NOVE PJESME SOFIJE ŽIVKOVIĆ (iz poetskog ciklusa “Maskenbal mrtvih na zelenom nebu”)

CLARIDAD, THIEVERY CORPORATION

Dok traje muzika pomišljam:
nečje ruke, ramena, ukupan habitus,
a oni iščezavaju, klize niz spektar zvuka,
na njihovo mesto dolazi drugo telo,
i dalje pokušavam da rekapituliram tu pesmu,
da vratim ono što je u njoj bilo smešteno,
ali ipak kažem: ovde u njoj je sada neko drugi,

i to bude kao veliko
oslobađanje od lepote koja me je varala
sa talogom Zemljine teže, sa truleži mora, sa mrtvima,

tako muzika regeneriše predele u nama,
uvodi nova lica u zvuk i ona potiskuju
ona stara, i ponovo kažem:
nečije ruke, ramena, ukupan habitus,
nežni mrak, svilene priče, čitav grad kiša
,
i ne nalazim to u jasnoći te pesme,
samo orgazmično jako čujem:

da, ovde u ovoj muzici sada je neko drugi,
neko kog sam zapravo sve vreme čekala,
dok sam u pravim pesmama
prepoznavala potpuno pogrešna tela,
i gradove. Gradove zelenih reka
.

***

RITER, ANĐEO I SMRT

Nemoj da uhodiš mrtve,
Rekao mi je riter u azurno plavom,
Nemoj da objašnjavaš mrtvima,
Oni ne shvataju da im želiš mir,
Oni se uplaše kad im pokažeš znake života,
Oni ne vide boje,
Ili ih vide prenaglašeno do slepila,

Riter je stajao pored mene
I voleo me više nego živi što vole život
A mrtvi praznu sintaksu ćutanja,
Stajao je sa mnom na kapiji grada šumskih vila,
Na reci zaboravljanja,
I ja sam htela da pođem za lađarem
Što prevozio je na drugu stranu obale,
Tamo gde danju stanuju duhovi ukletih kuća
A noću se pomame i onda
Ja poverujem da je u pitanju strast,
A to samo plešu uznemirene duše,
Najlepši valcer plešu, pa naša tela
Misle da su uzbuđena, čak i da su večna,
Krenula sam za lađarem našte srca,
Ne plovi za mrtvima,
Pusti ih da počivaju u nemiru,
Pusti ih da veruju da su živi
,
Rekao mi je i lađar u crnom,

Anđeo što sleteo je na prozor
Poslao mi je poljubac,
A potom se pretvorio u mermernu statuu
Pao, i razbio se u paramparčad.

***

ISPRAŽNJENA SOBA

U toj sobi skladištiš važne trenutke zabluda,
Tromih pokušaja da uhvatiš sreću,
Ali
Nije zgoreg podsetiti se šta je sve moglo biti
Da smrt nije pobedila,

Smišljaš stalno nove puteve,
Stranputice,
Prema meni a ne polaziš nikada,
Ne smeš od senki,
Ne smeš od sopstvenih košmara,
I lojalnosti prema njima,

Znaš da ako li dođeš,
Sveske će biti pročitane,
Zauvek raskrinkane tajne seoba,
A možda će i mrtvi oživeti
I tek tada će nastati metež,
Neće se više znati ko je životvoran,
Ko samrtan, da li je proleće ili pozna jesen,
Imamo li vremena za još jedan razgovor
O pripajanju teritorije jednog tela
Drugom, i obrnuto,

Opasno je pustiti da te sveske budu pročitane,
Što pre se mora isprazniti ta soba.

***

POVEST JEDNOG TRGA

Između mene i te kuće
sve smrti su se isprečile,
noći su počinjale u podne,
zatim su između nas posadili
jezero sa labudovima,
koji su svakako pevali neprekidno
nevini kao bistra voda,

na rubu grada umesto reke i ušća
postavili su mrtvaju,
i stabla su se lomila dok još niču,
nastala je velika suša
i uništila endemske vrste rastinja,

Pitaš se otkud onaj breg usred ravnice?
To je bunker od nabacane zemlje
zatrpan mrtvim vojnicima koji su nam došli u pomoć,
podsećam te na njihove odvažne juriše
i njihovu veru u pobedu ,
došli su da nas otmu
od strašnih glasova iz košmara
a uspeli su samo da izgube život:
pokopani su tu zajedno sa kurtizanama
i ubicama i beskućnicima,
zamisli kako nedostojno smo ih ispratili,

Za njihovo mučeništvo
niko sem nas ne zna,
niti iko ikada treba da sazna jer
oni nisu želeli da budu heroji,
oni su želeli da nas spasu i odu,

no u zasedi smrt ih je sačekala
ispred kapija tvoje kuće,
prepoznala sam je po osobinama
I pre nego što su poginuli na tom pragu:
Jedina je ona tako neumoljiva,
Jedina je ona tako samouverena,
I ona jedina nema osećaj za meru,
I ne poznaje kodekse posvećenosti,

Sve smrti su se između nas isprečile,
i neke za koje nisam ni znala da postoje.

