Ako ga ubijete, niko neće odgovarati! *** Kako ćemo tek tako, usput, ubiti čovjeka nismo mnogo zapitkivali komandanta. Više smo negodovali što nemamo odmora. Taj dan smo stigli s prve linije prema Donjem Vakufu, krštenom u Srbobran. Odmor se pretvorio u pripravnost za novi rat. Herceg-Bosna je obilježila naš grad kao svoj teritorij. Blokirani smo sa svih strana. Oni imaju svega, mi ničega. Kutija cigareta je 20 maraka, litar ulja 30, vreća brašna 100. Mi smo pretis lonac. Imamo tri sata da navratimo do kuće. Do mraka moramo biti u selu Arnauti. Kući nismo otišli. U nekoliko kafana u gradu i jednoj drumskoj, raspitali smo se o Hasanu. Na početku rata je bio u specijalnom odredu. Nakon prve uspješne akcije dezertirao, bez objašnjenja. Odmetnuo se, zaratio sa svima u selu i svijetu. Dobio nadimak hajduk Hasan. Sumnja se da je ubio i opljačkao neke Srbe i jednog Hrvata u okolnim selima. Vojna policija je tri puta pokušala da ga uhapsi, ili ubije. Jednom im je izrešetao auto, drugi put ranio policajca. *** Ispod sela, na proplanku je spomenik civilima srpskog življa pobijenog od strane ustaša u Drugom svjetskom ratu. Gospina trava i šipurak izrasli su iz grobnice. Imena žrtava su izblijedjela do nečitljivosti. *** U selo smo stigli predvečer. Oko seoskog trga, zapuštenog harmana, u zelenilu i beharu strši desetak kuća, starih, opkoljenih štalama i šupama. U praznu kuću, čija su čeljad izumrla, smješten je naš vod. Ima podrum i iznad tri sobe. Logistika je donijela spužve, poredala ih po podu u dvije sobe. U trećoj je peć napravljena od automobilskih felgi, kredenac i sto sa štokrlama. Iza kuće je poljski zahod sa srcolikim prorezom na vratima. Na ivicama srca, razmazani prstima, okorjeli tragovi govana. Kroz prozor vidimo Hasanovu kuću, prizemno ognjište. Ispred ulaznih vrata izdužen je trijem, ograđen medenim mušepcima. Šarena ponjava je prostrta pred ulaznim vratima. Dva prozora kao dva kockasta oka su s lijeve i desne strane trijema. Zelena farba na njima je ispucana, nakostriješena. U selu tišina. Sve zamrlo. Nema užurbanih seljana koji hitaju za poslovima, niti stoke s pašnjaka. Iza zavjesa se pomjeraju tamne siluete. Načičkani oko peći pijemo brlju i mezimo kuhani krompir. Vatra bukti. Po felgama se širi džehenem. U ponoć, zaduženi osmatrač Hasanove kuće, utrča u sobu. - Izašo iz kuće! - Gdje je!? - Ode prema planini! Neki na prozore, neki istrče napolje. Hasanu ni traga, ni glasa. Progutao ga planinski mrak. Dogovorimo se da trojica stražare oko kuće. *** Ujutro stražari kažu da se kući vratio u zoru. U osam nam dovukoše doručak. Semir pita jesmo li ga ubili. Na njega je pucao hajduk Hasan. Doručkujemo ispred kuće, na proljetnoj travi. Komšija Milan, starac sa širokim brkovima, jedini Srbin u selu, donio nam kafu. U strahu, čovjek je darežljiviji. Pitali smo ga za Hasana. Mota škiju i priča. Prije tri mjeseca su tri vojnika sa šahovnicama na ramenima došla s kamionom i počeli tovariti Milanove ovce. Dvanaest ih natovarili. Preko harmana nose janje, muško od jedne godine. Puške im na ramenima. Preko rosne trave Hasan s puškom obješenoj u jednoj ruci, bos, dođe na sred haramana i stade ispred njih. - Šta to radite? – pita držeći pušku raširenih nogu poput Vajat Erpa. Trojica vojnika stanu, spuste janje na zemlju, jedan ga pridržava da ne pobjegne. Janje bleji, trza se. - Šta