Tag: V. B. Borjen

Noću se jedva vide ulične lampe uz strmi put i sobna svjetla iza stora pred kojim plinu dimovi iz ložionica. U izmaglici, tek mjesec kao tableta za smirenje hladno gleda sa nebeske činije. Žiga moje cigarete malo je signalno svjetlo koje pulsira u ritmu moga disanja, krati ga i potvrđuje. Tu sam. Dike više nema. Još lani smo iza stabla mušmule stajali svako na svome mjestu i mjerili dane i noći kutijama čiji se sadržaj između naših prstiju trunio u pepeo i nismo mislili na sutra u kojem bi jedno od nas moglo postati uspomena.

Oko nas su nicale kuće, prošao je asfalt, automobili su jurcali uz ulicu niz ulicu, ljeti curila voda iz opranih dvorišta, zimi škripale prokvašene čizme po snijegu prije prvih dnevnih grnalica za kojima je ostajala rizla i kamena sol. Mačke prolaznice nikada nismo hranili, ostatke i stari hljeb nosili smo u seosku kuću i davali pticama. U smiraj dana omrkli bismo vani kao dvoje na straži, pozdravljali prolaznike, sa svakim razmijenili po koju vijest. Kasno noću živci bi i mene i nju tjerali van, i poslije ponoći, nakon štedljivog gašenja gradske ulične rasvjete, naše dvije cigarete žarile su se jedine kao dva oka boje pomorandži u gustoj tmini. Svako malo uzdahnula bi pri pogledu na kuću na osami. Na susjednom brdu, kao na trbuhu kakvog diva koji je zaspao, palilo bi se svjetlo reflektora koji detektuje pokret. Pas ili mačka lutalice, ili kakav jež iz obližnjeg gaja mora da bi aktivirali senzor i odašiljali tako snopove svjetla. Znaci života.

Ali tamo se nikad nije živjelo. Domaćini su boravili u inostranstvu, a kući bi dolazili samo po nekoliko sedmica ljeti. Travnatu okućnicu dali su pod najam komšinici koja drži stoku. Nju se u ljetna popodneva da vidjeti dok kosi i od prosušene trave pravi plastiće sijena, koje kasnije strmim putem prevlači na tačkama i pored naše kuće. U noći, kuća je silueta na dvije vode između naselja daleko desno i šumarka koji se spušta niz padinu i liže krovove kuća u podnožju. Dika bi običavala reći kako je šteta što onakva kućerina propada i zjapi prazna. Tada bih rekao nešto u znak slaganja. Sada tu kuću shvatam drugačije. Ogledam se u njoj i razmišljam kuda su otišli svi naši životi. Na kakvim kaučima su ostale naše mladosti, zadirkivanja, brige i preljube (zamišljene, uvijek zamišljene)? Na kojim adresama možda još čekaju, kao fotografije – rijetko spontane, još rjeđe pregledavane.

Dike više nema. Sam sam pod zvijezdama u gluho doba. Od Ozrena odbija pisak noćnog voza Doboj-Tuzla, koji prvu komšinicu uvijek podsjeća na polaske brzog voza za Budimpeštu koji bi čula ispraćajući sina. (Više ne saobraća.) Noć je frula. Iz mraka dopire tutnjanje točkova automobila. Jedno oko boje pomoranči zauvijek se zatvorilo, drugo jednako stražari.

***

VELID BEGANOVIĆ BORJEN autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, Stolac, 2013.) nagrađene Nagradom Mak Dizdar 2012 g. Pjesme, eseji, kratke priče i crtice, te prevode sa engleskog objavljivao je u časopisima Novi plamen, Symposion, Gračanički glasnik, Strane, P.U.L.S.E., NE-MA, i drugdje. Literaturu pisanu izvorno na engleskom objavljivao je u časopisima Rattle, The Maine Review, AZURE, EcoTheo Review, IceFloe Press, The Esthetic Apostle i slično. Poezija mu je uvrštavana u više antologija, najskorije u dvojezičnoj Antologiji mladih bosanskih pjesnika (Vakxikon, Atina). Gostujući je urednik dva američka časopisa za poeziju, Palette i Frontier. Možete ga pronaći na Twitteru (@Borjen), ili Instagramu (samoniklo).

