- Gdje je dvoje kuhara, ručak je ili neslan ili preslan.
- Kloni se lajave žene i ruševnog zida.
- I kod crne krave je mlijeko bijelo.
- Što vjetar donese, vjetar i odnese.
- Od same riječi halva nećeš se osladiti.
- Neka ti se svidi ona kojoj se ti sviđaš.
- Kad gaziš kroz pustinju, i stare cipele su blagodat.
- I stara krava sanja svježu travu.
- Čovjek je sakriven pod svojim jezikom.
- U požaru gori i suho i sirovo.
- Zdravlje je bogatstvo kojeg čovjek nije svjestan.
- Lijepa riječ i zmiju iz rupe izmami.
- Kamo god odeš, nebo je iste boje.
- Ako si pošao vuku u goste, povedi psa sa sobom.
- Da se dječije dove primaju, svi bi učitelji odavno poumirali.
- Prvo dokaži da si mi brat, pa onda traži da me naslijediš.
- Novac je lakše zaraditi nego ga sačuvati.
- Ljeto je otac siročadi.
- Slamati ljudska srca nije nikakva vještina.
- Ako djelo nije plod znanja, onda je učenje bilo uzaludno.
- Učiteljeva srdžba je bolja od očeve blagosti.
- I u džehennemu čovjek može naći sebi druga.
- I najljuća zima strijepi od proljeća.
- Od pravedne riječi nema oštrije sablje.
- Treba jesti da bi se živjelo, a ne živjeti da bi se jelo.
- Znalac zna i pita, neznalica ne zna i ne pita.
- Zaključaj svoja vrata, ali ne smatraj komšiju lopovom.
- Svaka se vrata mogu zatvoriti osim ljudskih usta.
- Oprost je veći užitak nego osveta.
- Gore je biti škrt nego siromašan.
- Ruka koju se ne može odsjeći mora se poljubiti.
- U tamnici se i neprijatelji sprijatelje.
- Ko je prijatelj svakome, nije prijatelj nikome.
- Mi jedemo što su drugi zasadili, pa zasadimo i mi ono što će drugi jesti.
- Rana od sablje zacijeli, ali rana od jezika nikada.
- Zrelim te čini pamet a ne godine.
- Dobra se godina po proljeću poznaje.
- Strpljenje je gorko, ali slatkoga ploda.
- U jednoj se ruci ne nosi dvije lubenice.
- Pet prstiju na ruci su braća, ali nisu isti.
- Pogrešno je iskušavati stoput iskušano.
- Bog kad daje ne pita čije si dijete.
- Kako se čovjek bogati, tako mu kuća postaje tješnja, a žena ružnija.
- Na onom svijetu važno će biti šta si radio, a ne kako ti se otac zvao.
- Najiskrenije mišljenje je ono koje čuješ iz dječijih usta.
- Magarac je magarac pod svakim samarom.
- Niko za svoj kajmak ne kaže da je kiseo.
- Lijenčina je uvijek pametan kao četrdeset vezira.
izabrao i preveo: MUAMER KODRIĆ (Stolac, 1973.)
na slici: kadar iz animirano-dokumentarnog filma Flee (Flugt, 2021), koji tematizira odrastanje i bijeg iz Afganistana.
„Ali velim ti, gospodaru moj ludi, iz kopriva ljutih ubraćemo taj cvijet, sigurnost.“*
Dok je ležala gledajući u strop, imala je svoj svijetli trenutak – da, imala je svoj svijetli trenutak! I on nije imao nikakve veze ni sa čim što je ranije pomislila ili osjetila, čak ni sa onim riječima koje je doktor tek izustio. Bio je to samo jedan blistav i savršen trenutak; bio je poput – bisera, bez mane, tako besprijekoran da nije tražio nikakvo poređenje… Da li bi mogla opisati šta se dogodilo? Nemoguće. Bilo je to kao, čak i da nije bila svjesna (a ona zasigurno i nije bila svjesna sve vrijeme), da se borila protiv struje života – struje života, doista! – da se iznenada prestala boriti. O, pa i više od toga! Prepustila se, potpuno se prepustila, sve do najsićušnijeg nerva i bila, i upala usred sjajne bujice koja ju je ponijela… Bila je dio sobe – dio velikog buketa anemona, dio bijelih mrežastih zavjesa koje su se tek neznatno pomjerale pod lakim povjetarcem, djelić ogledala, bijelih svilenih ćilima; bila je dio glasnog, treskavog, ustreptalog žagora isprekidanog zvukom zvonceta i glasnim povicima koji su napolju promicali – djelić lišća i svjetla.
Gotovo. Pridigla se. Doktor se ponovo pojavio. Taj čudni mali lik, još sa stetoskopom obješenim oko vrata – jer je zatražila da joj pregleda srce – stiskajući i lomeći svoje tek oprane ruke, rekao joj je …
Bio je to njen prvi susret s njim. Nesposoban, naravno, da propusti i najmanju dramatičnu priliku, Roj je dobio ovu prilično sumnjivu adresu u ulici Blumsberi od čovjeka kojem je povjeravao sve svoje tajne i koji je, mada nju nikad nije sreo, znao „sve o njima“.
„Draga moja“, rekao je Roj, „bolje je da imamo posla sa potpuno nepoznatim čovjekom, u slučaju da je to – pa, nijedno od nas ne želi nekog poznatog. Čovjek ne može biti dovoljno oprezan u takvim stvarima. I doktori pričaju. A to da ne pričaju, ne vrijedi ni pominjati.“ Zatim, „Ne hajem ja nimalo za tim da neko sazna. Ne da ja ne bih – ako mi dozvoliš – razglasio to do neba, ili stavio na naslovnu stranicu „Dejli mirora“, sve sa naša dva imena, znaš – u srcu probodenom strijelom.“
Ipak je, naravno, njegova sklonost ka tajnama i intrigama, njegova žarka želja da „divno sačuvamo našu tajnu“ (njegova fraza!) na kraju prevagnula, i on je uskočio u taksi da dovede ovog podbulog čovječuljka.
Čula je sebe kako, neuznemirenog glasa, govori, „Mogu li da vas zamolim da ništa od ovoga ne pominjete gospodinu Kingu? Mogli biste mu reći da sam malo premorena i da je mom srcu potreban odmor. Jer sam se požalila na srčane tegobe.“
Roj je baš bio u pravu kad je rekao kakvoj vrsti ljudi je doktor pripadao. Uputio joj je čudan, letimičan, neprijazan pogled, drhtavim prstima skinuo stetoskop, presavio ga i stavio u torbu koja je izgledala kao stara iznošena patika.
„Ne brinite, draga“, rekao je hrapavim glasom. „Podržaću vas.“
Odvratnu malu žabu da zamoli za uslugu! Skočila je na noge, pokupila svoju ljubičastu štofanu jaknu i prišla ogledalu. Začulo se tiho kucanje na vratima i Roj – doista je izgledao blijed, sa svojim polusmiješkom – je ušao i upitao doktora šta ima da kaže.
„Pa,“ kazao je doktor, dok je uzimao šešir i stavljao ga na grudi kuckajući prstom po njemu, „sve što imam da kažem je da g-đa – hm – da gospođi treba malo odmora. Malo je umorna. Srce joj je malo opterećeno. Ostalo je sve u redu.“
Na ulici su orgulje počele da bruje neku veselu melodiju, s notama koje su se smijale, izrugivale, kuljale, uz ćurlik, treskanje i zbrku.
To je sve što imam da kažem, da kažem,
To je sve što imam da kažem,
izrugivale su se. Zvučale su tako blizu da se ne bi iznenadila i da je doktor okretao ručku na njima.
Vidjela je kako se Rojev osmjeh produbljuje; vatra u očima pojavljuje. Ispustio je mali „ah!“ uzdah olakšanja i sreće. I samo na trenutak je sebi dozvolio da je pogleda, nimalo ne mareći da li ga doktor gleda ili ne, i ispijao je pogledom koji je ona tako dobro poznavala, dok je stajala vezujući blijede trake na košuljici i oblačeći ljubičastu štofanu jaknicu. Uz trzaj se okrenu doktoru, „Otići će ona. Otići će odmah na more,“ rekao je, a onda, vrlo zabrinuto, „A šta je s njenom ishranom?“ Na to ona, zakopčavajući jaknu ispred dugačkog ogledala, prsnu u smijeh.
„To je sasvim na mjestu,“ protestvovao je, uzvraćajući ushićen osmijeh i njoj i doktoru. „Da ja ne vodim brigu o njenoj ishrani, doktore, ona ne bi jela ništa drugo osim sendviča sa kavijarom i – i bijelog grožđa. A vino – zar ne bi trebalo da pije vino?“
Vino joj ne bi naškodilo.
„Šampanjac,“ zalagao se Roj. Kako je samo uživao!
„O, šampanjca koliko god želi,“ rekao je doktor, „i konjak sa kiselom uz ručak, ako joj se to dopada.“
To se Roju dopadalo; neizmjerno ga je zabavljalo.
„Čuješ li to?“ upitao je ozbiljno, trepćući i uvlačeći obraze da zaustavi smijeh. „Da li bi voljela konjak i kiselu?“
A u daljini, slabog i iznemoglog tona, ulične orgulje:
Konjak i ki-se-lu,
Konjak i kiselu, molim!
Konjak i kiselu, molim!
Činilo se da je i doktor to čuo. Rukovao se s njom, i Roj je izašao s njim u hodnik da podmiri račun.
