ČETIRI PJESME SUZANE RUDIĆ

KAKO SU TUFNE POJELE BAJKU

Кad sam bila mala,
govorili su da je mlečni put
vezan za pupčanu vrpcu, da tako rastem,
rekli su – pravila igre važe za sve, međutim,
neki se izgube u žmurkama.
Putarinu sam platila u prvom dojenju,
punoletstvo mi je na dar donelo odlaganje
dečijeg kikotanja na trošnu ogradu.
Jutarnji grčevi pišu nove galaksije,
razapinju ljubav među okamenelim dodirima,
U majčinim očima ugašeni su lampioni, neke majke rođene su kao masalačak,
umru u prvom plaču odojčeta, druge žive kao obeliksi.
Više ne krijem iza velikih crvenih tufni nestašluke,
umesto svilenih bombona, dobijam pregršt isplakanih pomrčina,
sad bih da se sklupčam u prvobitni oblik,
rodim u zagrljaju devojčice kojoj su umesto vaški trebili snove.

***

PREOBRAŽAJ

Večeras ću se prvi put ogoliti kao istina pred klevetnicima,
kao breza i zmija,
razdužiću ti dug za ovaj život jedrenjem ispod svečane košulje,
dok među redovima cigli jecaju senke,
jedan otvor na roletni zarobio je mesečinu,
grad je mali za oči setne i sumorne korake.
Brojim dane unatraške ogrnuta tobom,
prostor se deli na četvrtine,
snovi mirišu na ruzmarin, a nova lica prostrita pred dušom.

Ti si drugi čovek, ja druga žena
Posle svih golgota, volela sam te i dalje te volim.
Zabeleženo je u pločnicima Zmaj Jovine ulice,
šaputala sam dverima Uspenske crkve i molila se da ne veneš
kad sam te srela na svirci – rekao si da imaš sve i nemaš nikog.

U rascepu grudi stanuješ da me zaceliš kad dolaze jutarnji čistači da
pokupe to malo mrvica kojim sam hranila krhku devojčicu sa šibicama.
Opominješ da srce otkucava tercine,
prelazak iz desne u levu komoru je poguban,
u zemlji potrošenih prilika kartu bi da
kupe za još jednu dobitnu kombinaciju,
u raskoraku između razuma i osećaja
počivamo na periferiji zaboravljenih

Volela sam te, volim oktobar koji je
začet tvojim imenom između tri prsta,
Znam, ovo jutro saplešće se o moje noge
i završiti prelistavanjem zapisa u jagodicama.

***

RAM ZA ISPLAKANE SUZE

Učili su me da kosim osmehom, strašne
likove iz babskih priča iako su mi noge staklene.
Stigla je još jedna zima ispod voštanih tela.
Mi smo čeda hladnih ratova, sa pustinjom iza zenica.
Grizem koru hleba, za Nikoljdan se spremaju pihtije i čvarci iako je post.

Evro varira iz dana u dan,
radnička klasa postala je bogatija za nekoliko krvavih bisera,
srce je imalo celinu u trećoj nedelji začeća,
posle toga je dobilo nadgrobnu ploču.
Ako zatvoriš oči, razvejaće se mećave,
imam ramove za isplakane suze u kojima se ogleda nebo.
Iza mog plišanog lica otvoreni su prozori za
kamenje koji pulsiraju u aorti i tu ćemo pokisnuti i porasti
Кad počneš da rasteš kao div u tuđim očima
tad se u tebi rađa plačni čovečuljak.
Ponekad je potrebno umreti da bi videli koje će se boje zalepiti,
od čega ćeš oslepeti

***

AMOR VINCIT OMNIA

Neko je iz utrobe pustio prve laste na sever
deca su u šećernim vunama ugledala krvave zore,
odrasli pre pojave duge i prvog snega,
pre nego što su među pokvarenim zubima ušuškali minule dane.

Diši… diši, disaću sa sazvežđem u grudima, dok drhti zemlja.
I taj prah biće hram moj, uteha za krštene bolom.
Кišnim dušama koje žive kroz divlje vetrove…

Noći prostreljuju dane, čeznem da pod stopama ispišem život
dok suze pale plamen preobražaja.
Žile je potisnula oluja, više nemam kome da se vratim.

Diem perdidi, diem perdidi,
Casus belli, casus beli,
Amor vincit omnia!

