Tag: Slobodan Šnajder

esej: SLOBODAN ŠNAJDER (1948, Zagreb) iz knjige eseja “UMRIJETI U HRVATSKOJ”, 2019, ulomak iz naslovnog eseja

Moj otac, za kojega su mi iz Društva hrvatskih književnika potvrdili, dan nakon smrti, da je bio dobar čovjek, u starosti nije baš obilovao takvim prijateljima. U smrti, premda je umro u svom krevetu, prespavavši moguću agoniju, dakle onako kako gotovo svatko sam sebi želi, bio je upravo onako sam kao što je svoju osamu opisao u pismu prijatelju Nijemcu koji je već bio nestao na istočnom (raz)bojištu. Podosta mu se u životu još desilo što ga je dodatno formiralo, a od čega je uglavnom htio pobjeći. Ali uoči onog njegovog stupanja u život vojnika koji je htio biti (samo) pjesnik, pa makar i u najoskudnijem dobu, makar to bilo manje od ništa, kako je slutio Nietzsche, i to je slutio još mnogo ranije od obaju europskih katastrofa, pa sve do konačnog odlaska, Šnajder se osjećao po prilici jednako.
Dio njegove osame bio je možda samoskrivljen, ali tko sam ja da mu sudim? Na svaki način on nije uspio pronaći svoje stado, u kojemu je, kako je pisao Krleža, ipak, unatoč svemu, toplo.

Nije, dakle, osjećao ono prijateljstvo koje je grijalo Feuerbacha. No onda su ga našli, teško ih mogu nazvati prijateljima, no svakako su to bili neki koji su o njemu vodili neku brigu. Dakle, nisu ga zaboravili, premda je on jako htio da bude suprotno. Imali su ga naime u evidenciji. A ta je, kao i svaka njemačka evidencija uopće, bilo o čemu, bilo o kome, bila precizna. I uostalom, točna.
Bio je već gotovo slijep, tužio mi se da sve teže čita. Iz bijelog svijeta donosio sam mu povećala sve jačih magnituda. Pa onda ona s ugrađenim svjetlom, jer ga je napadao mrak. Tužio mi se kako ga to najviše pogađa, baš on koji je cio život neprestano i obilno čitao sve što bi mu došlo pod ruku.
U takvom jednom trenutku zdvajanja zazvonio je telefon. Moj je otac u prvi hip bio uvjeren da se radi o nekoj podvali one mitske hidre koja se u našem dijelu svijeta zove Udba. Mislio je dakle da se radi o nekoj opasnoj provokaciji.
Razgovor koji je uslijedio uzeo sam u roman (str. 336 trećeg izdanja). On je dakle autentičan. Koristim ga u smislu pop–arta, onako kao što je Warhol učinio umjetnost od pikse coca–cole: naprosto je bio takav. Doduše, napetost toga razgovora mogla bi se dojmiti umjetnom: kao da je napisani dramski dijalog koji je prožet dugim i značajnim pauzama.
No u zbilji on je bio kratak i jako konkretan. Ono što je mogao biti podtekst, Nijemac s drugog kraja žice, sjedeći negdje u Saveznoj Republici, pažljivo je izbjegao podcrtati kao važno, premda je natuknuo. On je naime rekao da njemačka vojska zna da je on dezertirao; prijevod njemačke fraze glasio bi: da je utekao od zastave. Možda Nijemci nisu znali da je taj vojnik ne samo utekao od zastave, već ju je promijenio, to jest da se neko, premda kratko vrijeme, borio protiv njih. Šnajder imao je razloga biti, ako ne uplašen, a ono jako uznemiren. Da su ga se dočepali u ono vrijeme, bili bi ga smakli po najkraćoj sudskoj proceduri koja uopće postoji. Ali sad su bila drugačija vremena. Nijemac mogao je pretpostaviti razlog njegove uznemirenosti. Otud je rekao: »Mi Vas vodimo kao nestalog.«
Daljnji podtekst bio je ovaj: Vi ste se borili za njemačku stvar. A pitanje je bilo izravno: »Od čega Vi živite?«
Kasnijim istraživanjem otkrio sam da je poziv bio učinjen uime Zajednice za uzajamnost i pomoć nekadašnjeg Waffen–SS–a (Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der ehemaligen Waffen SS). Teoretski, mogao je to biti i Wehrmacht, malo bi to promijenilo na stvari. Činjenica je da je Njemačka htjela dohraniti mojega oca jer je na njemačkoj strani sudjelovao u ratu. I da je on samo htio, ne bi više imao problema s drvima.
Samo godinu dana nakon ovog poziva ta je institucija, dotad posve legalna, zabranjena, to jest svedena je na jedan časopis starih boraca. Ne znam kako je s time danas. Vjerojatno desni radikalizam u današnjoj Njemačkoj ima novih načina da se pokloni svojoj prošlosti. Drugačije nije ni u Hrvatskoj. Stari borci uglavnom su do danas pomrli. Možda je moj otac bio među zadnjima do kojih su došli u svojim evidencijama: nešto poput zadnjeg, to jest konačnog poziva.
No moj je otac htio na svaki način potopiti svoju prošlost od koje je pobjegao, onda, pa i u onome što mu je još bilo dano preživjeti. Tim je pozivom iz Njemačke, međutim, ta njegova prošlost pokazala da ona spada u onu vrstu prošlosti koja ne želi proći. Njemački filozof frankfurtske škole, Th. W. Adorno, mnogo se time bavio. Njegov je izraz: neodrađena prošlost, unaufgearbeitete Geschichte. Ne treba nam američki filozof Santayana, a da bismo znali kako je to upravo ona prošlost koja se najčešće ponavlja, koja se, kako je pisao Slavko Goldstein, uvijek vraća.
I moju je baku pohodila slična vrsta prošlosti, ni krivu ni dužnu. U svim stanovima gdje smo stanovali nakon rastave oca i majke gorjelo je, neprekidno, svjetlašce ispred partizanske spomenice koja se odnosila na njezina sina, što se iz Jasenovca, odnosno Mauthausena u koji je transportiran u veljači 1944., nije vratio. Bio je to svojevrsni ikonostas.
Ne vjerujem nikako da je moj otac bio baš neki skojevac, ali moj ujak je to bio: pravi ilegalac. Bio je teški tuberan, pokušao se liječiti u Brestovcu, o kojemu, gle čuda, piše Vladimir Brodnjak u svojoj u Plavoj reviji 1942. godine objavljenoj pjesmi. Taj Brestovac, neopisan do danas, uz valjda jedinu iznimku te Brodnjakove pjesme, mogli bismo smatrati sanatorijem kakvog je opisao Thomas Mann, pa bi Sljeme u toj prispodobi bilo Čarobni brijeg. No tu je bilo malo toga čarobnoga, a moga je ujaka, za jedne zagrebačke šetnje, prepoznao neki Vinkovčanin s kojim je išao u školu, te ga je predao ustaškoj policiji. Preživio je tri godine Jasenovca, a potom ga je unutrašnja partijska organizacija, kao potpuno onemoćalog, ugurala na listu za Mauthausen, budući da su, s pravom, pretpostavljali da će prije kraja rata biti likvidiran cijeli logor. Tako se moj ujak dopao kamenoloma u logoru Mauthausen. Na popisu žrtava u memorijalnom centru Jasenovac njega nema. Jasno je da ga nema, kao što nema tolikih koji su pobijeni a da nisu nikada uvedeni ni u kakvu evidenciju. Naprimjer, kao Sofija, žena kojoj je Šnajder posvećivao stihove. A ta je Muza u tim trenucima bila već jako daleko.
Njemačke evidencije bile su, kako ispada, preciznije. No moj otac dakako nije htio nikakvu pomoć s te strane.
Moja baka po majci primala je neku pomoć s druge, suprotne strane: nešto kao krvarinu za sina. Socijalistička država plaćala je tu krv u mjesečnom iznosu od nekih 150 današnjih kuna. Barem su to bili dinari, a ne kune. Teška su bila vremena, ono što se skupilo po poljima otišlo je u tešku industriju. Tek kasnih pedesetih moglo se, polako ali ipak, početi podmirivati, ma kako skromno, i neke druge potrebe.
No svjećica je sveudilj svjetlucala te nas je pratila u svim našim selidbama.
Posve sam siguran da bi njemačka pomoć starom borcu bila mnogo, mnogo izdašnija od 150 današnjih kuna. Jedno je kad ratuješ za državu u kojoj uspijevaju razna čuda, pa i privredno, a druga je stvar ako si pao za državu u kojoj se nikada nije nešto osobito proizvodilo, a ono što je ipak postojalo srušeno je i spaljeno. S jednom dozom cinizma moglo bi se pitati i tko je dobio drugi rat uistinu.
No moj se otac radije smrzavao, kao što se nasmrzavao u poljskim zimama 1943–45. Eto, taj silovoljac, taj Gezwungene freiwillige, mogao je napokon prevaliti preko usta svoje »ne«. Naravno, nikada i nikome nije spomenuo dvostruki staž. On je nekako umakao u smrt, neprimijećen, zaboravljen. Budući da je spavao dok je umirao, ni on sam nije primijetio tu smrt. Da mu stoji iznad uzglavlja. Što li je sanjao? Slavonske vinograde u kojima je, zajedno s nestalim prijateljem kojemu je u kući njegove majke napisao neposlano pismo, prevrtao djevojčice onoga ljeta, za koje su, pisao je, obojica znali da im je u nekom smislu zadnje? O majci je pisao u pjesmama, o djetinjstvu, o Sofiji… Zamišljam da se takvi snovi, snovi predsmrtni, vraćaju izvorima.
No Sofija je otplutala prema ušću.
Dakle, on je, nestavši prije toga iz antologija hrvatskog pjesništva kao da ga nikada nije tamo bilo, zamakao u neku varijantu svoje vječnosti u koju u cjelini nije vjerovao. Je li ipak nadao da će netko još nerođen otvoriti neku od četiri njegove knjige pjesama.
Ne, on s time nije računao.
Kao da se iskrao s jedne odveć posjećene priredbe u koju nije spadao, a na njoj se našao slučajno. Tako da njegov izlazak gotovo nitko nije primijetio.
U tom je duhu i pokopan.