Veli uzrečica, misao ili štogod da su u velikoj većini slučajeva žene te koje su velike emotivke, a muškarci samo u romanima iz 19. stoljeća. U širem smislu. No, emocije su bez roda, broja i padeža, u svakom smislu, i jedino za njih neće nikada pronaći cjepivo, neovisno o razlogu, koji može biti puno širi.
Da ne bude da su sve priče za žene, evo i jedne za muškarce, momke, šinjorine, kakogod, ne samo vezano za Dan očeva. Dakako, duboki naklon svim izvrsnim očevima, očevima koji se trude, a nemaju puno vremena za djecu, onima koji se trude nadoknaditi propušteno, pa makar i godinama kasnije. A sretno onima koji traže ljubav, realizaciju ambicije, uspjeh, karijeru. Misao i za “Werthere”, iako ima sve više “Bel Amija”. I onima koji su previše čekali, i onda se nešto promijenilo, da budemo u duhu multikulturalnosti, kao onome što je “pošao na Bembašu”, zadnji stih izvrsno dočarava to. Ili pak da ne bude sve u stilu “prendere a sassate tutti i sogni ancora in volo”. Pozdrav i onima koji su propustili priliku(e), te, nogometnim rječnikom, iz recimo zadnjeg kluba Premier Lige došli do treće županijske lige tražeći nešto više. Heh… idemo dalje, uvijek pronalazeći ono najbolje u svima, makar tražili mikroskopom.
***
Niti kraljevići nisu sretni, sigurno je mnogima laknulo da dvorski život nije bajka, da kraljevne ne žive sretne do kraja života, da ima barem 852 nasljednika po prvoj, drugoj, trećoj liniji, i blago cijelom svijetu ako nam je to najveći problem.Možda treba izgovoriti supercalifragilisticexpialidocious i sve će nestati. Pa i ona brda koja su se tresla, kada se rodio (šiš)miš.
***
Neki su pružili ruku, bezuvjetno, a dobili nogu, isto tako bezuvjetno, neki su pružili srce, a dobili nogu, isto tako bezuvjetno, neki su darivali dušu, a dobili nogu, isto tako bezuvjetno, nije ni čudo da je nogomet najpopularnija sporedna stvar na svijetu. Kada dođe do malo umora, treba još više humora, a važno je da u životu ne dođe do komplikacija, jer je to najgora aplikacija. Emocije su komplicirane, a nisu uvijek sofisticirane, nešto drugo je precijenjeno, iako ne bi trebalo biti ocijenjeno. A ima i puno dobrih stvari, ali tko za njih više toliko mari.
***
“L’amore fa passare il tempo e il tempo fa passare l’amore”. Možda je upravo to univerzalna poslovica o svemu onome (ne)izrečenom. O prešućenom. O onom precijenjenom. O promjenama. Zaboravu. Sudbini. Neminovnosti. Višestrukosti ljudske osobine. Kaže stara poslovica da se ljubav, poput kašlja, ne može sakriti. A u biti, sve ima drugu dimenziju, nedodirljivu, obavijenu plaštom. Precijenjenog. Kada se odustaje od svojih za usrećiti tuđe. Kada se ponavlja isti modus operandi s predznakom beskonačnosti. Kada besane noći u nekim zabitim sobičcima postanu lajtmotiv. Kada se prokockaju prioriteti zbog nečega što uopće nije važno. Kada se ne raspoznaju strane svijeta, vrijednosti, kada suze preko noći preuzmu mjesto smijehu, kada igrači s klupe postanu vodeći strijelci prvenstva, kada su karijere (ne)isprazne, kada obitelji postanu sve manje, kada proračuni postanu sve tanji, kada pitanja, Bariccovoj misli unatoč ne nailaze na odgovore. Ta lijepa izreka glasi “Accadono cose che sono come domande. Passa un minuto, oppure anni, e poi la vita risponde.“ (Alessandro Baricco). Kada niti to nije dovoljno. Kada slučajni susreti prođu bez pozdrava, bez slike, bez tona. Kada se ne zna više je li je bilo pravo dok je bilo dobro, ili nakon što je prestalo biti dobro, ili pak dobro nikada bilo nije, baš tako, tim redom riječi. Kada se netko previše trudi da ističe svoju sreću, bojeći se da će mu jedanaesterci odnijeti željenu, nepostojeću prednost. Kada prvo, drugo poluvrijeme, i produžeci prođu praznih mreža. Kada treba neke ljude uokviriti unutar nekih poglavlja ispisavši i rasplet. Kada raspleta nema, jer misli vode k zapletu. Kada se netko trudi da pronađe neki drugi smisao u nečemu. Kada nekome netko negdje jako nedostaje. Kada nekome nešto negdje nedostaje još više. Ne samo ljudi. Stvari, pojave, kao u definiciji imenica.
__________________________________________
VANESA BEGIĆ rođena je 25. lipnja 1973. godine. Diplomirala je talijanski jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu u Puli 1997., a magistrirala književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2002., na temu “Žensko pjesništvo talijanske nacionalne zajednice u drugoj polovini XX. stoljeća”. Završila je i poslijediplomski studij u Rijeci Književnost i društveno humanistički kontekst, doktorat prvog stupnja te specijalistički postdiplomski studij prevođenja u Puli kao prva u klasi. Usavršavala se u Italiji (Castelraimondo/Camerino pri međunarodnoj školi. Objavila je knjige Quelle dei versi (Mara, Pula 2002.), koja je zapravo publicistički oblikovana inačica njezina magistarskoga rada, Suvremena književnost za djecu u Istri (2012.), Quo vadis – promišljanja o svakodnevici (vlastita naklada, 2015.), Rijeke prijevoda – Fiumi di traduzione (Kultura snova, 2018.) posvećenu prijevodima te Quo vadis 2 (2020.). Bavi se književnom kritikom, pedagoškim radom, prevođenjem i programima vezanim uz kulture u doticaju. Objavljivala u časopisima Nova Istra, La Battana, Književna Rijeka, Kaj, Nagnuća, Tema, Riječi (Sisak), Kruh i ruže, Most/The Bridge, Sapho, Republika, Riječi (Distrikt Brčko), Dubrovnik i drugima.
Za prijevod na hrvatski poznatog djela Itala Sveva Senilità, pod naslovom Mlada starost, dobila je posebno priznanje na međunarodnome natječaju “Umberto Saba” u Trstu 2006. godine, gdje je nagrađena i dvije godine kasnije za prijevod knjige „Golubica mira – Colomba di pace“ Diane Rosandić. Do sada je prevela 45 knjiga (među kojima su i djela Antonija Fogazzara Malombra, Luigija Pirandella Si gira, te brojne druge knjige).
čovjek-časopis 