Tag: Toni Juričić

***

Na prvoj godini faksa napisao sam priču na koju sam bio posebno ponosan. Nitko je nije htio objaviti. Bio sam uvjeren kako domaća književna scena ima nešto osobno protiv mene. Nema veze. Preveo sam je na engleski i slao po raznim natječajima u inozemstvo, pa čak i u kultne Weird Tales.

Zašto Weird Tales?

Na jednoj fotografiji izgledam identično kao Lovecraft, bar su mi tako rekli na jednom internetskom forumu. Već sam vidio naslovnicu. Moje i Howardovo lice stapa se u jedno, a oko nas, pipci starog Boga služe kao okvir. Naslovnica bi imala jednu jedinu riječ na sebi – Reinkarnacija? Po mojoj priči ne bi snimili film, ali bi bila prva epizoda antologijske serije visoke produkcije HBO-a.

Slao sam je svugdje. Taman sam završio sve ispite na prvom roku. Nije da sam štreber, nego se po mojoj računici više isplatilo položiti ispite odmah na prvom roku i onda imati mjesec dana ferija do početka ljetnog semestra. Ali brate, kakve su to ferije u veljači, toj hladnoj, groznoj veljači. Nemaš ništa drugo za raditi osim ležati sam u krevetu i čekati vijest koja čestita na odličnoj priči. Automatski si nominiran i za Stokera.

Nije bilo odgovora. Nije bilo ni odbijenica. Samo tišina moje elektroničke pošte.  

Prošlo je pet godina od rođenja te priče. Nastavio sam s pisanjem žanrovske proze. Objavio priče u svim domaćim zbirkama spekulativne fikcije. Osvojio par nagrada koje mi, ruku na srce, nisu značile apsolutno ništa, osim da budu redak više u životopisu, da mi daju kakav-takav kredibilitet ako mislim objaviti nešto ozbiljno.

Napisao sam i roman. Modernistički horor okićen minimalizmom. Uvjeravao sam se kako je tih sedamdesetak tisuća riječi kulminacija moje žanrovske proze. Budio se ujutro i uređivao ga do prvih predavanja. Vratio bi se u stan i nastavio raditi na njemu. Roman je bio odraz mog tadašnjeg stanja u kući iskrivljenih ogledala. Distorzija užasa.  

U hladnim danima veljače, na jednoj od književnih večeri koje sam pohodio, vrag se pojavio na ramenu. Pojavilo se i pitanje – koji domaći pisac piše  uspješnu žanrovsku književnost? Pojavio se i savjet – prodaj žanrovsku dušu za drugorazrednu književnu slavu. Bolje išta nego ništa. Laži samom sebi kako je žanr isti vrag kao punk. Svi ga u jednom trenutku prerastu.  

To sam i napravio. Žrtvovao sam roman ritualnim bacanjem u smeće. Gnoj za budućnost. Prebacio sam se na kvaziautobiografske postmodernističke pizdarije s dozom self-help filozofije koje publika voli. Zašećeri svoja životna iskustva situacijama koje se nikad nisu dogodile.

Objavi prvi roman, pa drugi, pa treći. Postaješ koliko-toliko cijenjen pisac. Nisi Jergović, ali nisi ni za baciti. Pišeš i objavljuješ. Kad ti nestane inspiracije, kopaš po bilješkama u ispunjenim Moleskine bilježnicama, u potrazi za dvije tri riječi koje bi mogle pokrenuti novu priču.

Ispod crnih bilježnica pronalaziš rukopis zaboravljene priče. Nju si zaboravio baciti u smeće. Sakriješ je ispod liječničke dokumentacije koja te upozorava na povišenu razinu kolesterola. 8.5. Jebote. Pripazi se. Manje piva, čipsa i ostalih gluposti. Doduše, jedan članak na internetu tvrdi kako pivo ne stvara pivsku trbušinu te da ne postoji poveznica između nje i povećanog kolesterola. Mogao bih na dijetu. Prisilnu dijetu. Sakrij taj papir ispod priče. Ne treba ti takva negativa u životu. Urin je u redu. Barem nešto. Uvijek treba biti pozitivan.

Priča nije dala mira.  Izdajničko srce koje kuca u hladnim danima prijeteće zime. Uz sve priče koje sam napisao, jedino je ona ostala neobjavljena. Lažem. Ostala je još nekolicina, no one nisu vrijedne spomena. Porod od tmine. Njih nisam ni slao na natječaje. Izdajničko srce od priče je ležalo u ladici kao mrtvorođenče ispod čije krvave kože i dalje odjekuju otkucaji. Leži živo pokopana poput abortiranih ostataka svoje žanrovske braće, plače za bratom čije sam tijelo bezdušno bacio u smeće.

Pred pola godine, dobio sam mail od prijateljice, iste prijateljice koja je, uz razne urednike, jedina pročitala priču i pohvalila me kao novog Gaimana. Kaže da je gradska knjižnica tamo nekog gradića u Istri objavila natječaj za kratku priču uz posprdni komentar kako svaka prčija želi svoju dozu kulture. Pročitao sam propozicije natječaja. Maksimalno pet kartica teksta iliti 9000 znakova. Tema nije definirana. Nagrada je mjesečni boravak u uspavanom istarskom gradiću na istočnoj obali poluotoka.

Mjesec dana u kući za pisce? Može. Izvukao sam priču. Isprintao je. Kemijskom olovkom marke Pilot G-TEC-C4 izvršio operaciju. Odstranio sam slijepo crijevo te joj udahnuo nov život. Upakirao je u .rtf format te poslao na mail gradske knjižnice. Počastio sam se pivom tog dana. Nazdravio u ime uspješno obavljenog egzorcizma na samom sebi.

