HORACIJEVE PREOBRAZBE
Ja, Horacije, učen pjesnik i potkovan
u mnogim znanjima, poželih naći kanon,
postavit pravila, uputit druge u posao
pisanja stihova kad meni već ne ide od ruke.
Ja, Horacije, dvoranin i prijatelj pouzdan,
spreman podržati patnika razumijevanjem,
odjekom blagosti zamaglit bljesak krikova,
iz sjene motrit odveć izložene prizore.
Ja, Horacije, lik smiješan i patetičan
s imenom dičnim, kao da sam Klaudije;
ja, Klaudije, e to bi tek bilo ono pravo
da zauzmem mjesto u poretku vrlina.
Osoba A računa na pomoć bogatoga mecene.
Osoba B druži se s nadobudnim mladićem.
Osoba C hrani se ispraznim očekivanjima
kao, uostalom, i drugi gorenavedeni tipovi.
Pa sad kad međusobno zamijene mjesta,
kad antička persona uzme renesansne haljine
a naš bijedni suvremenik navuče togu
uvidjet ćete kako nema pravog ponavljanja
ali ne prestaje za njim potreba.
Dakako, onda dolazi do sablazni
da konjsku glavu na ljudski nasadiš vrat
ili da riblji rep prekriješ dlakom il perjem.
Što plašilo je prvoga drugoga znade hrabriti,
a trećemu nije ni do kakvog odnosa,
odnosno, kad je i ako je sve moguće
onda je pisanje unaprijed izgubljen slučaj.
Običnim riječima, svima poznatim, i motivima
koje su drugi uporno obrađivali treba
stvoriti nešto novo, ne toliko nečuveno
koliko čujno, izrazito, da nas takne i potakne.
Ako li je bistri vitez s perjanikom tvorio
bitni binom, kao i nesretni kraljević sa svojim
nimalo tajnim savjetnikom, onda je i prokleti
glazbenik nezamisliv bez svjedoka i tumača.
Dakle, ako jedan s vragom tikve sadi i dušu
zapisuje nečastivome iz najviših zahtjeva
neophodan je i skromniji pratitelj, izvjestilac,
jedan od onih kom jedino dat se smije
da scenu započne, odigra prolog i eventualno
sačuva nekoliko misli za završno obraćanje
u duhu uhodanog humanističkog nasljeđa.
U tom trenutku, na tom mjestu, s tim pretpostavkama
otvara se pogled na ograničenu cjelinu druženja,
na propuh prijateljstva, na uske mogućnosti shvaćanja.
Kako premostiti ponore između strasti i trijezne
pomirenosti, kako staviti filtar na izljeve patnje?
Uzmimo stihove kao glinene golubove, zapucajmo
u metu niskog napona, opet nije baš nasumce;
crtom umanjenoga rizika iskušat ćemo otpornost živaca,
uvećati živost, proširiti raspone, nadmašiti svagdašnji luk.
Saldo primanja i davanja izravnati dužničkim okretom
prema uzorima, od jednog uzorka tkiva istkati mrežu.
Nesreća kad ne dolazi sama vuče sobom i grotesku,
ponavljanje se nužno izrođuje u rug i smijeh.
Slijediti s odmakom, međutim, nije nametnički čin.
Odmak dopunjuje, provjerava, iznuđuje otpore i sili
pogledat s obratne strane, od prvog se odmičuć do drugoga
a od trećega se navraćajuć prvome, Horaciju hvala.
TONKO MAROEVIĆ (Split, 1941.), pjesma izvan zbirki; iz ciklusa “Savršeni pejzaž i druge pjesme”, časopis “Kolo”, 5-6/2011.
autor na fotografiji Duje Medića, umjetnički projekt “Brnjica”, 2013. http://dujemedic.com/?p=270
čovjek-časopis 