Jagodice smrtnika čeznu ugasiti gen u krvi,
srce seje ton mantri da odjekuje u večnosti.
Okujete me trnjem i biću svetlost.
U formalnim pozdravima, uvek ćemo se saplesti o
sivilo što je obojilo bezazlenost detinjstva.

________________________________________

SUZANA RUDIĆ rođena je u Rumi, 16.10.1996. Završila srednju školu za dizajn ,,Bogdan Šuput ” 2015. godine na odseku tehničar enterijera i industrijskih proizvoda u Novom Sadu. Iste godine upisala Akademiju umetnosti u Novom Sadu, likovni departman – vajarstvo. Objavila tri zbirke pesama: ,,Vreme orhideja’’ (2015.), ,,Druga strana ogledala’’ (2019.) i ,,Anatomija reči’’ (2021.). Za zbirku ,,Druga strana ogledala’’ dobila je nagradu ,,Stražilovo’’.
Pesme su joj prevedene na makedonski, slovački, slovenački, rusinski, mađarski, engleski, španski, japanski, arapski i francuski jezik.

NOVE PJESME SUZANE RUDIĆ

STANIŠTE

U 23. godini zavolela sam vozove,
Više nego matični kod koji mi plete boru posred čela.
Iznad svog staništa sam ja.
Unutar njega samo oplakana posteljica iz koje sam
Bačena pod oštricu sveta.
Izašla sa povezom preko očiju.
Da ništa ne vidim i ne čujem
Da sve osetim i prećutkujem

Ponedeljkom odlazim na buvljak.
Pazarim od starica koje prodaju osmeh vazduhu.
Ispod kišobrana skrivena matica plača
Vodim borbu sa plamenim jezičcima unutar sebe.
Rezovima unutar reči.
Nebeska rebra su potisnula zemlju, nakvasila krvlju svojom.
I svi leševi ćute, polumrtvi hodaju, čeznu da postanu živi.
Vratite mi hod po žici, moje pete imaju krila.
Tamo mogu podići omaž iskidanoj biti pre pada.

***

STVARANJE

Bilo je prosto, raširiti prostirku,
Oduzeti od tebe deo savijenog bića koje se razvija u ogledanju
brojčanika, hraniti se tobom kao melodijom postojanosti,
Načiniti te od kore hleba, ispiti te u trenu klecanja
Bilo je prosto oblelodaniti te pred nesvetim svetom,
okačiti buktinju na golgotu grudi.

Bilo je prosto o tebe se ogrešiti! Oboleti u vrtlogu traganja,
Ostaviti te kao fusnotu podignutog praha.

***

PRASKOZORJE

U praskozorje, samoj se sebi vraćam,
tvoja duša beše samo utvara u trenu kad
Noć se slomi kroz zoru. Ciknu staklo! Reč zdravice poče da trune.
Tvoje pismo beše poslednje koje je stiglo
na moju adresu zapečaćeno spoznajom odricanja.
Hajde da damo sebi muštuluk,
okrečimo sobu, pristavimo ručak,
oslušnemo kako se misao rascvetava kao glavica pamuka,
zabranimo ogledalima da nižu razgovore
Često donose pometnju, iz njihovog govora legu se crvi.
Ništa nije i sve je kako jeste.
Oduzmimo ogledalima vid, biće nemoćna da kuju pogledom prelaze preko
zemljanih košnica nakvašenim celivanjem, neka zaneme
dajmo dolinama dajmo komad svog mesa.

Poprimimo oblik grudve koja će skončati razbijanjem o ključnu kost.
Oseti kako koža strepi od pitanja: Кako nema nas?

***

RAZGOVORI

Hvala dobro sam.
Gradinar sam krunice rođenja.
Vratila sam se iz Ničeg u Ništa.
Gledam kako se rascpucava poprsije purpurnog neba. Peni.
Molim za predah oči koje volim, nakon hoda nizbrdo.
U ljudsku ljušturu ćutnja je upakovana, spolja smrt lepi pljuvačku,
Lektoriše kožu, zapisuje vaskrsnuće biti
Pitaš me volim li praskozorja?
Ha, pre vek su oči moje upale u te ralje i ispile svaku žuč. Кotirale svaku mrlju.
Sekunde su kvarnije od zuba, presudni parametri.
Ovo što sada živim, po pravilu samo je retuš.

