kao da nikad ne želi da je ispusti, uhvatila je ručicu nasmiješenog dječaka.
***
RUSINKA
Ja sam i Rusinka. Baka i mama me nisu naučile rusinski jezik, ali slušajući njihove razgovore, nepogrešivo bih mogla prepoznati tih 56 glasova. Obično glasnih i žustrih, jer su se svađale na rusinskom. Uz dužno poštovanje, jer mama je persirala baku. A baka svoju mamu, moju prabaku. Takvi običaji. Ja nisam mami govorila Vi, strano mi je i daleko. Ostao mi je stolnjak u crveno-bijelom vezu, rusinska kapica, zbirka dječijih priča na rusinkom, a od nematerijalnih dobara, ljubav prema ravnici i pustim nizinama i suncu koje ih dotiče u sumraku, sklonost jakim nerazblaženim bojama, crvenoj, plavoj, žutoj, bijeloj. Rusina ima do milion i po raštrkanih u svijetu, u Sarajevu ih znam nekoliko. Ideja identiteta je ne kupuj gotove kolače za praznike, obrazuj se, doprinesi društvu ako možeš, ali, prije svega, samo živi s ljudima i poštuj ih.
***
CRNO-BIJELE BOJE
Kad je mama umrla, prestala sam da vidim svijet u bojama. Doslovno. Tuga je izazvala kratak spoj u mozgu. Svijet sam vidjela u nijansama sive. Sigurno postoji zvaničan medicinski naziv za to stanje. Nije me zanimalo, kao što me tada nije zanimalo ni ništa drugo. O svom crno-bijelom svijetu nisam nikom govorila, nisam mogla podnijeti ni pomisao o pretragama, analizama, stručnim mišljenjima i savjetima da moram, da trebam… Odgovarao mi je svijet bez boje.
Nakon dva mjeseca otišla sam s prijateljicom, njenim i mojim sinom na hamburgere. Sjeli smo na terasu, sunce je grijalo. Pričale smo, a dječaci su bili za drugim stolom, jeli su hamburgere, mljackali pomfri i smijali se. Smijali su se veselo, glasno, iskreno. U trenutku njhovog najglasnijeg kikota, slovo M je postalo žuto, podloga je bljesnula crvenom, fan shop je postao bordo. Tramvaj je bio zelen. Jedna po jedna boja iskakale su kao u reklami za internetsku igricu.
“Hej, jesi li me čula, gdje si bila”, dozivala me je prijateljica. “Izvini, tu sam, razmišljala sam da bi bilo dobro da i ti i ja uzmemo hamburger, s puno zelene salate, crvenog kečapa i žutog pomfrija”. Pogledala me je sumnjičavo, ali se nasmijala i rekla: “Može”.
____________________________________________
VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine, živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan. Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela. Priča “Krompiruša” je prvonagrađena na konkursu Sloboda narodu.
čovjek-časopis 