Čula je kako se ulazna vrata zatvaraju i potom – brze, brze korake po hodniku. Ovaj put je naprosto upao u njenu sobu, i ona se našla u njegovim rukama, sva u parčićima dok ju je obasipao toplim, brzim poljupcima, mrmljajući između njih, „Moja draga, moja ljepoto, moja radosti. Moja si, sigurna si.“ A onda triput tiho prostenja: „Oh! Oh! Oh! kakvo olakšanje!“ Držeći je tako u zagrljaju, nasloni glavu na njeno rame, kao da je iscrpljen. „Da znaš koliko sam bio uplašen,“ promrmlja. „Pomislio sam da smo ovaj put zaglavili. Jesam stvarno. A to bi bilo tako – pogubno – tako pogubno!“
*‘But I tell you, my lord fool, we shall pluck a flower of safety from this thorn of danger’. William Shakespeare, Henry IV, Part 1, Act 2, Scene 3 (vlastiti prijevod)
(1917)
***
KATHERINE MANSFIELD
(1888 – 1923)
Rođena je 1888. godine kao Kathleen Mansfield Beauchamp u Wellingtonu, Novi Zeland, u porodici bankara. Iako je koristila nekoliko pseudonima (ovisno o raspoloženju, prijateljima, psihičkom stanju i životnim okolnostima), ostala je ubilježena u svijetu književnosti kao Katherine Mansfield. Za života hvaljena i kuđena, ogovarana i obožavana, bila je inspiracija izvjesnom broju njezinih suvremenika i prijatelja. Družila se i svađala sa D. H. Lawrenceom, Aldousom Huxleyjem, T. S. Eliotom, Virginijom Woolf i članovima grupe Bloomsbury, Lady Ottoline Morrell, Bertrandom Russellom i mnogim drugim istaknutim ličnostima toga doba. Njezin suprug John Middleton Murry je uveliko doprinio stvaranju loše slike kod književnih kritičara posthumno objavljujući, mimo njezine želje, privatne prepiske i nedovršene priče uglavnom radi sopstvene dobiti i promocije. No stvari su se promijenile tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je, s jačanjem feminističkog pokreta, ponovo poraslo zanimanje za nju i njezin stvaralački opus te su napisane brojne studije i biografije o njezinom kratkom i burnom životu. Virginiju Woolf i Katherine Mansfield smatraju utemeljiteljicama moderne kratke proze budući da su obje eksperimentirale s formama biografije i kratke priče. Njezine priče, između ostalog, opisuju različita duhovna i duševna stanja junakinja koje su u konstantnoj dilemi kako postaviti granice između svojeg fragmentiranog identiteta i društvenih normi a da pritom ne budu prezrene i odbačene od društva. Druga dilema je kako stvaralački izraziti i opisati emocije, mišljenja i stavove sa ženske tačke gledišta a bez žrtvovanja i uskraćivanja sloboda i privilegija koje su do tada bile rezervirane samo za pripadnike muškog roda. Njezine priče ostavljaju otvoren kraj čitaocima dozvoljavajući im da na trenutak dožive kao svoj onaj neuhvatljivi “trenutak postojanja” junakinja u kojem se ogleda njihovo cjelokupno biće a kojeg često ni one same nisu svjesne. Katherine Mansfield je umrla od tuberkuloze u 34. godini života u Francuskoj u Gurdjievom Institutu za harmonični razvoj čovjeka. (mj)
***
BILJEŠKA O PREVODITELJICI:
MAGDA JOVANOVIĆ, profesor i sudski tumač za engleski jezik. Podučavanjem i “tumačenjem” se bavi iz egzistencijalnih razloga, a književnim prevođenjem iz čiste ljubavi. Dugogodišnji je saradnik/prevodilac Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske za koji je prevela izvjestan broj publikacija i monografija. Prevodila je za časopise “Putevi”, “Bosanska vila”, “Nova stvarnost” i “Svarog”, kao i scenario za višestruko nagrađivani dokumentarni film Denisa Bojića “Lica Lafore”. Živi u Banjoj Luci.
– s ruskoga preveo KRISTIJAN POKLEČKI, Edicije Božičević, Zagreb, 2021. –
POVIJEST BOLESTI
PAVKOVA, TATJANA ALEKSEJEVNA 35 godina Ruskinja pismena udana rođena u Londonu
Dijagnoza nakon postupka:
11/7 Dovedena u bolnicu nakon što se žalila na jaku mučninu, bol u cijelom tijelu i povraćanje. Pacijentica je srednje visine, pravilne građe, zadovoljavajuće uhranjena, koža i vidljive sluznice prilično blijede. Pasivnost u ležaju, ne može se okrenuti. Pri pregledu tijela otkriveni su podljevi na bedrima, obrazima, križima i iznad njih do donjih rubova lopatica. Podljevi su veliki, tamno-ljubičaste boje. Desna šaka u cijelosti natečena, podljev na gornjoj strani. Jezik je čist, trbuh mekan. Opće stanje pacijentice je teško. Čitavo vrijeme stenje i bunca, priziva muža i kćer. Prema riječima pacijentice, nuždu nije obavljala dva dana. Puls 70.
13/7 Stanje je jako teško. Ne može se okrenuti bez pomoći. Povraćanje je prestalo. Bez stolice. Otežano mokrenje.
15/7 Jednako.
16/7 Žali se na glavobolju. Teško podiže desnu ruku. Natečenost nešto manja.
17/7 Pomalo se okreće. Nešto bolje se osjeća. Problemi pri mokrenju i defekaciji su prošli.
20/7 Natečenost ruke je prošla. Potpuno slobodne kretnje.
21/7 Bolje se osjeća. Sama se okreće. Žali se na glavobolju.
23/7 Jednako.
25/7 Poslije sinoćnjeg ispitivanja u 01:45 u noći skinuta je s omče. Jasno izražena strangulacijska brazda na vratu. Puls se popravlja.
29/7 Bolje se osjeća. Koža i sluznice su blijede.
1/8 Opće stanje pacijentice se popravlja. Loš apetit i bol u križima.
3/8 Bez osobitih promjena.
5/8 Bolje se osjeća.
+
Bolje se osjeća – može biti otpuštena. Kraj istrage. Poslije silovanja, potpuno onemoćala, Tatjana Aleksejevna završila je u zatvorskoj bolnici. Kad su bolničari zaključili da se oporavila, ponovo su je poslali na ispitivanje. Kavokin ovaj put nije ništa govorio, a njegov podčinjeni odmah je prionuo na posao. Sad joj još samo jedna stvar nije bila jasna – kako čovjek pristaje silovati ono što je praktički živo truplo? Vrativši se u bolnicu, pokušala se ubiti, no bolničari su je na vrijeme skinuli s plahte. Tako je završio sudski postupak. Osuđena je na petnaest godina, i čim joj je zdravlje to dopustilo, ukrcana je u stolipinski vagon /*1/. Spremaj se, dušice – put traje mjesec dana. Usput, htjeli smo vas pitati: kako ste raspoloženi? Sve je u redu? Više nije smiješno? Za oproštaj, istražitelj Kavokin opisao je njenu budućnost s apsolutnom jasnoćom: „Gnjida od tvog muža bit će streljana (ako već nije), kćer će ti biti poslana u dom za nezbrinutu djecu, a ako nekom čudnom igrom slučaja za petnaest godina i dođe do toga da se sretnete, – ona te, najvjerojatnije, neće prepoznati. Naši odgajatelji već će se pobrinuti za to.“ „Vidjet ćemo“ – procijedila je Pavkova, gledajući ga netrpeljivo.
Vlak pretrpan ženama narodnih neprijatelja iz cijele države zaputio se prema logoru. Žene su jedne drugima opisivale tijek svojih ispitivanja, i Tatjana Aleksejevna nije otvarala oči. Pokazalo se da su na tom putu najstrašnija bila zaustavljanja. Kod svakog usporavanja imala je osjećaj da će početi vrištati. Čitavih tjedan dana, a zatim još jedan tjedan, maštala je samo o trenutku kad će se vlak napokon dovući do odredišta. Dvadesetog dana putovanja bilo kakva smrt djelovala je poput spasenja. Sjedila je naslonjena na drveni zid vagona i šaptala je stihove Agnije Barto: „Zgrada ovdje biti ima… Nestade sa stanarima… Kod kuće me čeka mama! Gdje je zgrada, znaš li, znaš? Kaže Sjomi policajac: Smetaste za promet lak, pa su zgradu skupa s vama odvezli u odvojak… Mi se, Sjoma, cijelo vrijeme, krećemo, već deset dana… Zidovi se tiho kreću, ni zrcala ne zvekeću…“
Nakon dolaska poredali su ih uz provaliju. Nekoliko žena počelo je vrištati i padati u provaliju i prije nego što je otvorena paljba. Tatjana Aleksejevna je šutjela. – Nevjerojatno – pomislila sam – neke od njih još osjećaju strah od smrti. Da mi je netko u tom trenutku ponudio metak, sa zadovoljstvom bih ga bila prihvatila… Baš kao što bih prije mnogo godina popila tablete talijanskog liječnika… Je li moguće da sam nekoć plakala zbog šmrkalja? Nakon mjesec dana provedenih u vagonu bilo joj je posve svejedno hoće li završiti iza rešetaka ili u grobu. – Usto sam i mrzila samu sebe. Nisam si mogla oprostiti slom koji mi se dogodio u zatvoru. Muž mi je bio u logoru, kćer su mi odveli u dom za nezbrinutu djecu, a ja sam mislila samo na sebe. Stojeći pred provalijom, nisam se bojala smrti. Bila sam spremna umrijeti, ali ne zbog umora, već zbog stida. Nažalost, do strijeljanja nije došlo. Stajale smo pola sata, nakon čega smo poslane dalje. Ispalo je da se na taj način šale s nama. Sve novakinje dočekivane su s tom predstavom. I sami znate da Sovjetski Savez gaji ljubav prema teatru… osobito prema anatomskom.
Unutar logorskog kompleksa postrojene su s obje strane pješčanog puta. Kad je postrojavanje završilo, nastala je grobna tišina – žene su krenule uz pratnju stražara. Poput kupaca na veletržnici hrane, čuvari su užurbano krivudali između redova žena. – Čini se da sam prvi put u trideset godina bila sretna što nisam lijepa. Bilo mi je jasno da će me malo tko dragovoljno htjeti. Sve skupa podsjećalo je na probno snimanje u filmskom studiju ili na kakav maskenbal. Žene su stajale u odjeći u kojoj su bile uhićene: jedne u jaknicama obučenim preko spavaćica, druge u različitim večernjim haljinicama. Sjećam se da me Jadviga samo odjednom prekinula dok sam joj to prepričavala. „Stani!“ – viknula je. – „Pa to nije moguće! Samo u spavaćicama? Pa u zatvoru ste provele mjesece, tjednima ste se tresle u vlakovima. Kako je sve to bilo moguće istrpjeti samo u spavaćici?“ Teško da je nekoga bilo briga za to… Država je odjeću i obuću davala samo u logoru. Te večeri odveli su nas u nekakvu prostorijicu i dali nam da si odaberemo obuću. Pred nama je bila hrpa novih čizama, samo što su sve bile istog broja, trideset i sedam. „Ako vam se ne sviđa – hodajte bose.“
Poslije „natječaja ljepote“ i „zlatne sandalice“ na koncu su ih rasporedili u „osmice“. Nekadašnji tvornički blokovi. Bez prozora, bez podova. Slama na zemlji, zemlja na krovu. Te zgrade nazvane su „osmicama“ zato što temperatura u njima nikada nije išla iznad brojke koja je podsjećala na znak beskonačnosti. Ljeti ovdje uopće nije bilo vode. Zimi se voda za kuhanje čaja dobivala topljenjem snijega ili je bila uzimana iz rupe u ledu, u koju bi se povremeno utapali očajnici. Žene su okružile nadglednicu /*2/. Zasipale su je pitanjima o svakodnevici, stanju u državi i režimu. – Meni je sve to bilo potpuno nezanimljivo, no svejedno sam razumjela žene koje su se pokušavale smiriti. Nadglednicu su napastovale pitanjima, nastojeći dobiti makar i zrno nade: „Neće biti tako strašno, nije ovo, djevojke, potpuni užas…“ Okrenuvši se prema zidu, nastojala sam zaspati, no nikako nije išlo. Poslije zatvora, bolnice i više od tri tjedna u vlaku, tijelo mi se raspadalo. Uvjeti u kojima se prevoze sovjetski zatvorenici baš i nisu pogodovali zaliječenju rana zadobivenih tijekom ispitivanja.
*1) Stolipinski vagon (rus. столипинский вагон) – naziv za vagone za prijevoz osuđenika u radne logore i zatvore; ime dolazi od sela Stolipino u Tverskoj oblasti, iz kojeg je takav vagon 1908. prvi put krenuo na put.
*2) Nadglednik (rus. смотрящий) – u ruskom zatvorskom žargonu, nadglednik je izraz za autoritativnog zatvorenika, opunomoćenog za nadgledanje ponašanja ostalih zatvorenika ili logoraša.
