TRI PJESME VARVARE VUČKOVIĆ

S TOBOM LJUBAVI

patike slične tvojima
na autobuskoj stanici
ljudi žure da
što pre pobegnu od svakodnevice
izašla sam iz stana
jastuk omekšan od suza
vetar raznosi osećanja
levo je ulica gde smo se ljubili
tamo malo niže sam ti se obesila oko vrata
prepustila sam se da mogu bolje da ti vidim oči
koje oslikavaju okean,
a kažu kroz oči se oslikava duša
sanjala sam oblake, zalaske, Mesec
i nekog muškarca kako stoji,
sad znam da to si bio ti
i procvala ruža je tvoja koža
borovi su tvoja leđa,
a livada su tvoje ruke kad me obgrle
zanesena shvatam da ispred mene sedi lik
koji priča kako je pio sa ubicama i kaže
seko ljubav je precenjena stvar
svi ga slušaju i dive se
nemaju šta da kažu
jer ni ne znaju
da ja razmišljam kako se ljubim
s tobom ljubavi

***

MOJA BABA

baba je stena
pa polako stajem
dok uhvatim ravnotežu
ako padnem
da se ne polomim
baba je četinar
stabilna pod zemljom
široko me grli i čuva od kiše
kiša su suze koje skupljam
pa pijem
da ne dehidriram
baba je more
duboka i nemirna
ribice su njene misli
alge su joj ideje
hobotnice osećanja
lignje su mekoća
jež je strast
rakovi odbrana
moja baba je topao pesak na plaži
pa legnem da se ugrejem
pesak mi prolazi kroz prste
to su njene vlasi
jedna baba na plaži
građena kao Venera
sa smeškom dugo pliva
mašem joj a ona se veseli što me vidi
pa pomislim to je moja baba
uskačem u vodu, plivam za njom
i čujem kako me doziva na ručak
kaže stajala sam zbog tebe i satima ti pekla palačinke
moja baba je stena
ali srce nije od kamena
i nema babe
ali baba mi je prirodna
jer je baba bila prirodna

***

buđ se oseća
iako čiste hodnik
pripiti mika drži litar rakije
kaže ma ja sam tebe gledao kako rasteš pupu
i ne može da veruje kolika sam porasla
kiselo nabacim osmeh da što pre šmugnem pa mi bude žao što mu se nisam
srdačno nasmejala i prihvatila što tako ubija dane
i setim se mike od pre par godina kako polira svog juga
i setim se kako ga parkira ispred zgrade da ga gleda s prozora
i setim se kad odlazi dugo se okreće za njim
čula sam da krade vodu i pare iz zgrade
čula sam da ga ljudi osuđuju zbog toga
ali sam ipak videla iskru u očima
i osetila miris uštipaka
i setim se da mu je bolesna ćerka
i setim se babinih reči koja je tebi pizda materina
pogledam imam i ruke i noge
sve imam
samo ne vidim, zamaglilo mi se od suza
brišem suze sada vidim
moram biti brža

___________________________________________

VARVARA VUČKOVIĆ rođena u sred zime, a žudi za toplijim krajevima. Odrasla sa babom i dedom i njima jedino čitala baš sve što napiše. Voli filmove, muziku, ljude, život. Piše dugo, bavi se muzikom, ali zbog marsa u vagi ipak najviše voli da odmara, od nepravde i slomljenog srca.

POEZIJA VARVARE VUČKOVIĆ

SELO

sve je zeleno
tu je i pas bio
mahao je repom
kad bi me video
volela sam da ispod ogromnog bora
pojedem
kajsiju
o kojoj je moj deda brinuo
kao i o svemu drugom
pas me je voleo mnogo
davala sam mu da jede
da niko ne vidi
pevala sam mu
kad stanem skakao je
da mu pevam još
nedugo posle je umro
nosili su ga u naručju
deda mu je šaputao na uvo
nisam videla da je ikad bio tako bespomoćan
nedugo se kajsija razbolela pa ju je deda posekao
imala sam više mesta za igranje
ostali smo moj bor i ja sami
i kiša
babin glas koji kaže ,,pazi grom”
dok se ljuljam do besvesti
trčala bih bosa posle kiše i sakupljala gliste
pokisla mi je kosa
nisam je prala
samo bih je osušila
deda je voleo kišu jer tad ne mora da zaliva baštu
davila sam se u palačinkama
posle pete branili su mi da jedem više
i pojela sam na hiljade jabuka
al ne jer moram nego jer volim
u nosu je miris pite koju je pravila moja baka
gledala bih je pažljivo dok pravi testo i mesi ga jako brzo i spretno
nikada neću umeti da radim to tako dobro kao ona
,,radim to od 14 godine” rekla bi mada nema to veze s tim
jednostavno voli da ugodi
svaki put kada bih legla u sveže uštirkanu posteljinu sećala bih se tog sela
i detinjstva prošaranog tugom
bila sam svesna
da će brzo proći
ali bilo je dobro
baš dobro
skoro bolje
nego sad

***

DRUGA PESMA

zvezde ispod tvojih kostiju
što se kriju
zavele su me
i miris tvoje kože
lepši od cvetova svih
zaveo me je
tvoji poljupci poput metaka
zbog kojih imam sposobnost letenja
i sposobnost da zavolim sebe
to nikad nisam umela

***

A LA PLAGE

idemo zajedno na more
sve sam isplanirala
nosićeš majicu na pruge
onu mornarsku
ja ću poneti omiljenu
crno-belu haljinu
pićemo puno vina
i jesti ribu
neću kriti da te posmatram
kako šmekerski zabacuješ kosu
dok uzimaš komad sočne breskve
namigneš mi i otrčiš u vodu
trčim za tobom
i pravim salto
nikada ranije to nisam radila
ali sve strahove sam jutros zaturila ispod peska
izranjam sa osmehom
znam da moraš da mi namažeš leđa
neću gunđati
prepustiću se svim tvojim dodirima
večeras ću da se napijem
uživaću u talasima i tvojim omiljenim filmovima
priču prekidaš jer mi je spala bretela
sa haljine
nežno je vratiš na moje rame
tako mali dodir
rekao je sve
posle se pitaju što tako dugo ćutimo
a ja te razumem bolje nego bilo koga drugog

zato ću ti pisati pesme
i to mnogo bolje nego što je ova

kako sam sve to lepo smislila

____________________________________________________________________

VARVARA VUČKOVIĆ (1999) rođena u Beogradu i posle dva neuspešna pokušaja pronašla se na menadžmentu umetničke produkcije na FSU. U slobodno vreme gleda filmove, fotka, repuje, bleji, organizuje večeri poezije pod nazivom ,,mladi i zeleni“, zasmejava društvo, a kada se ne smeje tada je drama queen.