te boli kurac! Hasan povuče posljednji dim, odbaci čik cigarete u stranu. Polako ispušta dim. - Znaš li ti da je ovo moj komšija? Trojica se raširiše, puške im se klate ispod pazuha, spuštaju ruke na njih, umiruju ih. - Jebe nam se i za tebe i tvog komšiju! - Istovaraj! – vikne Hasan pogleda ukočenog ka govorniku. On pokuša da skine pušku s ramena, Hasan mu saspe rafal pred noge. Janje se trgnu i pobježe u bašču. Vojnici se pokunje, istovare dvanaest ovaca. - Neće ostat na ovome, harošćiću! – kroz prozor kamiona dovikne vojnik. Drugi pritišće gas. Milan uvrće brkove, dlakaste rogove, odsutan od ljudi i od Boga. - Tako vam je to bilo, krsne mi slave! – veli Milan i zašuti. Gleda izblijedjelim očima u žižak cigarete. Zabada ga u travu, žižak umire. S crnih planina iz pravca Kupresa vojnici iz Srbobrana ispaljuju granate, nasumice. Znali su oni tako ponekad ćeifiti kad koju popiju. Detonacije u gradu protresaju Milanovu utrobu. Na licu mu bubre bore. Pri svakoj eksploziji u gradu se zalede. Sin mu je u Armiji, i njega gađaju iz Srbobrana, što znaju i bore pa se lakše tope. - Vrijeme nije ništa izliječilo! – stisnutog grla izgovori Milan. Ustane i odlazi prema svojoj kući, svome ognjištu. Svaki korak, decenija života. Ispred druge kuće pojavi se starica glave umotane u šamiju. Hoda kao pingvin. - Hiš, šejtanu, nalet te bilo! – maše rukama prema jednookom horozu. Krila frenetično lepetaju, ali horoz ne poleti. Provuče se ispod šiljaka. Ispravlja se i ponosno uzdiže glavu. Koraća preko harmana isturenih grudi. Na sred harmana stane, osvrne se oko sebe, izduži vrat prema nebesima i ponosno kukurikne. Domalo, iz Hasanove kuće izađe žena od nekih trideset godina. Nemoguće je da prvo ne primijetite njezine sise, bijele i mekane poput egipatskog pamuka. Otresa ponjavu. Namješta sto i stolicu na trijemu. - Znam je, bila kuharica u Armiji! Davala ju je vojsci ko obrok – reče Ruhko očiju zarobljenih bujnim grudima. Na pragu se pojavi Hasan. Stasit čovjek u četrdesetim godinama, širokih ramena i koščatog tijela. Lice mu obraslo crnom bradom. Kosa tamna, čekinjasta. U maskirnim hlačama i košulji. Rukavi su mu zavrnuti do laktova. Bos. Žena iznese džezvu i findžan. Sipa mu i šećeri. On pripaljuje cigaretu. Jednooki horoz poskakuje oko stola. Hasan mu baca kocku šećera. Horoz kljuca. Doručkujemo i zagledamo puške pored sebe. Niko ništa ne govori. Krišom gledamo Hasana, sise smo zaboravili. Išaretom se dogovaramo šta da radimo. Ne možemo tek tako zapucati, nenaoružan je, a i žena je tu. Rukho otkine cvijet tratinčice, kida bijele latice i gata naglas: - Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me, voli me, ne voli me... Hasan ispod oka proviri prema Ruhki, razvuče tanki osmijeh. Sprečo ustane, na harmanu nogom povuče crtu po zemlji. Stane ispred nje i skoči prema Hasanu. - Hajde da vas vidim! Skačemo prema Hasanu. On srče kafu, odbija dimove. Svi se izredamo po dva skoka. Hasan ustane. Ide prema nama, bos. Neugodno nam da uzmemo puške. Zatečeni, stojimo ukočeni i očima kulatamo jedni prema drugima pa prema Hasanu. Njegov pogled kljuca naša tijela, puške na travi. Hoda uspravno, raširenih ruku i nogu, poput Minotaura. Njegovo tijelo nikom ne vjeruje. Pa čak ni svojoj glavi. Stane na crtu, savije koljena, žile mu nabreknu, pomodre. Skoči. Sve nas preskoči za dva pedlja. - Jebem vam