Tag: Vanja Dijak

VESELI CVJETOVI
(Dom za sa uma sišavše)

Sarajevo, maja 1992.

Jednog dana, preko Radio Sarajeva bio je upućen poziv studentima završnih godina Stomatološkog i Medicinskog fakulteta da se jave u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu kako bi pomogli u zbrinjavanju ranjenih, tamo već i fizički i psihički istrošenom zdravstvenom kadru.
Iako sam znao da se Klinički centar, kao i sve druge bolnice, a pogotovo porodilište, više tukao snajperima i granatama i bio „legitimnija“ meta od vojnih objekata i borbenih rovova, ja se već sutradan javih na Traumatološku kliniku Kliničkog centra i tako, preko noći, izgubih status podrumaša.
Vonj krvi i smrti me zateče u mračnim hodnicima Klinike za traumatologiju.
Kakvi bi to bili pisci da sa sobom ne nose neki mali notes, tefter u koji upisuju sitnice, nešto u hodu, nabrzinu, što im se čini da im možda nešto znači ili i ne znači, iz kojih kasnije crpe građu za neku novu knjigu. Međutim, nakon onoga što sam za tih mjesec dana proživio na Traumatološkoj klinici, krivo mi bi što tada nisam i ja imao neki notes da u njega sve zapisujem, ali ne da bih se kasnije toga prisjetio nego da sve zaboravim. Budući da nisam imao notes, još u glavi imam obrise lica one mrtve trogodišnje djevojčice kojoj je snajperski metak ušao u glavu iza uha. Sjećam se i starije žene, kojoj je granata otkinula obje noge do kuka. Pa onog mladog momka mirnog, pepeljastog lica sa kojeg su medicinske sestre makazama parale, trgale zavoje, i bez ikakve nježnosti, čupale i izvlačile gaze iz njegovog gelerima razrovanog tijela, a ja mu iz ruku vadio plastične braunile koje su bile prikopčane za infuzije. Tada shvatih, jer to nije pisalo ni u jednoj medicinskoj knjizi, da se ljudi, zapravo, ne sahranjuju u zavojima.
Sve bih ja to, i još štošta, uredno zapisao u taj svoj notes da bih iz svoje glave izbacio sve te slike. Samo da sam ga imao.

***

Znao sam da se majka brine. Danima nisam mogao kući jer se grad danonoćno granatirao, a smjena nije dolazila. Gladna je, pomislih. Prvi konvoj humanitarne pomoći još nije ni krenuo odakle je već trebao da krene. Gladan sam i slomljen na svaki način. U WC-u na sebi brišem nečijom krvi pošpricanu svoju zelenu bolničku uniformu. Neće fleke od krvi lako da se isperu. Hodam mračnim hodnicima izbjegavajući prozore koji gledaju na okolna brda.

Peti dan dežura, dođe smjena pa mi se malo popravi raspoloženje. Idem kući. Brinem se za majku. Nosim joj malo hrane u kesi. Frtalj hljeba i juhu u kojoj pliva šaka graha.
– Nemoj, brate mili… – negoduje majka kad me je vidjela na vratima. – Ne dolazi ovdje. Poginut ćeš. Za mene se ne brini. Ja sam dobro i komšije mi pomažu.
Tražim čistu kašiku po kuhinju da prespem grah u tanjir.
– Hajde, sada jedi. -rekoh. – Vidi, u njemu ima i komadića isjeckane ovčetine.

***

Tih dana stojeći na ulici pored velike cisterne u redu za vodu sretnem prijatelja. Nisam ga dugo vidio pa bi o svemu preko reda da pričamo.

Dok stojimo držeći plastične kanistere i osluškujemo detonacije po gradu, rekoh mu da mi je ostalo još nekoliko završnih ispita na medicinskom fakultetu i da mi je sada prioritet da što prije diplomiram, ali da ni sam ne znam kako usljed nedostatka slobodnog vremena.

– A zašto ti ne provjeriš na psihijatriji? – upita me. – Sigurno i njima treba osoblja. A tamo nema ranjenika, i još uvijek nema puno ludih pa je dosta mirnije. Ludi će tek kasnije. Kad se rat završi. Pa akobogda, i ako možda budemo imali sreće i preživimo ovaj rat, svi ćemo, sigurno, da prolupamo. Pa evo ti samo primjer Vijetnamskog rata. Ne treba ti ništa više. Bitno je sad izvući živu glavu. Razumiješ.

Jedan ćelavi brko stojeći u redu iza nas počne da se dere na nas.

– Daj ba više, ne palamudi tamo, nego sipaj tu vodu da ti je ja ne bih sipao! Jes’ čuo! – onda se okrenu i svima što su stajali u redu, kao da se nekome pravda: – Joj, što ne mogu ove pametnjakoviće…

***

Juli 1992.

