Tag: Snježana Vračar Mihelač

SAN NA SUNCU

za prvo zajedničko
odabrali smo putovanje
prugom koja drobi vrijeme
odmicanje od šumovitih pejzaža
truckanje naših lakovjernih tijela
ishodišna točka
i zavist pružnih radnika
naša soba u hostelu
gdje pretežno gravitiramo
krevetu i plafonu
zagrljaji nam se protežu
u neuhvatljivu mladost
propuštanje obroka
vrtoglavo lovljenje daha
budniji nego ikad dosad
u nama se otvaraju vrtovi
kad postane suviše
skrivamo se iza velikih naočala
gubimo u tijelima turista
hranimo apetit za postmodernom
oboje imamo naviku
dodirivati eksponate
povijest grada po mjeri je
naših dlanova
kao ustrajno osvajanje kože
velike istine uvijek
izgovaraju maleni glasovi
u sveučilišnoj knjižnici
očekujemo da nam nevidljivo
stavi ruku na rame
ne shvaćajući da se ono
već uselilo u nas
pretvaramo se nakratko
u petera falka s cigaretom i skicirkom
je li melankolija bolest – pitamo se
naglas izgovaramo compañero i
umjesto pobunjenog wendersova anđela
prizivamo mladog turčina
maše nam s kioska
kebab yaprak sarma
noć se sliježe
ružičasta poput lubenice
sjedamo u bar nasuprot hostela
white russian prvi drugi peti
polako zaboravljamo
sve što je prethodilo
iznova sastavljamo vrijeme
te berlinske nove godine
vidim samo obrušavanje
uličnog osvjetljenja
na tvoje lice
dok iscrtavamo mapu
zajedničke budućnosti
treperave
i ustrajne
kao
san na suncu

***

SJEĆAŠ LI SE PRAGA

pukao nam je kotač
na onom crvenom koferu
kakva patnja po kaldrmi
izmjenjivali smo se
dok smo ga vukli
kasna jesen je poturala lišće
pod naša stopala
magla je lebdjela gradom
hodali smo uz vltavu
najraniji praški šetači
ravno sa željezničkog kolodvora
žvakali sendviče iz plastične folije
pili ustajalu kavu iz termosice
na karlovom mostu nikog
osim smrznutih mladenki
i modnih fotografa
mogla bih živjeti u pragu
rekla sam već nakon deset minuta
podsjeća me na pariz
ljudi su vrlo prisni
tvrdila sam sljedeći dan
grleći kafku
jela trdelnik za doručak
ručak i večeru
imala bih još jedno dijete
samo da ga nazovem vltava
više se nisam gasila
kao raspršen oblak od riječi
fotkaj ona dva dječaka
što leže ispod in utero statue
isplaženih jezika
gledaju ravno u maternicu
fotkaj i mene kraj labuda
u strahovoj knjižnici
i praškim parkovima
uhvati prostranost oka
zagledanog
u nove predjele

***

ON THIS DAY YOU HAVE MEMORIES

prije petnaest godina na današnji dan
objavila sam fotografiju
moje nasmijano dijete je proslavilo peti rođendan
kasnije sam je obrisala radi privatnosti

tom waits me zavodio čitajući bukowskog
dok su žena i muškarac mahali s krova automobila
nekom s druge strane berlinskog zida
léon herschtritt snimio je tu fotografiju 1961.
šezdeset i jednu godinu kasnije na isti dan
uspomenu sam učinila svojom

u sljedećoj objavi avioni i ratovi
uzrokovali su pogreške u ptičjoj navigaciji
ukrajina se bojala crveno –
svijet se srozavao pred našim očima
emina je istog dana na svom zidu napisala
rak se vratio, idem u bolnicu, poželite mi sreću

tajmlajn je na trenutak utihnuo
ubrzo prešao na spekulacije o novom filmu tarantina
quentin je prethodno posjetio jedinice IDF-a u blizini gaze
i pružio moralnu podršku vojnicima
moj mrežni prijatelj – sada bivši – dijelio je post odobravajući

