KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: TRI PTICE VOLŠEBNICE

Postoje izvesni događaji posle kojih se čovek trajno menja. Postoje događaji i njihove posledice koje preoblikuju, ponovo izgrađuju, perspektivu svakog pojedinca na sam život i njegov determinisani položaj u svetu koji ga okružuje. Međutim, čovek je tih događaja vrlo retko svestan u trenutku dok u njima učestvuje, dok mu se dešavaju. Obično se osvesti kasnije, a neretko svaka iluminacija i svest o revolucionarnom značaju tih događaja potpuno izostanu, pa tako čovek neretko i umre nesvestan kako ga je neki događaj iščašio iz dotadašnjih svatanja stvarnosti i promenio mu unutrašnje prelamanje rožnjača.

Doručak se obično služio između devet i pola deset u ogromnoj trpezariji na sredini objekta i za postavljenim izlizanim stolovima sedeli su pripadnici svih grupa, osim jaslica, oni su bili još nedorasli toj vrsti socijalnog rituala poput zajedničkog doručkovanja. Ponavljali smo bilingvalnu mantru Hvala lepo – Köszönöm szépen orkestarskom preciznošću, fanatičnom usklađenošću negujući podjednako međusobno poštovanje za sve koji su brigu za svoje odrastanje i slobodno vreme prepustili u ruke zaposlenih u predškolskoj ustanovi „Sanda Marjanović“, u sivom gradu uz severnu granicu naše zemlje. Posle doručka bismo spremili svoje limene tanjire i pribor i zaputili bismo se u dnevne prostorije. Na našim vratima bio je zalepljen malo deblji papir na kom je bilo prikazano savršeno nasmejano lice pajaca, sa dva velika crvena kruga na obrazima, pajac se smejao, i mi smo bili ponosno što nam je baš on patron, zaštitnik.

Gotovo svakodnevno smo imali razne aktivnosti kojima su nas vaspitačice motivisale da se upoznajemo, kako sa drugima, tako i sa sobom, i tada smo, u tom periodu posle doručka, a pre dremke i odlaska kućama, obično imali kreativne radionice ili smo bivali prepušteni na sopstvenu (ne)milost u meri u kojoj će nam to nezavisno vreme poslužiti da, tog dana, otkrijemo nešto što juče nismo znali. I dan-danas nisam potpuno razlučio prirodu svoje potrebe za stvaranjem, ali sa sigurnošću mogu da tvrdim da mi je boravak u obdaništu poslužio da svoju nagonsku kreativnost oblikujem, da joj stavim jaram kontrole i da je nazovem – crtanjem.

Opet, kao šestogodišnjak, malo čega svestan, težio sam, u obdaništu, kao i kod kuće, da stvaram neke svoje svetove, pored onih ispljunutih na beli papir iz čuvenog bloka broj pet. Mozak, čiji potencijal ljudsko biće nikada neće do kraja spoznati, a koji, sa druge strane, živi ispred vremena lobanje u koju je ukotvljen, ima bespregledan broj funkcija i zadataka koji se uvek iznova obnavljaju po obavljanju, jer ljudski um nikada ne spava, sem kad mu jednom vreme ne preseče redovan dotok kiseonika i krvi. Moj dečiji mozak, svestan abnormalnosti raširene po nitima, dotad neuzurpiranog, zdravog odrastanja, utkivao je savršenu formu samoodbrane čijim se praktikovanjem moja svest mogla odbraniti od onog neizbežnog – od pucanja bračne veze mojih roditelja i od činjenice da se kora mog detinjeg tla kruni i nestaje u tektonskim poremećajima i drmusanjima onog što sam verovao da će biti, da mora biti, konstantno, stabilno i dugotrajno, a to je odrastanje uz stalno prisustvo i majke i oca. Međutim, promene u njihovim životima su mogle da imaju koban uticaj na moj, tada mladi, život i da u moju sliku o samom sebi uklešu neke nesavladive traume od kojih se nikada ne bih oporavio, ali moj um, ukopan toliko duboko da ni sada vrlo često zapravo ne mogu da ga razlučim do kraja, u meni budi ideju da svoj svet, u ozbiljnoj truleži, počnem da menjam izmišljenim svetovima u kojima ja uopšte i ne bih učestvovao i u kojima bih bio siguran, na bedemima naslona svojevrsne rediteljske stolice. Dakle, počeo sam da sklapam priče od lego kockica, strogo izbegavajući igru radi igre; uvek je tu postojao neki dublji sloj smisla, potkrala bi se tajna funkcija u svemu tome, gradio sam neki tuđi svet, koji će, s nicanjem zgrada od kockica potpuno zaseniti moj – tako sam pravio svetove u kojima sam mogao da se smejem, bivajući neko drugi, jer je moj svet, (tada mi se činilo) u raspadanju, bio svet koji je od moje majke tražio da menja jastučnicu svakog drugog dana zbog prozirnih mrlja od očinje soli. Isto sam činio i četkicom, olovkom, flomasterom, bojicama, voštanim bojicama, temperama i tušem, i sve je, kao i kockice, imalo istu funkciju – da me zaštiti od neizbežne šizme među mojim tvorcima, onima koji nisu uspeli da se dogovore, da nađu rešenje, a verovao sam da su morali, ako ništa, barem zbog mene.

