Tag: Slađana Nina Perković

Kasnije mi je bilo krivo što sam se dovela u situaciju da ostanem bez svog sasvim pristojnog i solidno plaćenog kancelarijskog posla. Bilo je to vjerovatno jedino radno mjesto na kome niko nije pretjerano zarezivao moje gramatičke i pravopisne greške. Niko zapravo nije ni očekivao da bilo šta pišem. Moj posao se sastojao od toga da sjedim za radnim stolom koji su mi dodijelili u zapećku kancelarije, tokom radnog vremena propisanog radnim ugovorom, i popunjavam određene obrasce određenim šiframa. To je mogla raditi i bolje utrenirana životinja.

Nikako nisam nalazila pravi moment da priznam Denisu šta se desilo, a kako je vrijeme prolazilo, više nisam ni znala kako da mu kažem istinu. Zato sam se pošteno trudila da zadržim privid da stvari funkcionišu kao i obično. Ujutro bih se probudila kad i on, popili bismo kafu, spremili se za posao i izašli iz stana, a onda bi svako okrenuo na svoju stranu. On u svoju kancelariju, a ja u šetnju. Isprva mi se nije vraćalo u prazan stan, plašilo me da budem sama u slučaju da miš odluči da protutnji pored mene, pa sam se samo vukla ulicama, gore-dolje, ulazila u prodavnice s odjećom koju nisam mogla da priuštim, gledala izloge slastičarni s kolačima koji mi se nisu jeli i kružila dugo po uskim stazama parkova zajedno s malom djecom i njihovim dadiljama. Dani koji su uslijedili nakon dobijanja ili davanja otkaza, jer nikad u potpunosti nisam saznala kako se ta stvar na kraju razriješila, razvlačili su se unedogled kao žvakaća guma zalijepljena za đon, sve dok jednom slučajno nisam pored žute kante za reciklažu u unutrašnjem dvorištu svoje zgrade, na hrpi ostavljenih knjiga i časopisa, ugledala „Vodič kroz nepoznati Pariz”. Otvorila sam sadržaj, zažmirila i prstom nasumično ubola mjesto koje sam tog dana namjeravala posjetiti.

Knjiga je u samom startu ispunila obećanje dato u naslovu. Zaista je za posjete predlagala sasvim nepoznata gradska mjesta, ali nepoznata s razlogom. Tako sam posjetila muzej za koji vjerovatno niko nije ni čuo, jer je njegova postavka bila potpuno neinteresantna. Vozila sam se i metroom na drugi kraj grada, samo kako bih vidjela fontanu posvećenu nekom vojskovođi koji je izašao kao pobjednik iz nekog sad već davno zaboravljenog sukoba, a završila sam čak i u unutrašnjem dvorištu jedne stambene zgrade. Vodič ga je detaljno opisivao, s uredno priloženom biografijom arhitekte, hrpom zanimljivosti oko poznatih ličnosti koje su tu živjele i umrle, te raznim drugim pikanterijama koje su imale samo jedan cilj – zabašuriti činjenicu da je u pitanju bilo jedno obično unutrašnje dvorište, kakvih je uostalom bio pun grad. Zapravo, jedini zanimljiv u svemu tome bio je domar s crnim povezom preko oka, koji me je s velikom pažnjom ispitivao ko sam i šta radim tu. Kada je na red došlo groblje za koje je Vodič naveo da je nepravedno zanemareno od turista, samo zato jer je preko njega u jednom momentu prešao nadvožnjak najbučnije i najprometnije gradske saobraćajnice, već mi je bilo dosta svega. Obećala sam samoj sebi da je ovo posljednji put da me ta knjiga nekud vodi i da ću od sada pametnije trošiti svoje vrijeme.

Oblio me je znoj, toliko da sam bila mokra sve do gaća, kao da me je neko zalio kantom vode, ali više nisam osjećala da mi je tako loše. Disanje mi se vratilo u normalu, ispred očiju je nestalo tamne zavjese. Oslonila sam se na kamenu klupu i ispravila kičmu, da bih tek tad s užasom primijetila da sam sve vrijeme zapravo ležala na nečijoj nadgrobnoj ploči. Naglo sam ustala i zbog toga mi se ponovo zacrnjelo ispred očiju. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sjednem nazad na grob.