samo dva dana kasnije
zabranjen je ulazak hrane i lijekova u gazu
liječnici su amputirali udove bez anestezije i plakali

on this day, 1 year ago, you have memories –
u engineer’s building zračnom napadu
106 mrtvih više od polovine djeca
nekog sam blokirala zbog ustrajne šutnje
dok je diana ross pjevala love hangover na mom zidu

on this day u flour massacru 2024.
ubijeno je 118 palestinaca preko 760 ih je ranjeno
u redu za humanitarnu pomoć
ležali su mrtvi kao krhka instalacija od brašna i krvi

istovremeno je neki čovjek na facebooku
podijelio rođendansku tortu svog sina
direktno iz pariza – djelo majstora pierrea herméa
on this day u gazi je proglašena glad
kosti djece probijaju nam oči iz fotografija

on this day ubijeno je pet novinara
izvještavajući iz nasser bolnice
ubijanje je kao slanje elektronske pošte
kao uzimanje života u igrici
kao kupovina na internetu
jednim klikom sve je gotovo

vojnici snimaju svoje poduhvate
dijele ih na mrežama
facebook instagram x whatsapp tiktok i youtube
sliježu ramenima uz dubok uzdah

moja prijateljica emina opraštajući se od života
posljednji se put nasmijala aplikacijom
pustila hurt johnnyja casha i rekla
ljudi, pojedite vlastito srce
to je jedino što nam ostaje

________________________________________________________

SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ (Pula) živi i stvara u Ljubljani. Pjesnikinja, publicistkinja i prevoditeljica djeluje na slovenskoj i postjugoslavenskoj književnoj sceni. Pjesme su joj objavljene u časopisima, na portalima, te u zbornicima i antologijama Signali u noći, ZaNa III, Tanane revolucije, Susret riječi, Beseda upora i Biće bolje – Bo že. Rukopis Kad zatvorim oči vidim modro nagrađen je na natječaju Društva za afirmaciju kulture Presing (Srbija) za najbolju pjesničku zbirku 2022. i iste je godine objavljen. Dobitnica je više priznanja, među kojima nagrade Ulaznica, Pesmomata, Susreta riječi, Zana Literature Festivala, Soseda tvojega brega, Književnog petka – Zagrebu, riječju i slikom, art+science Climateurope2 i Gradske knjižnice Solin. Rukopis Srce na baterije donio joj je pohvalu žirija nagrade „Drago Gervais“ i ušao u uži izbor nagrade „Jovan Popović“ 2024. godine, te je objavljen kao knjiga u izdanju Hrvatskog društva pisaca (Zagreb, 2025). Pjesme su joj prevedene na više jezika.

https://snjezanavracar.com/

prijedor travnik
boka kotorska
pula zadnja pružna stanica
u ladici regala
turistička knjižica
dobrodošli na ohrid
i pozdrav s bleda
između korica umetnuta fotografija
motiv s bračnog putovanja
na slici stoje zaljubljeni
svibnja šezdeset i šeste
na stablima bubre pupoljci
oni gaje radoznalost prema svijetu
u rukama drže kofere
marke jugoplastika
njena je kosa zategnuta u punđu
kaput šivan po mjeri u zagrebu
suknja centimetar iznad koljena
na nogama balerinke
ističu vitke listove
on svježe obrijan u odijelu
tek otvorene robne kuće beograd
rukom drži njenu
kao rijetku dragocjenost
izgleda kao da je
tren prije toga pjevušio
ne me quitte pas
oboje u bijelom
nasmijani uspravni
zagledani u budućnost

majka na sliku
odmahuje rukom
romantiziraš svoje roditelje
koliko sam puta
pakirala raspakiravala
ostvarujući pravo
na male pobune
tvoj otac je heroj
sve je izdržao
razapeta između kolodvora
mojih gradova
baš kao i ti sad
sva ta ljubav
gusta kao makija
sabrana je u koferima
made in yugoslavia

SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli. Objavljuje u zbornicima, literarnim časopisima i internetskim portalima. 2019. godinu Prosudbeno povjerenstvo Književne nagrade Drago Gervais pohvalilo je njen rukopis Visoke vode, a 2023. rukopis Srce na baterije. Priča Treptaj osvojila je treću nagradu natječaja “Zagrebu – riječju i slikom” u sklopu tribine “Književni petak” i zlatno priznanje 42. državnog susreta “Sosed tvojega brega 2020-2021”. Rukopis Kad zatvorim oči vidim modro, pobijedio je na VIII Presingovom konkursu za najbolju neobjavljenu regionalnu zbirku pjesama i krajem 2022. godine izašao kao njen literarni prvenac. Pjesme su joj nagrađene u sklopu međunarodnog natječaja ZaNa Literature Festival III. Poema Pozdrav s oslobođenog teritorija osvojila je treću nagradu 54. književnog natječaja Susret riječi Bedekovčina“. Pjesmom “Jugoplastika” osvojila je prvu nagradu za poeziju na regionalnom natječaju časopisa Ulaznica.
Pjesme su joj prevedeni na slovenski, engleski, makedonski i albanski jezik. Živi i radi u Ljubljani.

HOĆU LI USPJETI SPASITI SVIJET

All persons, living and dead, are purely coincidental.
Kurt Vonnegut

sanjam apokalipsu
arena i dizalice na pola koplja
trčim kući roditeljima
na peti kat zgrade
nedostaje mi mladost
zdrava nadrkanost
slobodu stišćem bedrima
kao kad toplim dlanom dodirujem eksponate u muzeju
ogledala mi ukrupnjavaju dojmove
u ljubavi je sve precijenjeno
i nikad nije prerano za odustajanje
podne nalazim na različitim mjestima
dok privlačim leptire i insekte
sreća struji kroz mene
fokus mi je u pupku
toliko divan dan
jašem konja na plaži
svijetu konstantno treba neka senzacija
kakva sam superjunakinja
možda ga neću spasiti
ali sam se zabavljala 

***

CENTRIFUGA

neke trenutke
jednostavno znaš
zauvijek ćeš pamtiti
recimo ovaj
prevrćem očima na zauvijek
mada srce izdaje iz grudnog koša
a ti već iščezavaš
u oblacima u koje padam
ležeći kraj korane
prejela sam se kupina
škaklja me trava
uvlači se u ušne školjke
voda se kotrlja preko kamenja klokoće
zmija presijeca cestu
seljak je stiže teškom čizmom
rukama drži vile
krvav trag vijuga asfaltom
dok pretrčavamo petlju na austrijskoj autocesti veki i ja
u rukama nosimo lampione smijemo se
nebo se crveni kao nova godina
vozači trube dovikuju
asfalt se topi pod kotačima
mog modrog ponija
pletenica prkosi vjetru
tek naslućujem što znači sloboda
nitko me ne može uhvatiti
koljena su mi puna padova
koža se žari od koprive
sirene i nebo prelijeću avioni
perin tata na vrhu krova popravlja antenu
viče ne bojte se, dico
i ne bojimo se
vuče nas prezreo miris murve
jedemo sve dok nam ne pozli
crni plodovi kao srce ugljena
piješ ga kad pokvariš stomak
prvak sam u sjedenju na tanašnom vrhu
tako što dugo zaustavljam dah
da ne remeti ravnotežu
kao na plaži kad zaranjam
svjetionik preda mnom
gola pijanom moru ne pružam otpor
svjetlooki ljudi se bolje zabavljaju
dok sunce pali kosu
u klubu pod disko kuglom
kujem plan
prethodno sam strusila
duplu votka-višnju
reći ću sve
napolju miriše kiša perzeja
ali on se na šanku stišće uz pjevačicu benda
od ljubavi se rušim
ravno u kamenolom
poslije će ona to opjevati
mrtvi idoli su najgori šapućeš
prolama se slutnja iz vedrog neba
pucketa miris kave u staroj kući
netom pržena
provlači se kroz nosnice
ravno u žile
baka vrti mlinac
škljocaju okoštali zglobovi
cvrče poput vrelih kavnih zrna
djedova lula se ukrivila
odzvanja smijeh zidovima
sad tamo samuje jeka
soundtrack života
mogla bih ovako u nedogled
neke trenutke ćeš pamtiti
zauvijek je samo treptaj 