Sećam se da smo godinu ispisivali tako što smo pored usamljene jedinice pisali tri naopake šestice. A mesec je bio četvrti. U svojoj prvoj sedmici. Bilo je vreme za doručak. Hvala lepo – Köszönöm szépen. Zalupivši vrata krštena besprekornom crvenim krugovima na licu nasmejanog pajaca-zaštitinika, vaspitačica Karolina nam je dala slobodu da se opredelimo kako ćemo ispuniti vreme do odlaska na kratak počinak. Ja sam seo sa Vedranom da crtam. Uvek sam bio pomalo ljubomoran na njega, valjda jer sam verovao da crta bolje od mene, da ima oštrije poteze, da je kreativniji i da bolje kombinuje boje, ali sam ga istovremeno poštovao kao ravnopravnog takmaca od kog sam, i u porazu, mogao da naučim ili ukradem dobro slikarsko rešenje. Tog dana sam odlučio da crtam pticu. Veliku belu pticu sa golemim kljunom, neobičnog oblika, znao sam samo da takva ptica ne postoji u našim krajevima, mora da sam je uočio u nekoj enciklopediji ili slikovnici sa predstavnicima životinjskog carstva iz dalekih, meni nedostupnih, krajeva sveta.

Tačno vreme dešavanja o kojima pišem ne mogu da se setim jer je, za sve nas, vreme tada prokuvalo i iskipelo u jednu tačku u kojoj se njegov protok prosto zaustavljao u mirovanju, kao da se vreme zamrzlo i zbunilo. Prvo su se, kao himne neutešnih narikača, oglasile sirene za vazdušnu opasnost. Te sirene sam i tada, kao i sada, doživljavao kao sirene iz nordijskih priča koje su mamile slavne moreplovce u neko stradanje. Znao sam samo za sirene kao žene-ribe, i saznavši za sirene koje su značile opasnost, odlučio sam, bez puno razmišljanja, da ta dva pojma, te dve metafore, stopim u jedan pojam. Sirene za vazdušnu opasnost suštinski jesu kao te prve sirene, one su nas veći deo te godine, a i kasnije, kroz ceo život, ispresecan grčevitim sećanjem na taj zvuk iz pakla, pratile kao zloslutna pesma zbog koje bismo, u trenutku, mogli da zalutamo, da se izgubimo, da nam popucaju bubne opne, jer su te sirene pevale o smrti, koja bi mogla da dođe po nas, decu, mnogo pre nego što smrt treba i mora doći po nas, ako smo imali sreće, već izborane ostarele ljude.