Pomislila sam kako je razlog moje posjete bio grob poznatog pjesnika iz 19. vijeka, ali sad sam još jedino bila sposobna sjediti i usput razgledati grobno mjesto neke Žizel, koja je umrla u 83. godini i to prije više od trideset godina. Primijetila sam da na njemu nije bilo cvijeća, čak ni umjetnih vjenčića i buketa u košaricama koje su u kineskim šopovima prodavali namjenski za groblja, a čije stabljike i latice nikada nisu trulile, ali su s vremenom, izložene suncu, kiši i vjetru, gubile boju i formu. Ništa nije odavalo utisak da joj je neko dolazio u posjetu. Oni koji su na mramornoj ploči ispod njenog imena i godine rođenja i smrti dali ugravirati: „Nikada prežaljena” i „Zauvijek ćemo te se sjećati” sada su vjerovatno i sami bili mrtvi, ili su, senilni i bolesni, potpuno izbrisali iz sjećanja Žizelino postojanje. Nije mi bilo jasno kako su se ljudi tek tako mogli razmetati riječima poput zauvijek i nikada.

− Jesi li ti znala da su kosti Pola Verlena izmjestili samo zato što mu je preko grobnice pretutnjao Periferik?

Pitala sam Žizel.

− Čak mislim da su ga izmjestili samo zato što su se posjetioci njegovog groba žalili na buku i prašinu! Malo sutra da bi se zamarali njegovim kostima da nije bio poznati pjesnik i mamac za turiste.

Koliko je samo običnih ljudi, koji su prvo nekom nedostajali, da bi potom bili potpuno zaboravljeni, ostalo zarobljeno ispod asfaltiranih, bučnih cesta. Koliko je samo na svijetu bilo kostiju preko kojih su upravo u tom trenutku tutnjali automobili, ne ostavljajući mrtve na miru ni noću ni danju. Sve te široke ceste po kojima su plovili automobili napravljeni da prelaze razdaljine poput raketa, a uglavnom samo zaglavljeni u apokaliptičnim gužvama. Bilo je bespredmetno uzrujavati se oko svega toga, planeta je svakako bila krcata mrtvacima kojih je svaki dan bilo sve više i više, a mjesta sve manje i manje. Jednog će dana, pomislila sam, čim mu istekne zakonom propisan rok, prerovati i Žizelin grob. Grobno mjesto, naš drugi dom, naše „zauvijek”, zapravo je kao bilo koji stan izdat u zakup iz kojeg vas šutnu čim počnete zabušavati sa kirijom. Odlučila sam da ništa od toga ne podijelim sa Žizel, a onda sam pomislila da mrtvi možda mogu čitati misli i bilo mi je neprijatno što sam je na bilo koji način možda uvrijedila. Ali koliko je mrtvima uopšte moglo biti važno prelazi li preko njih najfrekventnija saobraćajnica ili leže u debelom hladu starog hrasta? Za takvo nešto marili su samo živi. Oni su bili ti koji su trošili svoj novac, vrijeme, rad i trud da bi podigli sve ove nadgrobne ploče. Vrijedi li ulagati u smrt kad je besmrtnost očigledno kvarljiva roba? Hladnoća mi je odjednom od potiljka gmizala niz kičmu.

− Ne mogu se sjetiti nijedne pjesme Pola Verlena. Imala sam rokovnik u srednjoj školi u kojem sam prepisivala poeziju, Bodler, Rembo, Verlen, ali sad se to sve izbrisalo…

Zastala sam na trenutak. Učinilo mi se kao da me je Žizel pomno slušala i to me je ohrabrilo da nastavim.

− Zar nije čudno kako tako možemo zaboraviti neke stvari, za koje smo mislili da je to nemoguće? Više se uopšte ne mogu sjetiti glasa mog tate, čak mi je i njegov lik potpuno iščezao iz sjećanja. Mama je nakon njegove smrti donirala svu njegovu odjeću Crvenom krstu, tako da nije ostao ni miris, ništa. Sad kad ga pokušam zamisliti, ja ga zapravo zamišljam onakvog kakav je na fotografiji s njihovog vjenčanja. Mislim da su to i jedine njegove fotografije koje su nam ostale. Mama i ja smo na stotinama fotografija, ali njega nema ni na jednoj, zato što je on uvijek bio iza foto-aparata.

