KAD-IKAD ZNANJA
Po rođenju,
unaprijed znanim prezimenom,
zoveš se Ime.
Onda
bezubo i bezimeno
Vrijeme,
imenuje
potrebe i neznavenja,
prije iskustva.
Dođu
igračke,
cipele,
haljine,
kike,
kravate.
Odjenuti
malim i velikim školama
kao malim i velikim početnim slovima,
(dovraga s počecima)
znamenja i
kad-ikad znanja.
Zagrizeš teret suština
i vučeš
besomučno.
Najviše
očekivanjem da će sjenka oživjeti.
Daješ smisao svakoj nadi
dok, istovremeno,
u biću čezne iščeznuće.
Dubinom mi oko
vrtlog sazda.
Pristignu i sustignu razumijevanja,
ali to čak odavno
nije sjenka.
Nisi ni Onaj.
Dug je svaki put
težaka,
bremešan,
vremešan.
Zašto najprije
pakujem stvari
a povratak putu
zaboravim?
Pojavi se Dan
koji krvari.
Bez mog susreta sa njim,
i spasenja,
u biću mom,
najlakša je zemlja!
***
KADA TE, IZVJESNO, BUDEM ZNALA
Kad te poznajem
a ne upoznajem,
kad te znam
a ne znam,
kad te rastem i letim,
kad prestanem
a tu sam
makar svjetlošću svitaca,
godinama migoljenim iz svitaka
značajnih stranica,
na koje se zaboravi dok se brižno čuvaju
(kao na sve važno
do čega se stiže pješke)
svaki put i milion puta!
Kada te prepoznajem
a ne znam,
jesi li ti Lik
ili Bajkolik,
Ili Krajolik
ili Divolik,
čas Živolik,
pa Bljedolik…
Ili u Čudu
ili u Zbilji,
u Domu
ili u Špilji,
u Utrobi
ili Oduvijek Svoj,
Bespoticajan!?
Bez susreta dodira
nakon vrpce,
bez vida i njuha,
cijelo postojanje izgleda kao
lov na poznate riječi
čulom sluha.
I vječiti nedohvat!
(A nikad nebohvat
kojim sam te ovjekovječila
predsusretom naših postojanja.)
Godine su kišne gliste,
poneki ih trag zapiše
pa izbriše,
po neka humka podsjeti
da leti.
Vrijeme smo,
i kad plutamo
i ne znamo kud i gdje
u međuvremenima
pristižemo.
Kada te izvjesno budem znala,
dok nužnošću brige i ti znaš
bez dara prepoznavanja –
uz izmamljenu ti radost
mimike lica nepoznatog
(moramo postati nepoznati da bismo nestali)
kojom život trza i vuče
na udici
ribu iz okeana,
da opstane
posljednje pute.
Uz kasne susrete dodira,
Ti, lijepo znaj,
zbog tebe je!
Salute!
Salute!
***
TREN 2
Plovi nas vrijeme:
amebe, punoglavce,
jedno i višećelijske,
spravljeno prazne;
jedno na milione prelomljenih zraka
a dvoje kao jedno u svjetlosti
čuvara vrata od kosmosa.
Osjećanja (bez sjenki).
Kada medicinski radnik
konstatuje smrt
da li je on tada demijurg
ili sveznajući pripovjedač?
Iz Ničega Sve
nakon (ružnog) sna
vazduhom plamen
gutljajem vode
hljeb i zemlju u tijelo
oblikuju,
i potekne.
Ja bih!
Nebesima pod
zvjezdane skute
ušuškala tajnu
da ponovo sanja
u nedokučivoj postelji
sveznajućeg pripovjedača
(trebalo bi i postelje i trpeze naopačke
izmaći hulji, redaru-čuvaru beskućnom).
Demijurže,
želiš li ponovo da igraš
ni iz čega
Sve?
_______________________________________________________________________
STANKA RAĐENOVIĆ STANOJEVIĆ rođena je 25. januara 1977. na Cetinju. Diplomirala je na odsjeku za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Učesnik je brojnih festivala i pjesničkih susreta među kojima su: “Pjesnička riječ na izvoru Pive”, “Ratkovićeve večeri poezije”, “Trg pjesnika – Grad teatar Budva”, “Makarijevo slovo”, Međunarodni Beogradski festival poezije – “Trgni se! Poezija” , “Festival poezije mladih” – Vrbas, “Prvi regionalni pjesnički susreti” – Brčko itd. Takođe, dobitnik je priznanja i nagrada na festivalima poezije.
Objavila je tri pjesničke zbirke: “Nijemo govori ljubav (INTER NOS)” 1998. godine, “Pjesme” 2003. za koju je dobila nagradu “Spasoje Pajo Blagojević” i “Tajna polomljenih sitnica” 2012. godine. U oktobru 2017. iz štampe je izašla koautorska zbirka Personalni karusel. Zastupljena je u antologiji “Pjesnikinje Crne Gore 1975-2015” Jovanke Vukanović, prvoj ove vrste u Crnoj Gori.
Neke pjesme su joj prevedene na engleski, albanski i slovenački jezik i objavljivane u mariborskoj reviji za kulturu i društvo “Dialogi”, zatim u crnogorskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja “Ars” , “Književnom zapisu”, u “Inflight” magazinu i drugim.
Radi kao organizator književnog programa u Narodnoj biblioteci Budve. Živi u Podgorici.
čovjek-časopis 