Priča više ne plače za svojim bratom. Ušutkao sam je. Pronašao sam joj dom. Nekoliko mjeseci kasnije, dobio sam odgovor. Čestitaju mi. Konačno. Lokalni glumac, jedini u gradu s glumačkom diplomom, pročitat će je javno u gradskoj knjižnici. On je naš ponos i dika, on je tvoj privremeni stanodavac. Raduju se mom boravku u kući. Za nekoliko dana dobijem novi mail, od Marka. Boravak u kući moguć je od četrnaestog siječnja do petnaestog veljače. Taman ću se poslije Valentinova istrgnuti iz ljubavnog zagrljaja Grada. Jeste li primijetili da dan prije Valentinova jednom u deset godina mora pasti na petak trinaesti? Nesretne li kombinacije. Jeste li primijetili da ove godine Valentinovo pada na čistu srijedu? Ljubav pomiješana s pepelom.

Sada sam ovdje. U Gradu. Prva noć.

Iz sna me izvlači vibracija mobitela. Uvijek se nađe budala koja usred noći šalje poruke, uvijek se nađe budala koja zaboravi isključiti i zvuk i vibraciju. Opipam mobitel na ormariću. Svjetlost ekrana me osljepljuje. Gledam mail kojeg sam poslao samom sebi. Ništa čudno. Znam to često raditi kao backup u slučaju da mi crkne laptop ili ako mi netko provali u sve one silne oblake.

Čudno je to što je tri ujutro. Razum opravdava zakašnjeli mail sporom internetskom vezom. Otvorim mail. Nema poruke. Nema informacija. Jedan privitak. Primjerak romana kojeg sam osudio na smeće. U naslovu maila stoji – evo me. Tekst poruke je prazan. Između praznine tog prostora iščitava se prijetnja. Imao je Bulgakov pravo, rukopisi ne gore. Posebno ne u ovo elektronsko doba. Vraćaju se kao duhovi, spremni na opsjedanje do kraja razuma.

Probudim se. Znojan. Prestrašen.

Treba mi dobrih petnaest sekundi da shvatim gdje se nalazim.

U krevetu, u zagrljaju mamurluka.

Slušam buru kako bijesno kuca o stare prozore. Smiri se, sutra ću ti otvoriti.

***

Na tepihu se nalaze organi mog tekstualnog čudovišta. Trup sastavljen od poglavlja Kirka iz Uliksa Jamesa Joycea i Krležinog dramskog teksta Kraljevo. Raznovrsnost istovremenosti. Kaotičnost pijanih umova. Halucinogeni doživljaji gdje se živi čine mrtvima, a mrtvi živima. Podvojena ličnost Leopolda Blooma koji je zapeo u kurvinskoj četvrti Dublina. Društvo mu radi Janez, jadnik slomljenog srca, koji se iz mrtvih vraća na sajamsko slavlje Kraljeva. Sve kako bi zaplesao mrtvački ples s Ankom, svojom propašću. Susreću se na pola puta, ta dva lika. Bloom zamjenjuje Janeza za svog mrtvog sina. Želi proživjeti s njim trenutke koje svaki otac želio proživjeti sa sinom kojeg mu je smrt prerano oduzela – otići na kurve i pomlatiti se s pandurima.

Otvorim pivo. Kao što se Markec pred koji dan pronašao između Leonea Glembaya i Macbetha, tako se moj tekst nalazi na razmeđi dva lika. Prelazi iz jednog života u drugi. Prelazi iz jedne civilizacije u drugu. Oko njih – karneval. Tamburaški zborovi i panoramske orgulje, pleše se kolo mrtvih i živih, kurvi i svetaca, siromaha i bogatuna. Oko njih, kolo vode demoni s ovčjim glavama. Pjesma je popraćena kakofonijom zvona koja se nalaze oko njihovih pojasa. Sudaraju se jedno o drugo kroz histerični smijeh što dopire iz grla humanoidnih ovaca. Vuna prošarana mrljama krvi i crvenog vina. U jednoj ruci sjekira, u drugoj boca. Opijaju protagonista. Vode demonsko kolo oko njega. Slavlju se pridružuje cijeli grad, gradonačelnik uz pomoć svećenika posvećuje nesvetu družbu, proglašava ih vlasnicima ovog grada – zvončarima svetog Justa. Otvorim drugo pivo. Snijeg. Pucanj petardi. Miris baruta. Božićni ukrasi lelujaju, protive se buri. Otvorim rakiju i zapjevam s protagonistima mog čudovišta.

Ave, victrix Eva!

Ave, victrix Eva!

Ave, victrix Eva!

Mi plešemo mrtvački ples,

Iz kolijevke pa u lijes.

Protagonist, u kojemu se sukobljavaju dva glasa, leti po trgu od kurve do djevice, od svećenika po oprost do vraga po savjet, od bijelog do crnog vina, od medice do travarice, od kobasa do fritula. Kakofonija smijeha, plesa i baruta. Oko protagonista stvara se krug u kojem      Janez i Bloom vode demonski zbor građana.

U ognju luđačkog gnjeva,

Goni nas ljubavni bijes!

O kraljice, kurvo, djeva!

Ave, victrix Eva!

Dižu ruke, dižu čaše i noževe. On je sin kraljice, kurve, djeve. Razlog zašto je Janeza žena napustila, razlog zašto je Bloomov sin mrtav. Razlog za svako zlo koje je zadesilo ova dva svijeta u zadnjih godinu dana. Zbor se okreće prema zvoniku. Upiru prste prema njemu. Znaju da je on ondje, njihov svetac, njihov zaštitnik. U jednom glasu, zahtijevaju suđenje. Glas sa zvonika odbija zahtjev. Linč je bolja solucija. Zbor usklikne od radosti. Konačno da se u ovoj zemlji, jednom za promjenu, svi slože oko nečega. Upere svoje noževe i razbijene čaše u protagonista  koji se šepuri njihovim trgom. Pjesma ne prestaje, ples ne posustaje.