Dalje joj nisam pričala, pomislila sam kako sam joj možda počela dosađivati, a ona nije imala načina da me prekine. A onda, nisam bila sigurna ni koliko bi ona razumjela ostatak priče u kojoj muškarci u uniformama dolaze po tatu, o mami koja na brzinu skida sa ormara crnu putnu torbu i u nju gura potkošulje, gaće, pidžamu, nekoliko pari čarapa i električni aparat za brijanje, kao da ga je spremala za banju, na kakvu rehabilitaciju, a ne za borbenu liniju. Sve se desilo previše brzo – više nisam bila sigurna ni da li smo se uspjeli pošteno pozdraviti, jer su već žurili da ga odvedu. Kada nam se javio prvi put nakon što su ga pokupili, bilo je to preko radio-amatera. Mama je bila sva crvena u licu i naprosto je vrištala: „Jesi li ti normalan!”, „Dobićeš otkaz u fabrici!”, „Mene će izbaciti sa posla!”, „Izgubićemo stan!”, „Zašto si nam to uradio!?” Nije mi htjela reći šta se desilo, otjerala me je u sobu, ali čula sam sve iz prikrajka, dok je šaputala tetki, kako su prolazili putem kroz šumu, kroz gustu šumu, kada je iskočio iz transportnog kamiona. Dogovorio se sa drugom šestoricom koja su s njim sjedila ispod cerade, na kraju su se oni usrali od straha, noge su im se odsjekle, ili su se naprosto predomislili, kako god bilo, iskočio je samo on. Da su svi uradili kao on, ne bi imao ko da ratuje, rekao joj je kad ga je pitala zašto.

Protrljala sam dlanovima lice, možda bi ona i mogla shvatiti sve ovo. Računala sam da je u svojoj biografiji imala najmanje dva rata, a iako ovo nije bio isti rat, svi oni u principu liče jedni na druge. Kad bolje razmislim, mijenjale su se samo epohe, sredstva i obilježja na uniformama. Oprostila sam se od Žizel i pažljivo ustala sa njene nadgrobne ploče.

Mora da je groblje imalo više izlaza. Samo to je moglo objasniti da ulica sa druge strane njegovih zidina nije bila ona kojom sam došla. Prišla sam velikom planu grada okačenom na autobuskom stajalištu. Bila je to komplikovana šema ulica isprekidana raznobojnim linijama javnog prevoza, i koliko god naprezala oči, nisam je uspijevala protumačiti. Dugo sam stajala ispred tog plana, gledajući crvenu tačku na karti iznad koje je pisalo „vi ste ovdje”, ali ja i dalje nisam znala na koju stranu treba da okrenem. Kada je konačno naišao neki autobus, nisam imala pojma kuda ide, ali već mi je bilo sasvim svejedno. Digla sam ruku, jasno sam dala znak vozaču da stane. Ali autobus je samo protutnjao pored mene. Beton ispod mojih stopala postao je mekan i učinilo mi se da počinjem tonuti u njega.

Pored mene je prošla žena koja je na povocu šetala jednog sasvim minijaturnog psa, kitnjastog repa, ne većeg od prosječne vjeverice.

− Gospođo, molim vas…

Pokušala sam je zaustaviti. Usne su mi bile potpuno suve, jedva sam kroz njih istisnula tih par riječi. Ne znam šta sam tačno htjela od nje, možda samo da se uvjerim da postojim, da nisam postala nevidljiva.

− Ne, nemam vremena!

Naglo mi je okrenula leđa i povukla psa za sobom. Pas se otimao, njuškao je oko drveta, nije htio da mrdne, a ona ga je tako snažno cimnula da ga je gotovo udavila. U glavi mi je kuvalo kao u loncu. Šta je uopšte mislila da ću tražiti od nje? Novac? Pa i da sam joj ga tražila, pomislila sam, mogla je ljubazno reći da nema, da joj je žao, da je izašla da prošeta psa i nije ponijela novčanik. Mogla me je ljubazno slagati. Na kraju krajeva, mogla mi je i dati jednu bijednu kovanicu. Ne bi je to ni na koji način oštetilo ili osiromašilo. Vjerovatno se bila prepala da ću njen novac potrošiti na alkohol ili drogu. Ali šta i da jesam? To je bila moja stvar. Mogla je barem zastati i saslušati me, ali ona jednostavno nije imala vremena da ga troši na bolesne, izgubljene, zbunjene ljude. Hodala sam ulicom vrteći u glavi scene užasa u kojima je skončavala.

