Tag: Vesna Marić

ROMAN VESNE MARIĆ “PREDSJEDNIČKI DUĆAN”, Sandorf, 12/2022; ulomak

proza

Čovjek bi pomislio da u Rubenovu i Diogenovu rodnome mjestu seljani nužno moraju voljeti jesti kamenje kako bi preživjeli. Jer ondje postoje samo nebo, plavo i bez oblaka cijele godine, oštar zimski vjetar i nasilje ljetnoga sunca. I kamen. Posvuda. Ako je istinita ona da čovjek u tijelu nosi krajolike svojih predaka, onda su Ruben i Diogen sačinjeni od gologa kamena koji usprkos tome što ga šibaju vjetrovi, okreću lice prema Suncu.
Kao najstarije od petero djece, uključujući blizance, Ruben je jedini išao u školu. Naučio je čitati i pisati te je položio predmete dostupne u selu, ali kad je trebalo krenuti u srednju školu, bila mu je predaleko. Najbliža je bila petnaest kilometara udaljena pješice ili mazgom ako si je imao, a oni nisu. Tako je Ruben ostao u selu i pomagao u obiteljskome poslu uzgoja duhana. Onda je majka rodila još jedno dijete, a ono je oboljelo. Isprva se čuo kašalj, slabašan kašalj koji se uzdizao iz malenih pluća, a onda se pogoršao, sve dok nije zvučao poput zavijanja vjetra izvan kuće. Bila je zima i snijeg je okovao tlo. Liječnika koji ih je za lijepa vremena inače obilazio svaka dva tjedna nije bilo više od mjesec dana; čuli su da je liječnikova mazga slomila nogu, pa su pacijenti morali dolaziti k njemu da ih pregleda. Živio je u istome gradu gdje je bila i srednja škola, a između ovdje i ondje nalazila se planina. Tako su Rubenovi roditelji odlučili poslati najstarijega sina s najmlađim da nađu liječnika.
„Znat će on što učiniti“, rekli su o sinu. „Ima nešto škole.“
Ruben je prehodao pola puta osjećajući kako mu beba diše pod kaputom. Šalom su je vezali za njega, a on joj je držao glavu pokrivenu ovratnikom kaputa. Teta ga je trebala dočekati u gradu, smjestiti ih i pripremiti mlijeko za malenoga. Vjetar je propuhao Rubena; bio je uvjeren da će dječak umrijeti. Rubena je pak uhvatila groznica te je pet noći i šest dana proveo u košmarnu polusnu gazeći snijeg, s dječjim hripanjem na prsima; hodao je teškom mukom, no ostajao je na istome mjestu, na vjetrovitu vrhuncu pored crkve čije mu je raspelo peklo oči naspram zasljepljujućega neba. No maleni je preživio i potpuno ozdravio. Neki kažu da je to bio prirodan poredak stvari – jer dok su Ruben i maleni izbivali dom im je zahvatio požar i obitelj je umrla u plamenu. Žrtva ostatka obitelji značila je da je djetetu pošteđen život i vraćena snaga.
Čim se oporavio, Ruben je ostavio dječaka u gradu i otpješačio natrag u selo da zakopa pepeo i spaljene leševe u kamenito tlo. Stajao je na vratima kuće i gledao kako vjetar amo-tamo raznosi ostatke kućanstva pretvorena u pepeo; vrtlog čađe plesao je naokolo i Ruben se pitao koji je dio njihovih nekadašnjih života sadržan u tome dašku. Jednom je o tome pripovijedao Rozi, prenoseći joj nasumične pojedinosti: da je pronašao zmijske kože koje su blizanci godinama skupljali i izlagali na prozorskoj dasci poput svjetlucavih duhova; našao ih je u travi dvjestotinjak metara od kuće; da su susjedi rekli kako je ognjište zacijelo ostalo otvoreno pa je iskra iskočila na sag koji se jamačno zapalio; da je zapuhao jak vjetar i raspirio vatru u podivljala zmaja koji je progutao usnulu obitelj; da su čuli njegovu majku kako vrišti. Govorio je Rozi o tome da nije mogao prizvati sjećanje na njihova lica, da su mu na neki način članovi obitelji, iako mrtvi, jednostavno nestali, kao u snu. Još je jednom pješačio natrag do grada, ostavivši kuću iza sebe kao ranu, sprženu i ukletu. Nikada se nije vratio. Dvije godine poslije izbio je Drugi svjetski rat i Ruben je otišao u partizane.
Po povratku iz rata Ruben se pobrinuo za Diogenovo školovanje te je završio nekoliko tečajeva za strojara i počeo raditi u tvornici. Pokušao je Diogenu usaditi duh revolucije, vjeru u ideje napretka, suvereniteta i slobode, ali Diogen za to čak ni u najmlađim danima nije pokazivao zanimanje. Kad je Rubenu bilo dvadeset i pet upoznao je Rozu koja je unajmila sobu u kamenoj kući u jednoj od starih četvrti gdje su strme ulice popločene blistavim kamenom. U vrtu je raslo smokvino drvo koje bi u kolovozu rodilo debelim, sočnim plodovima. Ruben i Roza su se upoznali i ustanovili da su služili u različitim jedinicama, no oboje su sudjelovali u veličanstvenoj završnoj bitci rata, gore u šumama planine Šar gdje se nalazila prva crta prema njemačkim vojnicima.