***

VREMENSKA RAVAN NA/ESTAJANJA

Juče je neko umro,
Napokon je, i sasvim naprasno, kucnuo čas
Sa bogatih zvona Preobraženske crkve,

Ništavilo ima svoju jasnu konfiguraciju
I zauzima zapreminu veću od naših snova,

U tom prostoru, neko je umro bez jecaja,
Dostojanstveno, sasvim drugačije od onoga
Kako je živeo, taj neko imao je sneg-belo, vedro ime
A sada nosi bezimenu tablu sa godinom,

U nigdinu je poneo grimizne zalaske i ušća,
Noćna buncanja i svoju beskrajno duboku
kuću na leđima, sopstveni odjek i odsjaj,
I obeznačio mirise, odao prosjacima alfabet
Kojim se sporazumevao sa višim silama
U meni, uzrok neophodnosti te smrti – nepoznat mi je,
Ali svako jutro kad ustanem ja znam
Da ga nigde na svetu više nema i da ga ne želim ni stvoriti,

To samoubistvo smisla koje je počinio
Ravno je silovanju šumskih vila koje su rađale našu decu,
ili zaboravljanju pesme koja nam je jednom spasila život,

Narandžasta žega oglašava početak jula,
Moj voz stoji na svetlosti Venere,
Negde na drugom kraju sveta vozove osvetljava mesečina,

Ništa ne može da promeni tu činjenicu o smrti,
To se desi jedanput i nikada više,
Repeticija je moguća samo za život,

Ali ti, što čekaš da moj voz dođe,
Ti svojom živim smehom na tuđem jeziku
Popravljaš klimatske prilike
U mojim predelima gde juče je neko umro,
Posle višegodišnje agonije sa nežnošću,
Posle neuspešnog pregovaranja sa čistotom,
Posle premišljanja.

***

SOFIJA ŽIVKOVIĆ diplomirala je srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu, boravila na više uglednih rezidencijalnih stipendija za pisce i prevodioce (Nemačka, Švajcarska, više puta Austrija), autorka je tri knjige poezije (od kojih jednu kraću u prevodu na nemački, Aramo Edition, Beč) i jedne knjige flanerske proze. Osnivačica je izdavačke kuće No Rules (norulespublishing.com).
Njena poslednja knjiga, Uri Leser je čekao, bila je u izboru za nagradu Branko Miljković 2021, a pojedine pesme iz te knjige učestvuju na izložbi ovog berlinskog slikara, u prevodu na nemački jezik.
Živi u Beogradu, rado pati za Bečom i Madridom, a ni odlasci u Dubai joj ne smetaju.

ČETIRI PJESME SOFIJE ŽIVKOVIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “ILEGALNA POSLASTIČARNICA”

U TOJ ILEGALNOJ POSLASTIČARNICI PRAVILI SU SE RASKOŠNI KOLAČI

Nikada ništa slično nisam videla
U onim zvaničnim,
Svima vidnim i poznatim,
U poređenju sa ovom ilegalnom
One su sve bile kao učenje ukusa napamet,

Visoka pena na šamrolni,
Ukrašena piramidom kandiranog voća,
Bademovo mleko, i
Kore narandžinog ukusa,
Sa ružinim sirupom u testu,

Nudili su napitke od destiliranih reči
I razgovora jednako ilegalnih kao njihovo preduzeće,

Personal – stražarke nad tajnom prodavnice slatkiša,
Podzemlje kriminogenih mirisa cimeta i vanile,
A unutra, sijaset gostiju,
Iako niko navodno nije znao za ovo mesto,
Umnožavali su se posetioci
I poručivali još, a radno vreme je bilo:
Dok god ima onih koji znaju tajnu,

Iza rafova, tamo gde je trebalo da bude kuhinja,
Stajao je veliki legat,
Arhiv raritetnih predmeta i potisnutih slika,
U kuhinju se nije smelo ući,
Ni u uniformi ni u civilnom odelu,
Kuhinja gde su se poslastice spremale
Nije bila opremljena posuđem i namirnicama,
Već legat silueta ljudi,

Njihova arhivirana lica i tela
I dalje su nas privlačila
Duboko iza staklenih vitrina
Zamagljenih lepljivom slatkom parom,
I mi smo verovali da smo došli
Da se počastimo
Krišom od sopstvene zavisnosti
Prema šećeru,
A poslastičarnica je bila zamka
Za sve nas koji smo bilo koga nazvali zaboravljenim.

