postojano otporan, tvrdim:
moje tijelo čini mi se kao jedna dekorativna laž;
nimalo herojsko, pobjedničko niti revolucionarno,
ono je više estetska nego epistemološka kategorija,
narativna kategorija više nego koncept; dokaz da mogu samog sebe klasificirati;
ono je prividno zapleteno rasulo, fokusirano
uznemirujuća površina mase riječi,
svedenih na shemu samog zadatka.
stoga u njemu ne tražim savršenstvo:
pretpostavljam ga na njegovoj vlastitoj propasti,
odlučan na parketu ustanoviti što moje tijelo čini.
uostalom, potpuno sam svjestan:
bolan, razminutih kostiju – trunem.
***
san nam mijenja obličja.
mogao sam biti neljudsko barokno
popravljene fizionomije. mogao sam biti
konstantno budan, strašno nasilan, biti
onaj koji gleda, ne biti podložan pogledima.
mogao sam stoga divljati, bludjeti.
a mogao sam biti samo nezgrapne
ali provokativne forme, lak i elegantan,
razigran kroz mirovanje,
ono za čime, promatrajući, žudiš.
***
noć je pa sam izvučen na krevet kao na obalu, spori po spori
metar, potez po potez, kao i uvijek, naime
mogu biti samo objekt da bih bio prisutan,
kako bih mogao uopće ostati na površini.
niz leđa mi se lije gorki sirup. u zatišju, gredu po gredu –
ponovno mi sazdaju prsni koš. pod zakrpan trup, pod još
uvijek navoštano platno umeću mi rebro po rebro
od izdjeljane borovine, pa istom konstrukcijom
pokrivaju tjeme. prepoznaješ građu dok
smola kapa po zaliscima, po načinu kako
spoj greda čuva sljepoočnicu, kako rub palube izbija nad
očima u vidu obrva. niti jedno tijelo u prostoru
nije ustaljeno niti učvršćeno, odgovorim,
pa tako preduhitrim pitanje jesam li to ja.
jesam li isti?
***
pokušam li, namjerno ili nenamjerno, učiniti
od usana ikakav drugi izraz, hraniti ili govoriti –
učinim sebe cijelog u jedan urez, posjekotinu
u jednom dovoljno hitrom grču.
drugim riječima, ukrutim kralježnicu u strog zarez, a
održavajući taj oblik, odvajajući mogućnost da preduhitrim nekim slučajem
isrcpljujuću bol od stvarnosti: bol teče niz meku krivulju između slabina
prije nego se ukrute, a jednako kruto postanem blijed
od pasa do koljena, pa potom još niže. u iscrpnoj šutnji tog napora,
odozdo, dok prikujem tjeme uz tlo a trbuh uz zrak,
naime, ovako razrogačen i bez treptaja,
jasnijeg sam pogleda. potpuno sam ovisan
o svjetlosti. potpuno sam obuzet.
naime, grč je sveprisutan,
i otkloniš li grč, otklonit ćeš i mene; sve će se urušiti, čitav
ovaj stisak od peta do ramena, napetost straga, zarez u koji se pretvaram,
osušit će se pjena u očima i ušima u nešto trajno.
naime, ako i nisam uporna napetost tetiva, neugodna
i nemoguća sila, a ako ništa drugo, štogod da proizašlo
iz onog nedefiniranog pokušaja, ona sam najgora sklonost:
podjednako aktivan i pasivan, odvažan i bezvrijedan,
posvećen dokazati neku odanost.
______________________________________________________________________
TOMISLAV AUGUSTINČIĆ (1992., Karlovac), etnolog i kulturni antropolog, pjesnik i kritičar. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij etnologije i kulturne antropologije te studij antropologije. Bavi se kulturnim radom. Vodio je seriju tribinu Krnja književnost u sklopu programa Književni budoar u klubu Booksa u Zagrebu, te seriju književnih događanja u Karlovcu, poput karlovačkog izdanja međunarodnog no-budget festivala 50 poems for snow. Kulturni je radnik. Piše književni kritiku za portal Booksa.hr, te neprofitne portale PLAN.et magazin i Aktiviraj Karlovac, te elektronički časopis Enklava. Objavljivao je također i plesnu kritiku (blog Plesna kritika) i društvene komentare. Piše poeziju i prozu. Rukopis „Ipak, zora“ nagrađen mu je 2020. godine nagradom Goran za mlade pjesnike pjesničkog festivala Goranovo proljeće.
čovjek-časopis 