KĆERI, ŽENE, OSOBE
Nijedna se kći nije spasila,
spase se osobe, kćeri ostaju u kuhinjama
u kojima uvijek gori svjetlo i kuhaju se izlike
zašto ručak još nije gotov, a izašlo se na pijacu na vrijeme
i zašto si dovraga upropastila život, a sve se desilo na vrijeme,
bila si kćerka pa supruga pa majka,
nekad se uloge izmiješaju i više ne znaš kome si što,
iako nikada nisi bila svoja kćerka
da se jednom pomiluješ i kažeš pa ne mora tako,
može se život razvezati od sile
u banci ste potpisali kuhinju u kojoj plačeš,
znaš li da postoje kuhinje u kojima uvijek neko plače?
samo on nikada ne plače, u njemu se plač skorio u bijes
i sklanjaš kćeri iza zavjesa, lica im se znoje od pare
tata je gladan pa je zato ljut, ali neće vam ništa,
i učiš ih da postanu osobe iako ne znaš kako
da ne drhte pred silom i ne pregovaraju s teroristima,
dok ti pregovaraš i ulaziš u sram do zadnje skuhane koščice
spase se osobe, supruge ostaju u modricama
i učiš se kako prestati biti supruga
iako nikad nisi prestala biti kćerka,
a nisi sigurna ni da si postala majka
jer vidiš im u očima da se boje
da im neki bijednik ne uništi život
na sto načina koji im se nude,
dovoljno je da izađu iz kuće,
dovoljno je da izađu iz kuhinje,
dovoljno je da nekom pošalju golu sliku,
dovoljno je da napišu pjesmu,
dovoljno je da opsuju,
dovoljno je da neko pomisli da nisu dame,
dovoljno je da kupe kuhinju s nekim,
dovoljno je da legnu u krevet s nekim
dovoljno je da ne legnu u krevet s nekim,
vidiš da ih nisi ništa naučila
i da si još uvijek samo kćerka
koja zatvara vrata i kuha sa sjenama
i spasonosne otrove zamijenili su manje spasonosni zakoni
tvojih su se predaka u tišini rješavale prve seoske feministkinje,
a tebi ostaje da pred nekom uniformom
budeš kćerka u kuhinji i kažeš oče, griješila sam,
dok krišom otvaraš plin
***
JAKE ŽENE
Ja nisam poznavala jake žene
Nije ih bilo u mom selu
Ja i moje drugarice snalazile smo se same
Instinktivno smo znale
Da ne smijemo slušati svoje majke,
A kamoli babe
Da nam se ne primi miris žrtve
Jednom kad ti se uhvati
Taru te cijeli život,
Poznavale smo samo žene koje su mirno
Odsluživale život bez života
Koje danas nazivaju jakima
Jer nisu smjele plakati kad im dijete umre
Nego su isti dan morale u polje,
Koje su nas odgajale da budemo kao one
Jer u životu ionako nećemo dobro proći
Žensko smo, ali barem neka nas cijene,
Djevojke, čuvajte dostojanstvo
Poručivale su
Kao da o tome nešto znaju,
Nismo poznavale jake žene
A jaki muškarci su nas htjeli samo jebati
I onda nam prijetili da će nas reći očevima
Ako kome kažemo za te ponude
Koje smo ionako izmislile
Jer nismo normalne,
Tako je to bilo u našem selu,
Danas one koje su se izvukle kažu
Da kod nas nije bilo ni tuče ni silovanja,
A naše su babe znale što je dostojanstvo
I nema nikoga da im začepi usta,
Naše babe su mrtve
Možda se tek iz grobova usude progovoriti
Da nas nisu odgajale uzalud
Kakve da ne budemo
***
SVAKA KOJA ODE OTIŠLA JE NA VRIJEME
Šest puta
Sam ostala
Kažu da je prosjek sedam
Sedam se puta žena vrati nasilniku
Uvijek sam brže savladavala gradivo od prosjeka
Svijet se zgrušavao oko mene
I molbe su mi postajale sve pliće
Kao da iz njih više ne ječi sve što jesam
Nego neka verzija mene koja se prilagodila
Svemu što mi čini,
A činio je,
Riječju, djelom, propuštao nije nikad,
Odjednom sam se našla sama u
Mraku bine svog života
Ostao je samo kuhinjski stol i stolice
Gdje se najčešće odvijala drama
Susjedi, prijateljice, majka, otac, sestre
Svi su nestali
Umorili su se
Ljudi se umore kad te netko dugo i sustavno lomi,
A ti se iz spasa vratiš na šake
I oni koji najduže razumiju
Kad tad napuste tvoje pretučeno tijelo
U kojem više ne stanuje osoba koju su voljeli,
Ostala sam jer me više nije bilo u sebi
Dovoljno da odem
Prvi put je najlakši
