Tag: Stjepan Sirovina

izdavač: Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München

PJESMA O KRAJU SVIJETA

mjesto na kojem ćeš provesti noć:
u lijep i moderan hotel pretvoren
gotovo pet stotina godina star samostan
čijih ćelija zidovi još dobro pamte
sve što su slušali i gledali tolike godine
skrušeno izgovarane molitve, pokajanja
i ono što se radije prešućivalo: grijehe
propusta, nepoćudne snove, teret sumnje
koja je značila i nevjeru, dok se kraj svijeta
neumitno bližio, nigdje to nije moglo biti
jasnije nego ovdje gdje je svijet stoljećima
doista i završavao, a počinjao bezdan oceana
u koji si mogao nagaziti nogom ili se u zanosu
survati poput sotone, prvi su moreplovci shodno
tome bili i prvi kozmonauti, a put u indiju put
prema nebu samo što su zvijezde ostajale jednako
daleko, a tako i odgovor na pitanje o prapočelu
svega, jasno ti je to i samom dok zaludu naprežeš
svoja čula, osluškuješ, sve što vidiš je mrak i sve
što čuješ šušanj oceana pomiješan s udarcima
prsta po pisaćoj mašini dok negdje u mraku
nastaje pjesma, testament ili pismo samoubojice

***

DOM

wo steht unser mandelbaum
h. domin

još je nepospremljen krevet u kojem si
do maločas ležala
i tvoji su pasta i četkica za zube u kupatilu
znaš gdje stoje čaše, tanjuri u kuhinji
pa opet nikada nećeš nazvati domom
ovo mjesto ni na nebu ni na zemlji
poput kuće za ptice na nekoj brezi, u nekom parku
zidova golih bez ijedne tvoje slike, bez prošlosti
i kroz čije prozore promatraš ljude
što poput mrava mile u svim mogućim smjerovima
bez cilja, tegleći svoj život u plastičnim vrećicama
i koje nikada nećeš do kraja shvatiti
ili poput kartonske kutije u uličnom prolazu
u kojoj drijema pas lutalica
bez previše interesa za ono što ga okružuje
ne tiču ga se brige ni žurba slučajnih prolaznika
zvukovi automobilskih motora ni sirena
tek na larmu i nečiju svađu malo podigne uši
makar mu je svaka riječ na bilo kojem
od tih jezika i dalje jednako nerazumljiva
kao što su nerazumljivi i tebi jezici tvojih susjeda
o bože, sigurno ovako i oni čuju nas! kažeš
zapravo ne misleći pritom na naše svađe
a koje se opet događaju češće
na ovom mjestu obješenom između ovdje i tamo
kao donji veš na tiramolu u uličici jednoj
jednog primorskog grada, daleko, daleko
a gdje također nije dom

***

MORE SAMOĆE

promatraš ih ponekad, kradom, na ulici
dok u jurišu na sav neosvojeni svijet
za ruku vuku očeve kao djed mraz vreću
s poklonima, ili u tramvaju dok ti sjede
nasuprot, uronjeni sasvim u duboko more
od neprozirnog stakla i poput jeremije
pred licem božjim imaš pitanja, a odgovora
nema, i htio bi znati, jer nisi siguran o
čemu misle, i maštaju li možda, da će kad
jednom porastu biti nogometašima kako
si to jednom zamišljao i sam, u ono vrijeme
kad je to bilo mnogo jednostavnije, dok
još nisu bili serijski proizvod firme mattel,
nego krivonogi i loše podšišani poput tebe
kao što je, uostalom, lakše bilo zamisliti i
štošta drugo nemoguće, poput putovanja u
najudaljenije zemlje, one s imenom i one
kojima ga je tek trebalo dati, ali zbog trajnog
nesporazuma između mogućnosti i želja
stići napokon samo do makarske i onog mjesta
gdje je počinjalo more, završavao svijet
i za koje su stari grci smislili devet riječi, po
jednu za svaku tajnu koje u sebi skriva, a
koje tebe jednako muče i danas, točno stotinu
godina poslije, nasukana na ovom arhipelagu
usred ničega

– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –

___________________________________________

STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. “Zastava na tiramolu” njegova je prva knjiga.

USPAVANKA ZA MOJU MAJKU

na autobusnom stajalištu pored nje
kao u sjeni srednjoeuropske katedrale
veličanstvene i vječne
iako joj jedva trideset
još s ničim poljuljanom vjerom
da je oko tebe sve dobro
kakvu mogu imati samo djeca

onda na bulevaru, pored džamije
u mimoilasku s ljudima kojima se
smješiš i u kojima ne vidiš prijetnju
i okolo parka kakav više nigdje nisi
i nećeš vidjeti jer drugdje u parkovima
ne rastu trešnje, sve do pijace s tezgama
na kojima obavezno stoji tačna vaga
gdje ti kupuje marelice i breskve
jer si bio dobar i jer njih najviše voliš
dok se ti držiš za njenu suknju
što miriše na njemačko privredno čudo

pa u robnoj kući gdje gleda
nove štofove
dok ti gledaš pokretne stepenice
na koje bi se rado popeo, ali te strah
jer vjeruješ da voze sve do neba
iako voze samo do odjela s muškom trikotažom

i napokon u crkvi marije zvijezde gdje prvi put
čuješ orgulje i vidiš oslikane zidove
čvrsto joj stišćeš ruku jer ti se od toliko ljepote
vrti u glavi kao mladom bachu dok prvi puta
sluša slavnog buxtehudea

na povratku kući
u autobusu što preko rupa u asfaltu
preskače kao supermario
tebi je muka
ona ti stavlja ruku na čelo
i ti zatvoriš oči i više ih nikad
ne želiš otvoriti jer te strah
da sve to ne nestane

