Tag: Stevo Grabovac

Moram ispričati još nešto što je počelo da se događa možda godinu, godinu i po nakon očeve smrti.
Jednog dana, kada sam se vraćao iz firme, majka me dočekala na vratima. “Čekaj, moram nešto da ti kažem.” Imala je ona običaj ovako da me sačeka u hodniku i odmah na ulazu da mi saopšti nešto. “Šta si ovaj put napravila? Pobogu, jednom ćeš stvarno zapaliti stan.” Ona je odmahnula glavom. “Jok, nije ništa takvo. Moram nešto da ti pokažem, ali obećaj da se nećeš ljutiti.” Naravno, nastavio sam svoju taktiku: “Znaš da je to nemoguće, ne mogu ti dati obećanje za nešto što ne znam šta je.” Malo me gledala zbunjeno, “Ma prestani da me zavitlavaš” – rekla je, najzad sam i ja popustio; “Evo, obećavam”, i ona me uvela u dnevnu sobu. Na kauču je, smotano, ležalo maleno šareno dlakavo klupko, kada sam došao u sobu, pomjerilo se, ukazala su se dva oka koja su me nezainteresovano pogledala. “Vidi, to je mače” – rekla je majka. “Vidim, nisam slijep.” “Pratilo me danas kad sam išla u prodavnicu, cijelim putem je hodalo za mnom, nisam imala srca da ga otjeram pa sam ga uvela u stan i nahranila. I evo ga sad, spava.” Slegnuo sam ramenima. “Vidim” – rekao sam. “Ne ljutiš se?” – opet je majka dodala, ja sam opet slegnuo ramenima. “A zašto bih se ljutio?” Mače je na sebi imalo cijeli sijaset isprepletenih boja: bijelu, crnu, narandžastu i mali crni biljeg na vrhu nosa. “Nema repa” – rekla je majka. “Kako to misliš nema repa?” Ona je odmahnula glavom: “Ne znam, možda ga je netko odsjekao, možda je rođeno takvo, otkud znam.” I zaista, na mjestu gdje svim mačkama stoje repovi, ovdje je bio tek obični dlakavi patrljak.
Mače se naspavalo, probudilo i protegnulo, onda je malo gledalo po sobi i po našim licima, zatim otišlo do hodnika i vrata stana, mjaukalo je pa sam otvorio vrata i ono je istrčalo napolje. Bio sam siguran da ga više nikad nećemo vidjeti, međutim, nakon pola sata začulo se mjaukanje iz stubišta, otvorio sam vrata i ono je ponosno ušetalo u stan. Nakon par dana bilo je jasno da smo dobili novog stanara, novog člana porodice, jer je bilo očigledno da je mače odlučilo ostati ovdje. Ono je zapravo bilo – ona, ženka, a ja sam sebi odmah zadao obavezu da nabavim sve što sam mislio da je potrebno: maleni krevetac, igračke, posudu za pijesak, posude za vodu i hranu, zalihe konzervi… No, brzo se ispostavilo, bez ikakve potrebe. Samo je koristila posudu s pijeskom, to je sama od sebe naučila, gdje će obaviti nuždu, iako je to bila jedina stvar od koje sam strahovao. A ništa drugo je nije zanimalo; igračke nije ni pogledala, više je voljela da se igra stolnjakom, rubom majčinog prsluka, ćebetom ili jastukom negoli lopticama koje sam joj kupio, plastičnim miševima ili ribicama koje su se mogle zakačiti da vise tako da ih može dohvatiti šapicama. I ne samo to, nije joj palo na pamet da spava u krevetu koji sam joj pokušao namjestiti u svim sobama i po svim ćoškovima, radije bi, sklupčana, zaspala na svim drugim neuobičajenim mjestima. A naravno, ni mačju hranu ni posude kupljene samo za nju nije htjela ni da pogleda. Jela bi isključivo ono što mi jedemo, i to samo ako joj majka servira na tanjir baš