Objese ga. Ubijen u ime grešnih noći.

Oko njega, građani slave novi početak. Otkuca petnaest do tri. Svjetina se povlači, ostavljajući za sobom prazne boce, razbijene čaše, ostatke ćevapa, kapule, lepinje i rastrgane janjetine. Vrane se gozbe na masakriranom tijelu mog protagonista. Prosjački banket. Omča popusti. Protagonist leži u snijegu. Anđeo s krvavom aureolom oko unakaženog lica. Prilazim mu. Njegov jezik još uvijek funkcionira, unatoč tome što mrtve oči gledaju prema mrklom mraku bez zvijezda. Njegov jezik, razbijena ploča koja ponavlja refren pjesme.

Uzmem nož. Odrežem mu jezik. Ubacim ga u rakiju od dunje. Napunim prvu čašicu, a odmah i drugu. Pijem dok u boci ne ostane papir natopljen alkoholom, unakažen izblijedjelom tintom.  

________________________________________

TONI JURIČIĆ rođen je 19.9.1990. Dolazi iz Labina, kojemu se vraća nakon završenog doktorskog studija u Velikoj Britaniji. Doktorirao je na temi groteske u (post-)jugoslavenskoj kinematografiji na Durham University kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Diplomski studij Komparativne književnosti završio je u Zagrebu, a preddiplomski studij Kulturologije u Rijeci.
U svom umjetničkom stvaralaštvu sintetizira književnost, filmski jezik i teoriju. Objavljen je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez te u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. S pričom Con Calma ulazi u uži izbor književne nagrade Kritična Masa. Za priču Isus z Becići nagrađen je s nagradom Slavko Kolar Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora na dijalektu. Roman prvijenac Nokturni u D-molu (Fraktura) objavljen je u studenom 2022. godine. U veljači 2025. objavljuje svoj drugi roman, Pijani sveci zavijaju na mjesec (Mozaik knjiga). Dobitnik je poticaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture i medija za roman Sveti Bortul FM.
S akademskog područja, svoje je radove objavio u časopisima JAT, Hrvatski filmski ljetopis i Studies in Eastern European Cinema. Za znanstveni rad The Last Serb on Parade: Co-producing the Political Satire in Post-Yugoslav Sphere nagrađen je godišnjom nagradom Roberto i Daniela Giannini. Juričićeva doktorska disertacija je trenutno u pripremi da se objavi kao monografija Karneval. Eksces. Zazor. – Anatomija groteske u hrvatskoj i (post-)jugoslavenskoj kinematografiji u nakladništvu Hrvatskog filmskog saveza.
Paralelno s književnošću i akademijom, djeluje i u sferi filmskog stvaralaštva. Scenarist je dokumentarnih filmova Labinska republika i Zemlja Ognja u produkciji Level 52 za HRT. U suradnji s Biancom Dagostin, režira Izvorni sjaj (čiji scenarij i potpisuje), kratkometražni film financiran od strane Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) i grada Rijeke. Pokretač i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Redoviti je član Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) od 2021. godine. S Biancom Dagostin osniva umjetničku organizaciju Lišera film za produkciju audiovizualnih djela. Trenutno radi na razvoju scenarija dokumentarnog filma La La Labin za kojeg je dobio poticaj od HAVC-a.

Dioniz

Htio sam naručiti kavu s cijanidom. Taman za dobro jutro i laku noć. Odustao sam od te narudžbe čim sam primijetio da imaju Jamesona na akciji. Gužva na kolodvoru konačno se stišala.

Između rijetkih putnika relacije Zagreb – Štodaljegrad, ugledam Dioniza kako luta gotovo praznim kolodvorom. Ignoriran od ljudi, nekadašnji bog sada prodaje katoličke kalendare. U dugom šarenom mantilu skriva bocu domaćeg vina koje cucla s tabletama za smirenje. Okreće se za dušama koje čekaju svoj autobus, okreće se za djevojkama koje čekaju svoje očeve i dosađuje taksistima pričom o boljim vremenima.

Još jedan gutljaj vina, još jedna tableta i eto, Dioniz priđe starcu i ponudi mu kalendar po povoljnoj cijeni. Posebna vrsta kalendara. Dvanaest slika Djevice Marije za dvanaest mjeseci u godini.

“Jeste li vjernik, gospodine?” upita starca.

“Nisam.”

“Pametno. Nema smisla vjerovati u nešto šta će ubrzo izgubiti svoju moć. Želite kupiti kalendar?”

“Ne vjerujem u Boga.”

“Vjerujete li u godinu?” Dioniz nastavi.

“Vjerujem.”

“Eto. Samo zanemarite ovu divnu gospodičnu kroz nje-

zinih devet mjeseci čarobne trudnoće i ostala tri mjeseca u izgnanstvu preko granica i fokusirajte se na dane i mjesece. Oni su stvarni, iako i oni gube na važnosti s vremena na vrijeme. U moje vrijeme se bolje računalo, znate?”

“Koliko dođe?”

“Petnaest kuna.”

“Što nisi rekao prije da je to deset kuna?” upita starac. “Oh, izvinite. Zabunio sam se. Umoran sam. Dugo nisam

spavao. Znate kako je.”

“Ne znam. Ja svaku večer odem leći u deset navečer i budim se u šest ujutro.”

“Sada je pet i pol ujutro, gospodine.”

“Oh.”

“Jeste li se izgubili, gospodine?”

“Prodaješ li možda satove?”

“Ne prodajem ono u šta ne vjerujem”, ramenima slegne

davni bog.

Starac nestane u čekaonici. Dioniz se okrene i uhvati

mladu damu.

“Molim vas, kod kuće imam djecu koju trebam nahraniti.

Bez posla sam već duže vrijeme.”