Svi smo naprasno pogledali u vaspitačicu Karolinu, u uredno opeglanoj svetloljubičastoj pregači, i bez reči očekivali dalje komande, nekakvo čarobno rešenje, nešto, bilo šta, što bi nam pomoglo da prenebregnemo činjenicu da sirena vrišti svoju zloslutnu pesmu. U tom trenutku su tanka stakla na prozorima počela pomahnitalo da poigravaju, bojice su poskakivale po stolovima, sijalica se zanjihala u istrzanom ritmu. Vaspitačica Karolina je progovorila, savršeno smirenim tonom, vrlo jasno, imala je svet pod kontrolom, znala je dobro šta radi, bila je boginja iznad ovozemaljskih nedaća i strahova, iznad svega što može da poremeti harmoniju igre i stvaranja, rascvetale posle doručka u jednom obdaništu u Saveznoj Republici Jugoslaviji; vaspitačica Karolina je rekla Samo crtajte, deco, samo crtajte. Nebo iznad nas je zvučalo kao da će eksplodirati, kao da je bremenito i kao da treba da porodi nekakvu stravičnu tragediju u ovaj naš svet, buka je postajala sve glasnija, rasla nam je u ušima i oči nam je zaparao prizor tri snežnobela pramena koja su gasnula u daljini. Tri bombardera prozujala su tik iznad zgrade obdaništa. Tri leteća, tamnosiva, uska, spljoštena autobusa u kojima sede neki ljudi koji ne pričaju moj jezik i koji me ne poznaju, ne poznaju ni vaspitačicu Karolinu, ni Vedrana, ni moju mamu, ali su ti ljudi bili spremni da me obrišu iz istorije, iz svih svetova i sećanja, pritiskom na jedno, kako sam ga zamišljao, dugme. Tragovi koje su ostavljali za sobom vukli su se sve do Beograda.

Posle dvadeset i dve godine, kad god se setim perioda bezglavog prosipanja bombi po mojoj zemlji i po mom šestogodišnjem detinjstvu, setim se njenih reči, čiji eho i danas titra nečujno negde u mom srednjem uhu – Samo crtajte, deco, samo crtajte.

