GLUHA NOĆ
Tjednima je promatrao kako je kući dovozi naočit muškarac u velikom bijesnom automobilu. U kući je hodala kao da nikog ne primjećuje, a da nema stropa, nosom bi zapinjala u oblake. Plašio se nije li se njegova djevojčica izgubila u prostoru, vremenu, a možda i u svemiru. Odavno je bila odrasla djevojka, ali za njega je uvijek bila njegova mala djevojčica koju je štitio od opasnog svijeta.
Danima nikako nije uspijevao pronaći dovoljno dobar trenutak za razgovor s njom, uvijek bi nešto omelo situaciju; ili bi netko pozvonio pred vratima ili bi zazvonio mobitel ili već nešto treće.
Sve lošije je spavao, pa se jedne noći doslovce ušančio na stepenicama koje vode na kat prema spavaćim sobama. Uz čašu vina i knjigu osluškivao je kada će doći kući u onom krilatom bjesomuru od auta s uglađenim pratiocem.
Noć je imala svoju magiju i otvarala je zvjezdanu svjetlost u ljudima, a gutljaji vina uvijek bi otvarali vrata riječima. Puno joj je toga želio reći, ali je nije htio preplašiti; želio je reći da sačuva svoje srce i sebe, da bude pažljiva i dobro otvori oči u odnosu na tog mladića. Uvijek je znao govoriti kako je najvažnije izabrati dobrog partnera za život, a da je loš izbor partnera veliki problem.
U neko doba noći pojavila se na ulaznim vratima, izula je cipele s potpeticama i bešumno krenula prema stepenicama.
– Tata, pa što radiš ovdje u ovo gluho doba noći!? – začudila se.
– Lijepo od tebe što nisi kuckala tim štiklama po pločicama u hodniku. Eto, a ja u gluhoj noći bolje čujem kako kuca moje srce.
– Neka samo lijepo kuca, ali zašto ne spavaš?
– Čitao sam knjigu, pa malo pijuckao vino i vrijeme je prošlo.
– Koju knjigu si čitao, tata?
– Nije važno koju knjigu sam čitao, pustimo to sad. Hoćeš li da ti ispričam jednu priču koja me se baš dojmila? Onako, jednu kao kad si bila mala.
– Može – nasmiješi se i sjedne pokraj njega, a on je zagrli.
– Slušaj, bilo je to ovako. Čak štoviše, i danas je to ovako – nasmiješi se, pomakne joj uvojak kose s lica i nastavi: – Hodaju tako gradom jedan uz drugoga gospodin Netko i Nešto i gospodin Nitko i Ništa. Na prvi pogled vidi se da su različito odjeveni, ali ipak nije sve sasvim jasno jer je od svih pitanja koja govore o njima, nagradno pitanje: tko je od njih dvojice sretan? Jesu li obojica sretni ili je sretan samo jedan od njih i koji? Ako gospodin Netko i Nešto nije sretan, nije voljen, ne voli, ne zna voljeti i nije ispunjen, on samo svijetom hoda i pokazuje se kao da je potpuna i jedina sreća biti Netko i Nešto.
– Dobro i kako sada to znati? – upita ona.
– Jamu bez dna, poznatu kao jamu Bezdanku, zapuniti raznovrsnim punilima za kratkotrajne sreće teško da je moguće dugotrajno ispuniti, srce je prazno i to što je gospodin Netko i Nešto uistinu netko i nešto na kraju ne znači ništa, pa je svejedno je li on Nitko i Ništa ili Netko i Nešto. Bilo bi lijepo kad bi obojici, i gospodinu Netko i Nešto i gospodinu Nitko i Ništa, bilo svejedno kakve im je etikete bilo tko i svatko nalijepio na lice, dokle god imaju čist obraz. Bez čistog obraza ni za jednog gospodina trajna sreća nije moguća.