SAŠA FILIPENKO, rođen 1984. godine u Minsku, bjeloruski je autor koji piše na ruskom jeziku. Nakon što je prekinuo studij glazbe, upisao je književnost na Sveučilištu u Sankt Petersburgu. Radi kao novinar, scenarist i autor satiričnog TV showa na ruskoj televiziji. Objavio je četiri nagrađivana romana i preveden je na desetak svjetskih jezika. “Crveni križ” prvi je njegov roman objavljen na hrvatskom jeziku.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
KRISTIJAN POKLEČKI (Zagreb, 1984.) završio je studij povijesti i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2013. prevodi s ruskog jezika. Uz prevođenje, radio je kao nastavnik ruskog jezika, a povremeno je pisao i članke za časopis History Info. Od 2018. zaposlen je u IT sektoru i radi kao Linux tehničar. Prevodio je neke od najzačajnijih suvremenih autora ruskog jezika kao što su Svetlana Aleksijevič, Andrej Tarkovski i Andrej Kurkov.
– iz antologije “ZLATNA KNJIGA ČEŠKE POEZIJE”, sastavio Dušan Karpatský, preveo PREDRAGJIRSAK, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003. –
MIROSLAV HOLUB (1923. – 1992.)
Pisac intelektualne poezije, proze, putopisa i eseja, prevoditelj, liječnik i znanstvenik-imunolog, popularizator znanosti. U svojim je stihovima naglašavao točnost, intelekt, civilnost, iznosio zorne primjere ljudske aktivnosti koja jača svijest čovjeka i potiče njegovu savjest; zlu, apsurdu i bolestima društva suprostavljao je red vrijednosti. Njegove su zbirke: Denní služba (Dežurstvo, 1958.), Achilles a želva (Ahil i kornjača, 1960.), Takzvané srdce (Takozvano srce, 1963.) i dr, nakon desetogodišnje prisilne šutnje Naopak (Obrnuto, 1982.), Interferon čili O divadle (I. ili o kazalištu, 1986.) i dr.
KRAJOLIK S PJESNICIMA
Kad jednom zavlada potpuni mir, u kovrčavu krajoliku, koji slika Rubens kao pozadinu za Filemona i Baukidu,
rasporedit će se pjesnici, u tamnim plaštevima s kukuljicama, mučaljivi k’o siluete miljokaza, na svakih petsto metara sve tamo za obzor,
jedan za drugim udarit će u električnu gitaru i reći svoj stih, strofu, pjesmu kao brzojav kamena kamenu, jedan za drugim, kao automatski zaklopci orgulja na vjetar s prstima monsunskih kiša,
usamljena će stabla krošnjato šumjet’, ovce će podići runjave glave, Orfej će u podzemlju zabrenčati tonovima vrhunske harmonije a riječi će zaplovit’ kao oblačci, preko informacijskog praga, uvis u plitka nebesa, kao proteinoidi i oligonukleoidi, riječi časne poput kovalentnih veza, riječi sa samoumnožnom funkcijom, riječi genoma i dekodiranja,
da nastane ili nova vrsta života, ili lako moguće ništa.
***
LJUBAV
Dvije tisuće cigareta. Dvije stotine kilometara od zida k zidu. Jedna i pol vječnost bdijenja od snijega ispraznijeg.
Tone riječi starih kao tragovi pterodaktila u pijesku.
Sto knjiga, koje nismo napisali. Sto piramida, koje nismo sagradili.
Smeće. Prah.
Gorko kao na početku svijeta.
…..
Zaista, kažem vam: divno bijaše to.
***
ENCIKLOPEDIJA. SUMA ZNANJA
Golem smeđ i bijel bik, o lanac obješen za zadnju, iščašenu nogu, prevješeni trbuh grčevito stisnut,
vučen uzdrhtalom gubicom po tlu zatim polako podrezavan iznad prošupljene kante za otpad.
Golemo izbuljeno oko okreće se unutra, gdje uporno šunja neki nokat mali
želeć’ saznati što je to β-glukoronidaza.
***
PAS U KAMENOLOMU
Dan vedar da se i ptičje krletke otvaraju. Grudi se travnjaka nadimlju u radosti, a automobili na prometnici pjevaju veliku asfaltnu pjesan. U Lobzima pao pas u kamenolom i plače. Majke odlaze s kolicima iz parka nasuprot, jer djeca ne mogu spavati, kad pas plače, a neki gojazni penzić špota komunalno poduzeće, puste psa da padne, a onda ga ne vade, pa urla ovako od rana jutra.
S večeri i drveće je već zaustavljalo cvat, a voda na dnu kamenoloma zelenjela smrću. A pas bez prestanka plače.
I tada naiđu neki dječaci i naprave splav od dvije klade s dvjema daskama. A neki momak odloži na obalu aktovku, u koju ujutro sadi kruh, da u podne izrastu mrvice (onakvu aktovku da u njoj spisi i uputstva krepaju od nerada), odloži aktovku i zaplovi s njima.
Bijaše to putovanje preko zelene bare do stjenovite prevlake sa psom, bješe to putovanje pomalo nalik otkriću Amerike, bješe to putovanje pomalo nalik plovidbi Tezejevoj. Pas umukne, a dječaci stajahu poput kipova dok jedan odgurivaše motkom, valima strujao nervozni srh, punoglavci iskakahu iz jaja, nebo se zaustavi, a momak pružaše ruku.
I bješe to ruka koja posegnu preko vjekova, bješe to ruka koja spaja svijet sa svijetom život sa smrću, bješe to ruka koja sve drži na okupu, dograbi psa za kožu na šiji
pa onda plovljahu natrag praćeni gromoglasnom fanfarom psećeg skičanja.
Nije da tu posrijedi bijaše taj pas.
Nije da tu posrijedi bijaše taj park.
Al’ nekako posrijedi bijaše svo naše djetinjstvo djetinjstvo, pri kojem sve barice na svjetlo izađu, bijahu tu naše ljubavi, sva mjesta gdje smo ljubili i rastajali se u nepovrat, sve spodobe sretne kao trava, nesretne kao kost, svi putevi gore ili dolje, sve splavi i druge naprave, koje imamo u namisli tokarskih stolova, i ploča za crtanje, sve ono za čim posežemo iza ugla krajolika.
Nije to bio odgovor.
Ima dana kad odgovor nitko ne treba.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
PREDRAG JIRSAK, hrvatski književnik i prevoditelj (Osijek, 24. I. 1941 – Zagreb, 5. VII. 2011). Diplomirao komparativnu književnost i anglistiku 1965. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio na Katedri za češki jezik i književnost. Bio je član uredništva časopisa Telegram i Umjetnost riječi. Prevodio je s engleskog i češkog jezika, osobito djela čeških književnih teoretičara. Njegovo je najznačajnije djelo roman Karavan savršenih (1964), koji se odabirom tehnike »tijeka svijesti«, defabulacijom, dugačkim rečenicama i narativnim eksperimentima uklapa u poetiku modernoga romana. Pisao je i prozu za djecu (roman Mjesečeva djeca, 1958). Objavio je i pjesničku zbirku Lov na vepra (1986) te zbirku kraćih priča Lugarinka i Grdelin (2010). (bilješka preuzeta s Hrvatske enciklopedije, mrežno izdanje)
napomena: uz Predraga Jirsaka, u Antologiji su zastupljeni i ovi autori prijevoda/prepjeva: Dubravka Dorotić Sesar, Dušan Karpatský, Zvonimir Golob, Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić, Miodrag Ašanin, Miroslav Čihak, Zlatko Šešelj, Enes Kišević, Gustav Krklec, Ljudevit Jonke, Marko Grčić i Božidar Škritek
– iz zbirke “RAPSODIJA U CRNOM”, izabrane pjesme, s engleskog preveo i priredio MILOŠ ĐURĐEVIĆ (prijevod s kineskog Denis Mair), Durieux, Zagreb, 2014. –
JIDI MAJIA jedan od najuglednijih kineskih pjesnika i kulturni radnik koji je pokrenuo brojne kulturne manifestacije, rođen je u velikoj obitelji iz naroda Yi u gorju Daliangshan, zapadno od pokrajine Sečuan. Nakon završetka četverogodišnjeg studija kineskog jezika i svjetske književnosti diplomirao je na Jugozapadnom sveučilištu za narodne manjine. U dvadeset četvrtoj godini dobio je najuglednije državne nagrade, o kojima sanjaju svi početnici u književnosti. Nakon toga službeno je priznat kao književnik. Vrlo je plodan autor, objavio je više od 40 knjiga poezije i proze, koje su prevedene na više od 20 jezika u zemlji i inozemstvu. Na glasu je kao kulturalna ikona Yi zajednice (pa i čitave etničke zajednice) i kao jedan od najvažnijih međunarodno poznatih pjesnika suvremene kineske književnosti.
PODRIJETLO POEZIJE
Poezija po sebi nema podrijetlo, kao pramen magle Ona nema boju, jer je osnova boja Njen je jezik slobodan pad, stubište sjene Nije uspinjanje do svršenih linija kupole. Njen bešumni kronometar ne bilježi Razliku života i smrti; ona se suprostavlja antipatiji Ali i sjedinjavanju. Ne voli hodati Gdje se logika udomila, jer to je mjesto Koje odbija zujanje pčela, trublju pastira Poezija je spleteni vijenac dima, sjena na papirnom prozoru Umjesto tijela ptice Ona je sivo pamćenje leta. Kreće prema cilju, ali nema konačnu luku. Ona je drugačije istraživanje govora, padanje. Predivno je čudna, ta sredina na njenoj putanji Ona ne može dočarati prizore iz svog pristaništa. Zvijezde i rosa, povjetarac i svitanje odraženi su U drhtavom sjaju duše, a to je poezija.
Ona je trajno nestajanje, mogućnost vječnog trenutka Ona je postojanje koje ne može postojati Poezija je zadimljena vatra žara, ona je proziran svod neba Poezija traga za onima koje posjeduje, da slijede njena utjelovljenja Poezija je početak šutnje, ona poriče da je 1+1=2 Poezija ne odobrava krinke, s njom čujemo uzdahe iza njih Poezija je trostruki dar svemira, pa i više Ona je jesenski zrak koji cijepaju zrikavci, zlatna kapljica Koja pada s krila grlice. Ona je cvijeće i šapat ljubavnika. Ona je praznina ljudskog jezika, izgubljenog ili zaboravljenog. Poezija stoji širom otvorenih očiju, nasred trga Gleda svakog pojedinačnog prolaznika, Zauvijek čeka i bira, koji je onaj pravi? Poezija kaže da onaj koji je izabran Taj nesretan ili o-tako-sretan momak – jest pjesnik!