“Aj miči nam se s puta, svi znamo na šta trošiš lovu!” odgurne ga jedan od prolaznika.

Dioniz padne na tlo i ostane ležati ondje nekoliko minuta. Dovoljno dugo da popijem svoj Jameson i naručim drugi dok gledam kako se posrnuli bog zabavlja sam sa sobom, pijano pjevajući antičke pjesme kojima je zaveo žene Olimpa i okolice. Crna tinta moje kemijske ocrtava renesansni portret na stranici bilježnice.

Za nogavicu uhvati jednog putnika.

“Stari moj, da smo onda znali za koku, Olimp nikad ne bi pao!” kaže i prasne u smijeh.

Ustane i unese se putniku u lice.

“Ali bitno da su one meni rađale djecu i onda očekivale da se ja brinem za njih. Sve je bilo dobro dok se vremena nisu promijenila i moja besmrtna djeca nisu zatražila alimentaciju za sva ta tisućljeća! Ma dosta o tome. Nećemo o depresivnim temama. Nego, reci ti meni, otkuda si?”

“Pazin.”

Dioniz zagrli jadnika kojemu nije jasno što ga je snašlo. “Istra, a? Tamo sve puno dobrog vina, tartufa i pršuta!” “Moj djed se time bavi.”

“Kakvo vino više volite?”

“Malvazija”, odgovori putnik nakon neugodne tišine. “Men Sana in Malvasia Istriana! Prijatelju moj, suđeno

nam je! Ajde, plati mi kartu pa da ja odem s tobom. Ne možeš dobiti boljeg pomagača od mene, da ti uleti pri pravljenju vina. Časna pionirska”, posrnuli bog uhvati prolaznika za rame te ga uputi prema šalteru.

“Pusti me!”

“Ma nemoj se brinuti. Uz moju pomoć, vaša će vina postati vrhunska. Još uvijek imam ono nešto u sebi što im daje premium kvalitetu.”

“Odjebi!” vikne prolaznik i udari ga.

Dioniz padne na hladno kolodvorsko tlo pod kišom udaraca. Grči se i smije. Jedan udarac razbije bocu vina unutar njegova mantila. Prolaznik pobjegne i ostavi boga samog na tlu, u mješavini krvi i jeftinog Vranca. Mučenik modernih vremena, Dioniz, ustane i krvav se zaputi prema čekaonici. Doći će jednom autobus i za njegovo vrijeme.

***

“Što je sve moguće kada se dogodi neočekivana pomrčina sunca i zaustavi svijet na neodređeno vrijeme?

Kao da smo u neviđenom djelu Davida Lyncha, prvi roman Tonija Juričića Nokturni u d-molu vodi nas na nadrealno putovanje od Praga do Labina uslijed nestanka dnevne svjetlosti upoznajući nas s galerijom nevjerojatnih likova, od kauboja koji čuva vrata zahoda na autobusnom kolodvoru jer vode u tko zna kakve nevjerojatne halucinacije i dimenzije do svećenika koji putuje s duhom imitatora Elvisa Presleyja, krvave mladenke, vile alkoholičarke ili samog svemira.

Juričićeva zaigranost i mogućnost da nas neprestano iznenađuje pokazuju nam kako je pred nama hrabar autor koji pisanje shvaća kao stalnu potragu i eksperimentiranje. Nokturne u d-molu mogli bismo nazvati prije svega romanom ceste, romanom magičnog realizma, ali svakako osvježavajućim književnim ostvarenjem koje nas drži budnima i zabavljenima na svakoj stranici.

Proza je to koja se odlikuje kratkoćom rečenica, zanimljivim dijalozima koji povremeno odlaze u apsurd, scenama koje odvažno koračaju područjem imaginacije. Upravo ta neograničena mašta najvažnija je odlika ovoga autora koji je, možemo već sada tvrditi, novi autentični književni glas generacije koja dolazi.” – Fraktura

___________________________________________________

TONI JURIČIĆ rođen je 19. rujna 1990. Živi u Labinu. Na temi anatomije groteske u (post)jugoslavenskoj kinematografiji završio je doktorski studij na Durham Universityju kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Diplomski studij komparativne književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Preddiplomski studij završio je u Rijeci, na Odsjeku za kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu. Piše. Režira. Scenarist je dokumentarnog filma Labinska republika u produkciji Levela za HRT. S Biancom Dagostin režirao je kratkometražni dokumentarni film Izvorni sjaj (čiji scenarij i potpisuje). Uz dokumentarne filmove, radio je i na glazbenim spotovima za NLV, Barbari, BluVinil i mnoge druge.

Zanimljivo. Iz krigle koju sam ukrao u Pragu, iz krigle iz koje sam pio na litre vrhunske pive, sada pijem neku jeftinu varijantu koju sam kupio na Žabici, tom smrdljivom autobusnom kolodvoru u Rijeci. Ipak, jeftina sreća koju sam na taj način pridobio je daleko od loše sreće. Problem leži u tome što takva jeftina sreća brzo ishlapi. Ostavi nas same. Mamurne. Ostavi nas s odvratnom glavoboljom i školjkom kao damom u čijem ćemo zagrljaju provesti dan. Gledam u kriglu. Najgore od svega, to čak nije ni ta ukradena čaša iz koje sam pio svoju posljednju pivu u Pragu. Ta krigla se vjerojatno nalazi u susjednoj sobi. Možda je čak i u kuhinji, zajedno s ostalim inventarom kojeg sam si prisvojio iz svih tih silnih pubova. Tako je. Ukrao sam više krigla. Negdje oko osam njih. Od Staropramena, preko Pilsnera, Unetickoga, Branika pa sve do one od Kozela.

