Razbila se šalica koju si nam poklonio. Narančasta s duplim dnom, iz kompleta s dizajnom Vernera Pantona. Uhvatila sam je i u rukama mi je ostala krhotina. Odvojila se od utrobe u perilici. U kompletu su bile četiri. Nas je ionako troje, tješio me Marko. Ostale su crvena, ljubičasta i petrolej plava s bijelim krugovima različitih veličina. Panton je smatrao da boje utječu na raspoloženje.
Marko mi je pažljivo prišao, otvorio kuhinjski dio gdje se nalazila kanta za smeće, namjerio uzeti patrljak iz ruke, ali ja sam stajala nepomično, s otvorenim dlanom u kojem se ugnijezdila polomljena danska keramika. Nisam je mogla ispustiti iz ruku, a kamoli baciti u otpad. S kostima od ribe, korom od krumpira i luka, ljuskama od jaja. S nečim nepotrebnim i odbačenim. Smežuranim, smrdljivim i pljesnivim. S nečim konačnim što odumire i propada. S nečim što nalikuje na nju. Ne mogu joj izgovoriti ime. Time bih priznala da je moćnija. Da mi te oduzela. Ne dozvoljavam da mi itko išta oduzima bez moje volje.
Stajala sam i dalje nepomična, s krhotinom u ruci, kada mi je prišao i Matej, pomalo uplašen i zabrinut. Toliko sam bila u stanju registrirati, znaš da se pretvorim u senzor kad god je pored mene. Uzeo je ostatak šalice iz perilice i rekao da ćemo je zalijepiti i ostaviti kao ukras, da je nećemo baciti u smeće.
Dlan je ostao prazan.
„Evo, pogledaj, mama, skoro se ne vidi da je pukla”, ponavljao je Matej.
Već danima stoji na radnoj površini u kuhinji. Njih dvojica se prave da je ne vide. Ne spominju je jer ne znaju kako ću reagirati. Ja joj se ne usuđujem prići. Taknuti je. Kao da bih, dodirnuvši je, dodirnula onu čije ime ne mogu izgovoriti. Tebe. U tvojoj sobi. U tvom krevetu. S plastičnom vrećicom na glavi zavezanoj čvrstim čvorom oko vrata. Da slučajno ne bi ušao zrak. Da te ne zavede i namami da dišeš, da poželiš nastaviti ili da, ne daj bože, svjedočiš svom kraju.
Kad sam prvi put odlučio ne živjeti, obratio sam se za pomoć smreki. Običnoj. I mogao sam pretpostaviti da će poduhvat završiti neuspjehom. Običnim. Na engleskom, doduše, ime moje pomoćnice zvuči otmjenije – Norway spruce. Najčešća je to vrsta drveća u Danskoj. Česta i banalna. Kao i moj naum.
Izabrao sam i obično uže, toliko obično da je puklo čim sam se otisnuo sa grane s njim oko vrata. Izabrao sam smreku na uzvisini, čije su grane jednim dijelom stajale iznad oštrih i kosih stijena, udaljenu od puta. Zašto nisam izabrao stablo čiju sam granu uz malu pomoć nekog većeg kamena ili klade mogao dosegnuti sa zemlje, ne znam, ali valjda da me netko ne vidi i ne spriječi. Dok sam se penjao, pa zavezao uže za debelu, čvrstu granu i zasjeo navlačeći uže oko vrata, nisam računao na njegova slaba, nekvalitetna vlakna. Skotrljao sam se niz stijene pred noge jednog prolaznika. Dotrčao je u prvu nastanjenu kuću i nazvao hitnu pomoć. Skinuli su mi uže s vrata i odvezli me krvavog, izudaranog i poniženog na psihijatrijski odjel obližnje bolnice.
Kad su me, natabletiranog i otupjelog, pitali što me ponukalo na „tako strašan čin, tako mladog”, rekao sam im da sam izgubio bitku s crnom rupom. Da sam svakim danom sve više tonuo u nju, da sam htio spriječiti da me proguta cijelog, da nisam htio dozvoliti da pređe razinu očiju, da sam htio skočiti u svoju rupu, onu koju sam ja izabrao svjesno, onu oslobađajuću, svemirsku, ne onu zastrašujuću, nametnutu i nepozvanu, onu iz noćnih mora koja mi je govorila da sam ništavan, da ne vrijedim ni pišljiva boba.
Ima ljudi koji odbijaju ući u crkvu. I ja sam jedna od njih. Protrčim ponekad, kao turistkinja. Jedna liječnica mi je rekla da kad uđe u katoličke crkve i gleda križni put, patnju, probodene ljude, ima osjećaj da katolici ne vjeruju da je bog milosrdan. A i kako bi, kaže, mogli vjerovati, kad su izloženi takvim grozotama. Evangelici, navodno, nose boga u sebi, a katolicima treba posrednik. Umjesto odgovora na pitanje imam li djece, potekle su mi suze. Rekla mi je tada da djeca nisu šlag na torti, ni modni dodatak da se slaže uz plave oči moga muža. Ne znam kojeg je boga tada nosila u sebi. Utjeha mi je da ja u sebi ne nosim boga, ne bih mogla podnijeti da u meni govori kako je tvoja smrt njegova volja, a time i moja.
Mama mi je stalno ponavljala: govori istinu, najlakše je zapamtiti. Nije to bila ničija volja osim moje. Zašto me prizivaš? Osjećam tvoju grižnju savjesti. Pridaješ si veliki značaj. Bojiš se da si pripomogla mojoj odluci. Zato me ne puštaš na miru. Zato želiš razgovarati. Želiš odrješenje. Nisi mogla ništa spriječiti u ta dva dana što mi nisi pisala niti me zvala. To me sigurno nije gurnulo preko ruba. Ili te muči što me nisi vidjela godinama? Što si me odbila tri puta kada sam poželio doći u Prag? Tri puta u jednoj godini! Mojoj posljednjoj. Svaki put si imala dobar izgovor. Rekao sam ti da razumijem. Ali razumijevanje ne znači i odsutnost gorčine, nelagodnog osjećaja da bi moje prisustvo tebi nešto poremetilo. Uzdrmalo tvoju krhkost.
Dan prije manično sam otvarao Facebook. Na tvom zidu fotografije Praga i nekoliko nasmijanih, sretnih ljudi. Među njima i ti. Javila si mi da će ti doći prijatelji iz Grčke. Majka sa dvadesetogodišnjim sinom. Njihovu muku si mogla podnijeti. Njihova je realna, opipljiva. Izvađeni tumor, otrgnute žlijezde iz mladog tijela koje je sposobno za regeneraciju. Te godine ste imali goste nekoliko puta. Shvatio sam da mene, depresivnog ili bipolarnog, kako su me nedavno dijagnosticirali, jednostavno ne bi mogla podnijeti. Izlike o zauzetosti su samo dobro došle. Da prikriju strah i odbojnost. Priznaj mi to. Sad možeš. Ne mogu ti više doći.
Popio si ih sve. I antidepresive i anksiolitike i tablete za spavanje. „Nije da se plašim umrijeti, samo ne želim biti prisutan kada se to dogodi”, riječi su Woodya Allena koje si mi u šali često citirao. Otkad su te našli s vrećicom na glavi, stalno te zamišljam koju i s kojim sloganom biraš za kraj.
„Tu sam čovjek, tu kupujem!”
„Za ljepši tjedan!”
Ili onu Lidlovu: „Ispravan izbor!”
Stalno nas uče, bombardiraju sa svih strana, da ima izbora, da smo gospodari svoje sudbine, da sve možemo ako dovoljno želimo i ako se dovoljno potrudimo. Kakva glupost! Zar ja nisam dovoljno želio? Nema tu ničeg osobnog, nikakvog izbora po osnovi htijenja. Najbolje je to pojmio moderni Robinson iz priče Otok one poljske spisateljice, zaboravio sam joj ime…Znaš onu nobelovku s dreadlocksima? Sve oko nas su, kaže Robinson, mehanički zakoni slučajnosti, metal koji, u toj divovskoj kozmičkoj mašineriji, zvecka naslijepo. Suočen s beskrajnom pučinom u noći, sam na pustom otoku, shvatio je da to što čovjek postoji nema nikakav značaj. To što sam ja postojao nema nikakav značaj.
Mi našem postojanju dajemo smisao, druga je priča što ga mnogi traže u višoj sili; nisu svjesni da, i kad u nju vjeruju, ona dolazi od nas, proizlazi iz nas. Da ne nalazimo neki smisao, u sebi ili izvan sebe, nitko od nas ne bi dobrovoljno ostao na životu.
SOFIJA KORDIĆ novinarka je i književnica iz Zadra. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala Europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu. Pisala je za “Borbu”, “Vreme”, “Našu Borbu”, “War Report”. Devet godina radila je u Pragu na Radiju Slobodna Europa. Iz Praga piše za portale Lupiga, Ideje, Peščanik i druge.2018. Arhipelag iz Beograda joj objavljuje roman Hipofiza u egzilu, a izdavačka kuća Argo iz Praga iste godine objavljuje roman na češkom jeziku. Jesenski i Turk joj 2021. objavljuje zbirku Priče o neskladu, 2024. novo izdanje Hipofize u egzilu, a ove godine roman Smrt bez samoglasnika. Živi u Pragu sa suprugom i sinom.
Čim sam zakoračila u sobu, obavio me potpuni mrak. Osjetila sam Markovu prisutnost, šuškanje posteljine u krevetu. Ali, zašto leži u mrklom mraku u pet popodne? Radi noću, ali nikad nije spavao do pet.
– Imam jednu jako tužnu vijest – doplovio je kroz tamu njegov glas do mene.
Stajala sam i dalje na ulazu, nisam htjela zatvoriti vrata sobe niti mu se približiti. Bila sam sigurna da ću sada čuti nešto najstrašnije moguće. Mama? Tata? Sestra? Njegovi? Dok sam jednom rukom i dalje pridržavala vrata, a drugom stiskala torbu, rekao je:
– Umro je Frank Zappa.
