Tag: Sreten Asanović

SOLILOKVIJ

Nije to ništa, ja imam šest malijeh i sedam velikijeh bolijesti, a vrh svega meteopatiju i hipohondriju, pa se ne žalim, život mi je zato zanimljiv i nepodnošljiv u isti mah; što je najvažnije, sve to mi ne utiče na apetit, pa mogu da patim do mile volje; u Parizu sam, kao mlađahni emigrant iz FNRJ, kraće vrijeme, konzumirao izvanrednu pseću hranu iz limenki; iako sam u đetinjstvu trošio odurnu varenu ikru od ukljeva i skobalja, nijesam omrznuo kavijar, naprotiv; a najboljeg lososa kušao sam na Aljasci, u Kolidžu, north from Ferbanks, pa naviše, đe sam vidio pse mučenike, potlačene ali žilave i otporne proletere, kako u zapregama vuku teške tovare na saonicama, krčeći po ledu i snijegu dok ih sirovi i surovi lovci na irvase i polarne međede, šibikaju dalekometnim vhipovima i još im se maše na vrh tereta da i njih nose; a Canis familiaris što je vazda bio s čovjekom i uz čovjeka, najveći je poltron poslije svog gospodara, naravski, razlika među njima je u korist psa, jer on je poltron s razlogom a čovjek i s razlogom i bez razloga; zlosilje im je, takođe, zajedničko, ali pas opet stoji malo više na rejting listi, jer to čini samo kad mora; sad mi dobro dođu stihovi Vjenceslava Čižeka, koji je, dijelom i zbog takvih robijao: žaba drugu pojela ne bi / a čovjek hoće svoga kolegu / širom zemlje hramovi / širom zemlje ratovi / paktovi – crni svatovi; pas se stravi od puške i pištolja, od bombe i granate, osjeća smrt prije no što je sunula na njega, a čovjek ni kad ga snađe, iako su njih dvojica još od paleolita zajedno; zato ih glad čini sličnim – u potleušama od suvomeđe podno Kamipolja glad je bila vazda s njima; pod ratovima i vojskama, okupacijama i asimilacijama, ali i u rijetkim mirnim vremenima, čovjek se nije brinuo za psa, on se oduvijek sam snalazio i tragao za hranom; i ljudima i “kućnim ljubimcima” bilo je jednako teško i najteže, na izlasku iz zime, kad nije bilo ni suva rebra ni užeglog rijesa slanine, niti kosti da pas oglođe, zdrobi, i u oštrim škriljcima i iverima proguta; ako ljudi i prežive do kopriva, štira pitomoga, zelja divljega i lijepe žućenice iliti maslačka psi to nijesu niti jeli niti mogli dočekati, no su jedva nalazili ispod plotova ili iza kuća skamenjeni ljudski izmet i proždirali ga; na nultoj tački nemaštine i gladi, Veljovići su skinuli pršutu koja je jedina visila o kuki na gredi crnoj od čađi, da se najedu pa poslije kako bude; pršuta se bila potpuno ucrvljala i usmrđela, nije bilo Crnogorca koji bi je okusio pa su je bačili na bunjište; njihov vazda gladni šarov, presukana i preskubena psina, nanjušio je veliku pršutu i unezvijereno navalio na nju dok nijesu ostale samo bijele kosti; odvukao se, sa trbuhom do zemlje, do rijeke i zagazio u plićak dok mu je uzdrhtali abdomen ronio; da ste ga mogli razumjeti sigurno biste čuli kako zavija: vodo, moja vodo, što si tekla tekla si, i navro da pije, pije – nije utvrđeno koliko je to trajalo, možda sat, možda dan, tek zimogrozni, bolesno vedri marač, rascijepila je bljuzgava eksplozija; šarov se raspao na sve četiri strane i nestao u vodi koja je lijeno nosila crijeva i želudac, prslu jetru i nesažvakane komade crvljive pršute…
Od tada, ja ne konzumiram pršutu. A vi?

