Tag: Tihana Sinobad

Cijeli život tražim prave riječi. Zato volim rječnike. Pružaju obećanje, makar i lažno, da me ono što tražim čeka na idućoj stranici, pod idućim slovom, u pozdravnim frazama novog jezika.

Tog sam dana u listopadu, koji je u češkom i poljskom jedanaesti, a kod nas tek deseti mjesec, ušla u knjižnicu s kišobranom pod rukom i mokrim lišćem pod stopalima. Na brzinu sam protrljala džonove po bockavom otiraču. Bila sam na zadatku koji mi nitko nije zadao. Tražila sam njugalom. Nisam znala što je to i ne znam hoću li ikad saznati. Riječ mi je skakutala od uha do uha od prošlog četvrtka dok sam hodala od stana do tržnice. Nisam bila sigurna je li bila jedino što se sjećam iz sna ili sam je načula u razgovoru prolaznika, ili mi se nekim drugim putem zakačila za misli kao čičak za džemper. Osjećala sam snažnu potrebu da je pronađem.

Provukla sam se do dijela knjižnice u koji ne dopire danje svjetlo. Blokiraju ga debeli papirnati zidovi. Skoro pa nosive knjige, zato i ne daju da ih nosiš doma, sve bi se raspalo. Uzela sam turski rječnik, grčki, njemački, nasumični jezici. Sjela sam za stol i upalila onu zelenu lampu kakvu u filmovima biznismeni iz sedamdesetih imaju u uredu pored boce konjaka. U prve dvije knjige pod slovom n nije bilo moje riječi. N kao ništa, n kao ne. Treća je bila najprašnjavija. Zlaćana prašina koja ne ostavlja prljavi dojam. Nježno sam je otvorila na otprilike sredinu. Iz proreza među lijevom i desnom stranicom iskočila je poput duha iz boce figurica čovjeka. Bio je veličine dlana. Dezorijentirano se kretao pod zelenom lampom koja je iznad njega izgledala kao nadstrešnica. Činilo mi se da je rekao ananas.

Ugasila sam lampu i ponovo je upalila. Uhvatila sam ga kako namješta naočale. Prišla sam mu bliže nosom. Jesen mirna, plava, vječna kao danas, a svjetlost teče ko zlatni ananas ¹, čulo se iz njega.

Imao je svijetlu kosu, naočale tamnih okvira mekog pravokutnog oblika, odijelo boje gline s bordo kravatom i tvrde cipele koje prolaze i za ležerni izlazak i za vjenčanje. Bio je presladak.

„Krleža?“

Zovem se Trpimir. Ali hvala.

„Lijepo ime.“

Hvala još jednom.

„Što radiš u toj knjizi?“

Što ti radiš van knjige?

„Ne znam što radim, Trpimire.“

Mislim, što radiš za opuštanje? Ja volim otvoriti bilo koju stranicu, izabrati bilo koju riječ, zamisliti koje bi bila boje, koji instrument bi je svirao, kao koje voće bi bila okusa…

„I ja to radim. Gdje bi živjela i kako bi se slagala s drugim riječima.“

Je li prijateljski raspoložena i rimuje se sa svima.

„Ili je težak karakter i može pobijediti u kaladontu.“

Točno.

Skočio je na glavu u sredinu stranice. Zlaćana se prašina malo uzburkala, a onda opet slegla.

Sljedećih tjedana nisam mogla ne misliti na Trpimira. Nehotice, ali s užitkom, zamišljala sam kako mi sjedi na ramenu kao papiga kapetanu. Poželjela sam ga nositi svugdje sa sobom, u knjižnicu, u poštu, u bolnicu, na ispit. Mogao mi je držati kopču dok se češljam, popravljati naramenicu grudnjaka kad se izvrne, igrati mi se naušnicom i šaptati nešto prigodno.

Od svakodnevnijih stvari koje su mi se u tom periodu dogodile, izdvojila bih dvije. Bila sam na ručku kod puno starije sestre i kad sam ušla u nećakinjinu sobu, na stolu joj je bila otvorena knjiga iz povijesti. Upravo se pravila da uči poglavlje o knezu Trpimiru.