Glasno sam uzdahnula. Bacila sam se na krevet i tražila ga u mraku udarajući šakama dok ih je on zaustavljao u zraku ponavljajući napuklim glasom:
– Pa to jest tužna vijest, znaš koliko volim njegovu muziku!
Stavio mi je jednu slušalicu u uho, pritisnuo play na walkmanu, „The torture never stops”, i dok mi je on mrsio kosu, Zappin duboki, hrapavi glas ponio je moje moždane vijuge na početak 92. u Danskoj, na moj pijani poziv Marku usred noći, kad su priznate Slovenija i Hrvatska. Nakon ekscesa u parlamentu, pri povratku u Arhus, zatekla sam u mojoj studentskoj kući zabavu. Nije me dugo trebalo uvjeravati da se pridružim. Negdje oko tri noću, omamljena danskim pivom, okrenula sam Markov broj i dobrih pola minute ispuštala jecaje u slušalicu bez ijedne suvisle riječi. Kad je uplašen izredao sve članove naše obitelji (on u Beogradu nije imao telefonsku vezu s Hrvatskom), ja sam zapiskutala:
– Ma nije to, Jugoslavija se raspala!
– Mia, pa stvarno, koji ti je kurac, pa ja živim ovdje, valjda znam, premro sam od straha da je netko od naših poginuo, uh, jebote, pa ti nisi normalna…
– A hoće li nas htjeti Hrvatska? Mene Srpkinju, tebe izdajicu?
– To je naša zemlja – umirivao me, a ja ponavljala, dok kartica nije istekla:
– Da, jest, naša je, a jesmo li mi njeni?
Čija je zapravo ta domovina? Tko je smije tako zvati? Lik iz jednog romana Sándora Máraia, muzičar, bježeći iz Mađarske 1948. s glavom zaronjenom u blato na granici s Austrijom, dok je čekao na pogodan trenutak da ga prevedu u slobodu, kontemplirao je o domovini. Učinilo mu se tada da postoji više vrsta domovine. Najprije su mu objašnjavali da je postojala domovina gospode, a onda, preko noći, domovina je pripala narodu. I dok je mirisao blato domovine zapitao se – koja je to njegova domovina, i, ako postoji, gdje je sada i zašto ga je ostavila.
***
„That’s what I like about Balkans, big noses and passion,“ vikala mi je na uho Damirova djevojka Frija, Nizozemka, u praškom klubu Radost na koncertu benda Leb i Sol, nakon što su virtuozi iz Makedonije odsvirali „Aber dojde donke“ bacivši u trans sve prisutne. Frija je brisala suze grleći svog Damira, ja sam grlila svog Marka podsećajući se YU rock večeri u Repreu, kad je Marko skupa s Vojom iz beogradskog benda Bezobrazno zeleno bio DJ. Tu su večer godinama u Pragu nazivali kultnom. Mnogi su u raznim klubovima pokušavali ponoviti to nešto, neopisivu energiju koja je kolala klubom i s naših ljudi prelazila na Pražane i na turiste, koji su opčinjeni gledali u nas, takozvane ex-Jugoslavene, kako se stapamo s muzikom osamdesetih kao da se upravo tad rastajemo sa nekadašnjom državom, nekadašnjim životom, želeći još Azre, Idola, Šarla Akrobate, Električnog orgazma, Filma, EKV-a, Bijelog dugmeta, Lačnog Franza, Leb i Sola; kao da će ritam, riječi, ples, poništiti zvukove sirena za uzbunu, pad granata, mržnju, zlo i bijeg. Ja sam se upravo te večeri oprostila s nečim što smo nazivali Jugoslavija. A oproštaj je neprestano visio nad tom čudesnom tvorevinom, i prije no što nam se dogodio narod. Odgađali smo ga godinama, a izgleda da je bio neumitan; koliko izvjestan toliko i apsurdan, kao kad je Camijev Mercault čekao na smrt giljotinom.
– Stop buying us beer, please, don’t you see that we are spilling it! – But, that’s why we are buying it, we enjoy watching you spill it!
Kupovali su nam pivo cijelu noć. Moje kolege i asistenti s fakulteta, uglavnom Amerikanci, gledali nas kako skačemo, urlamo, grlimo se, plačemo i polijevamo se. Bila sam im zahvalna, ali i prezirala ih, jer nisu shvaćali čega su zapravo svjedoci te večeri. Uživali su u voajerskoj ulozi, gledajući nas mokre, podivljale, pomalo nam i zavidjeli, jer oni ne umiju iskočiti iz kože, a istodobno nas se negdje duboko u podsvijesti gnušali, kao i razni Holbruci, lordovi Ovenovi, Stoltenberzi i Biltovi. Neki su pokušali izaći iz sebe uhvativši se s nama očajnicima za ramena, nespretno pokušavajući slijediti ritmove bubnjeva i gitarskih rifova maestra Stefanovskog, zaplićući nogama u makedonskom kolu, dok smo mi zazivali majke da nas uče ikaraju.
***
Idem primiti dva embrija. Nakon produžene kultivacije, zovu ih kompaktnim morulama. Idem ih primiti na dan kada je prije četiri godine umro moj stric, izbjeglica u Srbiji. Od posljedica dijalize i tuge za rodnim krajem. Sahranjen je na neuređenom, blatnjavom dijelu batajničkog groblja. Naokolo ravnica, magla. Obiteljsko groblje je daleko, u drugoj državi. U Hrvatskoj, 10 kilometara od mora, u podnožju brdašca na kojem je crkva, gdje je nebo plave, a oblaci jasno bijele boje. Gdje mirišu stabla borova, čempresa, i mediteransko bilje. Dok je pop pojao i mrmljao sebi u bradu, stajali smo u mulju i premještali se s noge na nogu upadajući sve dublje. Pojanje popova mi je uvijek izazivalo mučninu, čak i gađenje. I te crne mantije, masne brade, kakvu to utjehu može donijeti tugujućem? Otac mi se davio u suzama, pokušavajući biti jak zbog mene kao što sam ja pokušavala biti jaka zbog njega. Što se više suzdržavao, to me čvršće stezao za ruku. Stisak mu je zamijenio jecaje, a meni je koncentriranje na bol u ruci smanjilo želju da kriknem. Kako li se osjeća stariji brat pokapajući mlađeg u blato nepoznatog groblja? Sjetih se Kuzme, tragičnog lika iz Kristalnih rešetki Mirka Kovača, koji je nakon posjeta rodnoj Hercegovini i povratka u Beograd zavapio: „Nije isto umrijeti ovdje i tamo, pogotovu kad se vjeruje da je smrt neka vrsta izbavljenja“. Blatnjava je i ulica gdje se nalazi naša nova nada, nova praška klinika za asistiranu reprodukciju. Postotak uspješnosti nestvarno je visok, cijena IVF-a vrtoglava. Ulica potpuno raskopana, svud naokolo bageri, radnici. Srećom, sijalo je sunce. Dovezao me točno pred ulaz, da ne gacam po blatu. Nekako mu se činilo neprimjerenim – blato na dan kad trebam začeti. Ušli smo u veliku prostoriju s puno svjetlosti, ofarbanu u žuto. Sjeo je pored mene, ja sam ležala okrenuta zidu kraj ekrana na kojem su nam pokazali embrije. Nisam bila omamljena diazapemom kao prošli put. U ovoj klinici ne daju sredstva za smirenje. Nekoliko mjeseci i tjedana tokom priprema preporučuju akupunkturu, decilitar crnog vina poslije večere. Stvarnost me obuzela u svoj svojoj moći. Sve je bilo intenzivno, opipljivo. Zvukovi, boje, riječi, nježna muzika flaute. On pored mene, drži me za ruku, medicinska sestra koja me miluje po nozi, embriologinja koja optimistično viri iza staklenog otvora čekajući na znak doktora da donose nešto što bi se u meni trebalo ugnijezditi i pretvoriti u čovjeka. Sve je bilo nekako previše kako treba biti, savršeno, dizajnirano tako da umanji hladnoću procesa umjetne oplodnje. Zašto onda? Ne znam, ali slutila sam da opet neće uspjeti. Četvrti put. Obuzeo me osjećaj uzaludnosti, bolan, ali podnošljiv, poznat, proživljen već toliko puta. A ja pristajem na tu igru, kao da je smisao upravo u tome. U pristajanju na neuspjeh. Učiniš sve, do srži zagrabiš, a znaš unaprijed da nema svrhe. I dok je doktor ispod plahte pokušavao naći pravi put do moje utrobe, kapljice znoja koje su se cijedile po njegovom licu, crvenilo koje se spuštalo sa obraza na vrat i grudi, vrijeme koje se činilo beskrajnim, govorilo je svima da nešto nije u redu, a ja sam bila čudesno mirna. Ja sam već znala.
____________________________________________
SOFIJA KORDIĆ je novinarka, odrasla u Zadru. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu 1993. godine. Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu. Pisala je za „Borbu“, „Vreme“, „Našu Borbu“, „War Report“, i devet godina radila u Pragu na Radiju Slobodna Europa. Iz Praga piše za portale „Lupiga“, „Ideje“, „Peščanik“ i druge. Arhipelag iz Beograda joj 2018. godine objavljuje roman „Hipofiza u egzilu“, iste godine izlazi i na češkom jeziku (Argo, Prag). Jesenski i Turk (Zagreb) joj 2021. objavljuje zbirku „Priče o neskladu“. U pripremi je i češko izdanje. Živi u Pragu sa suprugom i sinom.
– Mamu ćemo staviti u hladnjak, zar ne? A hoćemo li našminkati mamicu? Četiri stotine kruna, plus dvije stotine… Dakle, našminkat ćemo dragu majku. Šest stotina lijepih čeških kruna. Zovete se Ana, kažete… Ah, Anjička. Imao sam ženu Anjičku, umrla mi je mlada. Podsjeća me na vas. Pepeljasto plava kosa, oči boje meda…
– Žao mi je…
– Eh, ništa, ništa, život je to, nekom majka, a nekom maćeha. A kad smo kod majki, evo, izvolite molim, katalog, izaberite lijes… Ne, ma ne taj, mlada damo, ne žurite, taj nema jastuk, mami će biti neudobno…
– Mrtvacima nije neudobno. Želim je kremirati, zar nije svejedno u kojem je sanduku?