kao što bi i nama servirala. Njih dvije su razvile jedan poseban odnos; mnogo puta sam čuo majku kako joj govori nešto, a mačka bi je, iako to nije karakteristično ni za jednu mačku na ovom svijetu, netremice slušala. “Džaba ti njoj pričaš, ništa ona tebe ne razumije.” – govorio sam. “Ma znam, ali ponekad me tako gleda da sam sigurna da sve zna, samo što ne zna da govori.” Osim toga, majka bi je često prekorijevala, milovala bi je po glavi ili leđima i govorila da je zločesta zato što neće da jede mačju hranu ili da spava tamo gdje joj je mjesto. Ništa to nije pomagalo. I upravo je majka bila ta koja joj je nadjenula ime, stalno je to ponavljala, nekad meni, nekad sebi, a nekad i samoj mački: “Neće gospojica opet da jede iz svoje posude… neće gospojica da se makne s kreveta… šta oćeš, gospojice, da ti donosim hranu na poslužavniku… ona gospojica opet spava na televizoru…” – vjerovatno se ta riječ odomaćila kod mačke, tako da sam jednom rekao “Gospođice”, a ona je podigla glavu i pogledala me – i to je bilo to, nadimak je postao ime – Gospođica. Vjerovatno su sve mačke posebne na svoj način, to znaju svi oni koji su nekad s njima dijelili život i prostor, pa ipak, po mnogim su stvarima i slične; Gospođica, recimo, nikad nije puno mjaukala, bila je veoma tiha, zapravo je ispuštala veoma kratke zvukove, slične isprekidanim riječima. Nije oštrila kandže na štokovima vrata, nije pravila nikakvu štetu takvog tipa, kao da je nekim dobrim dijelom prihvatila od majke ono što ne bi trebalo da radi. Isto tako, nije bilo teoretske šanse da nosi ogrlicu, bilo kakav pokušaj stavljanja ogrlice oko njenog vrata završio bi neuspjehom ili bi ona nekako, ko zna kako, pronašla način da je skine. Međutim, voljela je da se kupa, što je jako čudno, većina mačaka nije baš toliki ljubitelj vode, za razliku od njih, ona kao da je uživala u tome, a još više je voljela da je nakon toga umotamo u veliki peškir i nosamo okolo kao bebu. Da, naravno, mačke imaju svoje načine pranja i sušenja, ona je ovo vjerovatno radila iz čiste obijesti i užitka. Pa ipak, jedna od najčudnijih stvari u vezi s njom jeste ta što je gotovo u stopu pratila moju majku. Nije bilo šanse da ona negdje ode, a da Gospođica ne krene za njom, u početku smo pokušavali da je odvratimo od toga, međutim, kao i sve druge stvari koje smo probali da joj nametnemo, i ovo je završilo neuspjehom. Ali ni to nije toliko čudno kao činjenica da je, kada bi majka, na primjer, ušla u prodavnicu ili u stan kod komšinice na kafu, Gospođica ostala vani i mirno je čekala. Kada bi izašla u šetnju sa svojim drugaricama, Gospođica je trčkarala za njima, kad bi one sjele na neku klupu u parku, Gospođica bi se sklupčala kraj majčinih nogu. Naravno, majka je više strahovala od toga da mačku ne udari auto ili da je ne napadne nekakav pas lutalica, ali ispostavilo se da nema toliko razloga za brigu. Gospođica je savršeno znala da se čuva. Malena, bezrepa Gospođica je tako postala ljubimica cijelog naselja; svi su je znali, bilo je nemoguće sresti moju majku, a da se mačka ne vrzma oko njenih nogu, puštali bi je u zgradu kad je izlazila vani, otvarali joj vrata, baš kao nekakvoj dami.