***
PIŠEM PJESME IZMEĐU NEBA I ZEMLJE
Pišem pjesme između neba i zemlje Jer jedino s temeljem iznad sebe Mogu pronaći željene stihove pjesme. Ustvari, prije rođenja ovog čuda sjena vremena Mora kroz nas proći stotine puta. Mi smo djeca prirode, braća snježnog leoparda, Oličenja gorske antilope, kruna dostojanstva, Zrno vječnog smaragda na nebeskom svodu. Možda je ovo drugo ja poput poglavice Njegovo brončano čelo urešeno je zvjezdanim draguljima. Želim im pisati i kad se vratim u rodnicu zemlje Vidjeti svoje pjesme kao zlatne i srebrne kopče Premda bezglasne, i dalje blistaju kao suze… Oprostite mi, bogovi planine Bayan Har Danas sam prije svitanja bdio u najljepšoj odjeći Ne da bih kao prije sudjelovao u vašim obredima, već Da moja pjesma bude himna ljudskim blagoslovima.
Pišem pjesme između neba i zemlje Jer sjećanje svetog orla moja je jedina visina Dok se svjetlo i tama smjenjuju na oceanima planeta Tko je bio taj koji te ustoličio, vječno Sunce Učinio te neokrunjenim kraljem? Suverenom svih stvari Dolje u temeljima ovog sna koji je postao zbilja Bezbroj duša nekoć je zapalilo svežanj slamki vjere Usjeklo crne prosjeke, žeđalo za dubokim rijekama. Sva bića su bez cilja, mi smo čekali Kamenje smo čekali, obično kamenje Vrijeme koje čekamo ipak je zasad samo vrijeme. Čekamo rasplet To će zapravo stvoriti drugačiji rasplet Naš način čekanja ubija čekanje Obrće smisao riječi, naša šutnja viče Novi život umire, jer zbog davne današnjice Naša svetkovina nije za samotni dio tijela Već za doček glasnika svjetla i topline On je snažno zatrubio, kao jednorog ukazao se Na zidu koji su tvorile planine oko nas
Pišem pjesme između neba i zemlje Jer moje rođenje je puko rođenje Jer moja smrt neće biti smrt Jer sam se vratio iz budućnosti Nemam ime, moje ime je ime ove visoravni
Pišem pjesme između neba i zemlje Na vrhuncima crvenih ideala. Crvenoj boji Dat ću crvenilo, jer je moje oči ispunila suzama. Znam, ovi su pioniri junaci čovječanstva Veličinu njihove smrti ne može pojmiti ovo doba Jer oni su razbili mit iz pradavnih vremena A prije nego što se taj mit uspravio Stvorili su mit koji pripada današnjici Ne mogu navesti njihova imena, jer i moje je ime Zaboravljeno u pjevanju. Pripadnici su plemenite družine, njihove uzvišene duše Usađene su u tijelo ove zemlje. Priznajem, nema stiha pjesme koji može prizvati njihovo nasljeđe A ipak želim napisati ovu kantilenu njima u slavu.
***
POGLED NA DVADESETO STOLJEĆE
Stojim na riječnoj obali vremena Stojim na motrištu koje pripada duhu Gledam dvadeseto stoljeće Sada nemam suza Radost i agonija meni su nepoznate Kao da stojim u nepoznatom prostoru I gledam nevjerojatan dio ljudske povijesti
Činjenica je da su i tih stotinu godina Rat i mir uvijek bili uz nas Prokazivanje nasilja nikad nije prestalo Neki ljudi pjevali su o slobodi Neki su dali život za demokraciju Ali mnogi su trpjeli tiraniju i zlostavljanja Činjenica je da je u tih stotinu godina Rođeno bezbroj fantazija koje se pamte A ipak nesreće ih pratiše u stopu Čovječanstvo mnogih rasa doseglo je novi vrhunac civilizacije Zbog toga smo svi plakali od sreće Svatko u svom kutku planete O dvadeseto stoljeće
Neki su ljudi klicali slobodi A oči drugih bile su mračnije od mržnje Poslalo si crnce na ulice, tražili su ljudska prava Zatim si dopustilo pokolje i provale nasilja u njihovim zavičajima Upoznalo nas s Karlom Marxom S tobom smo sreli Friedricha Nietzschea Zatim smo gledali kako je na kraju postao kršćanin Svelo si misao divova na prazninu I tiskalo ničije proglase kao istinu Proširilo si fašističko učenje Adolfa Hitlera I objavilo pacifizam mudraca Gandhija Dozvolilo si da socijalizam pobijedi u nekim zemljama I dopustilo da se međunarodni radnički pokret povuče U doba koje je dalo Freudovo učenje o panseksualnosti Veličalo si Homeinija i islamsku revoluciju Dopustilo Martinu Lutheru Kingu da stekne svjetsku slavu A zatim ga natjeralo da plati svojom smrću U Africi stvorilo si diktatora Bokassu, kanibala čak U Africi si podiglo Nelsona Mandelu – ponos čovječanstva Preko noći srušilo Berlinski zid A ipak stvorilo mržnju između Rusije i Čečenije Nisi čekalo da se Arapi i Židovi uistinu pomire Izazvalo si novi sukob i krizu na Kosovu Dopustilo ljudima da žive u krajnjem neznanju A zatim si ih izvrgnulo bolu i mukama AIDS-a Dopustilo ljudima da shvate blagodati genetskog inženjeringa I otuđilo čovjekov duh u kaosu industrije Razvilo tehnologiju informatičkog doba I donijelo najudaljenijim plemenima Latinske Amerike A ipak dopustilo jednoj kulturi da zbriše drugu Nije ti bio potreban čak ni barut U Europu poslalo si željeni snijeg za skijanje Ali u Kolumbiji tvoji pljuskovi su teški Ono indijansko selo odnijele su bujice Dopustilo si nam da s Mjeseca gledamo divnu Zemlju Zbog tebe smo vjerovali da su svi ljudi braća A ipak si ljude različitih vjera nahuškalo jedne na druge I dopustilo masakre u Jeruzalemu i na Balkanu Donijelo tehnologiju koja je omogućila transplataciju organa A te organe ispunilo stravom zbog nuklearnog naoružanja U New Yorku bili smo obuzeti fluktuacijama tržišta A narodu u Africi i dalje prijete bolesti i glad O dvadeseto stoljeće Kad te uistinu pogledam Vidim da si velika zagonetka Ti si neminovnost, ali i slučajnost Čini se da potvrđuješ prošlost A čini se da predviđaš budućnost Kao da te je Bog za trenutak ispustio iz ruke I palo si na nas, mač s dvije oštrice
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
MILOŠ ĐURĐEVIĆ (1961, Rab), pjesnik i književni kritičar, antologičar i esejist, studirao je pravo, filozofiju i komparativnu književnost, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i završio postdiplomski studij književnosti. Poeziju, književne kritike i eseje objavljuje u domaćim i stranim književnim časopisima i publikacijama, nastupao na brojnim međunarodnim književnim festivalima i seminarima i po pozivu boravio na umjetničko-književnim rezidencijama u Italiji (Civitella Ranieri, Umbertide), SAD-u (Ledig House, Ghent, NY) i Srbiji (Književna kolonija, Tršić). Sudjelovao u međunarodnom književnom programu, International Writing Program: iwp.uiowa.edu/, u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama. Njegova poezija prevedena je i objavljena na desetak jezika, zastupljen u mnogim domaćim i inozemnim antologijama i pregledima suvremene poezije. Kao zasebne naslove objavio je tridesetak pjesničkih, proznih i teorijskih knjiga prevedenih s engleskog jezika. Uređivao je hrvatsku domenu internetskog portala za suvremenu međunarodnu poeziju, Poetry International Web – PIW: http://www.poetryinternationalweb.net sa sjedištem u Rotterdamu, kao i poeziju na hrvatskom internetskom portalu Forum: http://www.forum.tm. Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik, urednik i prevoditelj.
Bibliografija:
– Pejzaži ili kružno traženje riječi, poezija (KOS, edicija Pegaz: Beograd, 1989) – U zrcalu, poezija (MD: Zagreb, 1994) – Žetva, poezija (Durieux: Zagreb, 1997) – Uroš Zupan: Pripreme za dolazak travnja – izabrane pjesme, izbor i prijevod sa J. Ostijem (Konzor: Zagreb, 2001) – Podnevni pljusak, književne kritike i eseji (Pop & Pop: Zagreb, 2003) – Kupujemo bodeže – izbor iz novije hrvatske poezije, temat časopisa Riječi, 1-2/2004 (MH: Sisak, 2004); drugo, izmijenjeno izdanje pod naslovom, Rušenje Orfičkog hrama – antologija novije hrvatske poezije (VBZ: Zagreb, 2006) – Don Paterson: Izabrane pjesme / Selected Poems, dvojezično izdanje; izbor i prijevod (Hrvatski P. E. N. Centar i Durieux: Zagreb, 2008) – Glasovi u prolazu – izbor iz suvremene svjetske poezije, priredio sa S. Petlevski i preveo (Biakova: Zagreb, 2008) – Sjene na vodi – ogledi i kritike o poeziji, eseji i književne kritike (Antibarbarus: Zagreb, 2009) – Umbrijska sunčanica i druge pjesme, poezija (Meandar: Zagreb, 2010) – Morse, My Deaf Friend, poezija (Ugly Duckling Presse: Brooklyn, NY, 2014) – Neželjeni gosti i dugovi, poezija (MeandarMedia: Zagreb, 2015) – Jidi Majia: Rapsodija u crnom – izabrane pjesme, izbor i prijevod (Durieux: Zagreb, 2016) – Izbor iz poezije Anke Žagar, posebni broj analogno-digitalnog poetskog letka “Parkdejl”, srpanj 2018. – Kreda in odtisi – izbrane in nove pesmi / Kreda i otisci – izabrane i nove pjesme, dvojezično izdanje, preveli Vera Pejovič i Peter Semolič (Kulturno-umetniško društvo Poiesis: Ljubljana, 2019) – Trgovački ratovi, prolaznici i srodne pjesme, poezija (Sandorf: Zagreb, 2020)
– iz zbirke “DAN VELIK KAO OBORENI JELEN /Izabrane pjesme/” – izabrao i s češkog preveo MATIJA IVAČIĆ, Umjetnička organizacija Artikulacije, Koprivnica, 2018. –
PRENOĆIŠTE
Šleperi su urlikali kao izgladnjela noćna zvjerad doviknula si mi cijenu sobe za dvoje tip s benzinske ispijen od nespavanja vodio nas je zatim po strmom stubištu Berlin Krakov Trst sve je bilo iza nas nikada nisam vidio tako usku sobu kad smo se htjeli okrenuti morali smo se zagrliti
***
IZBLIJEDJELI RELJEF
Lavovi više nisu tu. Bika trgaju tek njihove šape, dok on antički, iz nutrine umire.
Bože, daj da ne zalutam u mjestima gdje tumaraju tek ti beznogi lavovi.
***
OSTRAVA – MARIÁNSKÉ HORY
noćni prozor prodavaonice plastična vrećica sjedenje na benzinskoj ljudima što dolaze iz mraka sa četrdeset i više Mars je vrlo blizu ne mogu se isključiti kriptoendolitotrofni mikroorganizmi ondje ispod kamenja netko na benzinskoj ima rođendan plastična vrećica naizmjence se podižu glave ne može se isključiti da mrlje na nekim kamenima predstavljaju život
***
NAKON NESREĆE
Zasad ovdje odložite stvari.
Netko je napravio mjesta na polici, u ladici ili ormaru. I netko nakon nesreće ovdje odlaže svoje osobne stvari, uboge i gorde.