Lagano sam mamuran. Izgubljena je svaka volja da napustim mikrokozmos sobe u kojoj provodim većinu svojih dana, sanjareći o budućnosti koja dolazi. Valjda neće biti toliko crna kao što mi misli znaju šaptati. Sav svijet Rijeke konačno utihne. Snena atmosfera mi dopušta da utonem u san, no ne zadugo. Iz sanjarenja me izbaci stampedo deseteročlane obitelji Kineza što se nastanila iznad mene. Eto, i susjed ispod mene već šestu godinu zaredom stavlja u pogon onu prokletu štemalicu. Pij, Toni, pij. Bit će bolje.

Prva runda polako dolazi prema kraju. Još je ostala litra i pol pive od čega je samo litra pitka. Zadnjih dva deca su nešto što bi se moglo usporediti s novopečenom kurvom koja nema pojma što radi. Ali eto, draga moja posljednja pivo Praga kojoj pišem ovu žalospjev, sljedeću litru točim u tvoju čašu u nadi da će moja sjećanja posjedovati dovoljnu snagu da te pretvore u istog onog crnog kozela kojega sam pio s onim prokletim Španjolcem kojega sam navukao na hrvatski pank i Šajetu, istim onim Španjolcem s kojim sam pjevao stare komunističke pjesme tog istog dana u rane jutarnje sate, istim onim Španjolcem koji mi je pomogao da te ukradem, o posljednje pivo Praga.

Ustao sam iz udobnosti svoje neudobne stolice samo kako bih otišao do cimera po kriglu u kojoj si nedavno kraljevala. Nije ondje. U sudoperu je. Leži prekrivena ostalim smećem i ostacima lošeg ručka. Isperem je. Reda radi. I eto, dok sad točim tu jeftinu pivu, sjećanja polako dolaze natrag, kao u filmovima, uz montažu slika i dramatičnu pjesmu. Razmišljam o tome kako je nevjerojatno da me upravo male stvari najviše vesele. Posebice me veseli onaj trenutak pri točenju, kada piva dođe do određene granice pri samome vrhu i onda dopusti da se od nje pa do samog ruba čaše, uzdigne gusta pjena. Savršeno natočena. Baš kao u reklamama. Nasmijem se. Česi. Svaka im čast na tome. Svaka im čast na jebenoj pivi. Šteta što to ne pali kod Lowenbraua. Kod njega nema pjene. Netko bi rekao da kod njega nema ni pive.

Mogući mamurluk kojeg će mi ova piva darovati može me samo podsjetiti na mamurluk zadnjeg dana mog boravka u Pragu kao studenta na razmjeni. Nije bio jak, ali bio je ondje. Noć je bila jedna od boljih koje sam tamo proživio, ali jutro, ono je bilo nešto posebno. Moja majka zna reći kako je jutro uvijek pametnije od ljute večeri. Moj dragi prijatelj i glumac, Snejk, uvijek zna reći kako je mamurno jutro uvijek bolesnije od pijane večeri. Oboje su u pravu. Mislim da sam išao spavati negdje oko devet ili deset ujutro, nisam siguran. Znam da smo došli u studentski dom negdje oko šest ujutro. Nismo odmah otišli spavat. Nastavili smo pit. Nije imalo smisla da otiđem spavat kad moram čekati da proradi ured za studente. Pošto se odjavljujem, dužni su poslat čistačicu da pregleda sobu. Čista preventiva da vide ako sam što ukrao. Da sam imao nešto poštenog za ukrasti, možda bih ukrao, no prastaru posteljinu iz doba socijalizma imam i doma.

Negdje oko devet sati je proradio ured. Čekao sam da pregledaju sobu koja je patila od alkoholnog razaranja. Boce, limenke, omoti, čikovi, sve razbacano po tlu. Čistačica koja nema pojma engleski me razumije. Obećajem joj da ću sve počistiti, ali tek nakon što se naspavam. Mislim da je to bilo negdje oko deset sati. Ponovno, nisam siguran u satnicu. Nije ni bitno. Ono što je bitno je činjenica da nisam dobio sna koliko sam trebao dobiti. Odspavao sam tri sata. Iz kreveta pod tuš, iz tuša u radnu akciju spremanja kofera. Netko kuca na vrata. Čini se da ništa od mog mirnog pospremanja uz depresivnu glazbu.

Problem nije nastao kad su Španjolac (Daniel) i Poljak (Marcin) ušli u sobu. Problem je nastao u trenutku kad smo pronašli zadnju pivu u frižideru. Ta mala stvar dovoljna je da pokrene lavinu svega. Nismo jeli ništa, tek smo se probudili. Ipak, nismo mogli ostaviti posljednju pivu mog frižidera za neku drugu minutu, sat ili dan. Trebali smo je popiti ondje. Nas troje. Zajednički je podjeliti. Tri jebena mangupa na jednu pivu. Nemoguća misija. Jedna je jedva dovoljna za svakog od nas, a kamoli tek na svo troje. Naravno, popili smo je. Naravno, otišli smo po još. Naravno, mogu zahvaliti nepoznatnom nadnaravnom biću što nisam zaboravio ništa za sobom.

I eto me sada natrag u Rijeci, pet mjeseci nakon. Slušam istu onu playlistu koju sam si tamo složio da mi pomogne s pisanjem scenarija. Slušam i sjećanja se vraćaju. Polako. Mirno. Neka sjećanja su se vratila, neka nisu. Vrijeme ih je suviše izblijedilo. Kvragu, ne sjećam se niti kakvo je vrijeme bilo taj dan. Sunce ili kiša? Nemam pojma. Mislim da je bilo negdje između, kiša samo što nije počela padati, sunce samo što nije zapeklo na te zadnje lipanjske dane ljeta koje to neće biti. A sada, u Rijeci, s pivom pored sebe pokušavam zapisati sjećanja u nadi da i ona ne izblijede.

