Probudila sam se s lakoćom u glavi, oko glave i na glavi. Kao zrna graška kroz lijevak silazili su jedan po jedan podatci: nalazim se u nagibnom vlaku, zovem se Lorena, imam dugu smeđu kosu, mamu Sanju, tatu Dragu, metar sedamdeset, muža Petra, ljubavnika Igora, crvene starke na nogama, jesen je, putujem u Viroviticu, psa… kako mi se ono zove pas?
Oko mene nije bilo ni mirisa ni zvukova, nije bilo ni toplo ni hladno, ništa me nije žuljalo, i da se nisam svega onoga sjetila, mislila bi da levitiram rame uz rame oblacima kao na plakatu mog najdražeg filma. Kako se ono zove na hrvatskom? Kako se zove uopće?
Pogledala sam se u prozor. Moja je kosa bila odrezana.
Misli su mi popadale kao zrna graška kroz prste pretrpane šake. Dodirnula sam glavu i na opip je bila kao Petrova ili Igorova. Osjećala sam se kao da sam opljačkana. Pogledala sam u torbu. Nisam bila opljačkana. Htjela sam nekoga pitati je li nešto vidio, i možda koji je dan i koja godina, ali nisam znala koga ni kako da to uobličim.
U mom su vagonu još bili stariji čovjek s časopisom s križaljkama s golom ženom na naslovnici, kraj njega neko dijete s igricom na mobitelu, mladić u kariranoj košulji s bežičnim slušalicama, drugi u sličnoj kariranoj košulji sa žičnim, cura s krafna punđom s lijepom knjigom i neki luđak bez ičega. Svi su više manje gubili vrijeme na način prikladan mjestu. Ništa nije odskakalo.
Onda se stariji čovjek počeo smijati u časopis. Možda unutra ima i neka stranica s vicevima? Je li moguće da su smiješni? Počeli su se sinkronizirano smijati i mladići sa slušalicama. Možda slušaju isti radio? Je li moguće da se radio vratio?
Naravno da ne. Smiju se jer su mi oni to napravili. Razmišljala sam što da ja sad napravim, i kao da je previše zrna grašaka odjednom krenulo kroz onaj lijevak pa nijedno nije moglo proći, ništa nisam smislila, ali nije bilo važno, jer je cura glasno zaplakala. Zaplakalo je i dijete, ali njezin je plač bio djetinjastiji. Istrgnula je nasumičnu stranicu knjige i njom obrisala suze.
Dok su se ovi na svoj način svađali jesmo li u veselom vlaku ili u tužnom vlaku, luđak bez ičega je ustao i, ne gledajući nikoga, zapjevao:
„Ali sam često pevao u Virovitici
i dobro prošao.
Mada su strme litice svud oko Virovitice
Opet bi došao.
U Virovitici ne postoje pritisci,
I žive mirno svi, kao hipici u Virovitici.“
Znala sam tu pjesmu. Vrtjela sam kiticu po glavi onako kako se vrte ključevi u neposlušnim autima dok, nakon četiri okretaja, mozak napokon nije upalio.
Ustala sam i zapjevala:
„Al’ baš bih voleo da stignem sve do Rostova“
Luđak mi se pridružio: „Ili do Gruzije.“
Svi su ustali i dovršili smo:
„Plašim se tolkog prostora,
možda se negde zagube moje iluzije.“
Virovitica je bila dosadna. Ne krivim nju. Tko bi bio zabavan dok ga kiša lupa čitav dan, i jučer, i sutra. Morala sam kupiti kišobran koji je barem pomogao u skrivanju nove frizure koja je pobrala niz kiselih pohvala. Sastanci su bili gubitak vremena, što po takvom vremenu i nije neka tragedija, ili je još veća, kako se postavi. Većina mojih kolega je došla autom ili su već bili tamo. Ja sam jedina išla tim vlakom, a sama sam se i vraćala.
Dva dana kasnije, stajala sam na kišnom peronu i proučavala kartu za doma. I ona je izgledala krajnje obično. U torbi sam imala neku zgužvanu staru od prije nekoliko tjedana. Usporedila sam ih. Bile su identične, osim slova i brojeva. Ušla sam i sjela na svoje mjesto. Vagon je bio prazan.