***

SRETEN ASANOVIĆ (Donji Kokoti, Lješkopolje, 1931. – Podgorica, 2016.) – majstor kratke priče i njen rodonačelnik u modernoj crnogorskoj književnosti. Njegove kratke priče predstavljene su u mnogim antologijama u Crnoj Gori, Jugoslaviji i svijetu, u čitankama i školskoj lektiri; prevođen je na više od dvadeset jezika, a knjiga ”Lijepa smrt” prevedena je na pet jezika; njegov jedini roman ”Putnik” (1994) objavljen je u šest izdanja.

TRIUMPH

Risto Miranović i sin mu Mato, podnoć su stigli u Kuče, po preporuci, u kuću Krke Mijovića, koji izdiže na dobru planinu đe ima dosta paše i vode, uzima ovce „na zetsku“ da bi ih sjeseni, ojačale i pretile, i kilo sira po bravu, dogonio vlasniku na kuću. Miranovići su došli zbog planine i ovaca: nekad veliko stado bilo im je smanjeno i postradalo, cijele prošle godine klano – proljetos za spas familije od nezapamćene gladi, pa od dotad nepoznate pošasti „španjolke“, te od globa i otimačina kad ostasmo bez države i imena.
Poslije dogovora o uzimanju ovaca, otac i sin, lijepo su ugošćeni u kamenitom i bezvodnom kraju čuvenom po gostoprimstvu, čemu je pridavalo ne tako davno malisorsko porijeklo stanovništva (Malësija – sjeverna Albanija i Prokletije iliti Južni Alpi).
Najstarija đevojka domaćinova, pošto su Risto i Mato legli u sobu za namjernike, prije no što je iznijela lampu i izašla, podvila im je pokrivače i ušuškala ih; Risto je, kad su se probudili, predložio Matu ako mu se dopada da pregnu da ištu đevojku koja ih je sinoć podvijala; Mato je ovo jedva dočekao, te su je istog jutra isprosili, uglavili svadbu i utvrdili dan i broj svatova.
Risto, kućić bez vlasti, za Mitrovdan se pobrinuo da mu svatovi budu opremljeni bolje no kad se hodilo na Cetinje; osigurao je dobre konje iz Zete, Lješanske nahije i Lješkopolja, i crnogorsku robu za onoga koji je nije imao; bio je tu i njegov Kulaš, ali i ognjeviti Bijelac kuma Andrije Perovića; jedino Filjo popa Belja nije ni smio ni umio da uzjaše sedlanika no ga je vodio za uzdu četiri sahata do Kuča i toliko nazad.
Kad su svatovi izašli sa vjenčanja iz Lješkopoljske crkve pri brijegu između dvije Gorice, dočekao ih je sa zdravicom Đuro Manjof, na prvom motorbiciklu u Podgorici, i to marke Triumph.
Niko nije primijetio kad su se izmakli i istupili naprijed, kum Andrija na Bijelcu i bratstvenik mladoženjin, Đuro Manjof, na motoru, sa velikim naočarima kao od gasmaske i kožnom pilotskom kapom; viđeli su ih kako zamiču iza plotova i drača, preko ledina i njiva, pa livadama i puteljcima prema Donjim Kokotima; Đuro je zalegao na guvernal i poskakivao zajedno sa Triumphom, a kum Andrija, sitan i mršav živac, jahao je kao džokej.
Jedan pored drugog, lećeli su kao laste ponad Kamipolja, a svatovi s mladom i okupljeni narod stajali zapanjeno gledajući u nebo.

_________________________________________________________________________

SRETEN ASANOVIĆ (Donji Kokoti, Lješkopolje, 1931. – Podgorica, 2016.) – majstor kratke priče i njen rodonačelnik u modernoj crnogorskoj književnosti. Njegove kratke priče predstavljene su u mnogim antologijama u Crnoj Gori, Jugoslaviji i svijetu, u čitankama i školskoj lektiri; prevođen je na više od dvadeset jezika, a knjiga ”Lijepa smrt” prevedena je na pet jezika; njegov jedini roman ”Putnik” (1994) objavljen je u šest izdanja.