Psihijatrijska bolnica, Jagomir u mirnodopsko je vrijeme bila smještena izvan grada, u Nahorevu. Igrom slučaja početak rata je zadesi na pogrešnoj, srpskoj strani. Kažu da je jedan dan srpska vojska ušla u bolnicu, izbacila sve pacijente i medicinsko osoblje napolje, te njih pedesetak postrojila u krugu bolnice.
– Neka vas sad Alija liječi. Jeb’o vam on majku! – reče spodoba u crnoj šubari sa okačenom kokardom pa dugim rafalom iz šmajsera zapara nebo. I pametnom i ludom nije trebala jasnija poruka od ove pa se pacijenti predvođeni doktorima i medicinarima trčećim korakom zaputiše u grad koji je kontrolisala Armija Republike BiH, gdje će kasnije na Bjelavama, padinskom dijelu grada, ovi nesretni ljudi dobiti kakvo-takvo utočište u ratu u nekadašnjem vrtiću, „Veseli cvjetovi“ – maloj montažnoj kući na dva sprata.
Pacijenti su u „Veselim cvjetovima“ bili smješteni u tri nekadašnja dječja dnevna boravka. Jedan veći, pretvoren u sobu za ženske pacijente, a druga dva za muške. Vrtić je još imao veliku trpezariju sa kuhinjom dok je recepcija, mala soba smještena pored glavnih ulaznih vrata, bila pretvorena u ambulantu gdje se nalazio ormar sa lijekovima. Doktori i medicinari su u njoj provodili vrijeme kad su bili u 24 satnim turnusima.
Kompletan interijer zgrade, vrtića, bio je namjenski napravljen za djecu. Minijaturne stolice na koje je odrasla osoba mogla da sjedne na samo pola stražnjice, male WC školjke, a po zidovima još uvijek dječji crteži koji su oslikavali proslavu Prvog maja, Praznika rada. Vrijeme kao da je stalo u ovom vrtiću. Bila je to nestvarna slika za jednu psihijatrijsku bolnicu, Dom „za sa uma sišavše“, koju ni najmaštovitiji filmski režiser horor filma, ni da je na teškim drogama, ne bi mogao da zamisli.

***

– Može kafa? – sipnu iz džezve u fildžan tek napravljenu kafu doktor Omer, psihijatar, gorostasne konstitucije i razbarušene crne kose pa me, kako to samo psihijatri znaju, zagonetno pogleda kroz zatamnjena stakla svojih naočala kao da hoće da dijagnosticira moje mentalno zdravlje. A onda se malo pomjeri i nakrivi na stolici i prdnu ono što se kaže „ko konj“, a meni postade malo neugodno, ali dobro, pravim se da nisam čuo. To je bio moj prvi dan na poslu.
– Ja nešto tebe upitah. – ne spušta sa mene pogled doktor Omer povisujući ton svog glasa, pa ponovi. – Je li može kafa?
– Hvala, ne pijem kafu. – pomislih da bih radije širom otvorio prozor ne bi li u ambulantu ušlo barem malo svježeg zraka.
– A ne piješ kafu. Dooobro. – zaključi doktor Omer, a zatim iz svog barem tri broja manjeg doktorskoga mantila – rukavi su dopirali jedva do ispod laktova, pa je meni tako tijesan više ličio na ronilačko odijelo – izvadi kutiju cigara upakovanu u novinski papir. U „Fabrici duhana Sarajevo“ vladala je nestašica originalnih omota za cigarete, pa je pakovala cigarete u stari novinski papir. Kasnije, kada ih ispušiš, mogao si da čitaš stare vijesti.
– Cigara? – nudi mi doktor Omer iz otvorene kutije.
– Ne pušim, hvala. – rekoh.
– AJS, tebe! -namršti se doktor Omer. Izgledao je „debelo“ razočaran pa stade povišenog glasa da analizira naš dosadašnji razgovor, nabrajajući činjenice na prste.
– Dakle, pod jedan, ne piješ kafu. Pod dva, ne pušiš… – pa se zaustavi držeći se za srednji prst.
– A boga ti, je li išta onda guziš?

***

Veseli cvjetovi su bili moj prvi stalni posao u životu. Dva dana slobodan, dežurni dvadeset i četiri sata u turnusu. Uzimao sam anamnezu, fizikalni, neurološki i mentalni status pacijenta, čitao psihijatrijske kartone, ispunjavao temperaturne liste, davao depo/injekcije pod svijećama, slušao nevjerovatne priče od pacijenata, kao recimo one o slonovima na Mjesecu. Sve osoblje Veselih cvjetova je bilo blisko i bili smo kao jedna porodica. Osim sa doktorom Omerom, često sam bio u smjeni i sa doktoricom Melihom koja mi je bila kao majka, a medicinski tehničari Ibro i Milivoj, kao očevi. Ibro je pri tom bio veliki zajebant. Pametan zajebant. Ali nekako sam se ipak najviše zbližio sa doktorom Omerom. I dok mi je doktor Omo, kako sam ga zvao od milja, prenosio svoja iskustva iz psihijatrije, ja sam njega učio igrati šah u dobro uprđenoj ambulanti. Tada mi se otvorila i mogućnost da učim i polažem završne ispite na Medicinskom fakultetu. I situacija sa hranom je bila mnogo bolja od one u Kliničkom centru. Majci sam iz smjene donosio i ručak i večeru, a onda se pred mrak vraćao opet u vrtić da završim smjenu do sljedećeg jutra.
Tako je bilo cijele prve godine rata. A onda mi je radna obaveza istekla i više nisam mogao da je obnovim. Ustvari, možda i jesam, ali mi je već bilo dosadilo moljakati okolo veze u Ministarstvu odbrane.