Dvije godine nakon očeve smrti majka je doživjela infarkt; samo joj je pozlilo te večeri, zovnuo sam hitnu pomoć, a tu sve postaje isprekidano, kao ubrzan i loše montiran video-spot: majku prebacuju na kolica, voze je uskim hodnikom, vrata se njišu pred mojim licem, medicinska sestra me zaustavlja, kaže da moram ostati vani, stojim na hodniku, mrznem se odjednom, deset minuta kasnije izlazi dežurni ljekar i govori da mu je žao, “sve smo pokušali”, onda su tu neki ljudi, nemam pojma ko su, možda i oni nešto čekaju, neko mi izjavljuje saučešće, stišće mi ruku, onda parking, zvjezdano nebo nad gradom i ništa nakon toga.
Nakon majčine sahrane dugo nisam ulazio u njenu sobu, sve njene stvari su ostale onakve kako ih je ona ostavila i prašina se slijegala po njima, dugo je sve stajalo nepomično, kao da će se tako sačuvati bar neki trag života koji je ispario iz svih tih predmeta koje su dodirivale njene ruke.
Nekoliko mjeseci kasnije, otežali stomak Gospođice vukao se po zemlji i ona se mrzovoljno kretala kao da ni sama ne zna što se dešava; mogao sam pretpostaviti da će njeni izlasci svakako dovesti do ovoga, nisam imao srca da je odvedem na sterilizaciju, sada smo oboje morali da se nosimo sa svim tim, nespremni i izgubljeni. Kad joj je došlo vrijeme da se omaci, odabrala je mjesto na kome će to obaviti, ono posebno mjesto koje samo mačka odredi – kutiju punu očevih pjesama na kauču u mojoj sobi. Vidio sam to po načinu na koji se namještala, pokušao sam da je otjeram odatle, ali nije bilo uspjeha, moguće da je tanki papir upravo bio savršena podloga koju je osjećala, ko zna, onda sam probao da zaštitim očeve pjesme tako što sam preko njih nabacao nekoliko ručnika, međutim, ni to nije imalo efekta jer ih je Gospođica sve nekako uspjela izbaciti iz kutije, tako da sam na kraju morao da se pomirim sa njenom odlukom. Onda su počele porođajne muke i ona me začuđeno gledala kao da očekuje da joj na neki način pomognem, a ja sam samo stajao tamo, zatim mi se učinilo da njen pogled postaje prezriv i pun gađenja; bio sam samo jedno bespotrebno stvorenje koje je nijemo gledalo sve što se dešava. Uz strašne napore, iz njene utrobe nekako je izašla malena, ružna, sluzava lopta i skotrljala se na papir s očevim pjesmama. Nakon nje, još jedna, a onda još jedna, po pjesmama je ostajao trag sluzi i sukrvice, Gospođica je teško disala i zbunjeno gledala odvratna stvorenja što su drhtala bez vida i osjećaja. Novi život je upravo stigao na svijet. Poslije nekog vremena, stvorovi su se zakačili na njene sise svojim krvožednim ustima i cijukali su, onda je cijuk postao piskutavi mjauk, taj grozni zvuk gladi. Glad je sve što živo biće osjeća, glad ga pokreće, glad ga oživljava. Danima je to trajalo, ona ih je lizala, podvlačila ih pod sebe, oni bi nespretno pokušavali da se osove na tanke nožice, ali bi i dalje padali, dok su na njenim bradavicama pravili velike crvene rane. A onda sam jedan dan zatekao jednog stvora nepomičnog, ukočenog u pokušaju pokreta, skamenjenog kao da je rad nekog nadriumjetnika. Nisam ga sahranjivao uz posebne počasti, samo sam ga bacio u smeće. Nakon par dana i sljedeće mače sam našao