***

GODINA, RUŽIČNJAK, SELIDBA

Uvek kada koračam tom ulicom
Do vrha sam ispunjena nečim nesagorivim,
Tvoj način govorenja veliki je ružičnjak
Koji gori tako da se miris ruža širi a vatra ostaje unutar nas,

Selim se, rekla sam ti,
I to sam i mislila,
Selim se u tvoje boje,

Godina sa tobom orubljena je
Neprestano srećnim završecima oluja,
Ta godina je toliko nemoguća
Da smo, posmatrajući reku kako teče presporo,
Nakrivo razlivena po obalama,
Seli na klupu i poželeli ušće,
I ušće se odmah desilo.

***

SOBA-CARINA

Posle zaplenjenog nakita i ranjenih senki,
Na granici, odgovaram nemušto,

Ispred mene je soba-karantin za
Za austrougarske razbojnike:
Od jutros ja je razumem bolje nego ranije,
Moralo je nestati magle sa tog parfema
Da bi se stvari bolje videle,

Zatvorila sam oči i
Milozvučno se kalemio vetar na ružičnjak,

A soba-karantin za austrogarske odmetnike:
Ona ne veruje kiši, ona ne veruje lepom vremenu,
Ona ne zna da je topla u svim godišnjim dobima,
Ona je došla iz sveta priviđenja, halucinacija obolelih,
Soba-karantin došla je i otkrila kako izgleda
nijansa što u oblaku razlikuje kišu od snega,

A ja sam samo bila radoznala kao neko ko prvi put putuje,

Soba-karantin za austrougarske lučonoše,
I hetere i pripovedače, i krijumčare svakako,
Mi je rekla da ne umem da pojmim tu njenu teskobu
Dok obešeničkim šakama držim volan
– nebezbedan je taj put u nepoznatu beskonačnost,
Rekla mi je da nad gradom oblaci vise kao nagomilani godinama,
Dok prima nove obolele,
Ne može se lepota preko jedne noći zadržati,
Ali može preko jednog putovanja,

Dugačka vožnja je to bila,
Dugačka probna vožnja po granici čipkanog zalaska,
Posle višegodišnjeg zadržavanja u sobi-karantinu.

***

NAJPRE, RUŽIČASTI SUMRAK PIJACE

Bilans stanja:
Potpuno precenjena šteta od trojanske otmice,
A bilje koje mi nosiš u sebi zaista je lekovito,
Potpuno precenjena šteta i izgubljeno vreme
Na dosadne kalkulacije,

U krugu nesavladanom od odsjaja,
Proklizavanja sunca i meseca,

Kojim koordinatama se to krećeš
Kada te svaki put nepogrešivo pronađem
U međusoblju?

Najpre valja reći:
Nad pijacom je sumrak, mek i ružičast,
A iznad nas je
Nebo sastavljeno od pređašnjih susreta po inerciji,
I nevoljnih pokreta usana,
Treba se javiti, da, ali kome?
To nije ista osoba koja nailazi ispred nas,
Spram one koju još uvek volimo da sretnemo,
Suzbiti pogrešne misli o potpunoj misteriji
Ko je to sada, i dok tako prebiram argumente,
Iznad nas je ružoprsti sumrak,
Iznad nas je necenzurisano nebo
U svim mogućim oblicima.

***

SOFIJA ŽIVKOVIĆ diplomirala je srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu, boravila na više uglednih rezidencijalnih stipendija za pisce i prevodioce (Nemačka, Švajcarska, više puta Austrija), autorka je tri knjige poezije (od kojih jednu kraću u prevodu na nemački, Aramo Edition, Beč) i jedne knjige flanerske proze. Osnivačica je izdavačke kuće No Rules (norulespublishing.com).
Njena poslednja knjiga, Uri Leser je čekao, bila je u izboru za nagradu Branko Miljković 2021, a pojedine pesme iz te knjige učestvuju na izložbi ovog berlinskog slikara, u prevodu na nemački jezik.
Živi u Beogradu, rado pati za Bečom i Madridom, a ni odlasci u Dubai joj ne smetaju.

Foto: Richard Edelsbrunner