______________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.

KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: NOVOGODIŠNJA RASVETA

Susedno selo za nama gutao je mrak. S obe strane neosvetljenog puta razvlačile su se dve beskrajne obale sazdane od njiva. Put je vodio do velike raskrsnice koju su činila četiri izukrštana puta i isto toliko semafora. U daljini su poigravala mala okrugla zagasito narandžasta svetla, kao žiške cigareta opasnih zaverenika u potpunom mraku neke šume. Radio je bio ugašen. Čiča je govorio o švercerskim dogodovštinama tokom devedesetih godina naših prvih komšija, s takvom preciznošću kao da su deo njegovog ličnog iskustva. Njegovi saputnici su se slatko smejali domaštavajući neispričane detalje u glavama. Posle semafora Zet je zalomio levo. Pa ovo ne radi, naglasio je očiglednost odsustva svetla na raskrsnici. Na to se Bliznakinja nadovezala kratkim  izveštajem, takođe esencijalno očiglednim: Crkla sijalica. Onda je Čiča upitao, kao da se podruguje, a zapravo mislim da je bio perfidno ljubomoran: Šta, kod tebe u selu sve rade? Zet je odgovorio da rade. Beli porodični reno karavan klizio je prema našem selu probijajući se kroz mrak, prema svetlosti prvih kuća. A što ih samo ne zamene, nastavljao je ljubopitljivo Zet. Batica je mirno izjavio Pa ne ide to baš tako, da bi tu rečenicu poklopio sledećom Nema ko to da uradi. Zatim se Čiča uključio rekavši Kod nas prvo mora da se raspiše tender. Bliznakinja je, smatrajući da će odneti blagu prevagu u tekućem rivalstvu svog i muževljevog sela rekla Barem imamo okačenu novogodišnju rasvetu. Batica joj se pridružio u nonšalantnom, gotovo trijumfalnom slaganju činjenica istakavši Da, to visi skoro cele godine. Želeći da nadogradi tu izjavu detaljima, Bliznakinja je rekla Novogodišnja rasveta kod nas stoji od oktobra do kraja avgusta. Praktično cele godine, dodao je Zet. Nastavio je Znači, kod vas Nova godina kad dođe, onda je došla. Batica je želeo da stavi višnju na vrh torte rekavši Da, mi stalno slavimo. Već smo poodavno prešli čelični mostić preko isušenog kanala iza kog je bila tabla sa imenom Naše Selo, ostavljući za sobom pašnjak, mali dućan, kafane s obe strane puta, veliku prodavnicu i lovački dom. Svetlost koju je proizvodilo selo je već neko vreme bila ravnopravan putnik u vozilu. Sa naše desne strane bilo je obdanište, koje je istovremeno bilo i kafana, ispred kog (ili koje) su sedeli suseljani, ispijajući savršeno rashlađeno pivo sa crvenom etiketom, verovatno, kao po običaju, raspredajući o važnim i manje važnim globalnim i lokalnim pitanjima. Prolazili smo pored crkve kada je Čiča počeo sa svojim izlaganjem rekavši donekle u vaspitno-obrazovnom tonalitetu Deco, šta vam je, pa Nova godina ne postoji. Zaintrigiran, kao da su me probudili polivši me bokalom mrzle vode upitao sam Kako to misliš? Čiča je dobro znao da sam se upecao; upao sam u nepogrešivost njegove demagoške zamke – znao je da ima stopostotnu šansu za još jedan svoj monolog, taman da ispuni vreme dok ne stignemo kući. Znaš kako, nove godine ne postoje, one se samo recikliraju. Oćutao je nekoliko sekundi kako bi se uverio da smo se svi pretvorili u jedno golemo uvo. U međuvremenu, Zet je ponovo zalomio levo na raskrsnici. Vidi, sve godine se samo recikliraju, prepakuju, ulepšavaju i šalju nekom drugom. Na primer, ovi siroti što sada ratuju zapravo žive našu devedeset i drugu, samo u njihovoj varijatni, razumeš, recikliranu. Kao što smo mi devedesetih živeli šezdesete ili sedamdesete godine nekih nerazvijenih zemalja. Ja sam rekao da to zapravo ima smisla, istinski promišljajući njegovu teoriju na dubljem, filozofskom, egzistencijalističkom nivou. Čiča je nastavio vrlo samouvereno. I sad živimo nečiju recikliranu godinu, modifikovanu da nam deluje kao nova, u stvari je nju neko već živeo, samo malo drugačiju. Ako budemo imali sreće, dobićemo jednom neku novu godinu ovih što su ispred nas u svemu, onako uredno prepakovanu. Beli porodični automobil se već ukotvio tik iza kapije. Vrata su počela da se otvaraju, a putnici da napuštaju automobil. Čiča je samo želeo da poentira i završi svoj monolog zaključujući Čak i u najboljem slučaju, i da postoje dva Deda Mraza, ima osam milijardi ljudi na planeti, nema šanse da bi uspeli svakome da donesu Novu godinu, zato imamo ove reciklirane.

_________________________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.
 
 

TRI PJESME STEFANA BASARIĆA

GROB U KOLEVCI

Đaci su bili na krempiti,
pre toga su slušali o Kišu,
njih to nije zanimalo,
jer njih uopšte malo šta zanima.

Kod nas obuka traje 1825 dana,
od istorije jezika do sloma postmoderne,
posle toga
postajemo državni dobošari,
vučemo se ulicama urlajući:
Ponovo radi Solunski front!
Ponovo radi Sremski front!

Postajemo službenici za fabrikovanje
budućih, jedva plaćenih, prekarnika
sa čvrsto stegnutim
povezom preko očiju.

Za dve godine smo izgubili
pet generacija.

Oni sriču pisma
bez ustručavanja,
zaključavaju se u svetleće ekrane
i poštuju samo
odsustvo iz stvarnosti.

Bogoliki na vrhu lanca ishrane,
okićeni tuđim priznanjima,
raduju se kolapsu sistema
jer je ovde najjači bruto društveni dohodak
na svim meridijanima,
i živimo platinastu eru,
nepoznatu hronologiji ovog naroda.

Ni njih apsolutno ništa ne zanima,
kao ni đake,
jer je apatija postala predominantna
religija.

***

PUNOGLAVCI U TEGLI

Čovek je osuđen da proživi vek
kao punoglavac u tegli.

U beskrajnom grču,
proklet potpisom iz
praskozorja nade:
muškarac i žena
krvlju su potpisali
sopstvenu smrtnu presudu
rukujući se sa
nasmejanim šejtanom.

Patetično je
koliko su ljudi u stanju
da zaborave kako su prolazni
kao pena rasutog talasa.