• s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga proze”, uži izbor

ISLANDSKI LIŠAJ

Morala si samo preći rukom preko oblih zelenih glavica okamenjene lave Eldhrauna, činilo ti se, pa bi se te krivulje vinule u zrak, u tijela. Zaspali divovi bi poskakali i stresli sa sebe gusto runo mahovine i opet nam postali nevidljivi – jer, pročitala si negdje, to je kazna njihovom i našem tvorcu koji je kada ga je Bog posjetio ovome kao svoju djecu pokazao samo nas, a njih sakrio, pa ga je Bog kaznio time što mu je tu trenutno skrivenu djecu učinio trajno nevidljivom. Otkriva li im sada obrise usnulih tjelesa tek zeleno rastlinje? Šta to spava u poljima lave što odmah poželiš dotaći? Meko. Kući.
Ne sanjaš ništa otkako si stigla, ali uvjeravaš se, tek je tomu šest dana, moraš stvari pustiti kraju. I ova zemlja se na tebe još navikava, kao i ti na njene bijele noći bez zvijezda i na krajolik koji se, dok se voziš cestom, mijenja brzo kao i vremenske prilike, dakle svakih pet minuta. Sanjat ćeš; predati se zemlji što živi i pomjera se, propustit ćeš ju kroz svoju kosu i dlanove i ona će proklijati u tebi nekim od snova čijom pojavnošću ti mjeriš svoje zadovoljstvo životom na ma kom mjestu. Još jedva stižeš svariti i svu sirovu ljepotu novog zavičaja; polovina je se nahvata na kapcima, koži, u nosu i ostaje zauvijek van dohvata spoznajnosti.
„I, šta si danas primijetila?“ pita te opet, kao i pet dana prije, dok liježeš pored nje, u ono što bi u Bosni bila noć ali ovdje izgleda kao predvečerje; i obje čekate odgovor opružene na velikom udobnom ležaju, ona, da ga čuje, ti, dok se snažiš posložiti sve i odabrati nešto, jedno, što je značajnije i iznenađujuće više od svega na ovom čudnovatom ostrvu. Uzimaš ju za ruku, kao da hoćeš da izmoliš još neki čas strpljenja. Ali ona leži spokojna, dok ti, nenaviknuta na osobe koje umiju čekati u tišini, bez navaljivanja, bez ponavljanja jednog te istog pitanja dok se ne začne odgovor, izgovaraš tiho njeno ime kao da zazivaš pramajku Mokoš: „Sigríður, Sigríður, Sigríður.“
Onda odjednom odgovaraš „Kontinuitet,“ jer naravno šta drugo nego to si danas iznenada primijetivši prevrnula i potvrdila u glavi nebrojeno puta.
„Kon-ti-nuitet“ ponavlja sada ona, na tvrdom islandskom engleskom, na kojem se sve čvrste i postojane engleske riječi rasipaju u ustima govornika kao sušeni lokumi, i šire sa jezika u šušnju i siktaju.
„Kon-ti-nuitet če-ga?“
I onda se opet pitaš šta je bio kontinuitet tamo, dok si šetala Lidickom i Štefanikovom u „prošlom“ životu; je li postojao kontinuitet na tom širokom pločniku, uz drvorede i ljudorede, rijeke staraca i starica sa teškim cegerima i kolicima, vojnika u jesenje zelenim uniformama, koji su ti bili i krasni i odvratni – privlačni, jer u uniformama, odbojni, jer su bile vojne; pa i u „pretprošlom“ životu, jer i Oktobarskom i dalje prema Korzou svijet je jednako prolazio, teglio slična kolica i tašne pune namirnica, nosio ista umorna i otupljena lica, katkad stidljivo podižući ruku da sakriju napadnu šminku koju su čas prije u stanu tako hrabro namazala, ili ju spuštajući prema onom mjestu gdje se na štramplama ukazala žica i ni ovlašni premaz bezbojnog laka za nokte nije ju zaustavio – sišla je do ispod koljena; bile su iste i stare cipele, poluzjapećih đonova što laju na svako podizanje noge, ili sviteri kojima fali po neko dugme, gdjegdje pokudrani ili prožeženi cigaretom usred nemara. Bilo ga je, zaključuješ, ako se kontinuitetom može zaista nazvati život na jednoj ulici ili drugoj samo zato što ljudi njome prolaze – pa možda i isti ljudi, dan i noć i noć i dan.