mladost! – reče i nasmija se. Širok osmijeh provjetri sparinu. Sprečo se skine bos, skoči. Ni blizu. Hasan uzme kamen. Namjesti se uz crtu i baci ga, tek tako. - Hajde, junaci! Bacimo svi po dva puta. Dvojica prebacimo Hasana. On ponovo uze kamen, prebaci ga metar. - Jebem vam mladost! Ale nosi litar brlje. - Haj živio, ljudino! Svaka ti čast! Hasan ga odmjerava. Nemirne oči skaču s flaše na Alina poluotvorena usta. Uzme flašu, otpije najmanje dec. - Živio, junačino! Rukavom obriše usta. Dodaje flašu dalje. Pijemo stojećki poredani u krug kao da smo se uhvatili u kolo. Viverica, vižlast i rastegljiv poput gume od dimija, ode do štale, uze kolac za nošenje naviljaka sijena. Dođe do čelične sajle razvučene između štale i kuće, štrika za veš. Odmjerava visinu, jedan pedalj iznad glave mu sajla. Zagleda kolac, oslanja se na njega. Priđe nam. - E, ljudino, da te vidim! Viverica se zatrča s kocem, upre ga u zemlju i izvije se iznad sajle. Ispusti kolac, doskoči na drugu stranu ne dodirujući sajlu. - Ne zovu njega džaba Viverica! – dobaci Pidun. Hasan uzme kolac, oslanja se na njega, podiže ga u vis kao Sergej Bubka. Spusti ga na travu. Zavrće nogavice i rukave. - Jebem te žgoljava! Poješću i sajlu i kolac ako ne preskočim! Isprovocirana zvijer u njemu se budi. Sajlu posmatra kao gladni vuk janje. Niz usta mu pljuvačka curi. Rukama stišće kolac. Izdiže se na nožne prste, uvija koljena. Savija se kao da će trčati četvoronoške. - I hoćeš kako si uzeo kolac! Nije ti to ćuskija! Okreni ruke! – upozorava ga Viverica. Hasan ne okreće ruke. Odmjerava korake. Trči s kocem kao da koplje drži u rukama, zabije ga u zemlju, ali na stranu, izvije se više na bok nego u visinu. Noge istegne iznad, ali stomak mu nalegnu na sajlu. Preko stomaka, grudi, sajla struže. Dugmad frcaju s košulje. Vibrirajući čelik mu potkači bradu, zabrazda po ustima i nosu. Sajla mu istrgnu kolac iz ruku. Tijelo, koje nikom ne vjeruje, strovali se na drugu stranu. Ranjena krakata zvijer skoči na noge, oči mu krvave. Glava, kao u opkoljene žrtve, mahnito zvrnda okolo, vreba neprijatelja. Ruke i noge mu se izdužuju. Ne trepćemo, niti puštamo glasa. Iz usta i nosa Hasanu kapa krv. Pogled mu se smiruje, odmjerava nas jednog po jednog, brzim pokretima glave. Njegovi udovi se uvlače u njega. Na licu mu popusti grč. Tijelo mu se raskravi. Rukom opipa krvavi nos. Zagleda krv na svojoj ruci, pa Vivericu. - Jeba me žgoljo! Uzima flašu rakije, zalijeva rane, pije. Smijemo se zajedno s Hasanom. Smijemo i pijemo. Flaša kruži. Kolo je sve veselije. Hasan pogleda prema kući. Iz usta mu još uvijek kapa krv. Briše je razdrljenom košuljom. Ruhko mu donio zavoj, neće. - Mlada! Mladaaa! – viče i ispljuvava krv. Iz kuće izađe žena. - Ponesi nam onog sira. Uskoro mlada donese ovčiji sir, bijel kao i njezine sise. Hasan se smješka. Vidi da svi blejimo prema siru. Flaša brlje je već pri kraju. - Donesi nam i litar rakije. Pred mrak naložimo vatru na harmanu. Pijemo i mezimo. I komšija Milan nam donese litar šljivovice i suhog sira. Hasan sve komotniji, a i mi. Jednooki horoz mu igra oko nogu, on mu baca sira. - U selu poštujem samo ovog horoza! To ti je čistokrvni Bosanski pjevač. Kažu da u Sarajevu ima stećak na kojem je oslikan. Pogledaj ga, nikad glavu ne saginje i ne savija perje. U jednom dvoboju mu oko curi, ali on ne odustaje. S jednim