– Istina. Tata, nemoj se brinuti za mene, naslušala sam se ja dosta od tebe sjajnih priča kojih se sjetim češće nego što misliš. Budi siguran da u svakom trenutku znam prepoznati sreću. Na primjer, sad je za mene sreća vrlo banalna i jednostavna, a to je spavanje u svojem krevetu.
Na te riječi on se nasmiješi i zaželi joj laku noć. Nije znao je li odabrao pravu priču i je li joj rekao ono što joj može biti važno u izborima na životnom putu, da je ne zabljesne površina, ali je puno mirnije nego proteklih dana otišao na počinak.
Te noći sanjao je svoju kći kao malu djevojčicu. Ljulja je na ljuljački, a ona se smije i kaže: Još, još, tata, pogurni me! A on ju je zapravo cijelo vrijeme samo blago zanjihao i uglavnom samo čuvao da ne padne.
***
TAJNA ŠUMSKA ADRESA
Vjetar je blago komešao krošnje stabala uz rub šume i raznosio vruće podnevne mirise s livade. Ovdje čim zakorači nogom iz auta, osjeti se kao da je uronio u čaj. U tome mirisnom plemenitom i čistom prostoru nekim čudom sve frustracije koje je donio sa sobom iz gradske vreve odmah bi netragom nestajale.
Obožavao je ovo mjesto. Bila je to njegova tajna šumska adresa. Kuća usred ničega, govorila je njegova kći, a njemu je svakim danom bivalo sve više jasno da je ta kuća usred svega.
Gradski dečko poslije pedesete otkrio je prirodu, zadirkivao ga je ponekad punac. I da, bilo je upravo tako, možda malo kasno, ali ipak je spoznao da je priroda iznad svega. Baš ti livadni mirisi usred podneva na vjetru ponukali su ga da pokuša upoznati svijet biljaka, pa je otkrio majčinu dušicu, stolisnik, gospinu travu, vodeniku, preslicu, čak je nekoliko kilometara dalje bilo i anđelike, a kako je upoznavao i otkrivao taj svijet, tako mu je postajao sve čudesniji i izazovniji.
Puno je razmišljao o šumi, fascinirala ga je mističnom tišinom. Često je promatrao kako visoki dostojanstveni borovi svojim jednostavnim postojanjem i rastom bivaju svake godine sve bliže sunčevoj svjetlosti. Neizmjerno se divio volji života kojom velika šuma izražava snagu svijeta. Šuma kao da ništa drugo nije željela osim postojati i opstajati, izražavajući sebe. Ponekad se znao zapitati kako on izražava sebe i kako on postoji, a život je jedan jedini i sve brže prolazi.
Ostarjeli roker u svijetu čudesa, zvala ga je njegova kći studentskih godina, za koju je bio siguran da će jednog dana osvanuti na njegovim vratima tetovirana hrpom gluposti ili s prstenom u nosu. Silno ga je podsjećala na njega u mladim danima.
Svake godine sve teže bi mu padao povratak s godišnjeg odmora u grad, gdje mirisi nisu bili ni plemeniti, ni čisti, ni iscjeljujući, neusporedivi s eterom od ljekovitog čaja. U gradu nije bilo ni jeke, samo gluhi mrtvi beton, a i ljudi su se previše promijenili, činilo mu se da nitko više nikoga ne gleda u oči, više nisu čak ni razgovarali telefonom, već su samo pisali poruke i slali fotografije, rutinizirana brzina življenja dokidala je ljudski glas, a glas je toliko neizmjerno važan. Preko glasa bi nepogrešivo uvijek osjetio energiju duše svakog čovjeka.
Ovdje ga ništa nije žalostilo ni ljutilo, bio je miran i sretan. Povremeno bi pozivali u goste nekoliko najboljih prijatelja, pa bi se nakon njihovog odlaska vraćali svojoj mirnoj šumskoj svakodnevnici.
Iz tog razmišljanja trgne ga zvuk mobitela. Uz bezbroj propuštenih poziva stigla je i poruka upozorenja Pere pčelara kako je viđena medvjedica s mladuncima uz cestu prema izvoru.