Nekoliko dana kasnije, otišla sam u predbožićnu kupovinu. Kad sam iz džepa odgužvala sam popis stvari koje nikako ne smijem zaboraviti, na njemu je stajalo:

Kruh
Jaja
Brašno
Juha iz kesice
Naranče
Trpimir
Majoneza
Gotova pšenica
Vino
Mineralna

Ja nisam napisala njegovo ime. Bar se nisam toga sjećala. Buljila sam u papirić nasred odjela s čipsom sve dok me netko nije trknuo kotačićem kolica u mali prst.

Nisam mu se pokušavala vratiti. Ipak sam ga očekivala ponovo vidjeti. Bilo je starogodišnje jutro, slušala sam aute ispod prozora i pokušavala ne misliti ni na što, kad se odjednom njihovo brum brum pretvorilo u urum urum. Kao i zadnji put, osjetila sam neodgodivu želju da doznam što to znači. Drugi dan nove godine bila sam na vratima knjižnice u vrijeme otvaranja. Nije bilo nikakve nagrade za prvog posjetitelja. Dovoljna mi je nagrada bila opća tišina i nezainteresiranost knjižničarki dok sam grabila nasumične rječnike na svom starom mjestu. U slovima u nije bilo uruma, ali trećoj knjizi bio je on.

Sad je zima. Neprijazna, duga. A ja u ruci držim komad juga.²

„Pjesma o naranči.“

Znaš svog Cesarića.

„Drag mi je jer je i za djecu i za odrasle.“

Sve što nije za djecu nije zapravo ni za odrasle.

„To nije istina. Mogu nabrojati puno dobrih stvari koje su samo za odrasle.“

Govorim o stvarima koje donose čistu, nekompliciranu sreću.

„Sad si mi dao za razmišljanje.“

I ne sviđa ti se to razmišljanje. Jer je za odrasle.

„Što ti znaš o odrastanju, imaš petnaest centimetara.“

Pokušala sam ga dotaknuti prstom po glavi, ali izmaknuo se.

To je i više nego dovoljno. Namignuo mi je, a onda se kao nevidljivim stepenicama spustio u podrum slova u.

U to sam se vrijeme navikavala na određene promjene. Ne mogu reći da će još vremena pokazati da su zapravo bile dobre. Neke su stvari loše i to je tako. Kao sreća o kojoj je Trpimir govorio, postoji i čista, nekomplicirana tuga.  

Moja malo starija sestra i ja ponekad pokušamo oraspoložiti jedna drugu prozirnim, ali baš zato efektnim metodama. Tako je jednog dana u veljači, dok smo šetale ulicom u smjeru suprotnom koloni vrtićkih maškara, predložila da otiđemo u kino. Kad sam pitala koji film, pokazala je na plakat na zidu i rekla: „Bubimir.“ Na plakatu je bila slika njega u prirodnoj veličini. Bio je u odijelu na vertikalne crne i bijele pruge. Iznad glave mu je razigranim slovima pisalo Trpimir. Ponovo na velikom ekranu

Trepnula sam. Još uvijek me gledao kroz crne okvire naočala. Možda meni trebaju naočale. „Ovaj film?“

„Da. Bubimir.“

Pristala sam duboko zbunjena. Nisam ništa rekla sestri, ali svejedno je zaključila da mi je potreban odmor. Poslala me kući da spustim rolete i pokušam zaspati.

Za pola sata ponovo sam izašla. Moždane vijuge bile su mi svezane u čvor. Krenula sam svojom ulicom bez cilja, s ciljem da se uvjerim da je sa svijetom sve u redu. Na terasi kvartovskog kafića sjedio je Trpimir i grijao ruke na grijalicu. Pričao je s nekim. Osoba s kojom je sjedio bio je on. Prišla sam im bliže, ali nisam se usudila privući pažnju na sebe. Uspjela sam razabrati da jednolično izmjenjuju nekakvo šuškanje, šrš, tako je zvučalo. Udaljila sam se skoro trkom. Odlučila sam kupiti sladoled, iako me zimi od hladnog boli grlo. Dok sam u izlogu birala okus, pojavio se slastičar, koji je bio on, i pitao me Šorš?