mrtvo, onda sam otišao do veterinara i pokušao da vidim mogu li šta učiniti za ono jedno preostalo stvorenje, a veterinar je bio neodređen, rekao je da je Gospođica još mlada mačka, pomenuo je i da se “prvi mačići bacaju u vodu”, ko zna zašto, zapravo je vjerovatno bila stvar u tome što oni još jednostavno nisu stekli imunitet, imalo je to neke veze sa majčinim mlijekom i još koješta mi je on napričao, ali sve u svemu, nije bio od neke pomoći. Pokušao sam sve što sam mogao, hraniti mače, pojiti ga, nosao sam ga čak kao malu bebu okolo, donekle vjerujući da će mu ovakav odnos i toplina razviti snagu potrebnu da nastavi živjeti. Ipak, ništa se nije desilo, preostalo mače je umrlo nakon što je svega par dana provelo na ovom svijetu. Nakon toga, Gospođica se naprosto nije micala, ležala je tamo, u kutiji s očevim pjesmama, odbijala je hranu i vodu, zurila je negdje u prazno, sklupčana i jedva živa. Primijetio sam da su se oko njenih očiju stvorile dvije duboke brazde, kao dva traga suza, iako je nekad neko rekao da mačke ne plaču i ne dijele ljudske emocije, možda je samo želio vjerovati u to, kao što sam i ja osjećao i vidio nešto sasvim drugo. Poslije nekoliko dana, Gospođica je ustala i dogegala se do vrata stana, stajala je u hodniku i mjaukala, otvorio sam vrata i pustio je napolje kao i nebrojeno puta do tada. Ipak, nije se vratila do večeri pa sam izašao da je potražim. Obilazio sam cijelo naselje, nigdje je nije bilo, već je pala noć, a ja sam uporno izlazio i vraćao se u stan, onda sam dugo ostao budan nadajući se da ću čuti njeno mjaukanje u stubištu. Ponovio sam svoju potragu i ujutru i sljedećeg dana, međutim, Gospođica se nije vratila.
Nakon nekoliko mjeseci ugledao sam je pored kontejnera za smeće. Nema sumnje da je to bila ona, iako dosta mršavija i nekako starija. Zovnuo sam je po imenu, ona je zaista podigla glavu, pogledala me, stajala par sekundi gledajući me, ali kad sam krenuo prema njoj, okrenula se i potrčala. Potrčao sam i ja, ali samo sam uspio da vidim kako je preskočila preko betonske ograde nasipa, a onda se izgubila u šiblju na obali rijeke Save. To je bio zadnji put da sam je vidio.

_________________________________________

STEVO GRABOVAC rođen je 1978. u Slavonskom Brodu. Odrastao je u Bosanskom Brodu, gdje je završio osnovnu i srednju školu.
Objavio je sljedeće knjige:
Stanica nepostojećih vozova – pjesme (2007., Bosanski Brod)
Mulat albino komarac – roman (2019., Imprimatur, Banja Luka) – u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, nagrada “Šušnjar” za najbolju knjigu
Poslije zabave – roman (2023., Imprimatur, Banja Luka) – NIN-ova nagrada za najbolji roman godine, nagrada “Vladan Desnica” za najbolji roman.
Živi i radi u Banjoj Luci.

fotografija autora: Vesna Lalić

Moj otac je bio prvi pravi pisac koga sam upoznao u životu. I danas ga se sjećam na isti način: kako sjedi pognut nad starom pisaćom mašinom, sa smrdljivom „moravom“ u ustima i prekucava neke od mnogih tužbi, žalbi ili molbi. Uporno ih je pisao i slao na razne adrese ove ili one vlasti, ove ili one države. Kod nas se vlasti i države periodično smjenjuju, ali nepravde uvijek ostaju iste.