– Ne, ne, ne, varate se! Grdno se varate, mila moja, nije svejedno. Kad biste bili u ovom poslu vrlo dobro biste znali da nije svejedno. Da samo vidite izraze lica pokojnika kad ih polegnemo… Dakle, ovaj ćemo za deset tisuća kruna.
– Ispričavam se, taj nećemo, dozvolite, valjda ja odlučujem!
S nevjericom sam gledala u pogrebnika i povremeno se okretala provjeriti snima li nas odnekud skrivena kamera. Frak, leptir mašna, svileni rupčić u reveru, uljem zalizana kosa, puderiran, našminkan.
– Moja tvrtka je, molim lijepo, specijalizirana za proizvodnju metalnih lijesova. To je prava umjetnost. Godinama se to uči. A sve radimo ručno, molim lijepo. Pogledajte ovaj na primjer, unutra je svileni pokrov, meki madrac i jastuk od brokata. Umjetnost, velim, da, da…
– Gospodine, možemo li završiti s formalnostima? Žurim natrag u Prag, moram se vratiti na posao.
– Ah, vi Pražani, stalno negdje žurite. Ne radite to, mlada damo, ne vrijedi, svi ćemo na isto mjesto, ali neki dostojanstvenije od drugih, zar ne? Da, da, tako vam je to. A mamu ćemo lijepo obući, srediti… Jeste li sigurni da je želite kremirati? Šteta. No, dobro, dobro.
– Izvolite odjeću.
Uzeo mi je vrećicu iz ruke i pohvalio izbor samodržećih čarapa s čipkom. Kad sam ga zabezeknuto pogledala, rekao mi je da na leševima hulahopke pucaju, a da se čarape bolje navlače.
– Dođite da se pozdravite s mamicom, uđite slobodno, mrtvi su najbolji sugovornici.
*
Već je u Beogradu izgledalo kao da si hodala s utezima. Osjećala sam to svaki put kad bi nas pogledala. Gledala si kroz nas. Zabadala si laserske zrake negdje između naših očiju, između obrva. Pržili bi me ti svjetlosni snopovi, čelo bi mi gorilo, a oči se vlažile. A onda bi protutnjali kroz sinuse i grkljan, proširili se u plućima i pritiskali sve jače, dok ne bi zahvatili i srce koje je poskakivalo bez reda i ritma. Ne bi popuštalo sve dok ti ili ja ne okrenemo glavu. Najviše si te poglede upućivala meni. Valjda što sam najstarija, valjda što si mislila da ću se opeći manje od ostalih. Mislila si, tako sad mislim ja, da ću sigurno razumjeti. Da ću razumjeti kako želiš više. A što je to, majko, više? Da li si bila sigurna da znaš što je to?
Otac nas je bodrio. Novo odredište, novi početak. Istok, a skroz drugačiji. Ovdje je skoro sve kao na zapadu! Pit ćete Coca-Colu, imaju i McDonald’s, otvorili su ga baš ove godine!
To nam je bila treća destinacija. Već smo znali proceduru: pošalju nam vozača, pa autom do aerodroma. Gledamo kroz prozor kako nestaju Chotkovy vrtovi, Hradčany, mašemo Pragu i plačemo. Ja skoro 16, Eva skoro 12, Honzik punih pet. On je bio neutješan. I ti si plakala. Mahala si žustrije i duže nego prethodna dva puta.
Vidjet ćete djeco, glave gore, ma kao na zapadu!
Kako da ti se obratim? Majko? Mama? Mamice, kako mi sugerira lutak od pogrebnika? Ili imenom? I ono počinje na “m” i zvuči gordo i milo. Znaš li da se kaže mama i na svahiliju, i na mandarinskom, i na talijanskom? Kako bi ti oslovila ženu koja te rodila i ostavila da budeš mama svojoj sestri i bratu, a oslonac ocu? Dvadeset godina nisi bila majka, postala si to sada kad si mrtva.
*
– Na liniji je neki čudan tip, stranac, nešto u vezi s tvojom mamom – zbunjeno mi je rekla asistentica pružajući mi telefon. Otkad zajedno radimo, smatra moju mamu mrtvom. Kako i ne bi, kad sam joj rekla da je umrla prije dvadeset godina.
– Anjičko, jučer ti je umrla mama! – patetičnim tonom i dubokim, hrapavim glasom obznanio mi je tip s teškim ruskim naglaskom.
Nisam znala što bih mu odgovorila. Kao da informacija nije bila upućena meni. Šutjela sam nekoliko sekundi.
– Mene to ne zanima!
– U Mladoj Boleslav je, u bolnici.
– Ali mene to stvarno ne zanima.
Stremila si visinama, a dosegla si dno – dno boce. U Beogradu sam, uz Coca-Colu i cheesburgere iz McDonalds-a, osjetila da je ovaj put drugačije, da nešto ozbiljno nije u redu. Da je nepopravljivo, nesastavljivo. Jugoslavenski model socijalizma, ni istok ni zapad, nije ti donio utjehu. Tata je, vjerujem, znao, ali se pravio da ne zna. Ništa nije poduzeo. Da li ga to čini slabićem i sukrivcem? Da li si mu oprostila? Ali, Marta, on je ostao s nama. Ti si otišla! Da li si ti sebi oprostila?
Želim te razumjeti, Marta… Kad bi samo znala koliko. Kao žena ženu. Razumjeti i opravdati. Roditelji su ti dali pogrešno ime. Knjige kažu da je porijeklom iz drevnog aramejskog jezika, znači gospođa, gospodarica kuće, a tumači se i kao “ona koja poslužuje”. Marta je pouzdana i odana. U Evanđelju po Luki, Isus posjećuje kuću Marte i Marije, sestara Lazarovih. Marija sjedi pokraj Isusovih stopala i sluša njegove riječi, a Marta “bijaše zauzeta posluživanjem”. Zbog ovog se ona često povezuje sa kućnim radom, a ne sa kontemplativnim životom. Nomen est omen! Kakve li ironije! Ne zamjeram ti, Marta. Nismo htjeli od tebe služavku, barem mi djeca. Što je od tebe otac htio, neka to mori njega. Da možeš, možda bi mi rekla da ti je triput oduzeo prijatelje, navike. Par godina i onda iznova. Moskva, Berlin, Beograd. Iskorijenjena. Izmještena. Samo s djecom za skutima. Nije to objašnjenje dovoljno, Marta. Obično je. Trivijalno. Očekivano. Hoću od tebe bolje.
*
Prekinula sam vezu s Rusom i nazvala bolnicu u Mladoj Boleslav. Javila se sestra i dala mi dežurnu doktoricu.
– Dobar dan, ovdje Ana Fischerova. Navodno je u vašoj bolnici jučer umrla moja majka, Marta Fischerova.
– Da, gospođa je preminula. – ubrzo je potvrdila. -Vi ste joj kći?
– Da. Možete li mi reći od čega?
– Zar niste bili pored nje?
– Zanima me od čega je umrla. Da joj nije možda srce puklo od tuge za djecom?
– Pukao joj je čir na dvanaestpalčanom crijevu. Kad ju je dovezla hitna, već je bilo kasno.
*
Ja nemam muža, ni partnera. Nemam ni djecu. Voljela bih da mi odgovoriš da li si ti dobila to više kad si otišla i ostavila nas. Kolika je težina ljubavi jednog muža i troje djece? Gdje to pritišće, koji dio tijela najviše? Koliko slobode oduzima? Reci mi da znam. Daj mi majčinski savjet. Ako jednog dana budem imala ljubav jednog muškarca i barem jednog djeteta, da znam kako da rasporedim njenu težinu. Kako da ne dočekam jedno jutro kada ću pomisliti da nisam slobodna. Reci mi, jer mene već uveliko guši u predjelu dušnika, ali od nedostatka ljubavi. Prešla sam na ti sa svojim daviteljem, dala sam mu i nadimak. Moj terapeut ga zove anksioznošću, ja ga zovem njok. Sigurno bi ti palo na pamet zašto. Uvjerena sam da se sjećaš. Na Savi, pred iznenadni kraj tatinog mandata. Jeli smo njoke s divljači. Prvi put smo te vidjeli pijanu. Na neku tatinu bezazlenu opasku, bacila si mu par njoka u lice i rekla mu da već jednom ušuti jer ćeš se ugušiti ako nastavi. Svi smo se onda šutke nastavili gušiti njokima.
*
Prekinula sam vezu s doktoricom i telefonirala Rusu. Živio je s njom posljednjih 10 godina, u nekom selu pored Mlade Boleslav. Plakao je. Što će on bez nje, brinula se za njegovu djecu, zvali su je mamica, bila je duša od žene. A on nema novca za pogreb. Prekinula sam vezu još jednom i okretala telefon u znojnoj šaci. Eva je u Londonu, mjesec pred drugim porodom. Rizična trudnoća. Njoj ne mogu reći. A ako kažem Honziku, on neće izdržati da joj ne kaže.
Nazvala sam oca.
– Umrla je mama.
– A što ja imam s tim? – upitao je nakon kratke tišine.
– Do vraga, čovječe, umrla mi je majka. Trebamo je pokopati.
– Majkom sada nazivaš ženu koju nisi vidjela 20 godina! Koja te ostavila! Koja nas je sve ostavila! Neka je pokopaju oni s kojima je živjela i pila posljednjih 20 godina. Ako su imali za alkohol imat će i za pogreb!
– Tata, ali…
– Došla mi je na posao prije tri godine – izletjelo je iz njega, odjednom, bez razmišljanja. – Htjela je da joj pomognem s dokumentima za penziju.
– Je li pitala za nas?