Nebitno je što se zbilo. Nebitno je u kojem smo sirotištu. Sve uzmiče pred strašnom ljepotom ovog zasad u kojem netko poravnava preostale stvari.
***
PAPRENJAČE
Nije bilo ničeg tek žvrljotine golih grmova na rubu šume i nečist sjenica i prijeteće bijela svjetlost popodneva kao nakon dovršetka svijeta Tada je našla prvu paprenjaču narančastu mrlju u starosti trave a zatim je on pronašao drugu zatim su ih pronalazili neprestano ispod žvrljotina grmova iskakale su mrlje razmiljele su se svrbljivo kamo god usmjerili pogled nisu stigli brati Stajali su u dovršenom svijetu ozareni narančastim obiljem jesenjih paprenjača
PETR HRUŠKA (Ostrava, 1964) jedan je od najvažnijih i najcjenjenijih suvremenih čeških pjesnika. Debitirao je sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća zbirkom poezije Dnevne sobe nemira (1995). Uslijedile su zbirke Mjeseci (1998), Ta su se vrata uvijek zatvarala (2002), Auti ulaze u brodove (2007) i Dramari (2012), poetski zapisi Jedna rečenica (2015) te pjesnička zbirka Posinak (2017). Zastupljen je u brojnim češkim i inozemnim antologijama, a njegove su pjesme prevođene na engleski, francuski, njemački, talijanski, nizozemski, poljski, slovenski, ruski, mađarski, hrvatski i druge jezike. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, između ostalog Dresdenske nagrade za liriku (1998) i češke Državne nagrade za književnost (2013). Zaposlen je u Zavodu za češku književnost pri češkoj Akademiji znanosti, a predavao je književnost na sveučilištima u Ostravi, Opavi i Brnu.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJU:
MATIJA IVAČIĆ rođen je u Koprivnici 1984. godine. 2008. godine diplomirao je komparativnu književnost te češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2014. godine. Docent je na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti, Katedri za češki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi s češkog jezika te je član uredništva književnog časopisa Artikulacije.
Zatekao sam se kako pretražujem malu porodičnu arhivu, smeštenu u maminu staru tašnu, još iz mladosti, nekakva tašna što se nosila preko ramena, granatna, sa izanđalom imitacijom kože. Iznutra je bila postavljena jeftinom svilom, tu i tamo pohabanom. U jednoj pregradi tašne našao sam dva ručna sata, toliko stara da se na njima nahvatala nekakva crna so s prednje strane, a rđa na poklopcu je već bila potpuno pozelenela. Odavno na njima nije bilo kaiševa. Pored nekoliko zihernadli, lampice sa starog radio-aparata, druge sitnice s kojima sam se igrao još u detinjstvu. U jednoj požuteloj hartiji, dva čuperka plavo-sive kose bila su vezana gumicom, moja kosica, iz vremena kad su me, po priči mojih roditelja, oblačili u haljinice i šortseve i zvali me, kao i sav komšiluk, Mirčika. Kosa je bila meka i svaki put me je terala da se naježim, jer mi se činilo kao da dečkić od tri godine živi paralelno sa mnom i da svaki čas može ući na vrata. Na dnu tašne nalazili su se dokumenti i računi, ugovori o zakupu, sertifikati, garancije, sa markama i pečatima, ali i žute tablete od starih lekova, koje su oporo mirisale, stare fotografije sa čipkastim okvirom, na nekim mestima poderane, a na poleđini sa datumima i kratkim tekstom pisanim masnom olovkom, nezgrapnim i ružnim rukopisom, stari novčići, krstić sa krštenja, jedan beli cvetić sa neke svadbe… Rasuo sam sadržaj tašne na krevetu, pretražio svaku stvarčicu a da i nisam znao šta zapravo tražim. Našao sam neki razvijen film, uvijen u papir, izvukao sam ga i gledao prema svetlu porodične scene, slikane čas uspravno, čas vodoravno, sa ljudima koji su svi imali crna lica i belu kosu, bela odela i crne košulje, crne haljine sa belim cvetovima i bele haljine sa crnim cvetovima. Naišao sam i na neke moje slike „kad sam bio mali”, toliko poznate: u dvorištu, na Silistri, u pletenom odelcetu, sa cipelicama, kovrdžave, čupave kose, kako držim jednu ruku na okruglom vrhu baštenskog stuba, a drugu ruku kod očiju, jer sam imao godinu i po i bio sam plačljivko; video se i deo zida kuće iz predgrađa, sa muškatlama na prozoru, a dvorište je bilo popločano kamenim kockama. Zatim, slika gde sam na motociklu sa prikolicom, na vašaru (bio sam buckast i uplašen, u košuljici sa kratkim rukavima), pored jednog plišanog medveda, olinjalog krzna, ne mnogo većeg od mene. Ali to je isto tako mogao biti i moj brat od tetke, Marian, sin teta Sike. Fotografija, veoma mala, toliko je izbledela da je poprimila prljavu sepija boju. Još tri fotografije iz nedatiranih vremena pomešale su se sa dokumentima, vojnim knjižicama i oštećenim značkama. Tipična fotografija sa venčanja mojih roditelja, toliko retuširana da bi bilo teško opisati kako su, zapravo, izgledali mladenci: on kose crne poput fleke od tuša, zalizan, sa unezverenim izrazom lica, kao da je pred puškama na gotovs, u crnom odelu, kao nacrtan; ona u venčanici, sa neprepoznatljivim licem (mogao je to biti bilo ko iz filmova tog vremena), a sa strane, držeći monstruozne sveće sa venčanja, jedna predebela kuma, sa nogama kao da pati od elefantijaze, i jedan ćelavi kum, sa brčićima kao Gručo Marks. Druga fotografija, zapravo, bila je prva po nastanku. Na njoj su mama i tata u banji, gde su se upoznali. Ovde je ona bila lepa, sa visokim jagodicama, kestenjastom kovrdžavom kosom, sjajnih očiju: jedna mlada radnica koja je došla u grad i koja nije planirala svoju budućnost. On je skoro dečkić, ima tek nešto više od dvadeset godina i liči na mene. Nosi trenerku i vojničke cipele. Polako sneži nad njihovim golim glavama dok stoje naslonjeni na ogradu nekog mosta. Preko mosta prolaze još dve osobe sa kapama. To je 1955. godina, i zima je mnogo blaža nego prethodna. Ko zna kakav je putujući fotograf, možda bivši industrijalac, a možda isto fotograf u prošlom režimu, čekao po zimi, na mostu, klijente koji bi se slikali, a moji, sramežljivi, pošto su se jedva poznavali, ovekovečili su se u svoj toj tužnoj mladalačkoj raskoši. Poslednja fotografija je pažljivo bila pocepana na dva dela, ne presečena makazama, već pocepana savijanjem papira. Prvo je pucala opna a zatim i papir, prilično precizno. Ono što je ostalo bili smo tata i ja, u njegovom naručju, sa onim famoznim plavim repićima. Ipak, nisam u haljinici već u špilhoznama sa cvetićima. Tata gleda nasmejan, četvrtastog lica i oštrog pogleda, dok se ja smejem nekome sa leve strane, ko se verovatno nalazio na onom drugom delu fotografije. Tamo se video samo goli lakat žene.
Čitava unutrašnjost tašne, koju sam istraživao i ranije, ali ne sa sadašnjim interesovanjem, mirisala je na rđu i buđ zahvaljujući satovima. Poslednja stvar do koje sam došao, jer je bila skrivena u naborima punih mrvica, bila je jedna mamina zubna proteza, koju možda nije ni nosila i koja je tu sakrivena kao sraman predmet, o kojem ne treba govoriti. Kada sam je prvi put našao, imao sam osećaj gađenja i neprijatnosti kakav sam još jednom bio osetio, u ranom detinjstvu. Bilo je to prve godine kad sam sâm prešao ulicu, po hleb ili primerak iz „Kluba neustrašivih” ili do kioska da kupim ocu cigarete. U tihe letnje večeri stigao bih do zidova koji sada ne postoje, ulazi su bili u oblacima duvana i gledao sam uplašeno nakinđurenu debelu prodavačicu, sa roze kosom, okruženu novinama i časopisima. Napolju se spuštao mrak i samo ovde, u sobičku sa izlogom, sijala je snažna i postojana svetlost. Gledao sam kroz staklenu vitrinu različite vrste cigareta, duvana za lulu, metalne upaljače u obliku pištolja, britve poput olovnih riba… Pored su stajale šibice, druge sitnice, a najlepše su mi se činile kutijice od prelakiranog kartona, sa slikama nekih tropskih leptira, plavkastih i zlatastih, kraj kojih se nalazila etiketa na kojoj je nešto bilo ispisano crnim tušem. Reč je bila dugačka i fascinantna – prezervativ. Šta to može biti unutra? Često sam sedeo u tišini u svojoj sobi, sve vrteći igračku – limeno lovorovo drvce iz kog bi izlazila plastična vila – i pitao se kakva se čudesna igračka, egzotična, mogla kriti u onim kutijicama sa leptirima. Nekad sam zamišljao da je moguće da je baš leptir, sa telom u obliku luka i sjajnim, šarenim krilima, od istog šuškavog papira u koji su bile uvijene „salonske” bombone. Ili mirisna žvakaća guma, providna, što u želatinastoj masi krije okamenjenog crvenog leptira. Planirao sam na putu za bioskop „Volga”, gde je trebalo da sa roditeljima gledam neki film, da ih zamolim da kupe i meni jedan prezervativ. Koštao je samo tri leja. Na kraju, mogao sam i sâm da sakupim te pare iz kuće, skupljajući po pet, deset ili petnaest bana, dok ne sakupim tri leja. Počeo sam da skupljam, i zamišljao kako mi se prodavačica sa roze kosom smeši majčinski dok mi spušta na dlan željenu kutijicu (znao sam i koju hoću: onu iz vitrine, na kojoj je leptir mahao krilima na goruće zelenoj površini)… Jedne večeri, na putu za bioskop, video sam drugu vitrinu duvandžijskog kioska sa kineskim kutijicama i, gledajući uvis, osmelio sam se da pitam oca: „Tata, šta je to prezervativ?” Čim sam to upitao, tatino lice je ogrubelo i strogo mi je odgovorio: „Nisi našao da pitaš nešto drugo?” Mama i tata, između kojih sam žurno hodao, zaćutali su, razmenjujući poglede nekoliko trenutaka. Po tonu mog oca znao sam da sam se namerio na zatvorena vrata, u onaj prostor u koji vas roditelji, iako ste im dragi, nikada te ne primaju. Osećao sam njihov dah, njihov misteriozni život odraslih, one nerazumljive zabrane koje se tiču rađanja dece i malih i smežuranih organa između nogu, i kako je