AB OVO
1
– Želim prijaviti nestanak muškarca.
– Ime i prezime?
– Nepoznato.
– Starosna dob?
– Četrdeset i šest godina.
– Rodbina?
– Pokojni otac i majka. Braće i sestara nije imao.
– Žene?
– Sklonost prema ženama znatna. Jedna fatalna ljubav, Nadia. Ali o tome bih kasnije.
– Nadia, kao Bretonova!
– Da, kao Bretonova, ali zapravo, sasvim drugačija.
– Kada je posljednji put viđen?
– Nitko se ne sjeća. Svi su na njega zaboravili, od časa od kada je nestao, možda nekoliko mjeseci poslije. Kao da nije ni postojao, nikada. Čak i oni koji su mu bili intimno naklonjeni, nekolicina kojima je imponirao, ništa. Kao da je riječ o nekoj zavjeri. Takve se stvari događaju – ljudi zašute, i ta se šutnja proteže, ponekad čak i nekoliko stoljeća. Potom se nešto preokrene, ukoliko ima sreće, i ukoliko je šutnja prekrila neko iznimno djelo, koje ljudski svijet vjerojatno i ne zavrjeđuje, moguće tek pojedini, vrlo rijetke iznimke.
– Želite kazati da je nestali bio duh stvaralačke prirode?
– Moguće je, ne znam. Nisam posve siguran.
– Tko ste mu vi?
– Ja sam njegova sjena, blijedi odsjaj njegove duše koji traga za puninom koju ponekad naslućujem, ponekad vjerujem da tek umišljam da ona uistinu negdje postoji, ponekad mi se čini da je to igra, nekakva čudna, zamaskirana potreba mojega ega uz pomoć koje želim od sebe stvoriti nešto impozantno, nekakvu personu vrijednu naklona. Ja sam iscjedak njegova sekreta, kap njegove noćne polucije, prizemni dio njegova ushićena, bunovna sna, onaj koji se hvata u trenutcima buđenja. Ja sam olupina, olinjala ljuštura njegova uma i duše koja se nekuda otrgnula i pobjegla, ostavivši me da patim i da tragam, u nekoj čudnoj, opsesivnoj nakani da odgonetnem tko sam, tko sam bio prije negoli sam se izgubio, prije negoli sam ostao sam. Nema ničega što podržava moj svijet, što mu daje priliku za opstanak, u to sam siguran.
– Vi, u stvari, prijavljujete vlastiti nestanak?
– Nestajem, to je sigurno. Ali, prije nego što posve ishlapim, volio bih vidjeti tko sam, tko sam bio. Vi mi u tome možete pomoći.
– Ništa ne obećavam. Ali, razgovarajmo, vaš mi je glas, iz nekog razloga, prijatan. Ima u njemu nečega što mi je blisko, ta boja, kao da me podsjeća na neku sobu mog djetinjstva…
2
– Moja sjećanja hlape, to ne znači drugo doli da hlapim i ja sam. Moj se je život sada sveo na stražarenje, iščekivanje u zamci, u humku skrivenom u mračnome uglu neke ulice gdje se nadam da će me zabljesnuti slika nekog događaja iz vlastita života. To je poput povratka neke kuglice, neke davno otkotrljane kuglice koja je nestala ispod ormara, i koja se jednoga dana, tko zna kakvim trzajima, pomakne i dokotrlja, puna prljavštine i paučine, puna one dugo taložene prašine koja podsjeća na meko, prijatno krzno činčile, koje bi čovjek rado pritisnuo uz obraz.
– Kažu da je Proust živio u sobi u kojoj je namještaj bio pun takvih debelih taloga, nije dozvoljavao da se oni čiste, bili su mu, iz nekog razloga, potrebni, iako to nije bilo dobro za njegovo zdravlje…
– Ali što je zdravlje, kada tek njegovim gubitkom dobivamo priliku da dublje sagledamo život, i sebe unutar njega? Ono jest neka vrst prevare. Samo oštećeni čovjek, fizički, duhovno, emotivno, psihički, kako god uzmete, može od sebe dati ono za što zdrav i ne zna da unutar njega postoji.
– Je li to vaše vjerovanje?
– Ne, to je vjerovanje Franza Kafke, ja sam ga od njega preuzeo, uklapa se u moja iskustva, i horizonte.
– Ah, tako. No, pođimo onda, pođimo. O čemu ste mi danas htjeli govoriti?
– O ničemu. Nemam više što da kažem. Sve sam isisao iz sebe, sve je iz mene iscijeđeno, i moj duh i moje tijelo leže ovdje kao jedna neupotrebljiva ljuštura, koja više ne može poslužiti ni za što svrhovito ni plodno. Ja bih uvijek želio negdje drugdje, u riječi, da se zavučem u neke riječi koje su već otisnute na stranicama knjiga, i da me struja i silina njihove snage i privlačnosti povuku da putujem i plivam kao nekim nepoznatim morem, čija me voda miluje i osvježava, snaži, ali u kojoj uvijek ima i određene prijetnje, nečega ledenog i stranog što je sposobno da me raspara negdje duboko unutar moje srži, što je tu kako bi me udaljilo od svakog povlađivanja ili laskanja sebi, što bi me podsjetilo – u svakome času – na ništavnost, smrtnost vlastite duše.