– Pitala je za psa! – rekao je i prekinuo vezu.
Nazvala sam potom Kamilu, svoju najbolju prijateljicu. Rekla mi je da su prošlog mjeseca imali u emisiji nekog pogrebnika iz Mlade Boleslav.
– Malo je uvrnut, ne obaziri se, izgleda kao da je iz Vajmarske republike, znaš onaj majstor ceremonije iz filma Kabare, e pa, pljunuti on… Ne brini ništa, ići ću s tobom ukrasti mamu Rusima! Pa kod pogrebnika.
Nazvala sam broj koji mi je dala.
Glas s druge strane zapovjednim tonom mi je naložio da donesem novac i odjeću.
*
Sjećaš li se, mama, kako smo bili ushićeni kad bismo ulazili u avion? To bi nam pomagalo zaboraviti Prag. Kad si letio, bio si poseban. Svi bismo se dotjerali. I dan danas poznam, kad ljudi ulaze ili izlaze iz aviona, tko je s istoka a tko sa zapada. Ovi sa zapada su ležerno i praktično obučeni, ovi s istoka dotjerani kao da će na večeru ili u kazalište.
Jedino što morate znati je dobar dan, kako ste, sve ostalo je isto, ma skoro isto, tješio nas je tata preko telefona.
Sletjeli smo najprije u Zagreb. Odvela si nas u free shop. Honzik je zabezeknuto gledao u dvorac napravljen od lego kocki. Nikad tako nešto nije vidio. Nije htio izići dok mu ga nisi kupila, a ja sam dobila ruž koji je mijenjao boju u ovisnosti od toplote. U Zagrebu sam se našminkala ružičastom bojom, u Beogradu sam iz aviona izašla s jarko crvenim usnama. Tata nas je dočekao odbivši me poljubiti, a tebe je prijekorno pogledao. Kad nas je dovezao u stan, osjećali smo se kao u Americi. Pored zgrade je bila trafika u kojoj sam poslije kupovala časopis Bravo. Slala sam prijateljicama i prijateljima poštom postere A-ha i Depeche Mode. Svake nedjelje smo tjerali tatu da nas vodi u McDonald’sna Slaviji. Nikako mi nije bilo jasno zašto svi govore o nekakvoj dubokoj ekonomskoj krizi…
*
Zaustavila sam se u tržnom centru, ušla u Marks&Spencer. Početak je ljeta, ni traga crnoj odjeći. Našla sam neku haljinu bez rukava i upitala se koju veličinu do vraga da kupim. I mogu li da obuku mrtvaca u haljinu bez rukava, ili je to neumjesno? Uzela sam i neki tanki crni džemper na kopčanje. Hulahopki nije bilo, pa sam zgrabila samodržeće čipkane čarape.
– Sve ste lijepo izabrali, vidi se da imate ukusa, je li to za vas – pita me prodavačica.
– Ne, za moju mrtvu majku – kažem ni ne znajući zašto. Na trenutak osjetim zadovoljstvo, čudno ispunjenje, takoreći trijumf, vidjevši njezin zaleđeni osmijeh na licu.
*
Ne izgledaš toliko loše za alkoholičarku. Nisi ni previše podbula. Koža ti je sjajna, nos ti nije crvenoljubičast. Neću ti zagledati u vilicu, jer bih te morala dotaknuti. Kad me Honzik bude jednog dana pitao, reći ću mu da si imala zube. Nego, sjećaš li se onog kad nas je tata odveo na Terazije? Rekao je: Sad ću vam pokazati kako izgleda zemlja u dubokoj ekonomskoj krizi. Oko nas su bili nasmijani ljudi koji piju, puše, jedu, veselo čavrljaju. Ništa nam nije bilo jasno.
Često se sjetim susjeda, Dušana i Milice. Najviše smo voljeli slavu. Kad su nas prvi put pozvali, tata je uzeo žličicu sa žitom, i umjesto da je odloži u čašu, uzeo ju je i popio vodu. Svake naredne godine smo se tome smijali. I ti si se smijala. Dušan je pitao Honzika da li je naučio srpski, a on mu je u hipu izrecitirao kurac, pička, jebem ti mater, što je pokupio na igralištu ispred zgrade. Jednom smo išli s njima u restoran, tata je preuzeo narudžbu na sebe i zatražio jelovnik i pičovnik.
Nije mi bilo jasno ni zašto svi vozači autobusa na prednje staklo lijepe slike nekog mrgodnog političara s kuštravom kosom i podignutom bradom. Nije mi bilo ništa jasno osim da mi je u Beogradu super, ali da se istodobno nešto grozno dešava s tobom. Raspadala si se na sve manje i manje komade. Nešto slično dešavalo se i sa Jugoslavijom. Jedno jutro si me probudila i pozvala me na balkon da vidim neki vojni manevar. Na jednom oklopnom vozilu nalazila se slika onog istog muškaraca. Onda si me brzo povukla natrag u sobu i rekla da ti je loše jer si se sjetila ruskih tenkova 1968., ali da će u ovoj zemlji, za razliku od naše, sigurno biti rata.
Ostali smo do ljeta 1991. Na jesen su oni tenkovi krenuli ka Hrvatskoj, u onaj avetinjski grad s razrušenim vodenim tornjem kojeg smo gledali na vijestima, a vi ste iz Praga otišli u London. Ja sam ostala studirati. Nisam htjela svjedočiti tvojoj totalnoj propasti.
*
U daljini sam ugledala obrise figure u fraku. Kad sam se zaustavila, figura mi je poželjela dobar dan. Kamila je bila u pravu, pljunuti majstor ceremonije iz Kabarea. Očekivala sam svakog trena da odnekud izroni Liza Minneli.
Uveo me u ogromnu vilu. Na stolu je imao starinski telefon, bočicu s tintom i pero. Svako slovo je pisao cijelu vječnost. Jedno slovo, jedno umakanje pera u tintu. Kad bi stavio točku na kraju rečenice, usne bi mu se čudno iskrivile, a onda bi se napućio, pa coknuo jezikom.
Rekla sam mu da nemam nikakve majčine dokumente, da ih ima Rus na tom i tom telefonskom broju koji ja više nikad nemam namjeru nazvati. Rekao mi je da ne brinem, on će sve srediti.
*
Znaš što mi je prvo palo na pamet kad mi je Rus rekao da si mrtva? Selo u kojem si se rodila na slovačko-mađarskoj granici. Niti 1000 stanovnika. Skončala si još u manjem. U blatu i siromaštvu, onako kako si počela. Ah, Marta, gdje je ono više? Pojela maca. To jest, alkohol.
Baka nije znala slovački, samo mađarski. Bila je služavka bogatih Mađara u Pešti. Za vrijeme rata bogataši su utekli, a baku je u Budimpešti sreo jedan Slovak, u ratu padobranac, u miru stolar – moj djed. Vratili su se u slovačku bijedu. Bilo im je bitno da sve tri kćeri završe školu, jer su oni oboje bili siromašni i nepismeni. Obje tvoje sestre završile su fakultet u Bratislavi, ti, najmlađa, stigla si čak do Praga, na studije novinarstva. Da li ti se tada prvi put zavrtjelo u glavi? Kad si došla iz vukojebine, gdje si češće čistila štale i hranila svinje nego pisala domaće zadatke?
Zavrtjelo ti se toliko da si zatrudnjela na drugoj godini fakulteta. Sa mnom. Sjećaš li se kad si mi rekla da moj otac nije moj otac? Večer prije vašeg odlaska u London, tatinog posljednjeg mandata, obeznanila si se od alkohola. Ušla si mi u sobu usred noći. Probudio me miris ruma par sekundi prije bola u mišici izazvanog nekontroliranim stiskom tvoje drhtave ruke. Već ti neko vrijeme vino nije bilo dovoljno. Taj ti je frajer navodno rekao, dijete s tobom ne želim, napuni kadu kipućom vodom, popij bocu votke, skoči s mosta, radi što hoćeš. A naokolo se motao moj otac, apsolvent prava koji ti je uplakanoj prišao riječima: uzet ću te ja, i tebe i dijete, volim te od prvog trenutka, od kad sam te ugledao.
Što si htjela postići time? Nanijeti bol ocu prije novog, posljednjeg odlaska? Znala si da ću ga suočiti s tim odmah ujutro. Učinila sam to poslije još nekoliko puta. Dobila sam uvijek isto ljutito odmahivanje glavom. Ja sam to mogla protumačiti dvojako: ne želim o tome pričati jer je to takva budalaština da se ne želim njome baviti ni sekundu ili ne želim o tome pričati jer je to istina. Protumačila sam to kao da nisam njegova biološka kći. Uostalom, in vino veritas est. Da tako nešto slažeš, i za tebe bi bilo previše.
Pet godina je tati trebalo da shvati da se nećeš vratiti. Pet godina! Tek onda je predao molbu za razvod. Sjećam se pune aule suda, nisu često nailazili na takav slučaj pa su poslali studente da vide što sve u budućoj praksi mogu očekivati. Trebalo im je još tri godine da vas razdvoje papirima. Policajci su te tražili, bezuspješno. Ja sam svjedočila. Tata se tome protivio, kasno se sjetio da me štedi, pozvao je prijatelja, ali bila sam punoljetna, na sudu im je trebao netko iz obitelji. Kad su vas razveli, htjeli su da ti uručimo papir kako bi plaćala alimentaciju, jer si napustila maloljetno dijete. Tata je rekao da ništa ne želi, a oni su mu rekli da je takav zakon.