okom je rastrgao krvnika. U toku dana smo dvojicu zadužili da ne smiju piti. U ponoć smo se uz grlat smijeh rastali od Hasana. Dvojica trijeznih su ga kriomice pratili. Ušao je u kuću, ugasio svijeću. Tišina je trajala petnaestak minuta. Škripa vrata budi uspavanu noć. Hasan izlazi ispred kuće. Trijezan. U mraku mu samo oči svijetle. U ruci drži kalašnjikov. Na njemu jurišni prsluk s devet rezervnih okvira, bombe na opasaču. Na leđima zolja. Oko glave mu stegnuta izviđačka marama s petokrakom. Naša dva suborca ga drže na nišanu. On zagazi u mrak, prema planinskoj šumi. *** Sljedećeg jutra Hasan ispred kuće pije kafu na slamku. Rana na ustima mu nabubrila, prlji ga vrućina kafe. Mi doručkujemo na harmanu. - Jebali ste ga! – viče mlada. U podne Hasan zakolje janje. Natakne ga na kolac i postavi na drvene račve. Oko janjeta, jednooki horoz poskakuje, lepeta krilima, kukuriče. Mlada postavlja sto, rakiju, sir. Komšije brzim korakom i oborene glave obavljaju neophodne poslove oko kuća. Iz komande bataljona nam javili da će nam jebat mater što pijemo s Hasanom. Pred mrak, razuzdani rakijom i janjetinom, zapjevamo s Hasanom. Do u gluho doba mezimo i pijemo. Rugamo se komšijama, komandi i zvijezdama. Smijemo se Hasanovim ludorijama iz djetinjstva. O ludorijama u ratu nismo pričali. U ponoć, Ale i Tale, naša dvojica, u pripitom stanju se tuku pored vatre. Hasan ih rastavlja, miri. Mi navijamo kao da se tuku dva horoza. Kao i prethodne noći, Hasan oko jedan iza ponoći pripit uđe u kuću. Nakon pola sata izlazi trijezan. U punoj ratnoj opremi odlazi u šumu. *** Za ručak narednog dana, mlada nam napravi sač. Iz sela, komšije se žalile komandi na naše opijanje s Hasanom. Kurir donio poruku. Komandant nam prijeti zatvorom. Jedemo krompir i teletinu, gledamo sise i pijemo Hasanovu šljivovicu. Poslije ručka, nas šestoricu koji smo s njim provodili najviše vremena, Hasan izdvoji i pozva da idemo na livadu iznad sela. - Vi ste odabrani, vatreni momci, spremni na sve. Niste vi od blata i kaljuže. Nije vaše da se klanjate slabićima, lopovima. Da nasjedate na naivne parole. Ovako ćemo! Ja ću biti komandir našeg specijalnog odreda. Vi moja vojska. Niko nas pobijediti ne može! Za tri dana možemo upasti u ono hrvatsko selo. Na brzinu pobit i protjerat živalj! Nema tu stotinjak jada i kukavica. A ono što oslobodimo je naše. Stoku, traktore, televizore i sve što vrijedi dovući ćemo vamo, iznad sela. Bratski podijelit, svakom isto. Ja neću biti kao moj bivši komandir koji je samo sebi grabio. Mi bez daha. Gledam njegovu pušku. Jeza me hvata. Njegovi prsti nervozno dobuju po metalnom obaraču. Namještam se da mi je puška bliže ruci. Zvijer u Hasanu osjeća nemir, meškolji se. Iznenada se nasmije, ne od srca. - Kako hoćete, šejtan je svakako već u vama. Dok insan obuče uniformu i uzme pušku, čovjek u njemu crkne! Nikom nema spasa! Ni meni, ni vama! Zato, kad je već tako, bolje vam je da ste svoji, nego tuđi, ničiji. Ginut ćete i ubijat nizašto! A ovako, sa mnom, bićete gospoda barem na ovom svijetu! Zatečeni, ništa ne odgovaramo. Povjetarac kruni maslačak i behar. U daljini, prema gradu, odjekuju eksplozije granata. Oni iz Srbobrana su opet koju popili. - Znam ja da ćete vi biti moja vojska, čekat ću! Jer ja znam ono što vi ne znate! Ustane i uputi se niz livadu, puška mu obješena u jednoj ruci. Ruhko podigne