– Ali to je neistina. Vi sami vjerujete u besmrtnost duše.
– I vjerujem, i ne vjerujem, ovisno o trenutku, o stanju, o visini egzaltacije, o razini hormona, o načinu na koji provodim određeni dan, o ljudima koji me okružuju… Moja je vjera slaba i nestalna, i ja, moguće, prije znam negoli vjerujem – moja duša zna, jer se sjeća, no ja joj često ne vjerujem, jer ne želim da je slušam. Ali ja nemam više što da kažem, jer sam već sve kazao, i zapravo, nikada nisam niti imao osjećaj da imam što kazati, i oduvijek sam riječi iz sebe čupao kao kliještima, one su s mukom izlazile iz mojih usta i ja sam ih, ponekad, ne imajući drugoga izlaza ili ne vidjevši boljega smisla, bilježio na papir, često se i sileći na tu čudnu – sumnjivu, pomalo opscenu, čak i lascivnu radnju, kako bih silom negdje sebe ipak ugurao, kako bih sebe – nešto potpuno rasuto i amorfno, natjerao da zadobije formu koja će od mene učiniti građanina, jedno konkretno, smisleno biće koje eto, nekim čudom ipak ima nešto da kaže, možda ipak ne da poruči masama razglasom preko mikrofona, ali da kaže, a da to pritom ne liči na ono čupanje kliještima, i da to biće postoji, kotrlja se zemaljskom kuglom i – nećete vjerovati – čak ponegdje, u svojoj nesuvislosti i izgubljenosti – bude shvaćeno ozbiljno, da pomoću svoje nesuvislosti i izgubljenosti sklapa poslove i preživljava – to već pomalo liči na burlesku… Iako, ukoliko se malo bolje zagledam u svijet uokolo sebe, tada mi se često pričinja da su stvari upravo takve, da samo treba biti vješt i prepreden sudionik u kreiranju burleske, i posao cvate…
– Eto vidite da ipak imate nešto da kažete…
– To je samo nekakvo polupijano bauljanje, nekakvo tapkanje koracima u mraku, poput ošamućene patke. Da sam barem pijan, kao nekada, pa da budem ošamućen vlastitim riječima, zadivljen njihovom slikovitošću i snagom, pa da me one vuku uokolo stvarajući mi osjećaj da teturam strmim ulicama, takozvanom kaldrmom, da me vuku kao omamljeno tele na užetu po noćnim haustorima – praznim i hladnim, punim mirisa vlage, plijesni i urina, i dvorištima gradskim, gdje netko upravo izlazi na balkon probuđen noćnim kašljem, kako bi ispljunuo gustu sluz, grleni talog zvani šlajm, i potom – useknuvši se glasno, odlazi stružući papučama natrag u svoje odaje, u odaje razvlaštenog princa i grofa kojemu je netko oduzeo titulu… Tako se i ja vucaram vođen ovim mojim kašljem hripavcem koji je u stvari jedna zaraza, zaraza koja je potrebna da se opstane, da se opstane istovremeno svjestan da je konačni cilj tog opstojanja ubijanje, smrt, iščeznuće…
– Smrt tijela, ali ne i duše…
– Što nam to vrijedi, kada se duša ne sjeća – ne sjeća se prethodnih života, ona uvijek kreće iz početka, možda je samo tijekom vremena tih početaka svjesna tko je, a potom, kada odabere tijelo i život u kojega ulazi, sudbinu, gotovo je – ona smjesta zaboravlja, stavljena je najednom in medias res, i sada samo proživljava, postaje akter, vjerujući kako je to njena suštinska stvarnost, jer za drugu ne zna, gubi je iz vida…
– No ipak, ima onih koji dopiru do više stvarnosti…
– Ima, ali to ne rješava stvar, takvi nas uvidi ne spašavaju od onoga što je pred nama, i što se treba proživjeti kako bi se zaokružila sudbina, ispunilo proročanstvo, ostvario naum Stvoritelja…
– Možda nas ti uvidi ipak mogu malo umiriti, dati nam mudrosti da mirnije proživimo stvar, i onu vezanu uz naš odlazak?
– To ovisi o nama.
***
TATJANA GROMAČA (Sisak, 1971.), diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i filozofiju. Surađuje s Trećim programom Hrvatskoga radija. Književnu rubriku Ljudi i knjige objavljuje u online časopisu http://www.prometej.ba.
Prema tekstu kratkog romana Crnac, HNK u Rijeci uprizorilo je 2009. predstavu. Za roman Božanska dječica nagrađena je 2012. godišnjom Nagradom Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a 2013. nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Knjige su joj prevođene na njemački, talijanski, češki, poljski, bugarski, makedonski i slovenski jezik. Do sada je objavila zbirku pjesama Nešto nije u redu?, romane Crnac, Božanska dječica, Bolest svijeta i Carstvo nemoći, reportažne zapise Bijele vrane – priče iz Istre, prozne zapise Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti i Mrtav rukavac rijeke Save.
čovjek-časopis 