A da su te našli, Marta draga, uhapsili bi te, završila bi u zatvoru. Opsjedali su nas dužnici. Htjeli smo te zaboraviti, izbrisati iz sjećanja, a stalno su nas na tebe podsjećali ljudi koji su od nas tražili novac koji si propila. Za vrijeme rođendana i božićnih praznika, bježali smo iz kuće u restorane i pivnice u slučaju da te obuzme slabost pa nas poželiš vidjeti, a usput tražiti novac, što je bio vjerojatniji razlog. Jednom si došla Honziku ispred škole, naložila si mu da te čeka u parku Letna u određeno vrijeme. Rekao mi je da nisi imala zube. Ja sam mu rekla da ti tamo sigurno nećeš biti, sa zubima ili bez, a on je uzvratio plačući, što ako ipak bude, ja želim ići, obećala mi je da će biti tamo. Naravno, nisi se pojavila. Molila sam se da umreš. Da zatvorimo slučaj. Čak sam i u crkvu jednom otišla, u katedralu Sv. Vita. Svi su ti oprostili osim mene. Ne mogu zbog Eve i Honzika, zbog njega najviše. Želim ti da te mrtvu proganjaju suze koje je zbog tebe prolio.
*
– Anjičko, Anjičko draga, konačno ste ovdje. Ja na vas već dva mjeseca intenzivno mislim, ne mogu spavati, ne mogu raditi, nedovršeni sanduci na mene čekaju. I moji leševi osjećaju da sa mnom nešto nije u redu. Suradnici me ogovaraju iza leđa. Klijenti su nezadovoljni. Imate li partnera?
– Imam.
– Ah, kakva šteta! Ja imam prosperitetno poduzeće. Zajedno bismo ga još uspješnije vodili.
– Dajte mi mamu.
Stavila sam urnu u gepek i zamotala je nekim kartonom, vani su pržila 33 stupnja. Majstor ceremonije me pratio u stopu mrmljajući nešto o sudbini.
*
Tata je našao drugu čim sam ja otišla od kuće. Gospođa vodi računa o njemu, svu bol za tobom upila je njena dramatična briga. A Honzik je svoj strah da ga je i otac napustio demonstrirao na svakom koraku tako što je zagorčavao gospođi život. Kad je išao na zahod, ostavljao je vrata otvorena. Kad bi dovodio djevojke, urlikali bi u krevetu. Gospođa bi se svaki put rasplakala. Tata je samo slijegao ramenima. Kad je Honziku ponestajalo ideja za spačke, kad je padao u down, dolazio je k meni. Zamijenila sam mu najprije tebe, a onda i oca. Kad se ženio, ja sam ga vodila do oltara.
Ja sam ostala sama. Sretna nisam. Ne znam ni da li sam nesretna. Ne znam ni kako opisati to stanje. Jesi li ti bila sretna s Rusom i njegovom djecom? Jesi li imala anksiozni poremećaj? Napade panike? Depresiju? Da li te prestalo stezati kad si otišla? Ili ti je alkohol liječio i prošle i sadašnje grijehe? Najprije si pila što si s nama, a poslije što si bez nas… Ne znam, pretpostavljam. Nisi me nikada nazvala i objasnila.
Prije dvije godine, u restoranu, na Badnju večer, tata mi nije htio doliti vino u čašu. Svi smo ga preneraženo pogledali. Oči su mu bile sužene, htio je zadržati suze, ali jedna kapljica se iskrala. Procijedio je: Jako ličiš na mamu, večeras posebno. Honzik je ustao od stola i nije se vratio.
*
Treći dan nakon preuzimanja urne, na putu do klijenta, zamolila sam kolegicu Irenu da stanemo na groblju na Strašnjicama. Začuđeno me pogledala.
– Mama mi je u gepeku. Moram je ostaviti. To je samo par minuta.
– Isuse, ti si luda!
– Pridrži je! – tutnula sam joj u ruke urnu vadeći je iz gepeka.
– Jebote, što je vruća!
– Popizdila je, tri dana je ovdje!
– Ana, jebote, jesi li ti dobro? Znam da je crni humor lijek, ali…?
– Ne brini za mene. Samo da je se riješim, i da znam gdje je, rodit ću se ponovo.
Ušle smo unutra. Staklo i šalter izgledali su kao u pošti.
– Dobar dan, ja sam Fišerova, imam mamu sa sobom.
Službenica je bez pozdrava podigla pregradu. Pokušala sam progurati urnu unutra.
– Samo malo, ne može proći… U pičku materinu, pa i mrtva me zajebava!
Irena je pocrvenila i sagnula glavu, službenica se grohotom nasmijala i otvorila mi vrata, nažvrljala nešto na papir i upitala kad će biti polaganje urne.
– Kakvo polaganje, molim vas?
– Pa obred, ne?
– Ma kakav obred! Zazidajte je konačno!
*
Koliko puta sam htjela otići, uteći, od svega, od mržnje prema tebi, od tereta koji si ostavila, od tate slabića…Uteći daleko, negdje na Novi Zeland, prodavati hotdog u nekom kiosku, otupiti, zaboraviti…
Pokušala sam. Ne mogu ti oprostiti. Kad rodiš dijete, odgovorna si za njega. Zašto si rađala tri puta kad ti je svako naredno samo stezalo omču oko vrata?
Kamila mi je jednom, nakon večere i dvije boce Sauvignona, pustila Sate. Naivna i dobra kakva jest, mislila je da ću ti oprostiti. Gledala je u mene s ogromnim iščekivanjem, pomalo slavodobitno, u trenutku kad je Laura Brown objašnjavala Clarissi Vaughan zašto je ostavila djecu.
Kažu da je to nešto najgore što majka može učiniti. Postoje trenuci kad pomisliš da ćeš se ubiti… Jednog jutra sam ustala, spremila doručak, otišla na autobusnu stanicu, ušla u autobus. Ostavila sam poruku. Dobila sam posao bibliotekarke u Kanadi. Bilo bi divno reći da ti je žao, bilo bi lako. Ali što to znači, što znači da ti je žao kad nemaš izbora. Uradiš ono što možeš podnijeti. Znam da mi nitko neće oprostiti… Ono je bila smrt. Ja sam izabrala život.
Što je Kamila očekivala? Da ću se prosvijetliti zbog par rečenica, doživjeti katarzu, roniti suze? Zašto si čekala da život s nama postane smrt? Dok sam slušala Lauru Brown, ja sam se pitala zašto se nisi razvela na vrijeme, prije nego što je počelo da te guši. Mogla si tražiti zajedničku skrb, pa bi ti sjašili s grbače dva tjedna u mjesecu. Mogla bi disati. Mogla si se razvesti prije Evinog rođenja. Sigurna sam da je Honzik bio rezultat nekog pijanog pomirbenog seksa. Nisam ti oprostila nakon gledanja filma, ne opraštam ti ni sad gledajući te mrtvu, neću ti oprostiti nikad. Zašto se nisi ubila? Da jesi, vjerojatno ti ni tada ne bih oprostila, ali bila bi bolja u mojim očima, možda bih te smatrala mučenicom. Ovako si samo bezosjećajna, sebična, opscena alkoholičarka, kurva.
*
Ostavila sam upaljen radio, sva četiri žmigavca i začuđenog klijenta u autu koje sam uz škripu kočnica parkirala ispred groblja. Pored urne sam pronašla ružu. Nazvala sam tatu. On ju je ostavio. Pravdao se da je bio na pogrebu prijatelja, pa svratio. Usput.
______________________________________________
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
Između palca i kažiprsta, pojavila se rupa iz koje je, kad sam rastvorila dlan, izronilo nekakvo ljigavo, ali čvrsto tkivo. Probijalo se vani drsko i nezaustavljivo, poput gnoja iz zrelog čira. Nije se trgalo, šikljalo je u jednom komadu i savijalo se poput tanke žice. Kad je ta žica napravila križ na mom grudnom košu, probudilo me kloparanje srca. Glava mi se pretvorila u goruću loptu. Po nogama i rukama baškarila se tjeskoba, ostavljala za sobom trnce i prekidala vezu između tijela i svijesti.
Rodila se sa mnom. Mama mi je rekla da je to tako s nama. S bake je prešla na kćeri. To nam je miraz. Stalno se širi i grana, korijenje joj je duboko i čvrsto. Udomaćila se, preuzela gazdinsku ulogu. Ne znamo što je opuštanje, spokoj i mir. Pojavi se, ponekad, koji trenutak ugode, kad ona skrene pogled, kad popusti stisak. A inače, uvijek sam oprezu, jer – nikad ne znaš.
Ništa ne planiraj, govorila je mama meni, a baka njoj. Baki nije imao tko, majka joj je umrla dok je bila u kolijevci. Ona nije ni znala da to ima ime, ali znala je da nikad ne možeš biti siguran što dolazi. Zato oprez! Nemoj se uljuljkati, jer nešto će te stići, kad-tad. Ja tome danas znam i ime, i formu, i sadržaj. U grču, u obrambenom položaju, podignutih i napregnutih ramena, savijenim ka unutra, čekam. Ako te zgrabi opuštenu, satrat će te, slomiti. Pitanje je kad ćeš se i hoćeš li se ponovo uspraviti. Kad očekuješ, lakše je podnijeti.
Generalized Anxiety Disorder. GAD. Tako se to stručno zove.
*
– Što radiš? – upitao me Marko ugledavši me u polutami spavaće sobe. S uzdignutom rukom, pokušavam uhvatiti stvarnost. Izmiče mi. Moram nekako izaći iz sebe.
– Ne brini, legni. To je samo moja tjeskoba. – prošaptala sam pogledavši u krevetić pored – Ali, zašto opet? Zašto se vratila, sad kad sam sretna? Kad imamo konačno njih dvoje?
– To nema veze sa nama, ni njima. Ti u tom zraku hvataš sreću, bojiš se da ćeš je izgubiti.
*
Prvi put smo se srele u bolnici, moja tjeskoba i ja. Vjerojatno i prije, u maminoj utrobi, ali tada se probudila. Bilo mi je četiri godine. Dobila sam
zarazno žutilo, takozvanu bolest prljavih ruku. Ja sam vjerovala da je to zato što su me u bakinom selu zvali Žuta, zbog boje kose. Od tada ne volim žutu boju. Plačući sam roditeljima mahala kroz prozor s rešetkama. U nekom uskom hodniku popločanim bijelim linoleumskim kockicama s crnim obrubom, čudnog mirisa. Opsjedala me noću. Nije mi dala spavati. Šaputala mi je da će taj hodnik s rešetkama na prozoru biti odsad moj jedini svijet, da više nikad neću vidjeti roditelje. Ne podnosim rešetke, a ona mi ih je slala čim bih sklopila oči.