***

MANDARANCINI

osamdesetih smo posadili
titove mandarine sa otoka vange
u naš vrt
devedesetih se njegov portret
zajedno s knjigama na ćirilici
razglednicama iz jugoslavije
i fotografijama školskih prijatelja
preko noći izbrisanih iz naših života
preselio iz dnevne sobe u ormar
iz ormara u konobu
konobe u ostavu
promatrao nas je sad bivši život
kroz naočale i osmijeh
sa najudaljenije police
pod koju smo odlagali kašete
kilogram za kolače
četiri za džem
jedna za mandarancine
brojala je savjest
gdje su se nastanili
jesu li našli nove simpatije
sjećaju li se
kucalo je sve glasnije
ispod debelog sloja prašine
iz ostavine utrobe

***
 
SANJIN

bila sam djevojčica marelica sa šlagom
on je pio viski-kolu
devedesete zamračivanja uzbune
znojavi redari u noćnim klubovima
puštaju cure a dečke samo one bez patika
u autu slušamo
kurta cobaina sonic youth
on nosi starke
ali ja molim redara da ga pusti unutra
otkrila sam votku
zajedničko nam je lijepo propadanje
nepripadanje
kad sam ga ostavljala
dvije godine kasnije
rekao je da jedva čeka da ostarim
i budem ružna
udebljati ću se kao i svi
nek zapamtim što mi je rekao
osjećala sam se bolesnom
izjurila iz auta
tako uvijek uoči odlazaka
pomaže samo da se amputiram s tog mjesta
kao napredovala gangrena
koja proždire i zdravo meso
odgristi svoju ruku u nečijoj tuđoj
do jučer mojoj
to se nije moglo okončati lijepo
ja nisam htjela čekati
otići napustiti grad ošišati kosu
poslije i sljedeći grad dječaka
rezala sam sve iz neposlušnih vlasi
vidjela sam ga
samo jednom nakon toga
zaustavio se autom
da me poveze do plaže
na zadnjem sam sjedalu
zabavljala njegovo dijete
znao sam da bi bila dobra majka
kakva pobogu majka mislila sam u sebi
ali on je bio zadovoljan i voljen
tuđ i privlačan
sjetila sam se njegovog divljeg osmijeha
i kako nikad nije naučio
jednom rukom otkopčati grudnjak
gledala sam mu savršenu ušnu školjku
bio je basist u bendu
i najbolji kuhar pudinga
poslije je plovio živio posvuda
sve dok se nije vratio
ali osjećao je uvijek zov mora gradova
relacija je bila kratka vožnja duga
poljubio me u obraz na rastanku
rekao da je sanjao o meni
uvijek je živo sanjao
valjda što je sanjin
i rekao da ću mu zauvijek nedostajati
zauvijek je trivijalna riječ
naučiti ću da nema supstitut
rekao je nikad neću ostariti
prekasno više se nisam opuštala
mjerila sam dubinu bora
uskim hlačama držala pod kontrolom apetit
njegov sin je mahao sa zadnjeg sjedišta
a on je umro u četrdesetoj
na osmrtnici dosadna bijela košulja
ne vidi se raspad i dekadencija
samo osmijeh i piercing na obrvi
možda je smrt već rasla u njemu
kao puding kad se diže na štednjaku
dok ne pokipi
privilegija je umrijeti sa nogu
pred kućnim pragom
upamtio me mladu
sunce kroz šoferšajbu
palilo je moje noge
ljeto se zauvijek protezalo u mojoj kosi 