Svi se organiziraju ako imaš sreće
Ako imaš takve ljude
Prvi put zaista vjeruješ da ćeš se izvući
I kad svi misle da si otišla na vrijeme
Kad ti čestitaju na hrabrosti
Ti se vratiš
I svi šute
Nitko više ne zna kako bi ti pristupio,
Ali još te pozivaju na rođendane
Još te pitaju kako si
Negdje pred kraj se prave da te ne poznaju
Kad ih netko priupita za tebe
Čekaju da im zazvoni telefon
Da im netko javi
Pomalo čekaš i ti
Već si kao pomirena da je to to
Jednom će se i to desiti
Zamahnut će i složit ćeš se na rub stola
Kao marioneta
Tišina u kojoj živiš nepodnošljiva je
Paraju je samo psovke
I čekaš da se desi čudo
I kad se konačno desi
Kad shvatiš da je sve prestalo
Nema više ljubavi, ljepila koje te vezalo
Za njega, gledaš ga kao neprijatelja bez grižnje savjesti,
I govoriš svima koje ostaju danas i sutra
Da razumiješ da čekaju čudo
Iako se nekima ne desi
Za neke bude kasno
Kažeš im da se ne srame
Jer ostala si
Šest puta od sedam statističkih
Možda bi te taj sedmi ubio
Sram je najgora emocija jer paralizira žrtvu
Sram što su te svi napustili
Sram što si napustila sebe
Sram što nisi dovoljno jaka
Sram kad te pitaju zašto,
A nemaš dovoljno dobar odgovor
Kažeš ne znam
Ja sam samo
Ostala
I sve se zgrušalo u mrak njegovih zjenica
Izvan toga je bio svijet kojem više nisam pripadala
I sada kada opet pokušam pripadati
Svako malo netko pita
Zašto nisi otišla
I ja kažem
Otišla sam
Ne postavljajte pitanja
Koja iznova pletu tamu oko nas
Koje smo ostajale
Ne govorite kako ti od svih, inteligentna si
Ne govorite kako nisi znala
I kad si znala zašto nisi…
Ne budite produžena ruka njegova
I ne zamahujte na one koje su otišle
Koje su skupile u sebi dovoljno sebe da odu
Ne pitajte zašto sedam puta
Ni šest
Ni tri
Svaka koja ode
Otišla je
Na vrijeme
***
SNIJEG
Cijele noći sipio je snijeg
Jedan od onih snjegova pod kojim umiru beskućnici
Okrutan i tih, padao je po njegovom kaputu
Na mojim ramenima, mi smo se upoznali u doba okrutnosti,
Kada priroda ubija svoje najmilije,
Mi smo se skućili kao dvije ptice bez djetinjstva
Jer smo oboje zaboravili svjesno i namjerno
Ozebline nanijete od onih koji nas nisu čuvali
Iako su nas isporučili svijetu na nemilost,
U početku smo si vidali rane i pazili na ožiljke
Da ne prokrvarimo u ljubavi kako krvare neželjena djeca
I trajalo je
Dugo
Kao taj snijeg beskonačno dugo
Dovoljno da zaledi ljudskost
I napuni mu oči prezirom
Postala sam neprijatelj negdje usput
Postala sam njegov otac i majka
Bila sam otac koji mu lomi prste
I govori ne plači pičko
Bila sam majka koja ga je ostavila u domu
Kad više nije znala biti majka
Bila sam kurva koje se plašio da će doći
Varati ga i poniziti
Ali nikad više nisam bila žena u njegovom
kaputu koju je štitio od smrzavanja
Postao je moja prirodna sila
Cijele noći po meni su dobovale njegove šake
I dok sam se savijala kao breza pod teškim pokrovom crvenog snijega
U meni je pucao inat
Dok mi je govorio što ne plačeš pičko
Stiskala sam usta i gledala kroz njega
Dok je udarao glavom o zid plačući da je zbog mene postao svoj otac
Gledala sam kroz njegova junačka prsa
Kojima me zaštitio od vjetra
I mislila ako odem po pištolj koji drži u ladici
Dijete koje možda još nosim nikad neće imati oca
Ali će imati živu majku
Onda je naglo utihnuo
Kao i svaka elementarna nepogoda prestao je u trenu
Zora se pomaljala u bojama moje izmučene kože
Kao nepristrani svjedok surovosti prirode
Gdje nevoljena djeca ubijaju vlastitu djecu
Jednom smo se sreli nakon sto snjegova
Vodio je za ruku dijete
I na tren je zastao
Kao da želi nešto da kaže
Kao da između nas ne stoji smrt i stotine bijelih snjegova
Kao da nije tog jutra rekao ionako bi bila loša majka
Kao da nismo šutjeli svu vožnju do bolnice
Kao da nije zamolio nemoj im reći
I nisam