tata bacio mamu na krevet u spavaćoj sobi, ona plakala a ja dotrčao da je branim, po leđima lupajući pesnicama šiljatog i brutalnog čoveka. Posle tog nesrećnog pitanja osećao sam užas prema samom sebi, isto osećanje koje sam imao kad sam otkrio maminu protezu. Bili su to gornji zubi, prljavo-bele boje sa malo plavkastog između, od jeftine plastike, udenuti u veštačku vilicu. Crvenilo vilice se ne može opisati kao prirodno, imalo je naročitu nijansu, kao da je plastika uzeta od drugih, starijih proteza, istopljenih i ponovo upotrebljenih: ljubičasta i bleda boja sleza u dominantnoj crvenoj. Nekoliko krajeva žice tu i tamo doprinelo je fascinantnoj odbojnosti koju sam osećao dok sam vrteo u ruci tu stvar. Od mame sam nasledio loše zube, sklone kvarenju i propadanju, čak i lomljenju krunice, onako, dok sam nešto žvakao osetio bih na jeziku deo zuba: s jedne strane sjajno i glatko kao ogledalo, a sa druge grubo i udubljeno. Od nje sam nasledio i beskrajnu zubobolju tokom koje bih jurio po kući, rušio stolice i vukao zavese. Ali mogu reći da me predvidljiva budućnost mojih zuba nije toliko zgražavala dok sam posmatrao neobično zakrivljen luk proteze. Zgražavala me je boja. Bilo je tu nečeg preciznog, nečeg što je podsećalo na stvar koju sam već video, koju sam poznavao, i koju nisam mogao ponovo pronaći. Nekoliko dana sam hodao okolo sa maminom zubnom protezom u džepu. Vrteo sam se po poznatim mestima oko gimnazije „Kantemir”, po ulicama Toamnei i Profetului, spuštao sam se do Ulice galaci u buku tramvaja br. 5, lutao po ruševinama Ulice lizeanu. Spuštalo se predvečerje, nežni sneg sa trotoara poprimao je stidljivo ružičastu boju, pokoja starica bi, na nekom prozoru, sisala dečju cuclu, jedna mačka imala je oko isto kao i Đina kasnije, jedna žena se zaustavila, gledala okolo i dizala gaćice, vukući ih preko jakne i suknje. Čekao sam, hodajući između prehrambenih artikala i dečjih kolica, trenutak kada će predvečerje dobiti boju desni, i odjednom sam to uhvatio. Bio sam u Ulici gospođe Ruksandre, gde se nalazio mali trg, kao u snu okružen dvorištima, kuglama na vrhovima stubova, i jednom žutom zgradom, sa uspravnom trakom od matiranog stakla iznad ulaza. Sada, u predvečerje, staklo je gorelo i plamen se uvijao oko art nuvo stabljike od kovanog gvožđa, crne i tople kao noć. Sneg, koji je osvetljavao mali trg belom svetlošću, koja kao da je dolazila odozdo, ispod zemlje, brzo se rastapao u morbidno ružičasto predvečerje. Tiha zgrada, kao odlomljeno sečivo zariveno u asfalt, uznemiravala me je i dovodila do nesvestice. Zaustavio sam se nasred trga, kao spomenik tužnom heroju, izvadio iz džepa stari papir i odmotao ružni predmet. Podigao sam protezu iznad glave i zubi su počeli da svetle, žuti kao plamen soli, dok su desni nestale, stapajući se sa identičnom bojom predvečerja. „Ah, mama”, šapnuo sam u ludilu te tišine. Ostao sam nekoliko minuta gledajući sve tamniju svetlost proteze, i dok je predvečerje postajalo tamnocrveno kao venska krv, proteza je poprimala nekakvu unutrašnju svetlost, kao da je neki fluorescentni gas ispunio luk plastičnih desni. A oko njih, fantomski, ukazala se mama. Isprva kostur, proziran kao koža gliste, kao zelenkasti rendgen, nežan poput somota. Lobanja sa velikim flekama umesto očiju, i malim umesto nozdrva, grudna krletka, svetleći leptir bedrenih kostiju, želatinaste cevi ruku, nogu i prstiju. Preko toga, poput laganog snega, poput vela egzotičnih riba, narastalo je majčino meso.
MIRCEA CĂRTĂRESCU rođen je u Bukureštu 1956. godine. Spisateljsku karijeru je započeo kao pesnik 1978, da bi ubrzo bio, zahvaljujući svojim zbirkama poezije, prepoznat kao vodeća književna figura svoje generacije. Tokom osamdesetih godina počinje da piše prozu, u kojoj će se prepoznati lirski senzibilitet iz njegovih pesama. Njegov književni rad karakteriše pretapanje i kombinovanje različitih stilova, žanrova, kao i kritičko inkorporiranje starije rumunske književnosti, mitologije, legendi, i kritički odnos prema savremenom rumusnkom društvu i politici. Pripadao je književnoj grupi koju je predvodio Nikolae Manolesku. Nakon što je u Bukureštu diplomirao rumunski jezik i književnost, radio je kao nastavnik, da bi kasnije postao lektor na odeljenju za rumunsku književnu istoriju, a danas je profesor na bukureštanskom Univerzitetu. Dobitnik je više rumunskih i internacionalnih književnih nagrada, a preveden je na skoro sve evropske jezike.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJICI:
ILEANA URSU NENADIĆ (1954, Zrenjanin – 2021, Petrovaradin) prevodila je na rumunski jezik savremene srpske pesnike, kao i modernu poeziju koja se piše na jezicima nacionalnih manjina u Vojvodini. S pesnikom Milanom Nenadićem prevodila je s rumunskog dela Mihaja Emineskua (dvojezična izdanja), koja su objavljena u Srbiji i Rumuniji. Pored toga, prevela je dela više savremenih rumunskih pesnika (Anu Blandijanu, Mirčea Dineskua, Ileanu Malačoju, Karolinu Iliku, Lilianu Ursu). Sačinila je dvojezičnu Antologiju savremene rumunske poezije, koja se stvara u Vojvodini, takođe dvojezične Antologiju legendi i bajki Rumuna iz Vojvodine i zbornik Pisci na granici. Uređivala je dvojezični list za književnost i kulturu „Oglina” („Ogledalo”) i bila je član redakcije višejezičnog zbornika Most. Objavila je deset knjiga poezije (na rumunskom i srpskom jeziku). Poezija joj je prevođena na italijanski, engleski, francuski i švedski jezik. Zastupljena je u više antologija i zbornika poezije. Dobitnica je nagrada: „Pečat varoši sremskokarlovačke”, „Stražilovo” za najbolju knjigu pesama, nagrada „Lumine”, Nagrada Saveza književnika Rumunije za najbolji prevod za 2000, Međunarodna nagrada „Valahija” za doprinos književnosti i književnom prevodilaštvu, Orden „Mihaja Emineskua” u Rumuniji za doprinos kulturi, Zlatna značka KPZ Republike Srbije.
– sa španjolskog prevela ŽELJKA LOVRENČIĆ, iz knjige “Andske priče” (izabrala, prevela i priredila Ž. Lovrenčić), Euroknjiga, Zagreb, 2004. –
Ni onda kad bismo se popeli nekome na ramena, nismo uspijevali pogledom obuhvatiti krajnje točke lubeničišta. U daljini smo samo mogli vidjeti odsjaj sunca na voću. Polagano smo se razdijelili po zemljištu. Naš je zanos bio toliki da nismo vodili računa o veličini svakoga ploda niti o vrućini koja je prijetila da će raspoloviti zemlju. Čak nam se činilo da sanjamo. Čitavo lubeničište gospodina Casiana bilo nam je na raspolaganju, a nismo se morali žuriti zbog straha od hitaca kamenjem iz praćke njegova vlasnika.
Na ovome području nije postojalo voće za kojim bi se više žudjelo od onoga koje je uzgajao gospodin Casiano i možda upravo zbog toga, on ga je radije prodavao izvan našeg sela. Moguće je da se radilo o njegovoj zemlji, moguće je da se, kako je govorio gospodin Uruguay Carrillo, radilo o sreći škrca. Istina je bila da je sve što je posijao taj čovjek urodilo zavidnom žetvom.
Na njegovoj zemlji nicali su najnježniji kukuruzi, najslađi mango, najveće lubenice, najsočnije naranče. Smješten na samom vrhu uzvisine, posjed gospodina Casiana bio je najpoželjniji. I najmanje posjećen. Vlasnici nisu nikada nikoga pozivali i kad bi se netko približio da porazgovara s njima, primili bi ga osorno na ogradi. Među nama također nije bilo nikoga tko bi se mogao pohvaliti da je koji put prošao prepreku od bodljikave žice, a da ga siguran pogodak praćkom nije prisilio maknuti stražnjicu. Na prvi pogled sve je izgledalo jako jednostavno. Nije imao čak niti psa koji bi najavio uljeze. “Posljednji je izdržao 23 dana jedući travu. Kakva nesreća za jadnu životinjicu. Kad je uginula, već je skoro bila uvjereni vegetarijanac”, običavao je govoriti Israel Mendoza, kamiondžija. Ipak, ograda koja je odvajala posjed gospodina Casiana i ono izvan, bila je neprijelazna. Bilo kamo bi čovjek gurnuo nos – u zoru ili u sumrak – tamo bi pronalazio vlasnika imanja kako sa zadovoljstvom maše svojom praćkom.
Kako bi se obranio od napada na njegovo voće, gospodin Casiano nije nikada napuštao svoj posjed. Osim onda kad bi putovao da proda svoje proizvode izvan našeg mjesta. Onda bi onaj koji bi ušao na njegov posjed sa željom da ubere koju naranču kako bi utažio žeđ, zasigurno susreo njegovu ženu. A ako je netko u selu koristio praćku bolje od gospodina Casiana, bila je to gospođa Etelvina.
Glas o škrtosti gospodina Casiana širio se susjednim selima. U blizini nije bilo nikoga tko bi želio raditi za njega i kad je dolazilo vrijeme sjetve ili berbe, morao je ići svaki put sve dalje tražiti nekoga tko bi mu pomogao. Mnogi od njegovih najamnih radnika napuštali bi posao prije nego što bi ga završili. “Posljednji put ih je već morao dovesti s juga Potosíja”, prisjetio se Pastor Vaca. “Trebalo je vidjeti kako su samo odlazili ti mješanci!”, dodao je Cesáreo Nogales. “Ako tako nastavi, čak će mu i žena otići”, proricao je Benigno Perales. “A to bi ga sigurno ubilo. Tko bi mogao pronaći boljega najamnog radnika od gospođe Etelvine i to besplatno?”, odgovorio je Inocencio Taboada.
I to je bilo točno. Nitko nikada nije vidio radišniju ženu od gospođe Etelvine. Radila je od izlaska do zalaska sunca s energijom tri najamna radnika. Čak niti onda kad je ostala trudna, njezina se sposobnost rada nije umanjila.Svi su njoj pripisivali napredak na posjedu. Tko bi mogao povjerovati! Baš ju je to ubilo. Bila je otprilike u sedmom mjesecu trudnoće kad joj je muž morao žurno otputovati u Tariju kako bi utvrdio povoljne cijene lubenice prije njihove sezone pa ju je poslao osedlati konja.