Oteturala sam dalje. On je prelazio cestu. On je pušio lulu na balkonu zgrade iznad. On je šetao čupavog psa čiji mi se povodac zapleo oko nogu. Šorš, ispričao mi se i povukao psa.

Ususret meni, iz smjera centra grada, hodala je još jedna skupina maškara. Trpimir odjeven u policajca smijao se s Trpimirom odjevenim u rimskog vladara. Šorš, viknuo im je Trpimir vještica i potapšao Trpimira dvorsku ludu po ramenu, na što se Trpimir mačka okrenuo i potvrdio Šorš.

Doma sam spustila rolete do kraja, da se više ne vide ni rupice, i pokrila se pokrivačem preko glave. Ispod sam zamišljala da je Trpimir tamo i da mi miče pramen kose s kapka da bolje vidim put u san.

Svanulo je normalno jutro. I prije nego što sam pogledala kroz prozor, znala sam da ću vidjeti nepoznate glave kako se kreću u svojim normalnim nepoznatim pravcima. Nisam gubila vrijeme. Opet sam bila prva posjetiteljica knjižnice. Kao da su znali da žurim, ovog su me puta na šalteru tražili iskaznicu. Dok sam je vadila iz novčanika, primjetila sam da je među sličice glava mojih članova obitelji ugurana još jedna. Njegova. Dodirnula sam je. Stvarno je postojala.

Zgrabila sam tri rječnika jezika koji imaju š. Otvorila sam i zatvorila prva dva po poznatoj koreografiji. Iz trećeg je iskočio on.

Htio je nešto reći, ali nije mi bilo do recitacija pa sam ga prekinula.

„Trpimire, ne možemo više ovako. Svugdje si.“

Tamo sam gdje trebam biti. Da vjeruješ u sudbinu, ne bi se čudila.

„Ne vjerujem u sudbinu.“

Šteta. Sudbina vjeruje u tebe.

„Tko si ti? Gdje si zapravo?“

U riječima.

„To su izmišljene riječi.“

Nisu. Samo ih ne razumiješ. Težak je to jezik.

„Koji jezik?“

Skinuo je naočale. Izgledao je kao stara slika mladića.

Bit ćeš dobro. Bit ćeš jako dobro.

Zatvorio je korice rječnika za sobom kao da navlači pokrivač preko glave. I nestao.

Ubrzo nakon toga, one promjene koje sam spomenula više se nisu činile kao promjene. Zadobile su obličje stalnosti, čvrstoću drvenog stolca koji možda nije najudobniji, ali možeš na njega sjesti i ne propasti.

Mislila sam da više nikad neću vidjeti Trpimira, a bojala sam se da ga nikad nisam ni vidjela. Sve do prvog dana proljeća. Ne kalendarskog, nego onog prvog u kojem ljudi požele pauzu provesti na klupi u parku. Sjedio je, jeo i gledao dva goluba kako se ljube ili svađaju. To je bio on, bez greške, izgledao je potpuno isto. Ista svijetla kosa, naočale mekih okvira, odijelo s bordo kravatom, cipele za svaku prigodu. Samo što je sad izgledao kao običan čovjek. Zanimljiv, drag, pametan, sigurna sam, ali bez one zlaćane prašine. Htjela sam ga pozdraviti i pitati ga sjeća li me se. Htjela sam, ali nisam našla prave riječi. Prošla sam pored njega, nasmiješila mu se i nastavila hodati.

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.³

1.  Miroslav Krleža, „Simfonije“ ↩︎
2. Dobriša Cesarić, „Naranča“ ↩︎
3. Vesna Parun, „Tijelo i proljeće“ ↩︎

___________________________________________________

TIHANA SINOBAD (1997.) rođena je u Splitu. U Zagrebu je završila studij Komparativne književnosti i Švedskog jezika i kulture. Priče su joj objavljivane u sklopu natječaja Prozak na vrh jezika i Kritična masa te na blogu čovjek-časopis. Sudjelovala je na tribini Učitavanje, a davne 2018. na Ferićevoj radionici kratke priče. Trenutno radi na romanu za tinejdžerice.