Nikad mu nije palo na pamet da bi se i to moglo dogoditi iako je rado govorio kćerki kako u šumi kad sretneš medvjeda, lisicu, zeca ili bilo koju životinju sasvim točno znamo koga smo sreli, a što s ljudima nije uvijek slučaj i kako sretnemo li čovjeka ne možemo biti sigurni jesmo li sreli čovjeka jer ispod primarnog njegovog obličja može obitavati neka zvjer, vuk, divlja svinja, zmija čegrtuša ili lisica kokošarka. Ona bi se na to samo hihotala i pravila grimase kao da joj priča basne.
Potom se nasmiješi, slegne ramenima i zagleda se u visoke borove koji su mirno i jednostavno samo rasli prema svjetlosti.
___________________________________________________
SONJA ZUBOVIĆ rođena je 1962. u Zagrebu. Diplomirala je 1987. na studiju jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje i danas živi i radi. Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog P.E.N. Centra i Slavenske akademije za književnost i umjetnost u Bugarskoj.
Djela su joj prevedena na esperanto, slovenski, bugarski, slovački, ukrajinski, ruski, makedonski, talijanski i španjolski jezik. Dobitnica je Plakete za doprinos u kulturi grada Jastrebarskog za 2015., međunarodne nagrade Srebrno leteće pero za umjetnički i kulturni doprinos u Bugarskoj 2023. godine i 2024. godine međunarodne nagrade „Aleja pjesničkih ruža“ koju dodjeljuje Slavenska akademija za književnost i umjetnost u spomen na poljsku pjesnikinju Barbaru Yurkovsku Navratovu
Radna kao i umjetnička biografija obiluju raznovrsnim stvaralačkim rezultatima i kulturnim projektima, a neki od njih su: niz godina uređivala je tjedne emisije o novim knjigama na radiopostaji Jaska; nakon što je franjevački samostan u Jastrebarskom preuzeo red cistercita te je 1987. pronađena zbirka raritetnih knjiga od 13 000 svezaka s nekoliko vrijednih inkunabula, svojim pisanjem u medijima i u okviru svog radijskog djelovanja pomogla je da se vrijedno knjižno blago zaštiti i zbrine; zapošljavanjem u Knjižnicama grada Zagreba pokrenula je velik broj inovativnih projekata; dugi niz godina bavila se pisanjem tekstova za glazbu za dječje festivalske projekte, a nominirana je kao autor teksta za najugledniju glazbenu nagradu u Hrvatskoj, Porin 1998. ; organizirala je 2000. godine teenajdžerski band aid za borbu protiv droge za skladbu pod nazivom Nađi u srcu ljubavi; kao književnica sudjeluje na svim značajnijim književnim manifestacijama i sajmovima te gostuje na književnim susretima diljem Republike Hrvatske i u inozemstvu; nakon promocije romana za mlade – Probuđena zvona /Probudeni kambani/ u izdanju Avangard printa 2015. u Ruse u Bugarskoj potaknula je nastavak kulturne suradnje uz izložbu likovnih radova djece iz Bugarske u Zagrebu, a koji su nastali tijekom predstavljanja bugarskog izdanja; u listopadu 2016. na poziv Hrvatske kulturne zajednice Mainz gostovala je u Mainzu i Offenbachu; u svibnju 2017. pomogla je u prijateljskom povezivanju i ostvarenju suradnje Osnovne škole Ljubo Babić iz Jastrebarskog i Osnovne škole iz Sofije; u listopadu 2017. gostovala je u Sofiji u okviru projekta Društva hrvatskih književnika i Narodnog čitališta „Dr.Petar Beron -1926.“; 2024. gostovala je na međunarodnom pjesničkom festivalu Orfej u Plovdivu; od 2015. osmislila je i vodi projekt poticanja čitanja poezije Poezija to go, uređuje i vodi radio emisije Druženja s pjesnicima na Radiju 808; osmislila je i organizirala projekt Poezija u gradu – poezija na city light plakatima te također organizira i vodi tribine Poezija to go – druženja s pjesnicima koje su razvidne na internetu…
Poezija za odrasle: Sol na koži (1997.), zbirka pjesama (na esperanto preveo Klaus Dahman); pjesme u časopisu Quorum (Pjesnici devedesetih u RH); pjesme u časopisu Republika; pjesme u Antologiji ljubavne poezije Ane Horvat (2011.); Neukradivo nebo (2012.) zbirka pjesama; izbor pjesama u časopisu Poezija (2016.); Samo se vjetar smiješi (2016.) zbirka pjesama; Izbor iz poezije (2017.) preveden je na makedonski i bugarski jezik te objavljen u književnim časopisima;
Izabrane pjesme „Svatko. Netko i Nitko“ u prijevodu na bugarski, slovački, ruski i ukrajinski jezik u izdanju Slavenske akademije u Varni 2024. godine; izbor iz poezije preveden je na španjolski jezik i objavljen u časopisu Most (2025.)