Moja je istina ostala nebitna
Kao smrt beskućnika svake jače zime
Ja sam spasila zvijer primjerene kazne
I činilo mi se na tren da želi da kaže
Hvala
Na životu koji sam mu poklonila
A onda se predomislio
I povukao dijete za ruku
A ja sam ostala stajati usred tog života
U kojem i dalje ponekad kada iskrsne
Ne vidim ništa
Osim bijelog snijega
Pokvarene slike na televizoru
Kao da se svaki put uštekam u vlastitu smrt
Koju sam kažu izbjegla
Jedne zime
Najjače zime u sto godina
U kojoj je umro neznan broj beskućnika
Jedna žena
I dijete
***
DUŠO
Dušo, ne radi scenu
Molim te nemoj opet,
Ne pred našim prijateljima
Oni me znaju kao dobrog čovjeka
I sve tvoje prijateljice se slažu,
U kostima ti puca njihova zavist
Kad ti savijem ruku iza leđa i prošapćem
Priznaj kurvo, da si ga sinoć gledala
Dušo, ne budi moja majka
Što me ostavila jednog jutra
Dok su po nama dobovali pijani udarci
Kad više nije mogao dohvatiti nju
Dolazio je po mene, izvlačio me iz ormara
I lomio mi ruke, a ja sam svima pričao
Da padam na nezgodnim mjestima
Kurvin sine, unosio mi se u lice
I bacao me kao dječaka od kositra,
A kurva je slala pisma još šest mjeseci
I onda je prestala
Udala se za dobrog čovjeka
U nama je ostavila svoje slomljene kosti
Zato dušo, ne budi kurva
Ostani
U mojim očima još si žena koja je vrijedna toga
Da se promijenim
Ja nisam on, samo nekad govorim kao on
Samo nekad hodam kao on
Samo nekad lomim kao on,
Ali on nije znao što je
Ja znam
Ići ćemo na bračnu terapiju, dušo,
Spreman sam priznati sve,
Riješit ću se sačmarice na tavanu
I jesti ću u tišini tvoje ručkove
Kupit ću ti nove tanjure
Kupit ću ti nove kosti, dušo
I vjeru u muškarce
Bit ćemo opet sretni,
Znam da si plakala kad sam ti prvi put pričao
Da mi je ubio zeca, zekana, malog uhatog
Rekla si da ćeš me izliječiti
Da me više nikad neće boljeti,
A boli me, dušo
Način na koji se krećeš među muškarcima
Način na koji podigneš bradu kad mi se inatiš
Boli me tvoj posao jer rekao sam ti
Mogu raditi za oboje,
Boli me što uvijek tražiš izlaz
I ove scene me bole
Zar ne vidiš da ti nitko ne vjeruje
Zar ne vidiš da misle da si luda, dušo
Brinu se za tebe, svi naši prijatelji
I tvoji roditelji
Ići ćemo doktoru, dušo
Da te pregleda, da ti odredi terapiju
Da se bolje odnosiš prema meni
To tvoje ponašanje ima svoje ime
I zaista ne znam što sam ti ikad uradio
Ako sam zgriješio, ruku mi odreži
Dušo, ne maši mi papirima za razvod
Nisam ti nikad rekao
Ali moju majku nikad nisu pronašli
Mislila je da je sigurna na kraju svijeta
S drugim čovjekom
Nijedna od vas nije sigurna
On se izvukao
I ja ću se izvući
Dečki se uvijek izvuku, dušo
***
JEBE MI SE ZA VAŠE MIŠLJENJE
Ja sam pretučena žena čiji je muž prenoćio u pritvoru
I onda su ga vratili da me sastavi do kraja
Nož sam mu vrtjela u trbuhu sve dok nisam bila sigurna
Da ga više neće vraćati policija na moj prag
Kažete da sam ubila oca svoje djece
Da sam žena-monstrum
Otvorili ste prozore
Koje ste uvijek zatvarali
Otvorili ste portale
Na kojima oduvijek gnjilite
Oplakujete oca moje mlaćene djece
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam silovana žena
Koja je obukla trenirku i pustila poznanika u stan kao i puno puta prije
Ovaj put mu je prekipjelo moje izazivanje
Kad sam ga prijavila pitali su me
da li sam te večeri bila pijana
I jesam li sigurna da sam rekla ne
Otvorili ste jame svojih duša
I svoje prljave žvale
S vaših se profilnih slika smiješe vaše malene kćeri
A tipkovnica vam je puna mene kurve
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam bivša prostitutka
Kod mene ste dolazili poskrivečki
Ali ne želite da radim s vašom djecom
Trebala sam ostati na cesti
Uvaženi očevi bivši korisnici i gospođe psihologinje
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam ubijena žena