– s engleskog preveo Andy Jelčić

***

“Slike Predsjednika i darovi njemu u čast mogu se pronaći u svim domovima diljem zemlje, nabavljeni u trgovinama poput one u vlasništvu Rubena i Roze Marić. Par se upoznao u partizanima, boreći se za novu naciju u vrtlogu sukoba Drugog svjetskog rata. Predsjednik još nije umro i zemlja je još cjelovita, podsjeća li vas to na nešto…?

Novi roman Vesne Marić, britanske spisateljice koja je kao tinejdžerica morala izbjeći iz ratnog Mostara te život nastaviti u Engleskoj, aludira na svima nama vrlo dobro poznatu, blisku povijest, u originalnoj vizuri te u maniri velikih emigrantskih romana. U likovima Vesne Marić prepoznat ćemo majke, očeve, braću, sestre, tetke, stričeve, prijatelje i kolege, ljubavnice i ljubavnike… iz vremena tako bliskog, a opet tako dalekog.

Dirljiva priča majke i kćeri, podijeljenih između emocija i uvjerenja, kao i bridak humor, kojim nas je Vesna Marić nasmijala čak i u najtežim pasažima svog autobiografskog romana Plava ptica, čine Predsjednički dućan posebnim štivom u engleskoj književnosti, koje u hrvatskom prijevodu Andyja Jelčića predstavlja nježnu posvetu svim našim uspomenama, ali i nadama.” – Sandorf

_____________________________________________________

VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Ulomak iz knjige Plava ptica (Sandorf, 2019.), koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, i koji je bio BBC-jeva Knjiga tjedna, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove. Roman je preveden i objavljen na više jezika. Predsjednikov dućan objavljen je 2021. kod američkog izdavača Sandorf Passage.