Približavale su mi se, jedna po jedna, kao da plešu, istrgnute iz ležišta.
Podrumski prozor roditeljske kuće imao je nekoć rešetke. Nikada se dolje nisam spuštala sama. Ne volim ni uske hodnike s podovima od linoleuma. Dolaze mi u san, presijecaju jedan drugoga, tvore labirint, ja trčim tražeći izlaz, a vidim samo rešetke i tako unedogled. Ruke i sada perem dvadesetak puta dnevno.
*
Tjeskoba ima razrađenu taktiku. Najviše se naslađuje kad mi zaprijeti ono materijalno, od krvi i mesa, jer zna da jedino tada na nju mogu privremeno zaboraviti. Šćućuri se u neki zabačeni kutak moje duše i čeka da se tvrdoglavost ispuše, da se opijem vlastitom snagom, pa da me presiječe iznenada, kad vanjska opasnost prođe.
– Što je danas prljavo more – rekla sam prijateljici iz razreda plivajući prema pučini, razmičući rukama travu, alge i otpad. Prvi je dan ljetnih praznika nakon završene osmogodišnje škole. Plivale smo sve dublje, prestravljene neizvjesnošću, opčinjene naglom slobodom što se pružala sve dalje i dalje, daleko od puta do škole i njezinoga dvorišta.
– Nije prljavo, nego šporko! – začula sam nepoznati i neugodni glas.
– Ova ti je, Tome moj, Srpkinja. Ajde mala, glavu doli, buć, pa ćeš lipo reć šporko kad ti glava izroni nazad.
Posljednje riječi skoro da nisam ni čula, jer mi je jedan od dvojice mladića koji su doplivali do nas gurnuo glavu ispod površine mora. Gledala sam mjehuriće koje sam ispuštala iz usta i nosa, i brojala sekunde. Nekada sam to radila u kadi, ili kad smo u stričevom vrtu, umorni od igranja i trčanja, čekali na red da zagnjurimo glavu u bačvu ispod vrtne slavine. Kad sam prešla broj dvadeset, panika mi je počela obuzimati cijelo tijelo. No inat je ipak prevladao.
– Prljavo je! – izderala sam se koliko sam mogla, uspaničena, sa suženim bronhijama i morem u ustima. Nisam ni uspjela udahnuti punim plućima, a isti mi je mladić već ponovo zabio glavu u valove. Kada je maknuo ruku, a moja se raskuštrana glava s kosom preko očiju opet pojavila iznad površine, čula sam Tanju kako viče:
– Ja sam Hrvatica pa kažem prljavo, pa to je književni jezik, čovječe, pusti je!
– E, vidiš, Tome moj, lipo san ti reka, zna san da je Srpkinja!
Glava je ponovo otišla dolje, ovaj put poslušno, nisam više imala snage ni za odupiranje ni za brojanje sekundi. A kad je izmigoljila vani, Tanja je plačućim glasom molila da me pusti. Oglasio se tada i Tome.
– Ajde Ante, pusti malu. Koji ti je đava, udavićeš je.
– Neću, dok ne kaže šporko – odbrusio je gad. Tome ga je uhvatio za rame i povukao. Dok su se raspravljali, skliznula mu je ruka s moje glave, a ja sam snažnim zamasima počela grabiti ka Tanji. Dok smo se približavale obali, iz daljine smo čule:
– Ej, trofazna, uspori malo, utopit ćeš se!
*
U našoj kući nije bilo Božića, i mene je zbog toga mjesec prosinac užasavao. Nismo imali okićeni bor s darovima, blagdansku trpezu ni božićne kolače. Nismo imali Boga. Nisam se odvažila pitati roditelje zašto. Znala sam da to ima veze s tim što smo srpska gamad, iako nisam bila sigurna što to znači. Čula sam to od nepoznatog čovjeka kad sam sa sestrom bila kod susjeda.
Dragi moji, došlo vrijeme da se riješimo srpske gamadi!
Susjeda ga je prijekorno pogledala, znakovito okrećući oči prema nama, a sestra me ščepala za ruku. Kad sam je upitala što to znači, po njezinom sam izrazu lica shvatila da je to nešto jako loše, i da smo to mi.
Jako sam se stidjela što nemamo Božić. Nekoliko puta sam u školi o tome lagala. Kad sam pitala Tanju o čemu uče na vjeronauku, rekla mi je da uče o Bogu stvoritelju svega na zemlji. Rekla mi je i da je Bog ljubav, a meni nije bilo jasno zašto mi onda taj Božić izaziva toliku bol. U mom se mozgu i tijelu taložila odbojnost prema svemu što na to podsjeća: crkva, križ, tamjan, svećenici, mantije, ikone, freske…
Nikad se s tobom ne bih mogao oženiti, mama mi je rekla da si pravoslavna.
Po izrazu lica razredne simpatije shvatila sam da to ne može biti dobro. Pitala sam mamu što to znači biti pravoslavna. Rekla mi je da je to skoro isto kao i biti katolkinja, samo mrvicu drugačije. U nižim razredima osnovne škole, ne želite biti drugačiji. Želite s društvom iz razreda na vjeronauk, na talijanski kod časnih sestara, želite se pričestiti i biti u bijelom, želite se krizmati, premda u tog nekog boga stvoritelja svega na nebu i na zemlji baš i ne vjerujete.
Srpska kurvo, danas ti je Božić!
Slušala sam tu rečenicu svakog 7. siječnja iza svojih leđa. A mi ga jednostavno nismo slavili. Još nam samo to treba, govorila je majka. Dovoljno je što smo Srbi.
*
Netko je pozvonio na vrata. Potrčale su otvoriti moja šestogodišnja rodica i njezina prijateljica. Čuli smo najprije jedan, pa drugi dječji uzvik. Izletjele smo u hodnik i sestra i ja. Mama je ostala sjediti za stolom, s jednom nogom podignutom na drugu stolicu i štakama naslonjenim na zid. Djevojčice su stajale ispred zatvorenih vrata, upirući prstima prema staklenom dijelu iza kojeg se vidjela sjena. Otvorila sam. Pred nama je stajao bradonja u crnoj halji, s ogromnim križem oko vrata. Na njegovo iznenađenje, i ja sam vrisnula. Shvativši tko je, odmah sam se mrmljajući ispričala i upitala ga što treba. Pitao je da li smo mi pravoslavna obitelj tog i tog prezimena, kao što su ga obavijestili susjedi, potom mi čestitao Božić i dodao da je vrijeme za blagoslov. Rekao je i da se zove Ilija, otac Ilija. Rekla sam mu da smo mi obitelj tog prezimena, ali da Božić ne slavimo. On je odgovorio da nema veze, da je blagoslov potreban svima, i zakoračio unutra. Sestra mi je preko ramena dobacila da ide odvesti djevojčice kućama, a da ja ostanem i pomognem mami. Srce mi je već bubnjalo, dlanovi su bili mokri od znoja, glava se užarila. Nije mi bilo jasno zašto. Bila sam uvjerena da sam pobijedila svoj strah od sakralnog. Pohađala sam kulturno-znanstveni smjer nakon prva dva razreda opće gimnazije, pročešljali smo sve crkve u gradu. Na kraju četvrtog, izgledale su mi potpuno bezopasno, samo zagonetno i lijepo. Otkud opet onaj stari osjećaj?
Moj je užas sada nosio pravoslavnu halju. Miris tamjana izazvao je u meni mučninu i pomućeni vid. Dok je otac Ilija razgovarao s mamom o lomu noge, operaciji i ugrađenim šipkama, ja sam donijela svijeću, prezirući sebe, dvadesetogodišnju studenticu koja se oduzela zbog jedne crne mantije. Pokušala sam uvjeriti sebe da je to samo maskirani, bradati čovjek. Pa čak je i prijatan.
– Zašto ste upisali politiku? – upitao me s neskrivenim negodovanjem.
– Studiram politologiju, to je… To nije politika, ne studiram da bih bila političar, mi proučavamo politiku, odnose među ljudima u društvenoj zajednici…
Nije mi odgovorio, samo me okrznuo prodornim pogledom i energično posegnuo za kandilom. Tjeskoba se pretvorila u ljutnju i nervozu, a potom i u bijes, kada je kandilo uperio prema mojoj glavi i unjkajućim glasom procijedio da će neke duše lutati vječno dok se ne okrenu Bogu. Nakon toga ga je protresao nad stolom na kome se nalazio časopis s Titovom glavom na naslovnici. Maršal se izgubio u magli tamjana, koja je polako prekrivala njegovu zalizanu valovitu kosu, visoko čelo, istaknute jagodice i stisnute usne. Kako se njegov lik gubio, gubila se i moja stabilnost, a rasla želja da viknem, da pobjegnem, da kažem tom popu da mi ne treba njegov zadimljeni blagoslov, ni meni ni mojoj duši, ni mami ni njezinoj nozi slomljenoj na dva dijela, ni Titovoj fotografiji. Mamu nisam mogla izbaviti iz tamjanske omaglice i pojanja, ali sebe i Tita jesam. Zgrabila sam časopis, strpala ga u torbu i istrčala iz kuće.
Čim sam izašla, odmah iza ugla kuće naletjela sam na gimnazijskog profesora hrvatskog jezika i književnosti.
Pobogu djevojko, politika je kurva, bio sam siguran da ćeš studirati književnost.
Nakon par godina, prigrlio je kurvu i postao dvorski pisac oca domovine.
*
Uvrijediti znači citirati prošlost. Uvreda svoje značenje crpi upravo iz ponavljanja tolikih mnogih govornika… Koliko su me samo puta nazvali pederčinom ili sličnim pogrdnim riječima?