Nešto se bilo dogodilo jer je konj gospodina Casiana bio pitomiji od žabe odgajane u kući. Možda mu se približila neka zmija. Baš onda kad mu je žena htjela staviti ular, riđan ju je udario kopitom u sam trbuh. Umrla je – kažu – ne ispustivši niti jedan jauk dva dana kasnije. Liječnik ju je mogao pogledati samo jednom i morao je obećati gazdi da mu neće naplatiti niti novčića za taj pregled. Za vrijeme bdjenja nad pokojnicom – a da ih nitko nije ništa tražio – susjedi su se počeli uspinjati na uzvisinu donoseći kavu, šećer, cigarete, čak i alkohol, kako Bog zapovijeda. Jer, kao što je njezin suprug izazivao prijezir, tako je gospođa Etelvina uvijek bila predmet simpatija i žaljenja stanovnika sela. Sljedećega dana, u dva sata poslijepodne, usprkos jakom suncu koje je probijalo krovove kuća, selo se počelo okupljati na posjedu škrca radi pokopa. Mi također. Ali, sa stražnje strane.
Znali smo da bi gospodin Casiano morao biti nazočan na sprovodu i ostaviti kuću praznom. To je bila prigoda za posjet lubeničištu kakva nam se nije pružila već 20 godina. Okupilo nas se osmero dječaka i imali smo dobro razrađenu strategiju. Donijet ćemo lubenice do ruba obronka, tako da se na kraju nećemo morati truditi ništa više nego ih samo gurnuti niz obronak. Oni manji poput Luciana i Edila čekat će na sredini puta kako bi pogurnuli voće koje bi moglo ostati nepomično. Započeli smo berbu s puno radosti. Ali, trajala je jako kratko. Nakon nekoliko minuta sunce je oslabilo naš zanos. Leđa su nas počela boljeti, a veliko voće otežavalo nam je njegov prijenos do obronka. Jedva smo uspjeli skupiti nekoliko tuceta lubenica na njegov rub, kad nas je Saúl upozorio: “Vraća se škrtac!”
Provirili smo niz brijeg. Povorka od dvadesetak osoba na čelu s udovcem, s naporom se vraćala s groblja. Teško su hodali iscrpljeni jakim suncem, spremni na posljednji napor koji bi im omogućio popeti se na posjed. Bilo je nemoguće da nas ne vide. Nije nam ništa drugo preostalo nego da započnemo činiti što smo bili naumili. Očajnički smo počeli gurati voće nabacano na hrpu koje se počelo kotrljati stvarajući veliku lavinu. Gospodin Casiano je podigao glavu i ostao nepokretan. Kao da ga je udarila munja. Ali, to je trajalo samo tren. Nakon toga počeo je ubrzano trčati prema vrhu brijega. Užasnut, osjetio sam mlaku tekućinu kako mi teče između nogu.
Škrtac se teško uspinjao, kližući se po kamenju na obronku i ponovno se uzdižući. Sve dok nije dohvatio prvu lubenicu. Brzo ju je podigao i podijelivši je napola na jednoj nozi, uronio je lice u crvenu i svježu površinu voća i počeo ga pohlepno jesti. Zatim, gledajući prema nama, požudno je uzviknuo: “Dobacite još lubenica, k vragu!”. I, vrativši se među one koji su ga pratili, rekao je: “Dođite, kume, poslužite se voćem! Iskoristite to sada kad je Etelvina umrla!”
***
GERMÁN ARAÚZ CRESPO rođen je u La Pazu, Bolivija, 1941. godine. Spisatelj, novinar. Radio kao novinar u rubrikama za kulturu u nekoliko novina u Santa Cruzu i La Pazu. Bio je urednik književnog dodatka lista La Razón. Pripovijetke su mu objavljivane u različitim antologijama i zbirkama priča. Objavljena djela: “Priče za djecu” (Cuentos para niños, svezak I., II.), 1985.-86., “Tajna kronika o ratu na Pacifiku”, priče (Crónica secreta de la guerra del Pacifiko, cuentos), 2002. i dr.
***
BILJEŠKA O PREVODITELJICI:
ŽELJKA LOVRENČIĆ je književnica, prevoditeljica, urednica i proučavateljica hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Piše eseje, kritike i putopise. Rođena je 13. travnja 1960. u Koprivnici gdje je pohađala osnovnu školu. Srednju školu jezičnog usmjerenja završila je u Križevcima. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. godine. Tema diplomskoga rada bio joj je španjolski nobelovac Juan Ramón Jiménez. Na istome je Fakultetu 1992. magistrirala filologiju. Prošireni i prerađeni rad naslovljen “Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu” objavljen je kao knjiga 2001. godine. Doktorski rad pod nazivom “Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena” obranila je na Hrvatskim studijima 2011. Živjela je šest godina u Latinskoj Americi – u Meksiku i Čileu. U Meksiku je bila stipendistica Meksičke vlade i pohađala predavanja iz hispanoameričke književnosti na dva vodeća Sveučilišta UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) i Colegio de México. U Čileu je radila kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Punta Arenasu te kao diplomatkinja u Hrvatskome veleposlanstvu u Santiagu. Radila je i kao voditeljica područne knjižnice „Prečko“, profesorica španjolskog jezika, voditeljica na radiju u Punta Arenasu, voditeljica Zbirke inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Sada vodi tribine na tu temu. Autorica je 17 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 17, a prevela 62 knjige. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski između ostalih su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Mario Benedetti, Pablo Neruda, Roberto Ampuero, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic, Alfredo Pérez Alencart… Na španjolski je dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora objavljenih u Meksiku, Čileu, Španjolskoj, Kolumbiji i Boliviji. Među njima su: Dragutin Tadijanović, Zvonimir Balog, Veselko Koroman, Tomislav Marijan Bilosnić, Drago Štambuk, Miro Gavran, Branka Primorac, Sibila Petlevski, Stjepan Šešelj, Davor Šalat i Lana Derkač. Tekstove objavljuje u hrvatskim i stranim časopisima te na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Meksiku, Kolumbiji i Argentini. U četvrtom je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Dopisni je član Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica odbora Fonda Miroslava Krleže, pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba, Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u Sjedinjenim Američkim Državama. Bila je dopredsjednica Društva hrvatskih književnika, predsjednica Povjerenstva za književne veze, suradnica veleposlanstava Čilea i Španjolske te Hrvatske matice iseljenika. Sudjelovala je na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Autorica je izložaba održanih u NSK i na Interliberu, te kataloga o Pablu Nerudi, Miguelu de Cervantesu, hrvatskoj knjizi izvan Hrvatske, nakladi Hefti u NSK, hrvatskoj periodici u iseljeništvu itd. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski, rumunjski, makedonski i bugarski. Kao autorica, zastupljena je u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina te u međukulturnom rječniku suradnika rumunjskog časopisa za međunarodne veze Orizont Literar Contemporan objavljenom u Bukureštu. Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze Društva hrvatskih književnika organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji. Dobitnica je priznanja i zahvala bivšega čileanskog predsjednika Ricarda Lagosa i bivše ministrice vanjskih poslova Soledad Alvear te počasna građanka Porvenira, mjesta na krajnjem jugu Čilea odnosno ledenoj Ognjenoj Zemlji, kamo su dolazili prvi hrvatski doseljenici.
– s njemačkog prevela TRUDA STAMAĆ, iz knjige “Jezik i svijet /austrijski pjesnici druge polovine dvadesetog stoljeća/”, izbor i prijevod Truda Stamać, Ceres, Zagreb, 2004. –
ELFRIEDE GERSTL rođena je u Beču (1932), tamo je preživjela rat skrivajući se kao dijete iz židovske obitelji po tuđim stanovima, tamo je nakon rata maturirala i studirala medicinu i psihologiju. Objavljuje od 1955. godine, poeziju, prozu, točnije pjesme i eseje, radio igre, knjige za djecu. Napisala je jedan roman i drugi sa skupinom autora, bila koautor antologije itd. Važniji naslovi knjiga: Prostori igre (Spielräume, 1977.), U sve dane pjesme (Alle Tage Gedichte, 1999.), Let haljina (Kleiderflug, 1995.), Pod jednim šeširom (Unter einem Hut, 1997.), nova bečka mješavina (neue wiener mischung, 2001.). Za svoj književni rad je višekratno nagrađivana. Važnije nagrade: George Trakl, Erich Fried. Beč je, unatoč mnogim osporavanjima i književnim svađama, glavni književni grad Austrije. Bečanka rođenjem i stilom života. Elfriede Gerstl spada u gotovo izumrli rod flanera, bečkih šetača. Kao šetač skuplja dojmove svakodnevnog života i uvodi ono što joj se čini vrijednim u književnost. Ta punktualna koncentracija na izabranu pojedinost iz nanosa svakodnevice često omogućuje dublji uvod u šire cjeline. Osim uličnih sajmova i kavana, uz šetača književnika idu susreti s književnicima i književne kavane. Iz eseja Elfriede Gerstl razabire se da je gostovala – uglavnom kao tihi svjedok – svim skupinama a da nijednoj nije pripadala. Razgovore s književnih susreta nastavlja u pjesmama, navodeći pisce koji put imenom a drugi put stihom. Obraća se piscima njihovim jezikom i stilom, koje pogađa do virtuoznosti. Ono vlastito je pritom način postavljanja pitanja ili komentar uz karakterističan ironijski odmak što ga postiže povezivanjem neuobičajenih razina zbilje, recimo, primjerice, pjesničke teme komentira jelom i kuhinjskim receptima i sl. (Umjesto svih primjera navodimo samo naslov pjesme “Prizivanje velikog spremanja”, što smjesta priziva u sjećanje naslov opće poznate pjesme i zbirke pjesama Ingeborg Bachmann “Prizivanje Velikog Medvjeda”.) Način na koji skuplja materijal za pjesme, ironičan odmak, vještina u rimovanju, lakoća u izrazu, svjedoče o velikoj pjesničkoj vještini i pridaju njezinim pjesmama nešto od stila vagabunda. Dakako da čitateljeva barem djelomična upućenost u književne prilike Beča pridonosi značenju njezinih pjesama. Za manje upućene ostaje usporedba s bečkim valcerom – glazbeno savršen i tako općenito zanosan da izmiče trivijalnosti. (Truda Stamać)
***
GDJE UĐE FREUDOVAC
rastu neuroze skupi svoje tikove poći ćemo put neurastenija stari nagoni cvatu iz mumija i vrapci pjevaju iz svojih tjednih listova o kozmetici u srcu
***
STANOVATI U JEZIKU
često i prečesto nedostaje mi riječ korisna anatol eternit ontologija a koji put opet ne fali mi tu baš ništa. u mom sklepanom jezičnom kućerku stoji i leži moj rječnik kao kupus i repa kao na sajmu sitnarija često se nađe što se traži a koji put i ne
***
PESIMIST
žuti plodovi zriju u mom vrtu topla i smeđa proteže se moja kuća na suncu rutave pčele bruje oko cvijeća na prozoru
ali već malog pauka nad vratima moram ubiti preko godine sa svojim kćerima i unucima izdanak za izdankom zastro je žalosnim tkanjima svojih mreža i napokon sunce stisnuo u čeljusti i ugrizao smrtno.