„Ne, ne –„ govoriš naglas i Sigríður se pomalo zbunjeno okreće prema tebi i gleda te sada netrmično. Ne govori ništa, ali znaš koje joj pitanje čeka na usnama. Ne vidiš kako se objasniti, a da to ne bude generalizacijom. Šta god da kažeš bit će uspješnije ili manje uspješno nakalemljivanje stereotipa, a ti bi radije ako opis života već mora da se svede na neki –tip da to bude arhe- a ne stereo-, jer arhetipi barem upućuju na zajedničko izvorno, a stereotipi su tek odbljesci pojedinačnih strahova, kukavičluka i neupuštanja.
„Razmišljala sam,“ započinješ ipak, „o megalomaniji koja se ovdje ne manifestira ni u glavama ni u arhitekturi. Jer šetale smo zakjučer po Reykjavíku i pokazala si rukom zgradu parlamenta koju sam prethodno viđala tek na slikama ili video snimcima islandskih protesta i kroz nju mi se ukazala cijela jedna slika dinamike ovdašnjeg društva. Jedva da je bila veličine dvije oveće kuće: lekcija iz skromnosti. A odmah pored nje, preko ceste, kupasti klin koji ogroman kamen cijepa na dvoje, spomenik građanskoj neposlušnosti i snazi jedinstva: lekcija iz građanske osviještenosti i odgovornosti, i stalan podsjetnik parlamentarcima da se i najkrupniji kamen prostim klinom razbija. Onda smo u Kaffitáru pijuckale jedinu kafu koju smo si taj cijeli dan mogle priuštiti, ti si nešto bilježila, ja sam listala primjerak lokalnog sedmičnika na engleskom, i već i taj nasumični uzorak članaka učinio mi se karakterističnim. U prvom autori herojem toga broja nazivaju bivšeg Premijera koga ste prije samo nekoliko mjeseci zbog Panamskih papira prinudili na ostavku, i to zato jer im je obezbjedio prijeko potrebni komični predah u dugom ljetu bez dešavanja, ne samo time što je odlučio da se vrati u politiku, nego što je to još najavio i javnim pismom. U drugom članku autori prozivaju policiju koja je lani tokom važnog i masovnog muzičkog festivala na Westmanskim otocima odbila da izvještava o pet slučajeva seksualnog napastovovanja kako bi zaštitila imidž manifestacije, a koja ni ove godine ne želi da promijeni politiku (kao ni licemjerni bendovi koji su prvo zaprijetili otkazivanjem svirke, ne složi li se policija sa zahtjevima, ali nisu otkazali čak ni pošto je policija rekla da će ostati pri svome), zaključujući da postoji bezbroj boljih stvari kojima možete naredni vikend posvetiti svoje vrijeme, radije nego da odete na taj usrani festival.“
Sigríður te posmatra, pa kimne glavom, jednom, kratko.
„I ta dva pročitana članka su me istinski dirnula,“ nastavljaš, u nadi da joj strpljenje s tvojim digresijama neće iznenada popustiti, „jer nekome poput mene, zainteresovanoj za društvenu analizu govore više nego se čini. Tvoji ljudi ne samo da su pronicljivi, oni su i zvučni, i za razliku od mojih Bosanaca, pa čak i Čeha, i drevni su i savremeni jer balansiraju svoju sadašnjost sa svojom prošlošću, nadograđuju radije nego da grade pa uništavaju pa ponovo grade – kako mi to uobičavamo. (Bez sumnje, ne općenito, ali uglavnom.) Pogledaš u izlog i trendovski džemper ili tunika iz koncept trgovine izgledaju kao da su ispleteni iz vaših saga (iako su etnički motivi dali prednost minimalizmu); namještaj također; najmoderniji font u savršenom je skladu s crnim vulkanskim stijenama ili drvenim konstrukcijama; zveket rostfrei metala dio je iste pjesme kao i vjetar nad Atlantikom ili nosači za zastave u škripnji pod brzim naletima povjetarca. Stvari leže, ne strše; odmjerene su i neobične tako da privuku pogled i