***

ONO ŠTO VOLIM

svjetlost leluja kroz procjepe rolete
čizme od sedam milja
mislim kući izlazim napolje
tromost bivanja na morskom zraku
ogrebotine od šipražja
na licu mog tate
crljenicu mediteransko bilje
cvrčanje na suncu
kapare u košuljici od inćuna
divlje šparoge
i nepripitomljene okuse
sladoled espresso
dugu na svim jezicima
espadrile špagerice japanke
slobodu stopalima
ljubičasto našminkane kapke
s kojim se rodila moja kći
samo nježno
proljeće a nisam na internetu
prokrastinaciju kao način života
slušalice za samoobranu
patuljke što noću petljaju kablove
intimne klupske koncerte
paris, texas i haljinu od malina
nastassje kinski
uzeti od života što mi ne pripada
mekoću kojom se njegovom nebu
podaje ž iz mog imena
noć kad me ušuška svojom težinom
usputnu sreću
proizvoditi buku jer me tome nisu učili
spontanitet kao kad netko novčanicu sa više nula
šalje običnim pismom
pionire na svim područjima
gagarina tamo gore kad ugleda samog sebe

sve što volim
stane u unutarnji džep
mog prsnog koša 

_________________________________________________

SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je i odrastala u Puli. Piše poeziju i kratku prozu. Objavljivala je u regionalnim časopisima, portalima, zinovima i zbornicima. Pjesme su joj prevedene na slovenski i makedonski jezik. Njen rukopis, Kad zatvorim oči vidim modro, pobijedio je na VIII Presingovom konkursu za najbolju zbirku pesama 2022., te uskoro izlazi istoimena zbirka poezije. Živi i stvara u Ljubljani.

ŽIVOT KAO FILM

U Torinu, 3 siječnja 1889., Friedrich Nietzsche izlazi iz kuće na Via Carlo Albert, broj šest. Nedaleko od njega, kočijaš ima problema s tvrdoglavim konjem. Unatoč svim poticajima, konj se odbija pomaknuti, kočijaš gubi strpljenje i bičem udara životinju. Nietzsche pokušava zaustaviti brutalnu scenu i jecajući grli konjski vrat. Njegov ga stanodavac odvodi kući, gdje Nietzsche liježe nepomično, dva dana šuti na kauču, a zatim promrmlja obvezne posljednje riječi. Živi još deset godina, dementan i u potpunome muku, njegovan od majke i sestara. Ne znamo što se dogodilo s konjem. – uvodne riječi Béle Tara na početku filma Torinski konj

prvi odlazak u kino
otkad smo postali roditelji
dijete na izletu s vrtićem
mi u lovu na avanturu
pred odlazak smo kupili kokice i kokakolu
praznik dokonog života
u kinoteci se vrti torinski konj
on ne voli crno-bijele filmove kažem mu
sjećaš se one anegdote o danu nietzscheovog sloma
već dugo mi je na popisu za gledanje
sami smo u kinu
svašta se može desiti u tami
trideset dugih kadrova
svaki smo ogrezli dublje u sjedala
sporost je soptala kao konjski bič
prvi dan se prostirao
u drugi dan je klizio u
treći dan je bio svaki isti
spavanje
ustajanje
vatra
oblačenje
pogled kroz prozor
kćer nosi vodu u vedrima
palinka za doručak
krumpir za ručak
svlačenje
siv krajolik
šesti dan
taj film je esencija moje kinematografije
mog života rekao je béla tarr
kao prsti koji drže vruć krumpir
kao ruke koje prinose ustima taj isti krumpir svaki dan
kao zubi na zgužvanom licu koji prežvakuju krumpir
kroz beskonačno zavijanje vjetra
gutao nas je meditativni mrak
intimni sumrak svijeta
gledali smo netremice
početak nietzscheovog sloma
netaknute kokice i kokakolu
bacili u koš
čim smo izašli iz kina
u ušima je odzvanjao fijuk s platna
dok je kroz uličnu rasvjetu
noć nježno uokvirivala grad
uhvatio me za ruku i šapnuo
ovo je zadnji put da biraš film
da znaš preporučit ću ga svima