***
ZAŠTO SAM JA JA
malo po malo morala sam se sama stvoriti sada stojim do grla u nagomilanu vremenu ako transcendencija nešto od mene očekuje j a se ne mogu za nju brinuti
***
TKO JE još pri sebi tko je još kod kuće tko je još kod kuće pri sebi tko je još kod kuće kad je pri sebi tko je još pri sebi kad je kod kuće tko je još pri sebi tko je kod kuće pri sebi tko to
***
DOBRO DOŠLI GOSTI GLAVE
retci pjesama prolaze mi glavom oni su tvoji moji ili od odavno preminulih:
kopamo grob u zraku tu nam nije tijesno ja šuma sam snijeg sam koji pada ovo vrijeme nisam izabrala
govore mi prate me najpouzdaniji su mi prijatelji da neki retci unajme stan u srodnim glavama više nije moguće poželjeti
***
BILJEŠKA O PREVODITELJICI:
TRUDA STAMAĆ rodila se 25. svibnja 1942. u Petrovaradinu. Godine 1968. diplomirala je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je dugogodišnja članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca, cijenjena i višestruko nagrađivana prevoditeljica s njemačkog jezika, književnica i urednica. Radila je i u Ministarstvu kulture te kao savjetnica za kulturu hrvatskoga veleposlanstva u Beču. Godine 1989. dobila je nagradu Republike Austrije za prijevode djela austrijske književnosti na hrvatski. Za antologiju ‘Jezik i svijet austrijski pjesnici druge polovice XX. stoljeća’ 2005. godine dodijeljena joj je Nagrada Iso Velikanović, koju Ministarstvo kulture dodjeljuje za najbolja ostvarenja u području prevođenja književnih djela. Nagradu Kiklop za prijevod godine primila je 2013. godine za prijevod knjige Ingeborg Bachmann i Paula Celana ‘Vrijeme srca’, a za predan i vrstan prevoditeljski rad 2019. godine dodijeljena joj je Nagrada Josip Tabak za životno djelo Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Truda Stamać je, uz ostalo, prevela djela Rainera Marie Rilkea, Georga Trakla, Paula Celana, Novalisa, Bertolda Brechta, Güntera Grassa, Hermana Hessea, Gottholda Ephraima Lessinga, Sigmunda Freuda, Ingeborg Bachmann, Waltera Benjamina, Thomasa Bernharda i Friedricha Schillera. Priredila je i antologiju ‘Razgovor o stablima: deset suvremenih njemačkih pjesnika’ (1985.), a većinu prijevoda za kazalište (Brecht, Hölderlin, Schiller, Weiss) napravila je u koautorstvu s Antom Stamaćem. Objavila je zbirke kratkih priča ‘Kapi’ (1988.) i ‘Adame, gdje si?’ (2014.) te roman ‘Pasji život: godinu dana sa Stašom’ (2003). Umrla je 22. 1. 2021. u Zagrebu.
Kao što je Adam zaronio u šutnju noćne ptice, Prljav od ljudske noći u koju sam upao, Razbijam sve zamjenice Kako bih legao na dan okoštan ispunjenosti. Napijam se mahovinom i tulipanima Sve do dubokih kripti kamenja Ili presušenih rijeka u kojima sove sumraka zagrizaju u tišinu I u kojima jedan usamljeni čovjek kleči na koljenima. Gazeći usamljenost ulazim u dan, Jer stvoru je dato da vidi kako njegovo vrijeme raste Kako bi kasnije pronašao ponešto od smrtnika Skriveno u zrnu pijeska. Ali i pod svjetovnim tribinama primijetim dim iz čovjekovih koliba, Vidim svakodnevne puteve, oblake koji najavljuju jesen I trudnu ženu sa svojim plodom kako sjedi u mreži za spavanje I gleda sate kako prolaze. Krećem se zajedno s biljem, S najmanjim pokretom konja i Osjećam da unutar sebe tečem Kao ona rijeka koju vidim da ide ka naprijed. I vidim kako se udaljavaju kolica posljednjeg žeteoca! I baš kao riječ bačena u sred mora, Padam na grudi čuda. I kao rudar koji si lice Pokriva rukama kad, iznenada, slijep, ponovno otkriva svjetlost, Tako nježnost zadiže svoju togu i budi strah u meni. Ah, ja sam čovjek, a toga nisam ni bio svjestan! Onaj kojeg štite strašljivi bogovi bezakonja, Onaj koji je čest i svojom bijelom grivom na repu okreće besciljnu gorčinu u prašini. Čovjek sam, ali to mi nije dovoljno! Jer sunce ima svoju pšenicu u plamenu i moru, Ima oči blagoslovljene milošću. Čovjek sam, ali svaka stvar rođena u zoru, sa njom i umire, I svaki stvor kojeg začne noć S njom se udaljava jer njegova loza je tamna. Sve prolazi. I kao voda i sunce, također sve i ostaje. Jedna tišina Koja sjeda čuvši prvi zvuk. Naš lik Koji se gubi i ponovno nalazi kao dim koji nije ništa više nego eho vatre. Ništa drugo nego crna pjena koja nježno ore zemlju. I daleko od sjećanja vjetra koja su ostavile epohe, Miris raži i anisa tjera ptice u povratak. A kako horizont nije ništa više nego list dugačkih kontura, Puštam da nijema plemena riba nagrizaju šljunak Puštam njuške divljih svinja da sijaju u noći I da pod tihim zujanjem pčela Volovi mlate novu žetvu. Ah, osveto okupana u nevinom oku! Ah, ushićenju mora skrivenom u sjaju! Iz kog smo nestvarnog, dalekog sna ispali? Zašto smo Jedan kotač koji zaluđeno vrišti? Ah! Tužan je naš korak, zaista. Nismo ništa više od običnih valova. Ustajemo na tren… Kako bismo nastavili biti more.
***
KISELI LIST
Kćeri polja I svjetlosti Utrobo zapaljenog kamena Nikad se nije Tako nisko Podigla tvoja glad Tvoja sjena bez tijela Obmana Pepeo tvojih zapaljenih staja Bič Ništavnici žeđi… – I šta sve ne! – I na trenutak do izlijevanja Je bratska krv Koja je bolna I povrijeđena Smrt Određuje intonaciju Zatim um Tiho sisa Pjesmu iz kolijevke Tamo gdje sunce umorno korača Izgubljena si U daljini Ne mogu zgrabiti Tvoju ruku suhu Kao rijeku Znam da živiš: dođi Ne znam gdje – ali znam da živiš Zgrabit će nas Doći će Sva tvoja djeca: Žene i muškarci šišmiši Cvrčci i mravi Svi stanovnici Mjesta sedam špilja Oni su ljudi kukuruza Sa svojim umrljanim licima Reci mi Da vidiš Vraća se lice Okreće se Pleše Kraj našeg debla života Gluhonijema (Tvoje ime se ne izgovara Ono se diše) Pričaj Mi Iako je noć Još uvijek nisi zakasnila O kisela domovino: Pridruži Mi se Pridruži Nam se Iako je noć U zemlji suncokreta Idemo idući Plešimo Samo plešimo
MUTACIJE
Jedan Perjani Kojot je više Od vuka bez čopora Manje je Od debla bez korijena Više je Od zraka bez ijedne paprati Manje je od onih vrata Zatvorenih zbog nemilosti vjetra Više je od rijeke koja za sobom povlači Debla i životinje Manje je Od zaklanog jelena u grmlju Više je Od svih plodova Koje glad ne sažvaće očima Također To je jarak bez hodočasnog krika Među bolnom kosom od plamena * SJEVER ZAPAD ISTOK JUG Nomad od Aurore Borealis Svojim ostakljenim mesom Zavija nad vrelom močvarom Prvi je kamen koji govori „Stigao sam maloprije Jer sam posljednji pauk od leda.” To je jedina utrnulost Nakon pomahnitalog lutanja Prvo Sunce od Kosti nikad nije dopuštalo Rijeci goruće vode koja nagriza vječnost Unutar zrna pijeska da teče Pogledaj njegov odraz u potoku Teško je znati gdje se rađa njegov izvor Gdje je rijeka napravila obiteljski potez Kap po kap svega što postoji Kad je kojot još uvijek bez perja Svojom skoro kamenitom vilicom Zavijao na Mliječni put Kad je raširio svoja krila svom težinom oblaka S prolaskom sjene pomračenja Sa svojom ogromnom pahuljicom od lišća I valovima zmije u travi U plesu Nebo daje Ono lijepo Za pokazati svijetu Govori Balam* koji čita Zvijezde Svjetlost Ponekad ode Ponekad se vrati Ponekad ostane i premišlja, izmišlja A ponekad odmara Ponekad ga njegova snaga tjera na ostanak Unutar doma Da bi je tražili Gdje zakorači svjetlost Ostaju žljebovi Sačekaj da voda dođe do kamena Koji poznaje cijelu istinu Sjever Jug Zapad Istok Četiri puta oblak obilazi Četiri kruga Ono što dolazi s planina Nikad ne stari Ono nedokučivo Nikad ne spava Perjani Kojot je živ Njegovo srce kuca U mojoj riječi.
*Balam na majanskom jeziku je „jaguar“. Maje su ih smatrale zaštitnicima sela, prema nekim povijesnim izvorima su bili i vodiči kroz podzemlje.
***
GOLA ŽERAVICA
Ležiš sanjiva, gola, Širiš se kao koža brda koju je zagrizlo sunce. Počinjem te zadovoljavati od tvog stopala zaspalog u zraku, Tvoje simetrične noge, dok podižem pogled Susreću se u crnom doku, opkoljene Vlažnim komadima uglja, Uglja na usnama, Usnama od lijana. U tom trenutku ispunjavam dob žudnje U najnježnijem večernjem licu. Voće zri, Svakim minutom raste i izgara. U šest sati u ogledalu Ulazim u tebe Kao najiščekivaniji gost, Jednostavan kao dnevna rijeka Pokrivam te svojim muškim tijelom, Ja sam jezik koji teče kroz tvoje vene da te ušutka, Bolno ti oduzimam oči, Dajem ti dva dodira da izmjeriš život. Moja usta rominjaju na tvojim grudima, Osvjetljavam ti leđa da napišem tvoje ime, Pričam ti kostima, Tvoji krici su ono najduže što će noć ikad čuti. Kakve smo mi prelijepe ljudske životinje… Kad ostanemo sami, goli kad sve završi, Pljušti slutnja da nas je zrak Ipak otkrio.
***
JUAN BAÑUELOS rođen je 6.10.1932. u Tuxtli, u Meksiku. Bio je pjesnik, esejista, urednik i profesor na univerzitetu. Završio je studije prava, filozofije, španjolske književnosti i diplomacije na Nacionalnom autonomnom univerzitetu u Meksiku (UNAM), gdje je vodio poetske radionice. Objavio je nekoliko zbirki poezije, kao i zbirke eseja. Do svoje smrti 2017. godine primio je brojne nagrade, od kojih se mogu izdvojiti: Nacionalna nagrada za poeziju u Aguascalientesu (1968.), Nagrada za umjetnost u Chiapasu (1984.), Nacionalna nagrada „Carlos Pellicer” (2001.) i Nagrada za poeziju „José Lezama Lima.”
***
BILJEŠKA O PREVODITELJICI:
MIHAELA ŠUMIĆ (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Tijekom 2012. godine je pisala poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda”, (Imprimatur, Banja Luka) objavila je 2020. godine.
napomena prevoditeljice: Izbor i prijevod pjesama Juana Bañuelosa izvorno je objavljen u časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Bosanska vila, 77/78, zima/proljeće 2020/21
čovjek-časopis 