pušku prema njemu, nišani. - Voli me, ne voli me, voli me, ne voli me... Hasan kukurikne. - Kukurikuuu! Ruhko spusti pušku. Legne na leđa, otkine dugu slamku, stavi je u usta poput seoskog šanera. Kad je počeo mrak da se zavlači oko kuća, Hasan nam donese litar rakije i tanjir sira. Dao Azemu kad se vraćao iz poljskog zahoda. Nije htio ući u našu kuću. Tu noć nismo pili. U njegovoj kući je žmirkala svijeća. U komšijskim mrak. Igrali smo pokera u cigare. U ponoć je ugasio svijeću, za pola sata izašao iz kuće i otišao u šumu na konak. *** U zoru narednog dana, brektanje kamiona nas probudilo. Prebačeni smo na ratište prema Srbobranu. Očekuje se napad. Čekali smo pet dana, napad se nije desio. Konačno smo dobili odmor, dva dana. Kad smo se vratili s linije, roditelji su nam rekli da je dolazio neki Hasan prije tri dana. Tražio svoju vojsku. Hvalio nas je više nego naše majke. A Šporet nam je ispričao o događaju u Hasanovom selu. Prije dva dana Hasan je sam na harmanu pio i pjevao. Hvalio se kako ima svoj specijalni odred. Jednooki horoz se šepurio oko njega, kukurikao. U sumrak, dozivao je komšije na rakiju. Rafalo na zvijezde. Prijetio im da će im sve kuće zapaliti ako ne popiju jednu s njim. Mlada je pokušala da ga uvede u kuću. - Mrš u kuću, kurvo! Iza zidova kuća i štala, tri puške su zapucale po njemu. Prvi metak je ispaljen iz snajpera kroz srcoliki otvor zamazan govnima. Sa zadnje strane zahoda je bila razapeta vojnička deka ispod koje se uvukao snajperista. Zvijer u njemu je zaspala na trenutak. Horoz mu je iz dlana kljucao kocku šećera kad mu je snajperista probušio oko. Krvavo tijelo ležalo je na seoskom harmanu. Selo pusto. Ni zavjese više ne drhte. Jednooki horoz lepeta krilima, kukuriče. *** Ubili su ga, niko nije odgovarao. Milan mu opremio dženazu. *** Uskoro je počeo novi rat. Ubijamo se na ulicama, trgovima, oko svake kuće i štale. Nas šestorica odabranih, po zadatku češljamo jedno hrvatsko naselje. Iza nas tutnji vojska, provaljuje, razbija. Po obavljenom zadatku, vratimo se do jedne bogate kuće. Vrata su otvorena, uđemo bez kucanja. U dnevnom boravku šank i šankerske stolice. Nađemo litar viskija i šteku Marlbora. Sjedimo za šankom, šutimo, pijemo i pušimo. Kroz prozor vidimo ratnike kako nose motorke, televizore, fotelje... Svađaju se, potežu puške jedni na druge zbog traktora. Na šanku plišani horoz, ne kukuriče. - iz zbirke kratkih proza "ČETIRI PAROLE I DVA LJUBAVNA STIHA", Planjax komerc, 2022; nagrada Fondacije za izdavaštvo Sarajevo 2021. - ____________________________________________________________ VAHID DURAKOVIĆ rođen je 1971. godine u Bugojnu. Na FPN Sarajevo je na Odsjeku sociologije diplomirao 2000. godine a zvanje magistar dramaturgije je stekao 2018. godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci. Dobitnik je značajnih priznanja i nagrada za radio-drame, drame, filmske scenarije i kratke priče. Kao direktor KSC Bugojno ja obnovio Susrete pozorišta lutaka BiH, Bijenala jugoslovenskog lutkarstva pod nazivom Bugojansko lutkarsko bijenale, Bugojansko likovno bijenale, Festival FEDRA, pokrenuo konkurs za kratku priču „Bugojanska vaza“ te kao uspješan menadžer u kulturi 2014. godine dobio priznanje „Safet Ćišić“ i World Wigwam Organization za doprinos razvoju likovnih, muzičkih i scenskih umjetnosti u BiH 2017. godine.
čovjek-časopis 