***

37°2 UJUTRO

poznavao sam betty tjedan dana
vodili smo ljubav svake noći
najavili su oluje
slušaj vjetar betty
tvoj neukrotiv duh
petulantan vulkan
divlja plažom u lijenom hodu
život je tako običan
a ti poput cvijeta s prozirnim antenama
i plastičnim srcem boje sljeza
razmakom među tvojim zubima
grizem usnu okrugla stegna
tetovažu na desnom ramenu
moje su ruke sve čega se dotaknem
tebi dobro stoje dim i škare
ali ti vjeruješ u mene
kvragu ti vjeruješ u mene
tvoja je ljepota bezgranična
lijepe kolibe lijepo gore
tebi za ogrijev betty
dok gubimo kontrolu
rasipaju se kao staklo
glasovi u tvojoj glavi
predodžbe o sreći
provlače kroz gust zrak saksofona
zašto tvoj trbuh nije zaobljen
kao veliko zeleno-smeđe oko
oh betty ken kesey čuči u meni
vrijeme je stalo pred bolničkim krevetom
tvoje grudi zadrhtale moja antilopo
netom nego si spokojno utonula
zauvijek u svoje plavetnilo

***

NEMOGUĆI SAN P. P.

siječnja 1974.
sa svojih dvadeset i četiri
stigao sam u new york
zaljubio se na prvi pogled
u star i prljav grad
pun cvjetanja čelika
nakon dugačke vožnje
podzemnom željeznicom
iz tame su izronili tornjevi
ušao sam u lift i penjao se penjao
pred vrh nije bilo ni prozora ni izlaza
zrak se rijedio
uzvišenost i drskost ideje
to nitko nije učinio dosad
bila je klica sna
onda sam sišao na ulice
i netremice motrio
vrh mogućnosti

sedam mjeseci kasnije
ustao sam rano odjenuo crno
oprao sam kosu
čista je bila dobra za život i smrt
zakoračio
nešto iza sedam
ljudi su u rukama stiskali kave
brisali čuđenje s očiju
a ja sam filtrirao svijet
precizno ulazeći u utrobu zvijeri
kao jarbol balerina demon
na vrhu sekunda je trajala
četrdeset pet minuta
potpune predanosti
hodao sam i disao
potom plesao
salutirao gledateljima i pticama
legao na žicu i konačno sjeo
da bih pogledao 410 metara nadolje
410 pogleda nazad
nije bilo ničeg između mene i boga
samo strujanje tišine
u potpunom ništavilu
među njujorškim tornjevima
zreo sam u smrt najbliže životu
na niti svih mogućih svjetova

***

SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli. Poeziju i kratku prozu počela je pisati na radionicama pod mentorstvom Lidije Dimkovske i u organizaciji KC Danilo Kiš iz Ljubljane, 2019. godine, a pohađala je i radionice pisanja pjesnikinje Anje Golob. Objavljivala je u regionalnim časopisima, internetskim portalima i neovisnim zinovima (Enklava, Fantom slobode, Strane, Književni elementi, Afirmator, Život, Astronaut, Paralele, Libartes, ARS, Balkanski književni glasnik, Čovjek-Časopis, Porkulum, Vavilonska biblioteka, Monstruma i drugim), elektronskom zborniku Bludni stih, dvojezičnom zborniku Biće bolje / Bo že (KC Danilo Kiš, 2019), te zborniku 52. natječaja Susret riječi 2021. U sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča, a ista je dobila i zlatno priznanje 42. Državnog susreta manjinskih pjesnika i spisatelja Sosed tvojega brega 2020. Živi u Ljubljani.

SPORO UMIRANJE

Ako želite sliku budućnosti – zamislite čizmu kako gazi ljudsko lice… zauvijek!
George Orwell

belmarsh
zatvor kategorije A
zaštita nacionalne sigurnosti
40% ćelija samice
svakog dana
mučenje
dvadeset i tri sata na dan
ograničeno gibanje
higijena jelo vježbanje čitanje drkanje
slomiti tijelo
slomiti volju
slomiti otpor
od samice do zdravstvenog krila
mučenje
hladnokrvno ubijanje civila
zatvaranje nedužnih
prikrivanje zločina protiv čovječanstva
uskraćivanje dostupa informacijama
laž
mučenje
vojska ubija novinare
namir noor-elden
bi izvještavao o tome
ali ne može
irak afganistan
you shoot, I’ll talk
naftna
roger, hey roger
ratna industrija
teror straha
propaganda
mučenje
vojska i dronovi na spidu
PTSP za nišanom
izlizalo se
nikog se ne tiče
istina je dužnost
sloboda tek sporo umiranje

***

ZEMLJOVID MLADOSTI

putujem vlakom prvi put sama
pula – zagreb glavni kolodvor
poslije ću tu trasu prijeći nebrojeno puta
i zagi na privjesku kojeg stišćem u ruci
postati daleka prošlost
vlak stidljivo proviruje iz magle
među perone čekače i vrevu
ravno u sestrin zagrljaj
bosiljevska
kutija šibica
deset godina kasnije
prvim studentskim danima
grad se rasprostire u nepreglednom nizu
ulica krovova očiju
mora ljudi za mora u meni
iskakanje iz tramvaja
kao mjera snađenosti
uhvatila sam ritam
poprimila oblik secesijskih građevina
iz jurišićeve u ulicu rose luxemburg
poslije sam u nekom dalekom gradu
objašnjavala taksistu
rosa je moja najdraža revolucionarka
stanovala sam na istoj adresi u zagrebu
kroejša ju nov
samo se smijao i odmahnuo rukom
u drugom sam taksiju
još uvijek stisnute šake
povraćala poslije protesta
ali to sam prešutjela
putevi su tih dana
vodili daleko od očiju
idemo kod starog vraza na pljugu
govorila smo kroz smijeh
pješačeći k jurjevskom groblju
visjela pod mostom slobode
ili u redovima za mršave studentske obroke
nalakćena na šank kluba studenata istre
piće od pet ili sedam kuna
pretjerivanja zamagljuju sjećanja
ludosti koje su se činile bitne a nježnosti ovlaš
ljubila sam noć i suncu se otvarala
poput cvijeća
poput grada koji se vikendima slijevao
meandrirao
pulsirao
biciklima koturaljkama
dječjim kolicima
do jezera i perivoja
pa onda opet trešnjevka
u rukama sićušni prsti dviju djevojčica
dugave i sloboština
prijateljstvo je krojilo i prekrajalo
zemljovid mog grada
svakim se odlaskom sužavao
a ja uporno odbijala predati
uporište mladosti koje je izmicalo
baš kao što odlazi i ova pjesma

_______________________________________________________________________

SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli, osim toga studirala i živjela u Zagrebu, na Plitvičkim jezerima, te u Ljubljani. Uređivala je časopise, piše marketinške, autorske tekstove i prevodi. Pjesme je objavila u zinu Monstruma, na portalu Strane, Kvaka, časopisu Fantom slobode, a u okviru literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš iz Ljubljane i pod mentorstvom Lidije Dimkovske njeni su radovi objavljeni u višejezičnom zborniku Biće bolje / Bo že. Rukopis Visoke vode pohvaljen je od strane Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godinu, a u sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča Treptaj.