Imam maničnu epizodu
raspuknutu po
epitelu introspekcije.

Imam maničnu epizodu,
odjekuje u meni,
šef katedre književnosti
i njegov otužni glas
koji nas probada
gorkim hipotetičkim
šta je to progres,
da li nam je on zaista potreban
i da li je progres raspoređen jednako
svima?

Imam maničnu epizodu,
ali ne zato što se plašim odlaska,
već zato što uviđam
sramotu nedostižnog
kojom smo prisiljeni da nazovemo
život.

Ne mogu sa objasnim sebi,
ni drugima,
zašto sam popio još jednu čašu vina,
zašto sam prihvatio posao,
zašto čitam do kasno u noć,
zašto ištem još od života
još i još i još i još i još
dok ne zaronim u crnicu.
Sklopljenih očiju.
Podgojen, nemiran i tih.

Čovek je osuđen da proživi vek
kao punoglavac u tegli.
Slep od neutažive želje
da se još jednom najede,
da osoli trbuh u egzotičnim morima,
da zaplače nad grobom slavnog pesnika,
da poljubi još jednom,
da živi, da se razmnoži i da se širi
do granica apsurda,
a i preko njih.

Da bi iznova shvatio
da je otuđenik od Prirode,
mutavi divljak,
i da će se konačno zagrcnuti
masnom rečju “još”
koju neće moći da svari
i da će na izdisaju neutešno pomisliti:
Zašto mi je sve to trebalo ?

***

VAŠAR MESEČARA

smrt izdaja kraj ofanziva poraz kriza slom pad inflacija požar oceubistvo vlast silovanje tuča fekalije kazna zabrana pronevera fašisti robija psovka vešanje krv beg opozicija bombardovanje gubitak crno depresija

ovo su reči pisane u jučerašnjoj štampi
i u onoj 29. februara 1996.
i u onoj pre ujedinjenja.

kao na štriku
po avgustojskoj jari
vise šarmantni polaroidi serijskih ubica
i krupni kadrovi zategnutih pozadina
uz reklamu za uvozni ajvar pred istekom roka.

oborena rezolucija zelenih tabli
radi uštede neobrađenih žila mesa.
litijumska odašiljanja poruka bezdanu
devalvirala
na besprekidni niz minijaturnih trzaja
mokrim snovima proroka Morzea.

u novom dobu autorefleksije kao jedinog
jednoćeliskog mehanizma ostvarivanja
zacrtanog u prenatalnom
preporučuje se konzumacija
do graničnog prelaza
posle kog puca horizont
na vašar mesečara.

sutra kišovito,
oblačno,
temperatura do 24
stepena Celzijusa
moguće tegobe
kod meteoropata
i ostalih bolesnika.

____________________________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Trenutno na master studijama na istoj katedri.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Trenutno je u procesu sklapanja zbirke poezije, kao i zbirke kratkih priča.
Živi i radi u Subotici.


STEFAN BASARIĆ: POEMA O DRUGOME ČOVEKU

I
Gromovi dok su krojili
tuđe nečije nebo
i šarali mlekom

sedeo sam na uzglavlju
- gde su najduži prsti
onostranog sveta
uzeli sebi
poslednju kost moje pramajke,
što je spoznah.

Neprimetno, kao da je
već vekovima tu,
urezan u ogledalo prozora
blagi odraz moj,
stari svat
mojih prošlih bića
i neuhvatljivi drug
budućnosti svojih.

Neka sašiju prozirnu 
čoju
pa mi podaju telo
njegovo da sahranim
i sebe 
zajedno
s njim.

Pod ploču od mermera
gde neće pisati imena
jer kako mogu znati
da je mene
ili
magle moje u staklu
igda ikako bilo.

II
Izvorište svih zala
ovoga sveta
sabrano je, bez dna
u prostoru
između prednjeg 
zupčanika grla
i
grkljana.

Potoci su
užarene lepljive 
glatke,
kao očnjaci žileta,
tanke zubate mrlje
što razgrizaju obično
duplje očinjeg vida
pa
pobuđuju nove 
osete.

Tada plačeš
jer to više i nisi ti,
nego ja,
nepoznat sebi,
kao i drugima.