Otac je imao nezgodan običaj da tekst prvo koncipira na papirićima koje je ostavljao svuda po stanu i koje niko osim njega nije smio da pipne. Na kauču u dnevnoj sobi, na trpezarijskom stolu, na televizoru, veš – mašini ili na isključenoj ringli električnog šporeta; nema mjesta gdje nije bilo tih raznobojnih listića ispisanih sitnim i nečitkim rukopisom. Katastrofe su počinjale kada neki od njih nestane. Otac bi tada bijesno psovao, onda je nervozno hodao od sobe do sobe, po sto puta prevrćući sve svoje zabilješke i praveći tako samo još veći nered. Na kraju bi se, kad ne nađe dio koji nedostaje, poput nekog derišta nadurio i odbijao da razgovara sa bilo kim. Mogli ste ga nešto upitati ili mu neznamšta reći, on je ostajao nijem i gluv na sve oko sebe. Ovo njegovo durenje nekad je znalo i predugo trajati, ali uvijek se završavalo na isti način: tako što bi dograbio kaput iz plakara u hodniku, natukao šešir na glavu i bez riječi izašao iz stana. U jednu od rijetkih, usamljeničkih šetnji. Kada se vrati, s ponovo otkrivenom moći govora, ponašao bi se kao da se ništa nije ni desilo.
On nikada nije imao svoj radni kabinet ili radni sto. Kada je prekucavao tekst, zatvarao se u spavaću sobu, sjedao na rub bračnog kreveta, a pisaću mašinu je postavljao na malenu hoklicu koju bi privukao sebi i opkoračio je nogama. Danima ne bi izlazio odande. Iz sobe se mogao čuti samo jednolični zvuk lupkanja tipki starog pisaćeg stroja. Tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa tapa. Ponekad bi iritirajuću melodiju prekidale kratke pauze ispunjene prijatnom tišinom. Tada je mjenjao papir u valjku, namotavao pantljiku ili ustajao da protegne utrnule noge. A nekad bi se, uz nagli prekid kucanja, iz sobe znalo začuti:
„Jebem li ti sunce žarko!“
Ova njegova omiljena psovka mogla je značiti samo jedno: neka od tipki sa slovima se zaglavila. Uvijek kad se to desi, jedna za drugom, zaglavile bi se i sve ostale, a na papiru bi ostala samo gomila ikseva. Otac nikad nije gledao u tastaturu ili u papir dok kuca, nego je čitao iz zabilješki koje bi gurnuo pod jedan rub mašine. Tako da je ove zastoje primjećivao kad već bude prekasno. Tada je mogao jedino duboko da uzdahne, izvuče neupotrebljiv papir iz valjka i baci ga u smeće. Onda je, s beskrajnim strpljenjem odglavljivao jednu po jednu tipku. Kada završi taj mučni i dosadni posao, podmazivao je cijeli mehanizam pisaćeg stroja mašinskim uljem, pa ga brisao četkicama i krpicama koje je čuvao u malenoj kutiji što je mirisala na tintu. Tek nakon toga uvlačio je novi papir u valjak i počinjao sve iz početka.
Dok je pisao za njega nisu postojali ni san, ni hrana, ni odmor. Budio se prvi, već od ranog jutra nešto zapisujući. Ponekad, kasno noću, znalo bi se desiti da ga zateknem kako drijema za trpezarijskim stolom, glave oslonjene nad neku od onih debelih enciklopedija koje je uvijek držao pri ruci. Prodrmusao bih ga, a on se trzao naglo i zbunjeno.
„Spavaš li ti ikad, pobogu?“ – pitao bih ga.
A on bi, čim se malo povrati, odgovarao uglavnom na isti način:
„Samo da još ovo završim.“
I nastavljao da piše, što je meni bio znak da se izgubim. Kasnije, po tragu svjetlosti koji je ulazio u moju sobu, saznavao sam da je još dugo ostajao budan.
Jeo je stojeći. Uzeo bi tanjir u jednu, kašiku u drugu ruku i na brzinu nabacao u usta to što ima. Kafu je ispijao u jednom gutljaju, bez obzira da li je hladna ili vrela. I kad je nešto govorio znalo se desiti da zastane usred rečenice kako bi zabilježio misao koja mu je poput dosadne muhe zujala po glavi.
