TOMAŽ ŠALAMUN (Zagreb, 4. VII. 1941 – Ljubljana, 27. XII. 2014), iz zbirke pjesama “GLAS”, Logos, Split, 1985.

RIBA
 
Ja sam mesožder, ali biljka.
Ja sam ujedno i Bog i čovjek.
Ja sam buba. Iz mene raste čovječanstvo.
Ja imam posve razliven mozak, poput
cvijeta, tako da mogu jače ljubiti. Ponekad
stavljam prste u nj i on je topao. Zli ljudi
govore da se drugi ljudi utapaju
u njemu. Ne. Ja sam trbuh.
U njemu primam putnike.
Ja imam ženu koja me voli.
Ponekad se uplašim da me ona
voli više no ja nju i tada sam žalostan
i utučen. Moja žena diše poput mlada
ptića. Njezino me tijelo odmara.
Moja žena se boji drugih gostiju.
Govorim joj, ne, ne, nemoj se bojati.
Svi su gosti jedan jedini i za nas sve.
Bijela žigica s modrom glavicom pala mi je
u stroj. Uprljao sam nokte.
Sad razmišljam što da napišem.
Ovdje živi jedna susjeda. Njezina djeca
prave veliku buku. Ja sam Bog i umirujem ih.
U jedan idem kod zubara. Dr Mena,
calle Reloj. Pozvonit ću i reći da mi
izvadi zub, jer previše patim.
Najsretniji sam dok spavam i pišem.
Majstori me predaju iz ruke u ruku.
To je potrebno. To je toliko potrebno
kao i drvetu da raste. Drvo treba zemlju.
Ja trebam zemlju da ne poludim.
Živjet ću četristopedeset godina.
Rebazar Tarzs živi već šest stotina godina.
Ne znam je li on bio u onom bijelom kaputu,
jer ih još ne razlikujem. Kad pišem, imam
drugi krevet. Ponekad se razlijem i više
no voda, jer ona najviše ljubi.
Strah ranjava ljude. Ruža je najmekša,
ako staviš dlan na nju. Ruža voli
dlan. Ja volim sve. Jučer sam
sanjao da se moj otac nagnuo
nad Harriet. Plašim se drugih žena i
zato s njima ne spavam. Ali razdaljina između
Boga i mladih ljudi je mala.
U Bogu je uvijek jedna sama žena i to je
moja žena. Ne bojim se da će me gosti
rastrgati. Ja mogu sve dati i još će izrasti.
Što više dajem, to više raste. Potom otpliva
kao pomoć za druga bića. Na jednoj je planeti
sabirni centar za moje meso. Ne znam na
kojem. Ma tko da popije nešto od ovoga,
bit će sretan. Ja sam cjevčica. Ja sam Bog,
jer ljubim. Sve mi je tamno ovdje, unutra,
izvana ništa. Svaku životinju mogu prosvijetliti.
Kruli mi. Kad čujem sokove u svojem
tijelu, znam da sam u milosti. Ja bih
morao danonoćno gutati novac, kad bih htio
izgraditi svoj život, ali i to ne bi
pomoglo. Ja sam stvoren za to da
sijem. Novac je smrt. Idem na terasu.
Odatle vidim cijeli krajolik, do Dolores
Hidalga. Toplo i mekano je kao u Toscani,
a nije Toscana. Sjedimo tamo Metka i ja
i gledamo. Sunce je zašlo ali još sjedimo
i gledamo. Ona ima ruke kao Shakti. Ja imam
njušku kao egipatska životinja. Ljubav je
sve. Mojsijeva se košara nije nikad
razbila na stijenama. Iz ravna predjela
dolaze mali konjići. Od Sierre puše
vjetar. Ja ljudima s glavom nasrćem u usta,
ubijem ih i rodim,
ubijem i rodim, jer pišem.
 
sa slovenskog preveo Ljubomir Stefanović
 
 

PLES

Bilo je sparno.
Pet popodne je po pripovijedanjima očevidaca.
Moja glava, crna od oksidiranih mrkva,
tresnula je na platno uz svijetle
krikove. Gradom su lunjale
ustaše. Hljepčiću, izribali su me.
Zatim me je stvarno Osvobodilna fronta u nekakvoj košari za
kruh prošvercala preko Gorjanaca.
Tad sam spasio prvi život:
Vojeslavu Moleu. U lijepom mornarskom
kaputu berem tratinčice, čekam
slobodu. Uvijek sam je zamišljao kao
eksploziju na željezničkoj postaji.
Silan orkestar, pramen
svjetlosti što se vraća prema zemlji;
moja majka bosa, s raspletenom
kosom koja vijuga stubama prema
bunkeru. Nitko ne može uteći mojem
plesu, plesu bijelog zeca. Najviše su
zgroženi svježi regruti, my brand new
wife, na primjer, kad sam je
dotaknuo na piramidi Mjeseca.
S Teotihuacána je skliznula u
Ljubljanu kao po onoj
ceradi kojom spašavaju
kršćane. Prekasno! Napravila je još par
krugova kao pijana muha i zatim se
ispružila u taj bijeli prostor s užasom u
potiljku.
Pili smo šampanjac iz davnih vremena.
Neka starija žena mi je rižom prekrila zube.
Ovaj put sam si oprao glavu.
Ali to ne odvraća
krikove mojih prekomorskih čudovišta.
Na poslu sam.
Na putu.
Ja tješim SVE.

TOMAŽ ŠALAMUN (Zagreb, 1941 – Ljubljana, 2014.), iz zbirke pjesama “Balada za Metku Krašovec” (hrv. izdanje 2002, slovensko izdanje /Balada za Metko Krašovec/ 1981.)

sa slovenskog preveo Edo Fičor