***

Jednog jutra dolazim u dežuru i čujem od kolega da je naša doktorica Milica, sa kojom sam samo nekoliko dana ranije radio u smjeni u Veselim cvjetovima, ubijena snajperom prilikom pokušaja prelaska preko rijeke Miljacke na Grbavicu, naselje koje je bilo pod kontrolom srpske vojske. Mada smo dugo razgovarali taj dan, ja ničim nisam mogao da naslutim da je planirala nešto takvo.

***

Raditi u vrtiću, u montažnoj zgradi u kojoj su glavni građevinski materijali bili staklo i šperploča, bila je već dovoljna ludost sama po sebi. Na Bjelavama, zgrada je stršala na ledini koju su sa srpskih položaja imali kao na dlanu. Snajperisti su nas mogli vidjeti kad su htjeli kako sa pacijentima šetamo okolo po dvorištu vrtića. Čini mi se da bi i ona novogodišnja petarda da je baciš na zgradu, sa lakoćom mogla odvaliti zid, srušiti krov, a kamoli jedna minobacačka granata.
Osoblje koje je prije rata radilo u Jagomiru, govorilo mi je da je Radovan Karadžić, psihijatar, bio njihov kolega i da on vjerovatno zna da smo mi, njegove kolege, tu i kako vjerovatno neće da nas gađa.
Nisam nikad ozbiljno shvatao tu priču, ali činjenica je da je samo jednom, i to za moj rođendan, devetog decembra 1993. godine, pala granata. Pitam se da li je Karadžić znao da mi je rođendan pa mi uputio čestitku u predvečernjim satima, u vrijeme kada su grad potresale teške detonacije. Minobacačka granata je pala i u dvorište našeg vrtića, a njeni geleri se raspršiše na sve strane i probiše „zidove“ Veselih cvjetova kao da su od papira. U tom trenutku smo doktor Omer i ja sjedili u ambulanti i igrali šah. Kad je granata tresnula o beton, nas dvojica smo pali sa stolice i bacili se na pod.
Čujem vrisku i zapomaganje koje je dolazilo iz trpezarije. Trčim sa doktorom Omerom i zatičemo pacijenta romske nacionalnosti kako leži na podu u lokvi krvi. Desna mu je butina bila napola prepolovljena. Iz rane šiklja krv i viri vrh bijele kosti.
– Pomagaj, doktore, ljubim te strasno u čelo krasno! -u šoku, plačnim glasom širi pacijent ruke prema nama.
Doktor Omer nađe na podu u ćošku neku upišanu plahtu, pa od nje začas napravi Esmarhovu povesku te je čvrsto sveza pacijentu iznad rane u namjeri da zaustavi krvarenje, a meni reče da brzo negdje nađem neku dasku pa da imobiliziramo pacijentovu nogu. Trčim na sprat, sjetih se nekih lamela na gomili.
Nakon što smo zbrinuli pacijenta, naš šofer bolnice je odvezao pacijenta kombijem do bolnice Koševo na daljni tretman.
Odjednom sve utihnu. Vratismo se doktor Omer i ja u ambulantu, krvavih bijelih mantila. Doktor Omer se sagnu i pažljivo prikupi razbacane šahovske figure sa poda, pa ih uredno složi na šahovsku ploču. Onda pripali cigaru, otpuha kolutić dima u plafon, otpi srk kafe iz fildžana, zagleda se u šahovsku ploču pa reče.
– Ko je na potezu?

______________________________________________

VANJA DIJAK je pisac iz sarajevskog svijeta, prvenstveno haustorske, gradske proze i humora, ironije, parodije i satire, a ponekad i malo i šire perspektive.
Rođen 1967. godine i odrastao u Sarajevu.
Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Menadžer u kanadskom mentalnom zdravlju i certificirani edukator klasične gitare i teorije muzike na Royal Conservatory of Music u Kanadi.
Kada nema puno vremena, putuje po svim kontinentima svijeta po kojima neselektivno degustira čudne, lokalne, gastronomske specijalitete, obilazeći pri tom nepoznate turističke atrakcije.
Objavio knjige:
Komšinica Bera, 2017.,
Kako smo kalili Zelen ban, 2023.,
Potpuni bauk kruži polusarajevom, 2025.