Proza za odrasle: Goli carevi (2015.) zbirka pripovijedaka; Ovalno ogledalo (2024.) zbirka pripovijedaka; Između nas i neba, roman (2025.) ; kratke priče objavljivala je u časopisu Kolo, Riječi, Književnoj Rijeci te u Večernjem listu.
Radio drama: Iza svakog uspješnog muškarca stoji žena (2000.)
Poezija za djecu: Kako se gleda abeceda (1996.) 23 godine bio je lektirni naslov za prvi razred osnovne škole, pohvaljena je u Bruxellesu 1997. na konferenciji za čitanje; Pjesme iz prirode i društva (2009.) zbirka pjesama za djecu bio je lektirni naslov za četvrti razred osnovne škole; potpisuje autorstvo brojnih uglazbljenih tekstova dječjih pjesama (nominacija za najugledniju glazbenu nagradu Porin, 1998., za album Kad bi mene pitali.
Proza za djecu: Vjetrosvijet (1999.); Priče poučnice (2001.); Prodavač vremena (2001.) roman; Mjesečeve suze (2002.); Najljepša stonoga sunčanih vrtova (2003.) uvrštena u ICDL, International Childern s Digital Library – međunarodnu digitalnu dječju knjižnicu u Washingtonu; Dobri zmaj Zumi (2006.) u Sloveniji 2007. Prijazni zmajček Zumi, uvršten u izbornu lektiru u Sloveniji ; Čudesna kuharica Lize Brljize (2010.) knjiga je dobila nagrade – Ovca u kutiji i Grigor Vitez; izabrana među deset djela koji su predstavljali Hrvatsku na izložbama dječjih knjiga u Parizu i Helsinkiju 2011. godine; Ježica Vici u šumskoj češljaonici (2011.); Šale i pohvale (2011.) zbirka pripovijedaka; Puž Slavek u polju suncokreta, (2013.) La heliko Slavek en sunflora kampo preveden na esperanto i nominiran za najbolju dječju esperantsku knjigu na svijetu za 2015. g.; Mjesečevi snovi (2014.); Roza i Blu upoznaju Zagreb (2015.); Lisica i Kudrica Mudrica (2023.).
Proza za mladež : Probuđena zvona (2012.) roman; preveden na engleski (2013.), bugarski jezik (2014.), makedonski jezik (2016.); Nemreš bit pametan (2015.) roman; preveden na talijanski jezik (2018.); Belini brodovi (2020.) roman; Da, ali to nije sve (2023.) roman.
Likovno djelovanje: 1980. izlagala je na izložbi slikara amatera u Jastrebarskom; 2011. izložba „Kamen, žica, puž“ s Majom Mihaljević u Slovenskom domu u Zagrebu; 2012. Izložba „Oblici nježnosti„ s Majom Mihaljević u Knjižnici Dugave u Zagrebu; 2018. izložba „Transformacije“ s Majom Mihaljević u Gradskoj galeriji Jastrebarsko.
čovjek-časopis 