Volim li tebe?
Veruj, htela bih prekinuti taj štrajk među stisnutim zidovima.
Poslužiti te prženicama, dozvoliti da presušiš protoke bunila.
Ptico moja, budi slobodan, ali ne poseci se pevušenjem zabranjene pesme.
Danak za ispletene snove ti neću naplatiti.
Samo nemoj nagaziti na minsko polje zvano srce.
Moja jedina potreba je voleti. Pevušiti o ljubavi.

_______________________________________________________________________

SUZANA RUDIĆ rođena je u Rumi, 16.10.1996. Završila srednju školu za dizajn ,,Bogdan Šuput ” 2015. godine na odseku tehničar enterijera i industrijskih proizvoda u Novom Sadu. Iste godine upisala Akademiju umetnosti u Novom Sadu, likovni departman – vajarstvo. Objavila dve zbirke pesama ,,Vreme orhideja’’ 2015. i ,,Druga strana ogledala’’, 2019. god. u izdanju Brankovog kola, Sremski Karlovci. Za zbirku je dobila nagradu ,,Stražilovo’’. Pesme su joj prevođene na makedonskI, rusinski i slovenački jezik. Trenutno student master studija vajarskog odseka.

POEZIJA SUZANE RUDIĆ (iz zbirke pjesama “Druga strana ogledala”, 2019.)

NEDELJA

Nedeljom crveni se Venera u okrilju Meseca.
Seče se noć na komade. I teče voda.
Skidam sva odela, uvlačim se u srž bola.
Proničem u uže ljubavi.
Nedeljom na prste merim puls, kada započinjem
usnuli razgovor.
Tražim oslonac, slušajući lupanje iza oblaka.
Lupanje iza oblaka, nije grmljavina,
to Bog zakucava letve na moja leđa.
Tim svetim danom razgovaram sa mrtvima,
uspavanim u čamcima lađara.

Nedelja je dan kad me je Gospod izuo iz cipela.
Tada sam naučila da hodam.
Tamo iza oblaka nastaje duga i sele se laste na bolje mesto.
Nedeljom svitanjem sejem čekanje.
Čekam …
Čekam poštu koja kasni.
Čekam beli hleb u tmurnoj minuti.
Na stanici čekam autobus, u kom sanjam časovnike.
Vreme se meri koracima ukoričenim na stanicama koje ljubim
u susretima sa tobom.
Sada, na ivici papira,
čekam da usne zaustave tvoj odlazak.

Nedeljom slušam glas ljudi u kabanicama.
Kušam gorčinu sa njihovih usana.
Iskušavam sudbinu iz njihovih džepova.
Nedeljom me napušta detinjstvo u obliku rasprsnutih balona.
Tada stavljam masku klovna.
Molim mesečinu da mi pokloni još jednu nedelju
u kojoj se mogu radovati detetu koje sakuplja kamenčiće.

***

BEG

Bežim od sibirskih zima koje se gnezde u nedrima
Čuče sklupčane na vrhu jezika, pred zatišjem skidanja košuljice,
Golim hodom bežim od posteljice sopstvenog plača.
Golim činom reči. Golim činom dodira.
Ne brini, beg je samo uvertira za skupljanje kaljuga.
Znaš, ljudi se vole kroz ključaonice.
Naši odrazi se vole u kišnicama.
Mi se volimo kroz padove okupani iskušenjem.

Smejemo se krpljenu bola.
Od njega smo rođeni i preporođeni.
Okrepljeni gorčinom putujemo do mesta na kojim se rastajemo
činom dodira.
Do čaše kojom nazdravljaš u moje ime.
Govoriš da me voliš kao tamjan čijim mirisom okajavaš grehe.
Bežim od same sebe.
U drugu kožu ne mogu.

SUZANA RUDIĆ rođena je 1996. godine u Rumi. Izdala zbirke pesama ,,Vreme orhideja’’ (2015.) i ,,Druga strana ogledala’’ (2019.), koja je nagrađena nagradom ,,Stražilovo’’.
Član književnog kluba ,,Scena Crnjanski’’ u Beogradu i član Saveza književnika u otadžbini i rasejanju.
Dobitnik nagrada ,,Mihajlo Kovač’’ i ,,Duško Trifunović’’ 2015. godine na festivalu za mlade u kategoriji do trideset godina -nagrada za kratku priču i pesmu.