***

FRAGARIA VESCA

šumske jagode, za koje u enciklopediji stoji
da rastu po proplancima i rubovima šuma
šikarama i krčevinama sjeverne zemljine polutke
da su cijenjene zbog sočnih i ukusnih plodova
i lišća navodno ljekovitih svojstava
te prisutne u bapskim pričama
raznim pučkim vjerovanjima i bajkama
kao dijete za prvih ljetnih dana brao sam
s braćom po brdima zavičaja
nastojeći pritom da ih sakupim
više od starijeg i manje od mlađeg
to mi po prirodi stvari nikad nije uspijevalo
ali me nije pretjerano ni rastuživalo
jer je na kraju dana sve ono što bismo
nabrali, pa donosili kući
mater dijelila na tri posve jednaka dijela
i svima bi nam tako jednako oduzimala
i isto tako jednako dodavala
jer drugačije nije ni moglo
niti bi drugačije smjelo biti
i nigdje i nikad
a ipak jest

***

EUKLIDOVO RASTOJANJE

nisi pokazivao naročitog dara
za matematiku, a za geometriju
još i manje i iz tog razloga
poslije nastave odlazio na instrukcije
četiri godine starijoj drugarici
koja je onda strpljivo crtala ravnu liniju
i na njoj točku a pa točku b
i govorila ovo je dužina a to je pravac

ništa od toga tebi nije bilo jasno
što to znači ni čemu služi
a i od zamišljenih ravnih linija
pažnju su ti više privlačile
stvarne neravnine njenog tijela
i to joj diskretno i pokazivao
ona je međutim baš voljela tu matematiku

više od trideset godina poslije
naslonjen na zaštitnu ogradu
na odmorištu pored autoputa
negdje u austrijskim alpama
o tome misliš
ispraćajući pogledom automobile
što jureći prolaze kao život
od točke a do točke b
jednako ne shvaćajući
apriorno evidentno

a onda sjedaš u auto i nastavljaš
put prema mjestu u kojem si rođen
i u kojem ćeš sutra sahraniti oca

***

NEPOMIRLJIVI

volio si filmove, naročito one
sa sretnim završetkom
u kojima glavni junak preživi
pucnjavu na kraju i odjaše
u susret sumraku
i volio si clinta eastwooda
jer ti je nalikovao djedu
imao isto uzorano čelo
i polje pšenice na mjestu brade
uspravan i čvrst
poput mramora na poniru
dok se sva ostala banja luka tresla
i padala u nesvijest
i bio jednako šutljiv i zagonetan
nisi ga nikada vidio nasmijanog
još rjeđe da plače
pa čak ni onda kad su mu ubili sina
samo je šutke jednoga za drugim
iz usta vadio eksere i zakivao ih
u neobrađenu hrastovinu
očiju gotovo zatvorenih
kao da sebi pravi sanduk
i dok je stajao na groblju
izgledalo je kao scena u dobrom, lošem i zlom
i ti si vjerovao kako će potom
krenuti u osvetnički pohod
i u pucnjavi na kraju
redom postrijeljati hulje
a onda mirno odjahati u sumrak
ali u stvarnosti je svaka sličnost
sa filmovima slučajna
i nije se dogodilo ništa
samo je otišao kući
i napio se do besvijesti
a ti prestao gledati filmove i odrastao

***

DRUGO STANJE MNOŽINE

spava s mojom ženom
u mome krevetu
s mojim knjigama
kraj uzglavlja
u mojim gaćama
i potkošulji
hoda po mome stanu
u mojoj kuhinji
sprema si kavu
iz mojeg ormara
bira odjeću
u mojoj stolici
na mome balkonu
puši moje cigarete
promatra moje prizore
na ulici
javlja se
na moj telefon
i mojim glasom
govori mojim prijateljima
mojoj braći i sestri
o stvarima koje ja
radije prešućujem
hini i laže
pred ogledalom
u mojoj kupaonici
brije se mojom britvicom
zamišljajući ponekad
kako si njome reže vrat
izluđuje me
uvijek iznova
čitajući iste pjesme
koje ja već znam napamet
knjige koje sam ja
oduvijek želio pročitati
a nikad nisam stigao
gledajući po stoti put
iste filmove
plače na istim mjestima
dok sluša bacha
tvrdi da je sva muzika
napisana naknadno
samo plagijat
da je glenn gould to znao
i zato morao umrijeti
da je marx bio prorok
jednako kao i kierkegaard
da su heidegger i sartre
nesumnjivo
bili pametniji od njih
da bi lennon da je
lobirao za trgovinu oružjem
i danas bio živ
a isus u auschwitzu
spaljen skupa s judom i anom
i ne voli da mu se
u tome proturiječi
i inače
ponaša se samodostatno
drami
lupajući za sobom vratima
bez osvrtanja i brige
ostavlja me samog
da se mučim s mišlju
kad ga jednom više ne bude
što će biti sa mnom

– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –

_____________________________________________________

STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. Zastava na tiramolu njegova je prva knjiga.