Lutam u noći,
ne mareći za
poslednju svetlost
ulice
što je podsećala
na mene
nekada.

III
Ušivena gustom smolom
hrišćanskih žica 
u svežnju što drže
sve svete lobanje na okupu
- požutela voštana sveća
na izmaku snaga.

A taj prljavi dim
što beznačajno kulja nebesima
sam bio
i biću
ja.

Suze pokajnika.
Povratak u milenijum
pre samog svog 
rođenja.

Zapitao sam,
tragao pre zore,
iskao nekakav odgovor.

Jedan je astronaut plakao 
zbog mene.

I sada sam tu.
Kao žrtva prošlosti.
Svetionik budućnosti
svoje.

IV
Rasplinuto sunce već
broji više od
dve hiljade
ptica napupelih
u trbuhu.

Paramparčad
sitnoga kristala
iznad čela sneva
o gnevu jednog mene
dok prolivam 
šećer i vodu u slavu
istom tom pokojniku.

Neopevane su 
providne prolećne
kiše što ispraćaju
tupi zveket
poslednjeg zvona.

Oganj će progutati
i tlo i temelje i tavanice.

Ostaće samo
masna zelena boja
na staroj paleti
ukradenoj od 
sopstvenog Tvorca.

Oganj će progutati 
i tlo i temelje i tavanice.

Preživećemo samo nas dvojica,
da se zauvek klanjamo
vetru.

V
Kama od mraza
snegom crta obrvama
ožiljke duboke kao led.
Na belom horizontu:
car svih pingvina
više nije sa nama
tu.

Galop galebova
i zaljuljano šuštanje
jedne dugačke suknje.
Brod na pristaništu
u luci grada Trsta.

Pa onda nesagledivi
neosvojivi bedemi,
nevidljive oči.
Moje među njihovim,
zgužvanim ulicama
Kjota.

Iza jedne stare 
bolnice u Pretoriji
odsekli su mi desnu ruku.
Kažu : previše sam
krao.

Tamo psuju
tvoju majku na tvom jeziku
i ti savršeno znaš zbog čega
ta mrtva riba toliko
zaudara na dokovima
Perta.
S prvim prolećem,
ponovo si mlad,
kad sa jednog mosta
grada Santa Fe
uroniš u plavetnilo
iznutrice jegulje.

I naposletku,
naposletku svega,
novinski su članci 
prljavi zbog tebe:
Pronađen usnuo,
nad hartijom
u izmišljenoj
sobici, negde u dnu
Čikaga.

Toliko me je puta
sopstvena želja izrodila
da sam u raskoraku
između sebe i mene
jednom obojici
iščupao jezik.

I sada nisam
siguran
da ću ikada ponovo smeti
sebi da pružim ruku
te pozdravim
onu drugu stranu.

VI
Mislio sam da 
umem
ono što sam ljudima o sebi
govorio.

Dajte mi noć,
od nje načiniću
prah.

Podali su mi noć,
ali sam se u njoj 
izgubio
misleći da
poznajem korake
predaka.

Pa sam ih molio:
Dajte mi reku,
od nje načiniću
prah.

Podali su mi reku,
ali sam se u njoj
udavio
pre nego što sam 
na tlu obale
progledao.

U smiraju pozlaćenih perli,
setio sam se!

Dajte mi olovo
i od njega načiniću
prah.

Podali su mi olovo
i od njega
načinio sam nešto
što će se kasnije
nazvati mnome.

VII
Jedno mi je oko
veće od 
drugog.

I nos mi
beži ka istoku.

Podočnjaci su mi
duboki kao
načeta rudarska
okna.

Usne su mi
tugaljive
kao preživelo
jagnje, u decembru.

Um mi je prljav.
Svest mi je šarena.
Nemam kuće,
živim po vozovima.

Potok mi je na vratu
kao latica
uvelog đurđevka
na krstači
jučerašnjeg mene.

Ja sam
srećan čovek.

________________________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Trenutno na master studijama na istoj katedri.

Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.

Trenutno je u procesu sklapanja zbirke poezije, kao i zbirke kratkih priča.
Živi i radi u Subotici.