*
Sigurna sam
da gravitacija djeluje na misli.
Svaka od njih
uteg za istinu.
Zbog njih si bitan
bez njih što si.
*
Bit će zima
i bit ćemo uz more.
Nebesku svježinu nosit će
pjena, snijeg i sol
i vjetar će valjati vodu.
Bit ćemo osvijetljeni
milijardom galaktičkih reflektora.
*
Ljudi vole ljude
i stvari
mekano zaobljene
kao ikein namještaj za djecu
iz sigurnosnih razloga
da ih ne bi bocnule
oštrice
da ne bi probušile
njihove balone od tanke kože
miješanog sastava
i pustile gnoj.
*
Jutros
dok se još nisam počešljala
mama me pitala
kakve su mi to šiške
– nemam šiške.
To su mi ticala.
Razmišljam otići takva među ljude
– ispeglane, isfenirane
da me čudno gledaju
poskrivećki
dok im se smijem.
MISLILA SAM
Napisat ću ti tisuću pjesama, pomislila sam jednom. Milijun riječi samo za tebe. Knjiga za tebe i spomenik za mene. Ništa drugo što radim neće biti važno kao to. U njih ću izliti svu ljubav i suze i kristalno čistu svjetlost sunca. Umotat ću ih u vlastitu kožu kao što sam htjela tebe umotati u sebe. Mislila sam, napisat ću tisuću pjesama o tome kako nedostaješ, kako neporođene želje peku. Kako ću u njih upisati sve priče koje nismo ispričali. Kako ne postoji život u kojem te neću voljeti. Mislila sam, tisuću pjesama pomoći će da vidiš.
S vremenom sam zaboravila na pjesme i želje i riječi su ishlapile u nebo. Ovaj lipanj donio je oblake, kišu i tebe, a ja sam konačno porodila jedno sjećanje na ljubav. Evo ga: pjesma za tebe, spomenik za mene.
*
U negativnom prostoru mojih sanjanja i buđenja
polako postaje gužva
od onog što će postati riječi
koje se podižu i spuštaju
da isprate prošlost, da predvide budućnost.
To što će postati riječi
raste poput sedefastog fluida koji mijenja oblik
i pomiče me kroz prostor
kao kad ugledaš plivanje bebe kroz trbuh.
I ja čekam porod mnoge djece.
Dok čekam,
zamišljam kako su mjesta čekanja
neokrunjeni hramovi
koji skrivaju dar vremena
i šire prostor sanjanja i buđenja,
ako se ostane.
*
Sad kad znam
sve je i dosadno i smiješno
i nestrpljiva sam
i mogu beskrajno čekati
i može se dogoditi što hoće
i neće
i mogu biti sunce
i mrav
i mogu biti zauvijek
i nikad više
i mogu me testirati zvijezde
proroci i demoni
ja idem
bez molitve i nade
pred dušu
koja isto
Zna.
*
Neki ljudi ne bacaju ništa. Ja bacam puno i često. Možda ne želim nikakve podsjetnike. Možda se želim praviti da nemam prošlost i da imam samo danas i mogućnost sutrašnjosti. Možda mi samo treba puno zraka i prostora. Ne podnosim zakrčenost, gužvu i nemogućnost slobodnog prolaska. Trebam avenije i bulevare da bih prišla stvarima i sebi. Gotovo da zavidim onima koji ništa ne bacaju. Zamišljam kako vole svoje stvari. I kako sam ljubomorna na njihovu ljubav za kakvu sposobna nisam.
*
Što će nam sve riječi koje imamo,
njih oko pola milijuna,
zavedene u neke knjige
koje ne otvaramo
ionako ćemo uzeti one s rasprodaje,
recikliranje je popularno i društveno odgovorno,
nove riječi su skupe,
a mi jeftini i škrti,
pola od pola od pola je previše
za sve što se fosiliziranim jezikom
hoće izgovoriti
jer za reći
treba se zareći
i zlu ne trebalo prekrižiti
prije nego zinemo
prije nego beknemo
prije nego lanemo
prije nego pustimo
divlje zvijeri laži.
*
Jučer oko ponoći
odlučila sam da ću te voljeti
za što je doduše bilo prekasno
jer kad voliš
ionako je već odlučeno.