Probudila sam se s lakoćom u glavi, oko glave i na glavi. Kao zrna graška kroz lijevak silazili su jedan po jedan podatci: nalazim se u nagibnom vlaku, zovem se Lorena, imam dugu smeđu kosu, mamu Sanju, tatu Dragu, metar sedamdeset, muža Petra, ljubavnika Igora, crvene starke na nogama, jesen je, putujem u Viroviticu, psa… kako mi se ono zove pas?

Oko mene nije bilo ni mirisa ni zvukova, nije bilo ni toplo ni hladno, ništa me nije žuljalo, i da se nisam svega onoga sjetila, mislila bi da levitiram rame uz rame oblacima kao na plakatu mog najdražeg filma. Kako se ono zove na hrvatskom? Kako se zove uopće?

Pogledala sam se u prozor. Moja je kosa bila odrezana.

Misli su mi popadale kao zrna graška kroz prste pretrpane šake. Dodirnula sam glavu i na opip je bila kao Petrova ili Igorova. Osjećala sam se kao da sam opljačkana. Pogledala sam u torbu. Nisam bila opljačkana. Htjela sam nekoga pitati je li nešto vidio, i možda koji je dan i koja godina, ali nisam znala koga ni kako da to uobličim.

U mom su vagonu još bili stariji čovjek s časopisom s križaljkama s golom ženom na naslovnici, kraj njega neko dijete s igricom na mobitelu, mladić u kariranoj košulji s bežičnim slušalicama, drugi u sličnoj kariranoj košulji sa žičnim, cura s krafna punđom s lijepom knjigom i neki luđak bez ičega. Svi su više manje gubili vrijeme na način prikladan mjestu. Ništa nije odskakalo.

Onda se stariji čovjek počeo smijati u časopis. Možda unutra ima i neka stranica s vicevima? Je li moguće da su smiješni? Počeli su se sinkronizirano smijati i mladići sa slušalicama. Možda slušaju isti radio? Je li moguće da se radio vratio?

Naravno da ne. Smiju se jer su mi oni to napravili. Razmišljala sam što da ja sad napravim, i kao da je previše zrna grašaka odjednom krenulo kroz onaj lijevak pa nijedno nije moglo proći, ništa nisam smislila, ali nije bilo važno, jer je cura glasno zaplakala. Zaplakalo je i dijete, ali njezin je plač bio djetinjastiji. Istrgnula je nasumičnu stranicu knjige i njom obrisala suze.

Dok su se ovi na svoj način svađali jesmo li u veselom vlaku ili u tužnom vlaku, luđak bez ičega je ustao i, ne gledajući nikoga, zapjevao:

„Ali sam često pevao u Virovitici

i dobro prošao.

Mada su strme litice svud oko Virovitice

Opet bi došao.

U Virovitici ne postoje pritisci,

I žive mirno svi, kao hipici u Virovitici.“

Znala sam tu pjesmu. Vrtjela sam kiticu po glavi onako kako se vrte ključevi u neposlušnim autima dok, nakon četiri okretaja, mozak napokon nije upalio.

Ustala sam i zapjevala:

„Al’ baš bih voleo da stignem sve do Rostova“

Luđak mi se pridružio: „Ili do Gruzije.“

Svi su ustali i dovršili smo:

„Plašim se tolkog prostora,

možda se negde zagube moje iluzije.“

Virovitica je bila dosadna. Ne krivim nju. Tko bi bio zabavan dok ga kiša lupa čitav dan, i jučer, i sutra. Morala sam kupiti kišobran koji je barem pomogao u skrivanju nove frizure koja je pobrala niz kiselih pohvala. Sastanci su bili gubitak vremena, što po takvom vremenu i nije neka tragedija, ili je još veća, kako se postavi. Većina mojih kolega je došla autom ili su već bili tamo. Ja sam jedina išla tim vlakom, a sama sam se i vraćala.