(AUTOBIOGRAFSKI) ROMAN VESNE MARIĆ “PLAVA PTICA”, 12/2019, Sandorf, ulomak

proza

Dobro jutro, komšija

Sjećam se te TV snimke koja je kasnije postala legendarna. Prosvjednici hodaju ulicama Sarajeva i najednom svi zajedno zaliježu poput duge trave koja se povija na vjetru. Ljudi su se ogledavali, unezvijereni, pitajući se što im je to prozujalo pored glava i tako grubo srušilo onu djevojku. Djevojku iz Dubrovnika, studenticu, na jednom od mostova oborio je snajper i njeno je tijelo ležalo ispruženo u prljavoj, plitkoj Miljacki. Ona je bila prva žrtva rata.
Snajperi su se skrivali u Holiday Innu, izgrađenom osam godina ranije za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Ispočetka je ljudima prirastao srcu. Davali su mu nadimke kao „jaje na oko“ zbog žutog pročelja koje bi zimi provirivalo kroz nanose snijega. Nedjeljom bi svi onamo išli na kavu. Bilo je to mjesto svih mjesta u gradu. Za vrijeme rata, u hotelu su bili smješteni strani novinari, koji bi noći probdjeli u mračnim i hladnim sobama, razmišljajući o smislu života i o tome što su uopće radili ondje, dok su granate uništavale i posvuda ostavljale ožiljke na prestravljenom gradu. A na početku rata, toga sunčanog proljetnog dana, u istim su tim sobama sjedili snajperisti koji su pucali u mnoštvo pod sobom. To sam gledala u prijenosu uživo, s obitelji, u našem dnevnom boravku u Mostaru. Pojam „reality TV“ još nije ni postojao.
Kad je djevojka pala pogođena, kost nam je stala u grlu. Majka je odmah u panici telefonirala sestri u Sarajevo. Provjeravanje jesu li rođaci i prijatelji živi ubrzo će postati omražen i redovan dio naših života.
Radio je glasno pozivao na ulice. Voditelj je rekao da moramo „pobijediti tirane“. Već smo danima prosvjedovali. „Dobro jutro, komšija“ bio je novi, čovjekoljubivi moto, koji je svim silama zagovarao multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sudjelovala sam u tome otvorena srca i strčala se niz stepenice na ulicu. Toga dana okupljenih je bilo manje. S brda je dopirao zvuk strojnica, koji nikada prije nisam čula. Zvučala je bizarno, ta prava paljba strojnica: kao cvokot zuba ili kad profesionalni krojač radi za šivaćom mašinom. Nije bila ugodna pomisao da bi taj cvokot sad lako mogao biti smrtonosan, za razliku od nečega što bismo čuli samo u američkim akcijskim filmovima. Toga smo dana otišli kući ranije, a sljedećeg jutra nitko nije rekao „Dobro jutro, komšija“.
To, doduše, nije bio moj prvi susret s ratom. Nekoliko dana ranije, dok sam se vraćala iz škole, gromoglasna eksplozija zatresla je grad. Prozori oko mene popucali su, ljudi su vikali, tlo je podrhtavalo i svi su bježali u različitim pravcima. Rat je doslovno započeo velikim praskom, a naš je svijet skončao istom bukom iz koje se i rodio milijardama godina ranije. Nisam znala što bih i umjesto da slijedim instinkt i bacim se na tlo (kao u partizanskim filmovima), otišla sam kući. Pokucala sam na susjedova vrata pa smo pokušali dokučiti odakle je eksplozija došla. Promatrali smo obzorje s njegovog balkona. Dimilo se sa sjeverne strane grada. Rekao je: „Mora da je Sjeverni logor.1 Otamo se dimi.“ Kimnula sam. Nisam imala pojma gdje je Sjeverni logor niti je li to što govori istina.
Bio je oblačan proljetni dan, bilo je toplo i tek smo počeli izlaziti u kratkim rukavima i piti kavu na terasama. Bagremovi cvjetovi zamirisali su ulicama i bilo je to moje najdraže doba godine.
Zaputila sam se prema dućanu u kojem je majka radila, jer sam htjela vidjeti što se događa u gradu. Ljudi su stajali uokolo u velikim grupama. Vladala je konfuzija i svatko je govorio nešto drugo. Djeličci razgovora zapinjali su mi za uši: „Ne vjeruj nikome. Svi lažu.“ „Kažu da se radilo o cisterni punoj nafte, vozač je bio u kabini. Ispečen je. A još je držao volan. Mora da je bio dobar vozač.“
Putem sam svratila do kuće najbolje prijateljice. Njezin otac g. Dušan bio je u vojsci pa sam mislila da bi možda on mogao malo razjasniti situaciju. G. Dušan je bio velik čovjek. Toga dana izgledao je još veći nego obično. I nervozan. Sjedio je za kuhinjskim stolom i borio se s križaljkom, a sudeći prema tome koliko je križao, ništa mu nije polazilo za rukom.
„Hoće li biti rata, gospodine Dušane?“, upitala sam nakon što sam malo uvodno s njim pročavrljala i pokušavala se dosjetiti sinonima za riječ „ulje“.
„Ne, neće biti rata, dušo. To je samo mali nered, ništa ozbiljno. Ništa ne brini“, rekao je. I dalje se pitam je li lagao ili se doista nadao da će se sve to brzo ispuhati.
U majčinom dućanu mušterije su nagađale o tome što se dogodilo. I tamo je svatko imao drugačiju priču. Jedino što je bilo pouzdano jest da je cisterna eksplodirala blizu vojnih zgrada Sjevernog logora. Moj susjed je bio u pravu. Ljudi su govorili o uroti vojske, ili su tvrdili da je eksplozija bila slučajna, ili pak da je „neprijatelj“ podmetnuo cisternu. Tko je bio neprijatelj, razmišljala sam, ali nisam ništa pitala, jer sam se bojala da će me zasuti novim teorijama. Majčin kolega poslužio je kavu. Bio je to ljubazan čovjek koji je kasnije ubijen u sabirnom logoru.
Mediji su plasirali kontradiktorne informacije pa se ubrzo počelo pričati o „dezinformiranju“ i o tome kako je ono glavno oruđe za širenje straha i mržnje. „Ne vjerujte ničemu što čujete. Dezinformacije vas mogu stajati života“, izgovorio je čovjek na radiju.