Bez obzira na tanki nagovještaj
maglenih dana u zraku
u kojima neću moći
spustiti bradu na tvoje rame
bez obzira što neću moći
stati dovoljno blizu
da ti namirišem dah
da ti zapamtim kod
što neću znati čitaš li
znanstvenu fantastiku
ili političku povijest Europe
i slušaš li išta što bih mogla podnijeti
bez obzira što neću moći ništa
odlučila sam
ići ću na sva mjesta za koja znam
da ćeš biti tamo
i kad te nema
tamo ću lakše preživjeti zimu
jer na svim je drugim mjestima prehladno.
*
Vidjela sam
u onom ormaru u hodniku
da se povećao broj teglica,
limenki i konzervi,
boca ulja
i
vidjela sam
po nekom ćoškovima
da vire jezici iz sjena
i
izgleda mi
kao da se spremamo za rat
spremamo li se za rat
opet majko
ti i ja
ili mi
makar se ne sjećam
kako se za rat sprema
jer onaj put kad je došao
bila sam već spremna
s madracem i igračkama u skloništu
za dirigentskom palicom
zbora crvene zgrade
i mislim da ovaj put
neću organizirati zbor
djece ionako nema
a naše sklonište više nije naše
kratkovidno smo ga prodali
nadi u bolje sutra.
*
Grad je gust
poput meda
cijede se ljudi
kroz njeg
cure
u leru
ostavljaju ljepljive krakove
hvatajući autentični beznačaj
ponavljajućih dana
usisavaju
mrak umjesto zvijezda
moraš ih uvijek pratiti
žar neba
bez očiju vidjeti.
*
Useljavam se u ovu šutnju
kao u jazbinu
kao skvoter
privremeno ili trajno
ne zna se
ni mi se ne znamo
osim kad šutimo
o istom
o istoj;
kroz nju se šuljam
pužem i teturam
tražeći kako dokinuti zavjet
a da si ne prerežem grlo
da progovorim bez oskvrnuća
i žrtava nedužnih i usnulih ;
ne zna se
ni mi se ne znamo
ni ja ne znam
pričati ti jezikom zaboravljenih
zataškanih bogova.
*
Svi su sretni
i svi su dobro
i svi kupuju
i svi putuju
i svi rade
svi su sretni
i svi se vole
i svi se pošteno u crkvi mole
svi su sretni
svi se množe
jer se može
dobri bože
svi su sretni
svi se smiju
svoju tako bijedu kriju
svi su sretni
i svi slave
šuplja srca prazne glave.
*
Kad mislim o našem susretu
pitam se
hoćemo li oglušiti od riječi
ili
riječi jednostavno neće biti
i
hoćemo li pustiti
tišinu među nas
da govori ono što već znamo
i
hoće li sve ove neznajuće godine
biti sasvim dovoljne
da dokinu
zatomljene čežnje zadimljene strepnje
da obistinimo snoviđenja
jedno drugom
jedno u drugom
kao u jednom.
stajat ćemo na litici prošlih života
u kojima smo se urekli
strahom i neznanjem
i koracima lutajućim
od žurbe
nad morem srećonošnog zaborava
prodisat ćemo očima
svježima od vatre
hladit ćemo kožu mjesečinom
i puštati na slobodu
krijesnice iz kose
hranit ćemo se sunčevom srži
naša nepca bit će nebeski svod
ljubičastih oblaka
i zvijezda što kaplju
iz nas će izvirati med i mlijeko
dlanom ćemo zaustaviti
propuh među lopaticama
oporit ćemo džepove
zašivenih krila
i namjestiti kompas
na zauvijek sad
____________________________________
TIHANA RADMANIĆ rođena je 1984. godine u Bjelovaru gdje i danas živi i radi. Diplomirala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Uz to što je učiteljica razredne nastave i učiteljica joge, prvenstveno je učenica Života. Literarne uratke dosad je uglavnom objavljivala na društvenim mrežama. S pjesmom “Zauvijek sad” ušla je u finale natječaja za najbolju pjesmu „Josip Prudeus” GK Samobor 2025. godine.
čovjek-časopis 