Mogu se samo nasmijati na te kratke pauze u kojima izgubim riječ kojom sam htio opisati neki događaj, na tu kratku pauzu koja ima enormnu tendenciju da sruši ovu priču kao kuću od karata, da me natjera da odustanem i stavim neku glupu seriju koja ide u pozadini dok u mislima šetam Karlovim mostom držeći se za ruku s djevojkom koja me odmah idući tjedan odjebala. Kažu da kad se dvije osobe poljube na Karlovom mostu, ljubav i sreća tog para će potrajati zauvijek. Ne bih se složio s time. Mogu kriviti nju, mogu kriviti sebe za ono što je moglo biti i ono što nikad neće, ali kvragu, život me upisao na doživotan tečaj odbijanja. Ipak, ovo mi je i dalje jedan od dražih trenutaka života bez obzira na gorak kraj. Kvragu, sve ima gorak kraj.

Karlov most. Noć. Horda turista koji inače samo smetaju, u tom trenutku ne predstavljaju ama baš ništa. Pogled je savršen. Mikrokozmos. Ulični svirači, zabavljači, klošari, ljubavnici, turisti, čisti organizam jednog malog mikrokozmosa koji otkucava u duhu umjetnosti na čijim temeljima je i sagrađen. Kipovi gledaju u tebe dok u naručju imaš nju, dok pokušavaš dati sve od sebe da funkcionira na većoj razini od ove na kojoj se nalazite. Iskreno? ‘Ko je jebe. Imaš taj trenutak, pišeš taj trenutak, možeš ga pretvoriti u jebenu ljubavnu priču sa sretnim krajem. Kakvog to smisla ima? Nikakvog. Zbog toga, samo naprijed, prebaci se na iduće dane, mjesece kada mrtvi pijani u tramvaju pjevate Bellu Ciao i Bandieru Rossu, dok učiš strance pjevati „Istra Uber Alles“. Prebaci se par mjeseci unaprijed kad mamuran sjediš za stolom tog kafića, tek stotinjak metara od Karlova mosta i piješ zadnju piva Praga. Točeni crni Kozel. 32 krune. Čista milina. Čista sreća.

Nasuprot tebe sjedi taj vražji Španjolac, Daniel. Priča o Španjolskom građanskom ratu, o Francu, o Kataloniji, o Galiciji, o Kanarskim otocima s kojih dolazi. Više slušaš Amerikanke koje sjede do vas nego njega. Jedna ti zapne za oko. I sam znaš da nećeš ništa napraviti da odeš do nje, da se predstaviš. Ispao bi čudak. Zadnje trunke hrabrosti uništava činjenica da za nekoliko sati putuješ doma. Možda je imala nešto posebno u sebi, ali kvragu, to je sada prošlost. Prebaci svoj pogled na pivu koja polako nestaje, prebaci svoj sluh na priče o španjolskom građanskom ratu. I dok slušaš njegov alkoholom uništen glas, dok gledaš u te sjebane oči koje nisu vidjele sna u proteklih trideset i šest sati, proklinješ dan što se nisi više družio s tom party zvijerkom koja me jednom zvala u podrum da gledamo pornić kojeg je snimio njegov frend. Razlog zašto su me pozvali? Čisto da im uputim „stručno“ redateljsko mišljenje o kadriranju i osvjetljenju. Ako se mene pita, a pitalo me se, kadar je bio suviše udaljen od točke u kojoj se događala sva akcija. Podsjetilo me na moj život.

S Danielom sam se počeo intenzivnije družit tek nakon Uskrsa. Upoznao sam ga na samom početku svog boravišta u zlatnom gradu. Nažalost, samo sam ga upoznao. Nisam se toliko družio s njim do dana prije Uskrsa. Većinom su svi koje znam i s kojima sam volio trošiti vrijeme otišli kući za Uskrs. Pogotovo Poljaci. Vokal banda „The Sound Monkeys“, Jonas, kojeg sam upoznao taj isti tjedan i na čijem sam se koncertu slučajno našao pred koji mjesec, me pozove me na koncert u sklopu studentskog doma u kojemu sam boravio. Zanimljivo kako neke stvari mogu biti u životu povezane. Umjesto da taj dan prije Uskrsa, tu subotu, provedem u sobu gledajući najnoviju epizodu Hannibala, ostale serije, filmove ili što već, pronašao sam se u samom epicentru onoga što će mi kasnije postati eskapistički hram, mjesto kojemu se vraćam kad je najteže.

Miris proljetne kiše u mješavini s asflatom. Kiša je tek prestala. Tišina u hodniku doma. Nema jebenih Poljaka, nema jebenih Španjolaca. Mir i tišina. Razmišljam ako ima ikakvog smisla otići sam kao nekakav jadnik do tog bara u sklopu doma. Razmišljam ako ima smisla ostati sam u sobi dok si u jebenom Pragu, stotinu milja udaljen od jebene vukojebine iz koje si izgmizao. Odi sam, popij pivu, poslušaj koncert. Jebeš mamurluk koji te jebe. Jebeš činjenicu da te noć prije stara kurva skoro opljačkala i rastrgala ti dvjesto kruna koje si ukrao natrag iz kurvinih ruku. Poslušat ćeš koncert koji će vjerojatno biti odličan, popit dva-tri crna kozela, pozdravit ljude i odgmizat natrag u sobu. Imam taman para za tri pive, imam taman para za mirni san.

Daniel je bio ondje. Sjeo sam pored njega, zajedno s ovima iz Sound Monkeysa. Nisam imao pojma da se znaju. Pored nas su još sjedila dva sunarodnjaka benda. Dečko i cura. Nijemci. Jonas mi priča kako ostali iz benda nisu mogli stić na koncert pa su stoga izrezali karton u oblik čovjeka i na njega zaljepili njihove slike. Kako nisu imali nikoga više da svira s njima taj prokleti punk rock, odlučili su napraviti akustični koncert. Pun pogodak. Odmaknuo sam se od stola i pridružio se šanku. Savršeno se uklapao u moju atmosferu tog dana, daleko od obitelji, daleko od hrane što me čeka za uskršnji doručak i ručak. Savršeno se uklapala u sliku tog dana, savršeno se uklapala mom pogledu na curu ispred mene.