Napisao je to Didier Eribon u svojoj knjizi Povratak u Reims. Didier se razračunava s tuđim uvredama i svojim stidom zbog homoseksualnosti, ali i zbog pripadništva radničkoj klasi. Ono što je za njega “peder“, “pederčina“, “tetkica“, za mene je “Srpkinja“, “pravoslavna“, “trofazna“. Riječi, čije moći ranjavanja poznaješ oduvijek, koje su za tebe projekcija u budućnost, jezivi predosjećaj da će te pratiti cijeloga života.
Otišla sam, pobjegla. Ovdje mi neće reći da sam trofazna. Ali taj stigmatizirani identitet ti prethodi, nemilosrdan je Didier, u njega ćeš ukoračiti, utjelovit ćeš ga, i s njim ćeš se, na ovaj ili na onaj način, nekako trebati nositi.
*
Tjeskoba, prokuženi identitet i ja prešli smo granicu. Do kuće se više ne može bez kontrola. Od srpske granate poginuo je prijatelj iz školske klupe. Poželiš da te nema. Rat mi je ubio svaku nadu da ću se svoje tjeskobe ikada riješiti.
Posjetila sam najboljeg prijatelja. Nije razumio suze koje smo njegova žena i ja prolile grleći se na ulaznim vratima. Došao je kući na dopust zbog ranjavanja na prvoj liniji. Čemu emocije, pitao je. Njegova mama, koja je mog muža zvala drugim sinom, posjela me na suprotnu stranu stola. Samu.
Svrstali ste se na drugu stranu. Poruči svekru i svekrvi da nam daju vikendicu na otoku, a mi ćemo njima našu koja je u Krajini.
Nisam se svrstala nigdje, a ipak sam se skrivala od susjeda. Osjećala sam se krivom. Kažu da je taj moj identitet bacao granate, ubijao i pucao, protjerao njihovu rodbinu, srušio groblja i crkve. Krivnja je potiskivala tjeskobu. Ja sam mogla otići, roditelje sam ostavljala. Na milost i nemilost puškama i dinamitu. Susjedima koji s njima ne razgovaraju i okreću glavu kad ih sretnu. Napuštenim i srušenim kućama. Tajnoj policiji, jer su me susjedi po povratku prijavili misleći da sam došla iz Beograda. Dvojici uniformiranih, jedva punoljetnih mladića koji su ih držali u podrumu satima, govorili da će platiti za Škabrnju, tjerajući oca s pištoljem pritisnutim na sljepoočnicu da kaže da je četnik, jer su oni sebe nazivali ustašama.
Susjed Srbin je platio za Škabrnju. Odveden je iz svog doma u pidžami u rano jutro. Sutradan je pronađen mrtav u nekom jarku. Drugi susjed je mučen, vezan za stolicu zajedno sa ženom. Rekli su mi da su njemu odrezali uho, a njoj radili svašta, i da je otišla na živce…
Osjećala sam se krivom listajući stare časopise, upijajući priče iz vremena prije. Krivom jer sam izmakla vremenu poslije. A ponajviše kad sam im dolazila na prag u vrijeme primirja, sa Zapada ispraćana suosjećajnim pogledima i neizgovorenim mislima. Mislili smo da takvih divljaka u Europi više nema, ali ipak, vi ste Balkan, a znamo da tamo… Osjećala sam se krivom dok mi je sestra pričala da ima radnu obavezu i da se na putu za posao utrkuje s granatama. Dok sam slušala imena i prezimena susjeda iz ulice koji su otišli prije ili nakon što je na njih bačen dinamit. Dok sam gledala oca kako spušta telefonsku slušalicu bez riječi, jer je opet netko nazvao i vikao Srbi, zar ste još tu?! Kad sam čula kako je u čekaonici kod doktora htio pozdraviti nekadašnjeg kolegu, a ovaj mu uzvratio urlajući kome pružaš ruku, srpsko govno, mislio sam da ste davno svi otišli. Kada su mi roditelji rekli pričaj tiše, i zidovi imaju uši,nakon što je rat već davno završio.
*
Moja se tjeskoba selila sa mnom svuda po Evropi, zajedno sa jednom kutijom starih časopisa, koje sam svugdje vukla sa sobom, i koji su mi služili umjesto sredstava za smirenje. Zaklela sam se da je neću prenijeti svojima sinu i kćeri. Ne vjerujem da ću tu zakletvu moći održati. Prečvrsta je linija nasljeđivanja. Premda mi se jednom već učinilo da su pošteđeni, kad im je bilo četiri, dok su se propinjali na prstima na brdašcu iza zgrade, čekajući da se spuste sanjkama i upadnu u kanal, poput ostale djece. Vrištali su od zadovoljstva kad bi se strmoglavili. On se neprestano smijao, a ona ponavljala:
Mama, što ti je, što se tako mrštiš, ne boj se, to je samo zabava!
Sve što im se može desiti je da se malo ogrebu i ugruvaju… Njima ne govore da su trofazni, dobro je… Ovdje nitko ne ide u crkvu. A i nisu Srbi, doduše, napola ipak jesu. Ovdje su “Jugoši“, stranci. Iz zemlje s najljepšim morem na svijetu. Mogu samo pasti i povrijediti se, slomiti neku kost, ali time im se duše ni slomiti ni saviti neće. Diši, udahni, izdahni, ta rupa i nije tako velika, sve je dobro… Njih nitko ne vrijeđa, dobro je…
*
– To je naša klupa, tu sjede moja žena i djeca, diži se odatle!
Sjedila sam na praškom dječjem igralištu i razgovarala telefonom s prijateljicom iz Hrvatske. Podigla sam pogled prema namrgođenom, istetoviranom gorostasu obrijane glave.
– Ovo je javno mjesto, klupa nije ničije privatno vlasništvo!
– Ovo je moja zemlja, diži se odmah! – rekao je prijetećim glasom i krenuo prema meni.
Ugledala sam svoju djecu kako se približavaju, nasmijani pričajući na češkom. Ostala sam sjediti.
– Češka je i moja zemlja! – rekla sam tom bijedniku.
Okrenula sam pogled prema djeci. Nisam htjela da se uplaše. Ni za mene, ni za sebe. Da osjete stigmu zbog svog identiteta. Već skoro deset godina me smirivalo to što oni nisu Srbi iz Hrvatske. Da li je to dovoljno ovdje, 900 kilometara daleko?
Došli su do mene i prošli pored muškarca koji je i dalje stajao pored klupe sa stisnutim šakama. Pomilovala sam ih po kosi. Izvadila sam iz torbe sendviče za njih i stari časopis za sebe. Prišao nam je crven u licu, s podignutom rukom i pesnicom usmjerenom prema meni. Moja su ga djeca upitno pogledala. Spustio je ruku, zgrabio časopis, bacio ga na pod i nagazio crnim čizmama. S naslovnice nas je promatrao zgužvani i iscijepani lik onog čovjeka iz vremena prije.
***
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag), a 2021. Jesenski i Turk iz Zagreba objavljuje joj zbirku „Priče o neskladu“.
Rijetko kad pamtim snove. A kad ih zapamtim, razvlače mi se po mislima kao jutarnja magla. Uskaču mi u rečenice, zbunjuju točke i zareze.
Iznajmili smo stan. U njegovom središtu nalazila se ogromna prostorija, poput balske dvorane u češkim dvorcima. Na zidovima su visjeli satovi iz različitih epoha, poredani po veličini. Nije se čulo kucanje, kazaljke su mirovale, vrijeme nije znalo za postojanje.
Stol od masivnog, tamnog i izrezbarenog drveta zauzimao je pola prostorije. Bio je neuobičajeno visok, kod svake stolice su stajale ljestve, a kad se popneš i sjedneš na stolicu, vidiš ispred sebe sat. Iznad mog mjesta visio je najljepši, preslika Praškog orloja, astronomskog sata na vijećnici Starogradskog trga, genijalne umotvorine iz petnaestog stoljeća koja pokazuje i vrijeme, i položaj Sunca, i faze Mjeseca. Kad otkuca puni sat, figura kostura zvonjavom najavi pohod dvanaest apostola. U mom snu, apostoli su se gurali, nisu išli po redu koji im mehanizam nalaže, vikali su i hihotali se.
Ona je sjedila pored mene, ne gledajući ni svoj ni moj sat, zurila je nekud mimo. A onda je odjednom iz mog sata iskočio sveti Petar, viseći na nekoj žici, klateći se pred njezinim očima, zveckajući ključevima od našeg praškog stana.
*
Ne volim narodne izreke. Zovem ih sačekuše. Posebno danas, posebno onu – po jutru se dan poznaje. Ne želim spoznati današnji dan. Kad si najslabiji i najjadniji, postave ti zamku, a kad upadneš, naslađuju se i nabace osmijeh koji kao da govori: dolijao si, jadniče, mislio si da ćeš nam uteći ako ne voliš narod i njegovo mudrovanje. Ne podnosim ni statistiku. U brakovima u kojima je žena starija desetak godina od muškarca, vjerojatnoća za razvod je daleko veća. Ne zanima me brak, ne zanima me papir, zanima me samo žena koju volim.
Danas moram predati ključeve. Gazdarica mi je zaprijetila da mi neće vratiti depozit ako zakasnim još jedan dan. Znam ja da ona više neće doći u stan, da mi ti ključevi više ne trebaju, jer je ona svoje gazdarici vratila. Svejedno, meni će moji ostati. Ako ih predam, raspast ću se.
Mlađi si od mene 13 godina, ja ne mogu imati djecu, sad sam prestara za to, a ni u mladosti ih nisam mogla imati. Ti ćeš ih jednog dana htjeti, a mene će to ubiti, rekla mi je tokom posljednjeg susreta. Ja ne želim djecu. Nikada se nisam vidio u ulozi oca. Ne želim djecu jer ih želim poštedjeti ovog svijeta gdje je poželjno oplođivanje među vršnjacima ili mladim majkama i starijim očevima. Obrnuto ne može. Što će reći ljudi, vucaraš se s mlađim dečkom, rekli su joj roditelji kad su saznali za nas. Što će reći ljudi, rekli su roditelji njezinog bivšeg muža kad im je rekao da ona ne može imati djecu. Otišao je drugoj. Ostavio je i nju, iako mu je rodila troje. Dozlogrdili mu i ona i djeca. Roditelji ga tada nisu ništa pitali.