izazovu znatiželju ili začuđenost, ne odbojnost. Koliko god se trudila, ne pronalazim takvu vrstu komplementarnosti i međuigre između, recimo, bosanske kuće i gomile drva za ogrjev ispred nje; ili bosanskih puteva i građevina uz njih; naših pjesama i načina na koji tretiramo susjeda ili prolaznika na ulici. Vi ste više ujednačeni i cjeloviti, dok mi možemo biti veličanstveni u nečemu, a istovremeno rusvajni i uznemirujući u drugome. Islanđanka se čini Islanđankom od cipela koje odabire i knjige koju čita do načina kako peca ribu ili razgovara sa strancima. Bosanac se neće složiti da je on njegovi putevi ili šalteri javnih službi kao što će reći da je on njegova hrana ili sevdah ili planine koje sve ostavljaju bez daha. Vi ste cjeloviti, a mi smo isparčani u samoj našoj srži. Zato je moto prošlosedmične parade ponosa u Reykjavíku i mogao biti >>Potrebne su sve vrste da bi se načinio svijet.<< Homoseksualnost je za jednog Islanđanina dio njihovog ja, makar kao mogućnost; biti homoseksualan ne odriče ti mogućnost da budeš Islanđanin, naprotiv, parada služi za potvrđivanje da je moguće biti Islanđanin i biti homoseksualan. Islanđanin je stoga široki termin za ljudsko biće sa Islanda, ili čak i šire – živo biće na Islandu. Stvari nisu date savršene nekom svevišnjom intervencijom, ali postoji uvjerenje da zajednički trud može učiniti stvari boljima za sve. Tipičan Bosanac će, s druge strane, negirati homoseksualnost kao zapadnjačku izmišljotinu, bolest, ili izopačenost (nekakvog idealnog i očito imaginarnog „istinskog“ Bosanca, bez beli).“
„Rezanje, radije nego kontinuitet, je naša logika; ona logika koje bismo se blagodušno trebali odreći, da je blagodušnost našom osobinom jednako u ophođenju sa susjedom kao s partnerom; da se brinemo za naše police s knjigama s jednakom pažnjom koju pridajemo sređivanju i odijevanju za izlazak do grada; da svoju najužu okolinu ukrašavamo zbog sebe onako kako to činimo da bi nas drugi nahvalili. Vi sjedite na vašim tektonskim pločama, prigrlivši trenje i zjapeći greben kao dio vas samih; mi bismo ga sigurno pokušali prekriti nekim ćebetom dok susjed ne zamakne, da bi sakrili stid od zjapećih stvari, figurativno govoreći.“
Sigríður ti se smiješi. „Kon-ti-nuitet,“ prevrće. „Bojim se,“ kaže, „da ako tako brzo proničeš u cijele narode, nećeš u meni dugo imati šta da otkrivaš.“
„Ne bih se brinula,“ govoriš. „Nije li netko rekao Svijet je veliki u velikim stvarima, ali je ogroman u najmanjim. Tako, ili nekako slično.“

__________________________________________________________________________

V. B. BORJEN književnik je i umjetnik iz Bosne i Hercegovine. Autor je zbirke pjesama Priručnik za levitiranje (Slovo Gorčina, 2013. – Prva nagrada Mak Dizdar). Piše na bosanskom i engleskom. Kratku prozu, poeziju, eseje, kritiku, prevode sa engleskog, te fotografije i slike u tinti objavljivao je do sada u mnogim časopisima i na portalima. Neki od domaćih su Strane, Symposion, Gračanički glasnik, P.U.L.S.E., Astronaut itd. Radove na engleskom objavljivao je u časopisima AZURE, The Esthetic Apostle, High Shelf, IceFloe Press, Hypothetical, Honey & Lime i drugdje. U junskom, 68. broju poetskog časopisa Rattle bit će objavljena njegova pjesma-razglednica, koja se našla u uskom izboru od 20 između preko 500 prispjelih radova. Za poetske časopise Palette Poetry i Frontier Poetry piše urednički feedback u formi pisama. Doktorand je na Masarykovom univerzitetu u Brnu, gdje i živi.

priča je originalno objavljena u časopisu “Gračanički glasnik” 44/2017