Rano sljedećega jutra netko me nazvao telefonom. Bila je to moja prijateljica, kći g. Dušana.
„Otac mi je rekao da nikome ne govorim, ali mi odlazimo iz grada. On kaže da je to samo na neko vrijeme, dok se stvari ne smire. Brzo ću se vratiti. Morala sam ti reći.“
To me slomilo. „Onda se brzo vrati. Nedostajat ćeš mi“, rekla sam.
Spustila sam slušalicu i ustala da pogledam kroz prozor, kao da će mi nešto vani reći hoće li biti rata ili neće. Ona je bila jedna od mnogih Srba koji su taj tjedan napustili grad i nikad se nisu vratili. Moja srpska rodbina također je toga tjedna otišla iz grada. Mi smo ostali i prosvjedovali za mir, kao kokoši koje čekaju da netko dođe i otfikari im glave.
Nevrijeme je toga dana prohujalo gradom, obojalo zrak jarko narančastom i počupalo stabla. Gledala sam kako crijepovi padaju s krovova i razbijaju se na ulici. Bila je to predivna oluja. Poslije su ljudi govorili: „To je loš znak. Bit će rata“, i ja sam se pitala je li to što ljudi napuštaju grad polovicom ožujka, ta eksplozija od prethodnog dana, nacionalistička propaganda, rastuće nepovjerenje – nisu li te stvari loš znak? Zašto ste izabrali baš oluju kao predskazanje?
Uvečer, dok sam pregledavala korijenje izvaljenih hrastova na ulici, oglasila se još jedna eksplozija blizu moje kuće. Automobil je projurio i netko je iz njega bacio ručnu bombu u kafić koja je sve samljela u komadiće. Na ulici su ležala mrtva tijela, ranjeni, čuli su se krikovi, zavijanje sirena ambulantnih kola i policije. Godinama kasnije srela sam nekoga tko je bio u tom automobilu. Rekao je da je bio na putu kući kad mu se prijatelj zaustavio i ponudio da ga odbaci. Sjeo je u auto, a prijatelj je rekao: „Moramo samo nešto odbaciti usput.“ Nije na to obratio posebnu pažnju. Krenuli su niz ulicu, a tip koji je sjedio na suvozačkom mjestu i kojeg nikad prije nije vidio, spustio je prozor. Auto je usporio, a on je u kafić ubacio nekakav zavežljaj. Vozač je nagazio na gas, a za sobom su ostavili zaglušnu eksploziju. Čovjek koji je bio na putu kući tjedan dana iza toga nije progovorio ni riječi.
Kafić je bio mjesto u kojem su se okupljali vojni rezervisti. Tih dana su odsvakud nicali brojni rezervisti i pojavljivali se na ulicama, a posebno u kafićima. Bili su to uglavnom stariji muškarci u izgužvanim, blijedozelenim uniformama, koji su nosili oružje. Bilo je tu članova toliko vojnih i paravojnih odreda da dobrim dijelom uopće nisi mogao znati kome pripadaju. Stalno su uzrokovali nerede, pijani su ulazili na javna mjesta i tjerali sve van i pucali po zidovima sa svojim pohabanim kalašnjikovima.
Bilo je pucanja (koje je i dalje trajalo) i u Sloveniji i Hrvatskoj, ali nitko nije mislio da će rat stići i u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to nemoguće. Mi smo se svi voljeli. Htjeli smo nezavisnost multietničke zemlje. Ali nakon općih izbora ispalo je da se ipak ne volimo baš toliko. Svi su voljeli samo sebe i glasali samo za svoje nacionalističke stranke. Mediji su stalno mijenjali priču tako da sam prestala slušati radio i gledati vijesti. Dezinformacije, zapamtila sam, šire samo strah i mržnju.
Nakon bombe bačene na kafić, majka je odlučila da će najbolje biti da mene i sestru pošalje u Sarajevo. To je glavni grad, rekla je, tamo se ništa neće dogoditi. U tom je trenutku zamisao da će Sarajevo biti sigurno bila veoma raširena i neobjašnjiva pretpostavka mnogih ljudi. Narednog dana otišli smo na željezničku stanicu, ali smo doznali da su svi vlakovi otkazani zbog barikada oko Sarajeva. Bila je to intervencija odozgo, kasnije smo zaključili, jer je dva dana poslije započela opsada grada. Dok su granate zasipale Sarajevo, tetka je plakala preko telefona i govorila nam da joj je kuća odmah ispod kasarne na brdu odakle su i dolazile granate. Bilo je gotovo nemoguće pobjeći.
Granatiranje je započelo i u Mostaru, probudilo me zavijanje sirene za opću opasnost. Bio je to zvuk koji je klizio gore-dolje kao kad pas zavija na mjesec. Majka je trčala kroz kuću vičući: „Hajde, hajde, spremite se, idemo u sklonište.“ Sjurili smo se niz stepenice i pridružili se svim susjedima u mračnom podrumu u kojem su dotad stanovali samo ugljen, cjepanice i miševi. Bilo je tu starica s malim tranzistorima koje su stiskale na uši, djece koja su se bezbrižno igrala, zabrinutih majki, a bila je i Olja, jedna od mojih susjeda, u osmom mjesecu trudnoće. Muškarci su ulazili i izlazili, raspravljali o naoružavanju i o „obrani žene i djece“. Mladići iz susjedstva koji su se upisali u Teritorijalnu obranu, improviziranu obrambenu formaciju sastavljenu od mjesnih muškaraca, dolazili su se pokazati u uniformama koje su se sastojale od maskirnih hlača i jedne kacige na njih trojicu.
Nastavilo se širenje dezinformacija. Ljudi su stalno dolazili u sklonište i govorili stvari poput: „Armija se probila kroz liniju obrane i ubija sve pred sobom!“ ili „Iz obližnjeg sela stižu vijesti o biološkom oružju! Svi su pomrli!“ Panika bi se širila skloništem od čega bi majke stale plakati, muškarci bivali sve zabrinutiji, a lica starica tonula u sve dublje gađenje. Sve su to već vidjele.