Majka i ja smo već navikli na ovakvo njegovo ponašanje. Samo, nekad bi se znalo desiti da do nas navrati neko ko nije imao pojma da je otac usred svoje kreativne faze. U takvim situacijama nije bila rijetka stvar da on ljudima zalupi vrata pred nosom ili da ih izbaci iz stana. To je opasno smanjilo ionako uzak krug prijatelja koje je imao oko sebe.
Od kad znam za sebe, pamtim da je otac neprestano bio u nekim sporovima sa nevidljivim silama vlasti koje upravljaju našim životima. Isto tako, sve dokle moje varljivo sjećanje dopire, znam da su postojali rokovi do kojih je određeni tekst trebao biti gotov i poslan tamo gdje je namijenjen. I nikad, ali bez izuzetka, jednostavno nikad – otac nije stizao da završi na vrijeme. A što je period do isteka roka bivao kraći, to je on postajao sve nervozniji. Tada je bio u stanju da se posvađa i zbog najobičnije gluposti. Bilo je dovoljno reći nešto što bi on pogrešno protumačio. Ili se uopšte ne bi ni trudio da tumači. Nekad čak ni toliko. Nekad mu je i naše ćutanje bilo odličan povod da ospe bujicu psovki. On je bio u stanju da se posvađa čak i zbog toga što niko ne želi da se svađa sa njim. Kad dođe do toga, a dolazilo je uvijek sa preciznošću najavljene oluje, ja sam koristio svaki izgovor da negdje isparim. Majka, međutim, nije bila naviknuta da bilo gdje odlazi sama. Vezala je samu sebe ulogom domaćice i čuvara ognjišta, tako da je bila prosto osuđena da trpi sve njegove hirove. Sam Bog zna koliko je to bila strpljiva žena, ali otac je vrijedno radio na iskušavanju njenih granica. A kad se jednom odlomi lavina, u tren oka naše toplo porodično gnijezdo pretvaralo se u ratnu zonu. Prštale su psovke i uvrede, rikošeti najgorih osuda su se odbijali od zidove i zvonili stubištem naše zgrade. A onda, iznenada, bez povoda, sve bi utihnulo. I niko više ni sa kim ne bi progovorio ni riječ. Bilo je to samo varljivo primirje ispod kojeg je bijesnio samo podmukliji rat. U tim periodima, ja sam služio kao neka vrsta kurira koji je prenosio poruke između oca i majke. Obično bi to bilo kad majka servira ručak ili večeru. Tada bi me zovnula i rekla:
„Idi kaži onom da je jelo na stolu.“
Otac je tada postajao – onaj, najgore od svih pogrdnih imena koje mu je mogla dati. Pa čak i takvom bezličnom nije mu mogla dozvoliti da crkne od gladi. Ja sam onda odlazio u spavaću sobu i zaticao ga uvijek u istom položaju: poderana zastava dima oko njega, patrljak cigarete među zubima s kojeg visi pepeo. I kad bih mu rekao šta imam, on bi obično odmahnuo rukom i rekao:
„Ne mogu sad, vidiš da radim.“
Nekad ne bi rekao ništa i ja sam, naivno, ponavljao svoju mantru da je jelo servirano. On je tada, ne dižući pogleda, progovarao glasom toliko hladnim da je mogao ubiti svojom hladnoćom:
„Čuo sam te i prvi put.“
A nekad, prije nego što bilo šta kažem, posmatrao sam ga. I bio sam siguran da on uopšte nije svjestan mog prisustva u sobi. Mogao sam satima tako stajati i mislim da me on ne bi ni primjetio. Njegov pogled bio je hipnotisan, kao da ničeg osim te pisaće mašine ispred njega, nije više bilo na ovom svijetu.

__________________________________________________________________________

STEVO GRABOVAC rođen je 9. novembra 1978. u Slavonskom Brodu. Odrastao je i završio srednju školu u Bosanskom Brodu. Studirao je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Objavio je zbirku pjesama „Stanica nepostojećih vozova“ 2007. godine. Njegov prvi roman „Mulat albino komarac“ (2019) završio je u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. Živi i radi u Banjaluci.