S deset hitaca iz pištolja mog supruga
Za kojeg nisam znala ni da ga posjeduje
Navodno sam ga varala
Kažete da me ubio iz strasti
Da je to zločin iz ljubavi, iz ljubomore
Jebe mi se za vaše mišljenje
Ja sam žena
Još niste izvadili ruke iz moje maternice
Pljuvačku iz mojih životnih izbora
Molitve iz mog morala
Svaki ste dan na braniku moje slobode
Bacate cigle i ostavljate komentare
Koje bi pretvorili u zakone
I kad vam se kaže odjebite
Vi se branite da je to samo vaše mišljenje
Jebe mi se za vaše mišljenje
***
TREBA NAM VIŠE LIJEPE POEZIJE
U svijetu u kojem svaki sat jedna žena strada od muškarca,
ali statistika je kurva, a lijepa poezija je djevica,
treba nam više djevica,
kad ti kaže ubit ću te, on to ne misli,
žene kvocaju i prirodno je da se obrani,
treba nam više lijepih žena kao i stihova,
nitko ne želi gledati vaše sijede, bore i celulit,
sjašite stare islužene vještice s društvenih mreža,
trebaju nam svježe žrtve koje ćemo žigosati svojom mržnjom,
dok ostare odnosno navrše trideset, pričat će da smo ih tukli,
da smo ih silovali, da smo ih vrijeđali,
kao i svaka lažna feministkinja tražit će kurve pažnju,
zato nam treba više lijepe poezije,
da obratimo pažnju na mrtvu prirodu, a ne ženske leševe,
treba nam više lijepog ophođenja,
a manje ženskih psovki,
u svijetu u kojem i roditelji ubijaju svoju djecu,
problem su žene koje su sočno opsovale,
treba nam više lijepe edukacije, o ulozi žene kao majke,
o ulozi žene kao poslušne kćerke,
o ulozi žene kao one koja nasilju može pobjeći jedino kao leš,
muškarci će nam propisati lijepu poeziju kao penicilin
da očistimo gnojne jezike,
odrediti kako ćemo govoriti i što ćemo govoriti,
ohrabreni vojskom žena koje govore začepi joj gubicu, mili,
ja nisam ona, mene je majka lijepo odgajala,
ja nisam ona,
ja sam drvo,
grana trešnje,
moji su godovi neviniji od njenih,
mene i ako udariš, ja ću to podnijeti kao dama
***
MOJE BABE NISU BILE FEMINISTKINJE
Bile su obične žene, iz kraja u koji feminizam
Nikada nije pristigao
Žene s dnevnim sobama u kojima se ugošćava i služi,
A kad gosti odu, stavlja se lavor i ručnik za njegove noge,
Žene s polja, pijace, žene s glasovima u glavi
Koji im govore kako trebaju postupati i dok su same,
A kamoli kad ih netko gleda,
A uvijek netko gleda,
Moje babe nisu imale privatnost,
Nije bilo vlastite sobe u Dalmaciji
I ti glasovi, stizali su od njihovih baba
Koje su se borile kako su znale,
A kad više nisu mogle, onda su šutjele
Ne možeš ništa ženi koja šuti,
A da joj ti nisi naredio,
Žene koje su odlazile na put samo svojoj rodbini,
A i tad bi se brzo vraćale jer on ne može dugo sam,
Žene bez glasa, škole i putovanja
Za koje se nitko nije izborio
Pa ni one same,
Tako su odgajale i kćeri
Da budu pristojne jer kad si pristojna
Od života ne očekuješ ništa
I otvaraš usta samo za molim i hvala,
Tu i tamo se pojavi netko pa kaže
Kako je u njih baba bila prva feministkinja,
A djed je kuhao i spremao,
Nasljedstvo su naravno ostavljali kako sinovima tako i kćerima,
Pa pomislim da su moje babe statistička greška,
I da su u pravu frikovi koji kažu da patrijarhat nije ni postojao
Da nam je svima bilo isto,
Kad bi mogle progovoriti
Moje babe bi svejedno odšutjele sve psovke
i nijemo kršile ruke pred prozorima
da makar netko vidi njihovu muku
kad je već nitko ne priznaje,
a mene bi zbog psovki prekorile
i bile apsolutno zgrožene mojim pjesmama,
možda bi samo tiho prošaptale
da se spasim
i u njihovo ime
__________________________________________________
TIHANA GAMBIRAŽA rođena je 1985. u Zadru gdje je završila studij komunikologije. Objavljivala je poeziju i prozu u brojnim tiskanim i elektronskim časopisima. Pod pseudonimom objavila je elektronsku zbirku To je od Balkana, ljubavi u izdanju BKG. Živi i radi u Zagrebu.
čovjek-časopis 