Stigli su u povorci. Sjetila sam se da je tako bilo i prošli put, samo mi tada to ništa nije značilo. Ali ovog su puta to bili drugačiji ljudi. Luđak je bio u finoj košulji i sakou, a pod laktom je nosio lijepu knjigu bez jedne stranice. Cura je imala tri vidljiva piercinga i mahala je glavom u ritmu nečega iz bežičnih slušalica. Dva su mladića bila u istim dresovima NK Virovitice i nešto su šaptali jedan drugom. Luđak je buljio u onaj mobitel. Stariji je čovjek bio odjeven mladenačkije i mirno je hodao sa žičnim slušalicama. Iza njega je isto tako mirno hodalo dijete kojem je iz džepa traperica virila u spiralu zavrnuta gola žena s naslovnice.
Odlučila sam da ću se praviti da spavam, jer je to ionako vjerojatno bio san. Zatvorila sam oči. Nije se ništa čulo, ništa nije mirisalo, ništa me nije žuljalo. Nogama mi je bilo malo hladno. Crvene starke su mi bile promočene od kapi kiše veličine zrna grašaka koje su dva dana padale po njima. Tako je prošla neodrediva količina vremena. Onda sam ipak čula korake i osjetila miris neke kemikalije. Sjetila sam se da kloroform ne djeluje onako kao u filmovima pa se nisam pomakla. Netko mi je nježno uzeo ruku.
To je bio miris laka za nokte. Netko drugi mi je uzeo drugu ruku. Muška ruka. Onda su mi ih polako položili na koljena i ubrzo sam osjetila kist za rumenilo na licu. Na kraju se netko namučio da kroz moje nekorištene rupe na ušima provuče lagane naušnice koje su me zaškakljale po golom vratu.
„Štopa supa ljepapšepa topa supa lupađepa,“ rekao je ženski glas.
„Vipadipaopa ljepapšepa, vopazipaopa sepa spa lupađipamapa,“ rekao je glas luđaka. Dok se udaljavao od mene, uvredljivo ležerno je zapjevušio:
„Ja nikad dosad nisam bio u Americi
– i ne nameravam.
Mene da zvizne neki tip za dolar, dva, pa čak i tri,
nemam tih nerava.“
Brojila sam do deset i otvorila oči. Mladići su istrgnuli većinu stranica lijepe knjige i od njih su radili avione kojima su se gađali. Na pod je već prisilno sletjelo bar deset poglavlja. Moji su nokti bili crni i narančasti, kao i njihovi dresovi. U prozoru su se na mojim ušima ljuljala dva duga modra pera. Lice mi je dobilo nešto boje. Nisam izgledala loše.
Inače su svi bili na svojim mjestima i nitko nije obraćao pozornost na mene, niti posebno privlačio pozornost na sebe. Imala sam osjećaj da to neće dugo trajati.
Luđak je opet ustao, iz džepa sakoa izvadio džepnu bočicu pelinkovca, digao je u zrak i normalno rekao: „Živili, i kapu nakrivili!“ i nagnuo do kraja.
Cura, koja je sjedila ispred mene, okrenula se. To je bio prvi put da me netko pogledao u oči. Pružila mi je plastičnu posudicu s hranom i rekla: „Uzmi malo graška, odlično je ispao.“
Kad sam došla doma, rekla sam Petru da sam u Virovitici otišla na frizuru i šminku, da neću večerati jer sam već jela u vlaku i da želim razvod. Prvom sam prilikom ostavila i Igora. Krenula sam u autoškolu i štedim za auto. Otada nijednom nisam ušla u vlak. I ne nameravam. Nemam tih nerava.
_____________________________________________________
TIHANA SINOBAD (1997.) rođena je u Splitu gdje je završila opću gimnaziju. Trenutno je apsolventica Komparativne književnosti i Švedskog jezika i kulture na Sveučilištu u Zagrebu. Piše kratke i duge priče koje rijetko pokazuje.
čovjek-časopis 