Tokom tog semestra slušao sam predmet „Surealizam u kinematografiji centralne i istočne Europe“. Jedan od filmova koje smo gledali bio je „Werckmeister harmonies“. Ta djevojka što se nalazila ispred mene, ostavila je isti dojam kao i film. Nešto što riječima ne mogu opisati. Nešto posebno. Kasnije sam se upoznao s njom. Iz Ukrajine je. Predstavio sam se. Predstavila se. I sad, dok ovo pišem, dok pijem tu jeftinu pivu, smijem se samom sebi što sam joj krivo zapamtio ime, što sam njezino pravo ime doznao tek mjesecima nakon što sam se vratio. Ipak, sjećanja ostaju. Razgovor je bio kratak, ali dovoljan da ga sačuvam u svom sjećanju kao nešto posebno. Pored nje je sjedila pak druga cura. Dolazi iz Mongolije. Zove se Bolor. Ponovno, smijem se samom sebi kako je svemir zanimljiva stvar.

Možda sam zaboravio ime Ukrajinke za koju bih se usudio skupiti dovoljno snage da je pozovem na piće, ali dobio sam prijateljicu koja je ostale kratke mjesece Praga učinila još vrijednijim. Vraćanje kući u zoru. Slušanje po n-ti put „Boxera“ od The Nationala. Pričanje o životnim problemima, životnim jadima, samo kako bih je par tjedana kasnije vidio vjerojatno zadnji put u životu. I eto, prođu mjeseci, vratiš se kući mrtav pijan u rane jutarnje sate i čujete se preko skype-a. Ti ideš na spavanac, a ona ide na faks. Ti u Europi, ona u Aziji. Ti u jebenoj Hrvatskoj, ona u jebenoj Mongoliji. Pričate o tim noćima kad ste pri povratku iz izlaska kupili još par piva da lakše zaspite, kako ste kupili još par piva i čipseva da popričate o ljubavnim jadima što nas okružuju. I sada, nakon toliko mjeseci što se niste vidjeli, ti se u rane jutarnje sate smiješ ko budala što ona nije zaboravila najvažnije riječi koje si je ti naučio. „Jebem ti mater.“ I smijete se i smijete. I pozdravite se. Ona ide na predavanja, a ti odlaziš na spavanje. Barem sada oboje znate kako se zvala ukrajinka koju si upoznao na koncertu, koju si slučajnom silom prirode pronašao na fejsu par mjeseci kasnije kad je bilo prekasno. I onda se ponovno smiješ sam sa sobom dok pokušavaš zaspati s bocom vode pored kreveta da pomogne u mogućem mamurluku koji može doći s jutrom. Svemir. Pun mogućih mogućnosti. Nasmijao sam se i zaspao. Barem volim misliti da sam tako zaspao.

Ljubav je čudna stvar. Prvi maj sam proslavio s Amerikancima koje sam navukao na mitsku sliku Jugoslavije i Tita. Kupili smo košaru piletine iz KFCa i smjestili se ispod Karlovog mosta kao nešto bogatiji klošari. Trebali smo se nekako zaštiti od pljuska. Pravi revolucionari, nema što. Kasnije smo se pridružili mojim dragim hrvatskim prijateljima. Mi iz Hrvatske, pogotovo sa Sveučilišta u Rijeci bili smo poput jednoroga. Mitska stvorenja koja gotovo ne postoje. Mitska stvorenja iz zemlje koja više ne postoji. Jugoslavija. Činjenica da sam bio jedini Hrvat u domu neko dulje vrijeme bio je dovoljan poticaj da me Marcin, taj prokleti Poljak prozove jednorogom. Tek sam zadnje dane shvatio da su domu nalaze još Srbin, Bosanac i dvije Hrvatice. To me nije suviše iznenadilo, pošto nije prvi put da se tako nešto dogodilo. Sve stvari saznam prekasno. Ipak, zajedno smo uspjeli odigrati jednu „igra rockenroll cela jugoslavija“ uz litre alkohola. U Pragu postoji tradicija da za prvi maj zaljubljeni odlaze u taj park, na samom putu na brdo Petrin. Mi Hrvati, znači ja, M., Karlo i Petra smo uz Amerikance Maksa i Matta pronašli savršeno mjesto za proslaviti Prvi maj, ispod drveća koja su nas štitile od kiše. Imali smo pive, imali smo hrane. Imali smo sve što nas je trebalo učinit sretnima. Imali smo i pogled na prizor tradicije u kojoj zaljubljeni odlaze u taj park, pronalaze drvo koje cvijeta i ispod tog drva se ljube. Ovo sam saznao od jedne Čehinje koju sam htio ondje odvesi za prvi maj. Jedna od cura koja se ljubila ispod tog drva podignula je svoju nogu kao da se nalazi u jebenim Princezinim dnevnicima. Za svaki par koji sam vidio ondje, prognozirao sam im kraj veze. Prevara. Ubojstvo. Abortus. Silovanje. Smrt. Sa svakom pivom, njihove sudbine su imale zabavniji kraj. Ipak, u trenutku kad su Karlo i Petra otišli ispod drva postat dio praške tradicije, odlučio sam ne biti šupak i pustiti druge da rade ono što je u tom trenutku nisam mogao. Pustio sam ih da se vole neometeni ciničnim dobacivanjima.