Dva dana kasnije, stajala sam na kišnom peronu i proučavala kartu za doma. I ona je izgledala krajnje obično. U torbi sam imala neku zgužvanu staru od prije nekoliko tjedana. Usporedila sam ih. Bile su identične, osim slova i brojeva. Ušla sam i sjela na svoje mjesto. Vagon je bio prazan.

Stigli su u povorci. Sjetila sam se da je tako bilo i prošli put, samo mi tada to ništa nije značilo. Ali ovog su puta to bili drugačiji ljudi. Luđak je bio u finoj košulji i sakou, a pod laktom je nosio lijepu knjigu bez jedne stranice. Cura je imala tri vidljiva piercinga i mahala je glavom u ritmu nečega iz bežičnih slušalica. Dva su mladića bila u istim dresovima NK Virovitice i nešto su šaptali jedan drugom. Luđak je buljio u onaj mobitel. Stariji je čovjek bio odjeven mladenačkije i mirno je hodao sa žičnim slušalicama. Iza njega je isto tako mirno hodalo dijete kojem je iz džepa traperica virila u spiralu zavrnuta gola žena s naslovnice.

Odlučila sam da ću se praviti da spavam, jer je to ionako vjerojatno bio san. Zatvorila sam oči. Nije se ništa čulo, ništa nije mirisalo, ništa me nije žuljalo. Nogama mi je bilo malo hladno. Crvene starke su mi bile promočene od kapi kiše veličine zrna grašaka koje su dva dana padale po njima. Tako je prošla neodrediva količina vremena. Onda sam ipak čula korake i osjetila miris neke kemikalije. Sjetila sam se da kloroform ne djeluje onako kao u filmovima pa se nisam pomakla. Netko mi je nježno uzeo ruku.

To je bio miris laka za nokte. Netko drugi mi je uzeo drugu ruku. Muška ruka. Onda su mi ih polako položili na koljena i ubrzo sam osjetila kist za rumenilo na licu. Na kraju se netko namučio da kroz moje nekorištene rupe na ušima provuče lagane naušnice koje su me zaškakljale po golom vratu.

„Štopa supa ljepapšepa topa supa lupađepa,“ rekao je ženski glas.

„Vipadipaopa ljepapšepa, vopazipaopa sepa spa lupađipamapa,“ rekao je glas luđaka. Dok se udaljavao od mene, uvredljivo ležerno je zapjevušio:

„Ja nikad dosad nisam bio u Americi

– i ne nameravam.

Mene da zvizne neki tip za dolar, dva, pa čak i tri,

nemam tih nerava.“

Brojila sam do deset i otvorila oči. Mladići su istrgnuli većinu stranica lijepe knjige i od njih su radili avione kojima su se gađali. Na pod je već prisilno sletjelo bar deset poglavlja. Moji su nokti bili crni i narančasti, kao i njihovi dresovi. U prozoru su se na mojim ušima ljuljala dva duga modra pera. Lice mi je dobilo nešto boje. Nisam izgledala loše.

Inače su svi bili na svojim mjestima i nitko nije obraćao pozornost na mene, niti posebno privlačio pozornost na sebe. Imala sam osjećaj da to neće dugo trajati.

Luđak je opet ustao, iz džepa sakoa izvadio džepnu bočicu pelinkovca, digao je u zrak i normalno rekao: „Živili, i kapu nakrivili!“ i nagnuo do kraja.

Cura, koja je sjedila ispred mene, okrenula se. To je bio prvi put da me netko pogledao u oči. Pružila mi je plastičnu posudicu s hranom i rekla: „Uzmi malo graška, odlično je ispao.“

Kad sam došla doma, rekla sam Petru da sam u Virovitici otišla na frizuru i šminku, da neću večerati jer sam već jela u vlaku i da želim razvod. Prvom sam prilikom ostavila i Igora. Krenula sam u autoškolu i štedim za auto. Otada nijednom nisam ušla u vlak. I ne nameravam. Nemam tih nerava.

_____________________________________________________

TIHANA SINOBAD (1997.) rođena je u Splitu gdje je završila opću gimnaziju. Trenutno je apsolventica Komparativne književnosti i Švedskog jezika i kulture na Sveučilištu u Zagrebu. Piše kratke i duge priče koje rijetko pokazuje.