Stan se nalazio u blizini Starogradskog trga. Sretali smo se ispod orloja uvijek u vrijeme punog sata i ispraćali pohod apostola zajedno sa stotinama turista. I mi smo s njima svaki put podigli glave i uživali u majstorstvu srednjovjekovnog mehanizma. Poput turista kad otputuju, ostavili bismo za sobom sve uloge koje smo svakodnevno igrali.
Vrijeme nam je u stanu curilo prebrzo, poput pijeska u pješčanom satu. Pretakalo se iz jedne komore u drugu brzinom poljubaca koje sam ostavljao po njezinom tijelu. Mnogi ljudi ne osjećaju vrijeme. Idu s njim ruku pod ruku, istom dužinom koraka. Ja ne. Ja sam ga oduvijek želio osedlati i pokoriti. Pripitomiti i usmjeriti u svom pravcu. Ja osjećam svaki njegov pokret. Držim ga u tajnom džepu, kao amajliju. Kad sam sreo nju, vrijeme je podivljalo. Rasparalo džep, izlazilo, gubilo se i vraćalo kad je htjelo. Postavljalo mi zamke, dizalo me i rušilo dok nisam izgubio i sedlo i smjer.
Ona se nije borila s vremenom. Ona mu se prepustila. Poistovjetila je našu ljubav s njim. Uzimala je koliko je mogla, dok je bilo pijeska u gornjoj komori pješčanog sata. Za nju sve ima početak i kraj. Uzalud sam joj govorio da će vremena biti onoliko koliko mi želimo da ga bude. Da ćemo stalno taj pješčani sat obrtati. Odgovarala mi je da vrijeme nije nezavisno, neobojeno i neutralno, da mu ljudi daju osobine. Da može biti susretljivo, nježno, utješno i bezgranično, ali isto tako odbojno, grubo, okrutno i ograničeno. Rekla mi je da je našem vremenu isteklo vrijeme, da su mu naše različite godine i tajnost sobe u praškom centru potkresale krila. Da su mu naši roditelji, narod i statistika utisnuli rok trajanja.
Mene je ljubav oslobodila, njoj je natakla oklop.
Prozor spavaće sobe praškog stana zauzimao je više od polovice zida. Nisu nam bile potrebne zavjese. Nasuprot je stajalo samo nebo. Najviše sam volio kišne dane. Kad smo ležali bez riječi, omamljeni od uranjanja jedno u drugo, očaran sam gledao kapljice koje su curile niz stakla, žurile na sve strane i sudarale se. Upijale su jedna drugu i mijenjale oblik, dok su se druge raspadale. To spajanje i nestajanje me činilo još življim i sretnijim. Moćnijim. Bio sam uvjeren da je osjećala isto što i ja.
„Najviše sam mrzila kišne dane“, rekla mi je kada smo posljednji put u tom stanu bili zajedno. Razgrađivanje kapljica, njihovo razvlačenje, njihovi tragovi po staklu, podsjećali su me na nas, na našu vezu, na rastezanje vremena i naše nestajanje. Na moje godine i starenje.“
Zadrhtala su mi koljena. Kao da su se ledene i teške kapljice s prozora sada slijevale po meni. Da sam stajao, srušio bih se. Bacio sam pogled na prozor i ugledao na staklu fleke od posljednje kiše pomiješane s žućkastim zrncima prašine i pijeska. Njezina rečenica mi je uklonila mrenu pred očima. Bez anestezije. A mrena je bila naša priča, naša ljubav ili, bolje rečeno, ono što sam ja vidio. Uništila je moju konstrukciju naše ljubavi. Njezina je očito cijelo vrijeme bila potpuno drugačija.
Volio sam i kad smo zagrljeni tonuli u san. Nije to bilo padanje, osjećao sam se kao da letim, kao da se izdižem nad onim dolje, nad pogledima i procjenama. Prosjekom i učmalošću. Nisam vjernik, ali tad sam ulazio u nešto vanzemaljsko, vanvremensko i beskrajno. I to sam joj rekao, iako sam već bio spreman na novi udarac. Na rafal riječi, na pucanj sačmarice čija će me zrna probušiti posred grudnog koša, samljeti sve oko srca i ostaviti ga samog da krvari.
„Plašila sam se odlaska na drugu stranu, oduvijek. Posebno otkad sam pala u nesvijest, kad me bivši nehotice odgurnuo od sebe u jednoj od brojnih prepirki oko njegovih roditelja, nemanja djece, nasljednika, oko njegovog kukavičluka. Bili smo u kupatilu, ujutro, prali zube. Kad god smo mogli, prali smo ih zajedno, prskali se vodom, mazali se pastom po licu. Kukavice, rekla sam mu. Zašto opet, rekao mi je, ne počinji, ubit ćeš nas. Ti si nas ubio, tvoj kukavičluk, saginjanje pred roditeljskim prezirom prema meni, on je jači od naše ljubavi, a tvoja šutnja mi je gora od njihovog prezira, tvoje nečinjenje, guranje glave u ramena. Što hoćeš od mene, da ih se odreknem, da ih ne posjećujem, što hoćeš? Ja ili oni, ponavljala sam gordo, samozadovoljno, isprsivši se u kućnom mantilu kao narodni heroj optočen ordenima, unijevši mu se u lice s četkicom u ustima, s pastom koja je curila niz obje strane moje brade. Ja ili oni! graknula sam kao gavran u niskom letu, hvatajući ga za ramena. Pružio je ruke u samoobrani i odgurnuo me. Izgubila sam ravnotežu na klizavim pločicama, zateturala se i pala, udarivši glavom u školjku. U trenutku odlaska na drugu stranu, u bezdan, dok mi je pridržavao glavu i dozivao me imenom, u svijesti se pojavila slika ogromne zahodske školjke, sazidane od dalmatinskog kamena. Njegovi roditelji me bacaju unutra. Iznad je bio konop za vodu sa plastičnim završetkom u obliku crne ribe. Svekrva je zgrabila ribu i potegnula vodu. Svekar je gurao moju glavu ispod ivice školjke. Voda me povukla za sobom, ali brzo sam izronila s govnima po licu. Drugi put je svekar povukao konop s ribom, a ona mi je držala i pritiskala glavu pokrivenu izmetom, vičući dolje, dolje, odlazi dolje, govno jedno jalovo! Voda me opet povukla, glava je po drugi put izronila s hrpom fekalija. Treći put je povukao konop moj muž i voda me je odnijela u ništavilo. To sam vidjela skoro svaki put kad si ti letio u san.“
Njezine riječi su se lijepile za moju kožu kao vrući vosak za pamučnu tkaninu. Peklo me cijelo tijelo, mutio mi se vid. Zašto nam to radiš, zar ne vidiš da je ovo isto što si već uradila sebi i svom bivšem mužu, zašto me tjeraš od sebe, pa kako ne razumiješ, tako je jednostavno, da ti mene ne bi otjerao, isteklo nam je vrijeme, kako znaš da je isteklo, znam, žena to osjeti prije nego što muškarac naumi otići, osjetila sam to onaj dan kad je gazdarica na sat vremena ostavila svog unuka da ga pričuvamo, kad ste se igrali, pa dijete je, što drugo raditi s djetetom, kad si ga gledao, kad ste se smijali, kad si ga vrtio u krug, kad te obavijala sreća, pa sretan sam uvijek kad sam s tobom, ova sreća je izgledala drukčije, mirisala drukčije, ti si bio drukčiji, kad si predao dijete majci, kad su vam se susrele oči, pa ljudi podjetinje s djecom, sve iskrivljuješ, iskrivljen je tvoj pogled na mene, i nas, ne obrći stvar na nas, nas nema, ti ne vidiš sebe za par godina sa mnom, ja te vidim, očajnog, u zamci, bespomoćnog i nesretnog, kako tražiš izlaz, a nečije užarene oči na glatkom licu čekaju iza ugla i pokazuju put, vidim sebe, prezrenu u ćorsokaku, u tami, bez ikoga da upali svjetlo, svijeću ili barem na trenutak štrecne upaljačem, vidim tebe, nju i dijete, pa što ti je, to je gazdaričina kćer, ima muža, pa zar je nečiji muž prepreka kad se oči sretnu, a i nisam mislila na nju, ne budi bukvalan, ne priliči ti, na koga si mislila, zašto uopće tako misliš, nema druge žene, nigdje, ni u mislima, tu je, još je ne vidiš, ma vidim samo tebe, mislim samo na tebe, zaslijepljen sam tobom, dobro si to rekao, sad si slijep, ali progledat ćeš…
Nije prestajala, nije vrijedilo. Potrčao sam u zahod. Zajedno s utrobom, ispovraćao sam svu sreću koju sam osjećao, snove i nadu koje sam imao. Kad sam se vratio u sobu, više je nije bilo. Na krevetu je ostavila mali pješčani sat, stvarčicu od stakla u obliku dva srca. Pijesak je taman istekao iz jednog. Od tada je prošlo tri mjeseca. Svaki dan sam išao na trg, stajao ispred orloja, čekao puni sat i apostole. Otići ću i danas, ali ne u zakazani sat, u stan gdje će čekati gazdarica na predaju ključa. Stajat ću opet ispod apostola. Kad se povuku, bacit ću ključ u obližnji šaht. Da ga pronađe u snovima, dok joj glava izranja iz zahodske školjke.
***
SOFIJA KORDIĆ, novinarka, odrasla u Zadru, diplomirala međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Godine 2018. objavila je roman „Hipofiza u egzilu“ na hrvatskom (Arhipelag, Beograd) i češkom jeziku (Argo, Prag). Ove godine Jesenski i Turk iz Zagreba joj objavljuje zbirku „Priče o neskladu“.
čovjek-časopis 