I dvolitarska boca Lowenbraua je pri kraju. Ono što je ostalo od alkohola u stanu je tek boca apsinta koju mi je sestra donijela iz Španjolske. Apsint koji sam kupio u Pragu odavno je prazan. Prazan kostur te zelene čarobnice sada služi tek kao ukras. U slučaju da ne stignem dovršiti ovu ispovijest do kraja ove pive, lako si natočim apsint u zadnju čašicu koju sam ukrao u Pragu. Kleptomanija, rekli bi neki. Prisjećanja na dobre dane, rekao bi ja. Samom sebi nazdravim u toj kratkoj pauzi u kojoj sam ispustio tipkovnicu da počastim svoje tijelo dodatnim gutljajem pive. Očito je vrijeme za kraj.

I eto nas. Daniel i ja brzim korakom odlazimo s ukradenom kriglom iz mjesta gdje sam popio zadnju pivu Praga. Mislim se ako sam ostavio manču konobarici, mislim se što će misliti ona Amerikanka o glupoj seljačini koja je uzela kriglu sa sobom. Sjednemo na tramvaj. Imam sve što trebam za doma. Čuturicu, bocu apsinta i kriglu od Kozela. Sunce sja. Barem volim misliti da je sunce sjalo u tom trenutku. Ako ništa drugo, kiša nije padala. Španjolac mi još jebe mater što sam ga sjebao za kebab. Kebab je bio odličan, samo što su njegov sjebali i nakrcali ga s ekstra ljutim umakom. Priča mi kako mu grlo gori. Ne razumijem ga ništa. Uvijek sam mislio da su Španjolci imuni na ljutu hranu. Još jedan stereotip je pobijen tog dana. Silazimo s tramvaja. Ne idemo odmah u dom. Imamo još jednu misiju za obaviti prije nego što se po posljednji put vratim u sobu. Imamo još piva za kupiti i popiti.

Lagao sam. Posljednja piva Praga u tom baru nedelako od Karlovog mosta nije posljednja piva Praga. Možda i je. Ovisi s koje točke gledišta se promatra ta situacija. Ulazimo u moju sobu. Prazna je. Nema više limenki pive s kojima smo zajednički sagradili zid kojeg je Marcin srušio bez mene dok je u pozadini trebala svirati Miley Cyrus i njezin Wrecking Ball. Jedino što vidim u sobi su samo moje stvari. Jedva utrpane u kofer. Otvorimo posljednje pive i pijemo ih svi zajedno. Zajebavamo se. Prisjećam se kako su mi prijatelji kod kuće pizdili što nisam bio suviše emotivan pri našoj posljednjoj pivi prije nego što sam otišao Prag na tih pola godine. Kvragu, prokletnici moji. Znao sam da ću se vama vratiti i znam da ću s vama popit još bezbrojne pive. Pogledam u te svoje nove prijatelje. Ima nečega tužno u tome što piješ zadnju pivu s ljudima koje vjerojatno više nikada nećeš vidjeti.

Dolazi M. Donosi kriglu Kozela kojeg su mi on, Karlo i Petra poklonili kao oproštajni dar. Znaju da je to bio moj cilj u Pragu. Ukrasti prokletu kriglu Kozela i vratiti se. Smijemo se kako smo dobili financijsku potporu samo za opijanje i jebanje. Smijemo se mom šovinističkom komentaru kako je Češka zemlja dobre pive i jeftinih žena. Smijemo se tome kako sam donekle u krivu. Pizde mi kako ih nisam zvao kad sam otišao u krčmu gdje pivu poslužuje konobarica u toplessu. Pizde mi što im nisam rekao da je i tamo jeftina piva. Otvorimo još jednu. Smijemo se i smijemo. Dolazi i Endrit, kolega iz Albanije. I on donosi pivu. Prisjećamo se izlazaka. Priznajemo si gluposti jer se ionako se vjerojatno više nikad nećemo vidjeti.

Otkucao je sat. Uzimam kovčeg. Pozdravljam se s Marcinom, tim prokletim izdajničkim Poljakom s kojim sam se i najviše družio u Pragu. Sjetim se svih onih ludih teorija o Rusima i ostalim narodima koje smo ismijavali. Pozdravimo se i on se vrati u svoju sobu. Ostatak ekipe me prati križnom putu do tramvajske stanice. M, Daniel i Endrit. Dolazi i Bolor. Grlimo se. U podsvijesti si namjestim pozadinsku glazbu da podigne atmosferu oproštaja. Howard Shore – Grey Havens. Soundtrack Gospodara prstenova. Družina se raspada. Grlimo se. Nema suza. Tramvaj dolazi. M i ja ulazimo u tramvaj. Vrata se zatvore. To je to.

Španjolac skida majicu i pjeva „Istra Uber Alles“. Ostali normalno pozdravljaju. Tramvaj se pokrene. Odlazimo. Dolazimo na autobusni kolodvor. Ondje su Karlo i Petra. Pozdravljamo se na mjestu gdje smo se i upoznali. Pored jebenog autobusa za Prag. Simbolično. Vidimo dvije cure s Erasmusa u daljini. Plaču i grle se. Mislim se kako će se vidjeti još jednom u životu i više nikad. Svaka će nastaviti svojim životom. Pozdravim se sa svojim kolegama, s jedinim prijateljima koje ću imati prilike zvat na pivu i smijat se starim dobrim danima u ovom Parizu istoka. Ulazim u autobus. Autobus krene. Puštam pjesmu koju sam posebno pripremio za taj trenutak, pjesmu koju sam uzeo iz teen serije dok jedna od glavnih junakinja odlazi u nepoznato. To je pjesma koja će me uvijek vratiti u taj trenutak, u trenutak kada se opraštam od prijatelja na tramvajskoj stanici. I dok pjesma Walkabout grupe Augustines svira u pozadini, odlazim. Vraćam se kući. Zajedno s kriglom posljednje pive u Pragu.

___________________________________________________________________________

TONI JURIČIĆ (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade “Slavko Kolar” Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.