Tih dana smo prijatelj i ja otišli u jedan od malobrojnih kafića koji su i dalje radili. Bio je miran dan i željeli smo raditi nešto od čega ćemo se osjećati normalno. Poslije smo se odlučili prošetati, ali su nas na ulici neki ljudi zaustavili. „Kamo ćete?“, pitali su. „U šetnju“, odgovorili smo. „Jeste li normalni?“, vikali su užasnuto. „Vode se borbe na ulicama! Idite kući!“ Otišli smo kući premda je nebo bilo plavo a njime su se valjali pusličasti oblaci. Svježi, proljetni listovi nizali su se u svim nijansama zelene: smaragdne, žablje, boje graška i metvice. Park je za nas proizvodio svježi, proljetni kisik, dok sam razmišljala o mraku i vlazi podruma u koji sam se morala vratiti.
Kod kuće majka je sjedila pored radija i plakala. „Taj čovjek“, jecala je, „na radiju. Drži najveću branu u Bosni i prijeti da će je dići u zrak ako vojska ne prestane granatirati njegov grad.“ Pojačala sam ton. Murat, čovjek o kojem je bilo riječ, nazvao je nacionalni radio i obznanio svoju prijetnju. Ondašnji predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, vođa Jugoslavenske narodne armije u Bosni, general Kukanjac, i Muratova sestra Nura su svi sudjelovali u telefonskom razgovoru koji je radio stanica prenosila uživo. Murat je tvrdio da sa sobom ima sto kilograma eksploziva i da će dići branu u zrak i potopiti pola zemlje, ako ne izađu u susret njegovim zahtjevima. Problem je bio u tome što je general nijekao da njegova vojska granatira. Bilo je očito da laže. Vojska je puno granatirala.
Predsjednik je preko radija pokušao umiriti Murata. „Nemoj, Murate. Nemoj još“, rekao je.
„Kako on to misli još?“, upitala sam majku.
„Učinit ću to, dići ću je u zrak!“, vikao je Murat. Glas mu je drhtao.
Zatim se uključila sestra: „Murate, pomisli na ljude koji će se udaviti ako digneš branu u zrak!“
„Pa onda, Nuro, reci generalu da prestane granatirati naš grad i ubijati naše ljude“, odgovorio je Murat.
„Prestani granatirati, generale“, rekla je Nura generalu odlučnim glasom.
General se opirao: „Nikoga mi ne granatiramo. To radi netko drugi. Mi ne bismo granatirali nevin narod. Možda vaši ljudi granatiraju sami sebe i optužuju nas za to.“
To mi se učinilo kao domišljata teorija, ali Murat je zaurlao: „Jebem ti mater, Kukanjac, kako možeš lagati?“ uživo na nacionalnom radiju.
General je poklopio i ja sam zapljeskala. Bio je to malen ali značajan šamar koji su ljudi Bosne i Hercegovine zadali Jugoslavenskoj vojsci. Netko se nedavno prisjetio Murata i pitali smo se što se s njim dogodilo. Ispostavilo se da nije imao nikakav eksploziv, blefirao je od početka.

_________________________________________________________________

VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za The Guardian i BBC Online. Ulomak iz knjige Plava ptica, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu The New Philosopher 2019. Vesna Marić živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman.