Tag: Slobodan Ivanović

MERI – I

moja noć biće ti kao prva sa Meri

okoštala je i vidi joj se
dugo nošena baklja tuge
i parčad malih ugriza po kožnim brnjicama
u musavom obrisu karmina

ti je tražiš a ona se gubi
raspada kopni ti u ruci
i presahne na kraju
kada je sasvim muški proburaziš

ja sam je tada gledala
kroz skriveno oko optike
i petnaest puta vraćala
na trenutak kada se prvi put predala
i gledala do trena kada se predaje sasvim

naučila sam i kako se oblačiš na kraju
i kako bih ostala očekivano gola
dok me ne povučeš

naučila sam sve da ti budem bolja Meri
i kopaš po meni kao po neočekivanom ostrvu na kom ostaješ

ta noć će da ti stoji na licu kao što bi meni ona trajna modrica
na butini i kameni bol
kada bi me tresnuo o pločice
uz repni pršljen do ribice u glavi

i točiću ti
kao što je ona točila
sočiva pivske pjene na zaleđenoj krigli
i nikad skidati višak tupim dijelom noža

ali kibicujem uglavnom propuštene prilike

ovaj trosatni štap govora drhti i
to je moj jezik
krut kad oštar spava

***
 
MERI – V

Meri razdvaja prizor
do nje dolazi put kojim vidim slivanje svijeta

mogu da znam kako će ona spasiti sve
mogu da pretpostavim kako je sve već izgubljeno

Meri se primiče i podmeće

sa padine se kotrlja hiljadu žireva
na granici sa šumom postoji moja slobodna volja

ja pokušavam da joj pomognem
i ne dozvoljavam sebi da otkrijem plan

sa druge strane su već na krošnjama
lopate iznose zemlju
pijuci lome kamen

iz ugla kog vidim tavanicu nadvijaju se lica
pokušavaju da me prisile

Meri prelazi granice i čuje se komešanje straže
alarm je aktiviran a stražari na gotovs

spasen sam mislim
kada vidim kako se gužva zid i čujem rušenje
tada se najednom sve rastače i više lica nema

vidim brisan osvojen prostor i vidim ruke
mnogo ruku

i tišina je u nebu

***

U JEZIKU SMO

u pećini je pljusak i mokra do kože spava živa noćna linija
linija je ćelija i odmotavanje je znak zmije

kao kad pred slijepcem pleše
pa se sa strane vidi ta slika
očaj se u zidovima budi i ziba

amalgami u zubima na dodir aluminijuma
niz nerve puštaju znak da došlo je do dodira

ništa je ništa jezik je znanje
zubi su jezik
strujanje je jezik
slavlja dok smrt čitave zajednice sastavlja je jezik

dok se negdje spuštanja kape na snijeg odigrava poput slike
u jeziku to postaje crveni pokrivač za sublimaciju

ostaje slabost i prikradena me stiska
ostaje znanje ali ne moje znanje u žbunu
milujem krivicu mene miluje bog
i kaže mi da je kraj i pita me

ko to krvnički želi da me razori ako ne jezik
ko mi tako pristojno miluje mastan nos
moj prvi i poslednji drug plamenac

vile što u račvanje noći ubadam kao znak

____________________________________________
 
SLOBODAN IVANOVIĆ rođen je 1988. u Nikšiću. Objavio je dve knjige pesama: „Adresa sna“ (Plužine, 2010) i „Osobine“ (Beograd, 2014). Jedan je od organizatora čitanja poezije ARGH u Beogradu. Pesme su mu prevođene na slovenački i ruski jezik. Uvršten je u antologije „Van kutije“ (Podgorica, 2009), „IDIOT Balkan 1 i 2“ (Ljubljana 2014 i 2015), „Meko tkivo“ (Zagreb, 2015), „Černogorcy : 8 + 11 + 1 + 9“ (Cetinje, 2015), „Čiji grad : književni protest“ (Beograd, 2016). Pesme su mu takođe prisutne u periodici i na brojnim internet portalima. Muzičar je i polu-kompozitor. Živi i radi u Beogradu, gde prevodi s francuskog i engleskog jezika kao član UKPS.

međice mlaki milo naučen
da zviždi kroz nozdrve
magarci u dvorištu žeđ željeznica
sve oko mene svi oko nas svi sa svima

i kamo sa takvom kutijom od koje
kada se rašiva stvarnost ostane
ni kamen na kamenu
nema riječi o praznim očima i dugim zubima na plaži
nema više značenja samo slike
samo trovači koji lako zaspu samo
tiho spuštanje mrtvog mjeseca
na svaku tačku u tekstu

između čega i čega onda stane pjesma
proticanje očiju kroz malu rupu u zidu
vraćanje na stvari iza leđa i spuštanje dugog noža
na nevidljive ruke

između čega i čega tada spava smrt
moje noge i moja kosa i moje tople porodične tajne
kao sve tajne nevažne u opštem poretku stvari

i kamo posle takve pristojne večere riječi
i gdje izgubiti glavu a oko a zub a vođice među prstima
i gdje pjevaju idioti a gdje budale a gdje generali i geniji i mali željezni vučić
na vrhu kolone kao mašinom samljevena svaka kost misli

u takav trulež se ulazi sporo sa
posljednjim očima iza glave sa posljednjom glavom iza očiju
utrči se u procijep između robotskog i ljudskog
gdje nikad ne spavaju čak ni debeli svici

i tako se zna i tako očekuje
i tako čekaju male rođene
i prekasno rođene
i dalje od kopna rođene zemlje
i idioti i idoli i ponovo pokvarena pita

nije što se okopava voćnjak nego što cvrče prsti oko kundaka
i nije što razbija se kamen nego tihi otpor i glava što zna
a do tada je lijegalo među zmije i trčalo sa gušterima i pljuvalo

o kako je samo pljuvalo na cijelo čovječanstvo
naše suštinski palanačko iskustvo
taj divni stensil sa filološkog fakulteta

nema svjetlosti nema smisla nema ni kuda da otekne
veliki hematom glavatih ideala
nema ni kraja ozbiljnom povratku

do tada se cijepaju karte i briše još vrela balega
do tada ostavljaj o korice o molitve o plovke
i brzo vraćaj pljuštanje sirovog zubala i žablje oči

i čiji rsd u večeru trpaš i čiji rad u rsd pretvaraš
mlaka mermerna mašino

mrtvi mrtvi svi mrtvi danas voze u garaže
sav naš vozni park mrtvi voze u zlatnu noć

i dok preko ozbiljnih očiju padaju neozbiljne namjere
i dok u neozbiljnim tragovima ostaju ozbiljne želje
i dok smo sivi silogizam mrtvi traže
na prinošenje žrtve
i frižider i ogrijevnu sveobuhvatnu kotlovođinu peć i pljuvačku generalove žene
i vjerujte
sav jebeni svijet u pljuštanju paukove kiše

mrtvi zeleno čekaju a mirisni momir otvara još jednom
naše lobanje i u lonac cerebeluma ubacuje
svu svoju ličnu istoriju i onaj mlaki brk zalijepljen na guzu većih državnika
pa meci padaju meci pljušte
a moja sestra dugo gleda svijeće u noć i mrška s ulice ljude što neće da joj se jave

ovo nije svijet za tebe i mene ostavljen Biljo
ovo je mlaka septička jama loših glumaca i parazita na čijem obodu stoje služinčad
a koju okružuju ljudi okovani dobrom voljom
do kraja ovog pisma možda shvati čitalac
zašto u meni uvijek viču barem dva glasa i ko ovo sada govori
i ko je Bilja i ko Biljin brat a tek ko je
sve živio u Petoj Proleterskoj

moja baba je mrtva i tu nema dalje
negdje su promrzle tikve pustile neku vodu
negdje gladan vuk pokušao da uđe u kolibu
a negdje neko bio partizanski kurir i zatvorio
šefa što je po turskoj ludovao u sobu
nije to toliko važno koliko moja motivacija jer sam barem jednom okopavao ružu
i barem jednom zakucao ekser u jorgovan ili višnju
i svima što to je smiješno ja lako jebem milosnu majku u one
djelove mozga što još govna nisu
a od govana se pita ne pravi

nego gdje sam stao Biljo
možda se sjećaš kako je na plavom krovu
ili u zelenoj travi nekada postojao neki dobar čovjek
i gdje je tiha bolest mrtvih gradova
i kako smo najsrećniji bili u putu jer smo imali samo svoje ruke
i cijele tučane lonce svijeta samo za sebe
i možda nisam znao nikako da te sasvim razumijem ali ti mene jesi
i to nije mrtvo čini mi se jedino na svijetu
jer ja ne umijem da pišem bilo kakvim jezikom sem i mojim i tvojim
pa ko ne razumije naše jezike nek sad ovdje legne i sklopi oči na mlakoj kiši
otuda meni svaki dan dva put sviće
i u glavi imam uvijek barem dva jezika i od njih je barem jedan prijesan
nego dok ja ovo pišem ti si možda prvi put u životu
stvarno srećna jer si krenula u školu

posle trideset i jedne godine čekanja i 30 godina od černobilja
i trideset i jedne godine od kako nisi ti kriva nego
doktori genetika i neki zajebani rusi i ja što te ranije nisam razumio

ali nema veze ono što je bitno da sam ja
naravno sebično kako to braća znaju
na sebe primio da prenesem i tvoje nemušte poruke
pa sam kucao i kljucao i čak škrgutao zubima dok sam svirao

i mislim da sam naučio sve o šifriranju od glen gulda a nimalo o tehnici i onda
kao najveći nikšićki mrsomud a običan beogradski đilkoš
na svakom ćošku tiho šaputao čak i u sebi jer ne mogu da zaustavim glas
treba to razumjeti
ja sam samo htio da ti jednom progovoriš i dalje mislim da ćeš svakog dana
pa sam ti pripisivao možda i natprirodne riječi
i tako nježno voliš Bajagu kog treba
poljubiti da sam ti pripisao
makar dva puta cijelo beogradsko nebo putnice
i da odeš u ušće i da se voziš gradskim prevozom i sve ono što
je mlaki kapital navalio na naše polumrtve ruke za tebe je ono što
i treba da bude ljudima koji pričaju po ćoškovima a ništa ne razumiju kao ti
samo ringišpil kao i Bajaga divni šareni kolut bez mnogo smisla
kao i sve tvoje beskrajne perlice od kojih sam jednu
u đonu cipele donio u Beograd
a posle je po džepu provlačio kao brojanicu
ne bih li je prikladno izgubio u srpskih vladara

zato me ni ne zanima da pišem za druge
sem palančane i provincijalce
što su u rukavima donosili i jagnjeće glave i igrali fudbal u parku iza Lole
zato ne mislim da će svijet naslijediti iko sem ta toplota sa periferije života
sve male i krupne djevojke što su otišle a unaprijed znale
da nikad ne mogu da pobjegnu od sebe
sve što su barem jednom u životu miješali beton morali ili ne
za sve što su veslali kroz armature glatko kao plivačice na Adi
sve što su mislili da ih u Beogradu u truležu smisla čeka barem jedan dan sreće
i tu se zaljubljivali i u grad i u njegovu tešku i šarmantnu zapuštenost
i u druge palanačke duhove i one koji se pretvaraju da to nisu i vidjeli da
nema kuda osim niz dlaku drkadžijama a posle pojedeš nešto ukusno pa pod dekicu

tako da
moje je iskustvo suštinski palanačko
da klošari
moje iskustvo nikad neće biti sijamka ili druga rasna mačka nego
obična uličarska džumara i njen suštinski
karakter pravog Ciganina i zato moj stan
nikad neće biti dizajnerska ambulanta nego čergica
i baš me zabolje krasan kurac za to jer ko nauči da živi kao Cigani shvati šta je sve do tada izgubio
tako da

moje iskustvo je suštinski palanačko
a ruke mi večno tople

i čitav svijet nije za kauboje nego Indijance

i ko se ne slaže sa ovim
bolje nek čuva skalp

_______________________________________________

SLOBODAN IVANOVIĆ (1988, Nikšić) objavio je dvije knjige pjesama: Adresa sna (2010) i Osobine (2014).
Jedan je od organizatora mjesečnih čitanja poezije – ARGH! – u Beogradu.
Pjesme su mu prevođene na slovenački i ruski jezik.
Polu-muzičar je i polu-kompozitor.
Prevodi s francuskog i engleskog jezika, član UKPS.
Suprug jedne Anje, otac jedne Višnje, staratelj dvije mačke, živi i radi u Beogradu.
Ova poema je deo njegovog neobjavljenog rukopisa.

fotografija autora: Ali Türünz