Jedno dijete, sasvim malo dijete koje jedva da je imalo tri godine, prostrujalo je na žutom trotinetu pored mene i nastavilo dalje niz ulicu, dok je uspaničeni ženski glas vikao za njim da stane. Ali ništa više nije moglo da ga zaustavi. Ni njega, ni ostatak svijeta. Ljudi su pored mene prolazili kao na pokretnoj traci. Žurili su, jer trebalo je toliko toga zgurati u tih nekoliko sati između završetka radnog dana i odlaska na spavanje – spremiti večeru, pomoći djeci sa zadaćom, smršati, baviti se sportom, odglumiti orgazam, odgledati sve epizode neke nove sezone hit serije. Svi su imali svoj cilj i svoju svrhu. Svi osim mene, bilo mi je to sad već jasno. Toliko protraćenih godina u ovom gradu, pomislila sam. Kao da sam se sve vrijeme samo vozila na krovu turističkog autobusa. Bila sam tu, fizički prisutna, ali bez ikakvih dodirnih tačaka sa svijetom oko sebe. „Marina”, rekla sam samoj sebi, „pogledaj sve te ljude koji marširaju svojim kućama, pogledaj njihovu djecu, niko od njih nije izgledao ni najmanje izgubljeno”. I oni su, vjerovatno, pobjegli od svojih domova, svojih šutljivih majki, mrtvih očeva i porodičnih grobnica, ali za razliku od mene, oni su došli ovdje da se izgube, da ispričaju novu priču, onu koja će biti samo njihova, da ostave iza sebe svoju prošlost, jezike i uspomene. Gradili su svoj novi svijet, neopterećen, lagan, ispunjen šoping centrima, novim kolekcijama jeftine odjeće šivene u udaljenim dijelovima planete, preslatkim kafama sa šlagom serviranim u ogromnim plastičnim čašama za usput, prostranim prodavnicama namještaja, ručkovima u restoranima, proslavama rođendana, isplaniranim godišnjim odmorima. „Kako to, Marina, da si se ti izgubila?”

Nisam znala ni da li je moja boravišna dozvola još uvijek bila ispravna. Sjetila sam se da je već odavno trebalo da zakažem sastanak u prefekturi. Takve su se stvari morale obaviti i dva mjeseca unaprijed, ali ja sam na sve to potpuno zaboravila. U tom trenutku nisam imala ni odgovor na pitanje šta bi se desilo da me zaustavi policija i zatraži mi dokumente. Možda bi me po ekspresnom postupku vratiti nazad. Ali gdje? Više nije postojalo ni naprijed ni nazad. Mogli su me još jedino katapultirati na Mjesec.

Jedva sam disala od vrućine, iako je sunce već bilo zašlo za zgrade. Toplota je sada isijavala iz asfalta i osjećala sam da su mi oči sasvim presušile. Nisam više mogla ni treptati, ali nastavila sam da hodam. Misli su mi se već sasvim smirile i mozak bi mi samo još tu i tamo izbacio neku nepovezanu misao, koju više nisam ni pokušavala uhvatiti.

Prolazila sam ulicom gdje su jedan do drugog bili načičkani frizerski i kozmetički saloni, na čijim su izlozima stajali oslonjeni muškarci. Kako bi koja žena naišla, izvikivali su cijene i sjajne popuste na usluge friziranja. Od svih njih pred mene je istupio tek jedan muškarac u dugačkoj odrpanoj košulji. Unio mi se u lice – mogla sam osjetiti njegov smrdljivi dah u nozdrvama – i iskolačio oči.

− Isus te voli!

Proderao se koliko god je mogao, mada se niko na ulici nije ni osvrnuo na njegove riječi.

− Odjebi.

Rekla sam to sasvim tiho, ne vjerujem da me je čuo, ali mora da sam strašno izgledala u tom trenutku jer je bez riječi odstupio i pustio me da prođem.

Naišla sam na ulaz u metro, ali nije mi se dalo da silazim pod zemlju. Vani se već krenulo smračivati i nebo je poprimilo nevjerovatnu ružičastu boju, kakvu sam rijetko viđala, pa sam poželjela još malo uživati u tom prizoru. Uostalom, nisam mogla biti daleko od zgrade, već sam prepoznavala ulice kojima sam hodala. Zastala sam i kroz misli mi se provukla ideja da se uopšte i ne moram vraćati. Mogla sam jednostavno nastaviti hodati dok se iza mene potpuno ne izbriše svaki moj trag.

Podigla sam pogled prema nebu. Više ništa nije ostalo od one ružičaste nijanse, nebo je ponovo poprimilo banalne tonove i ja sam se već penjala stepenicama na četvrti sprat.

__________________________________________________

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni.
Objavila je romane “U jarku” (Imprimatur, 2020.) i “Lijek protiv melanholije” (Imprimatur, 2025.).

Ljudi se nikada ne osjećaju tako živima kao neposredno nakon nečije sahrane, po mogućnosti, naravno, da im pokojnik nije bio neko pretjerano blizak i drag. Svima je u podsvijesti da bi sljedeći put mogao doći red na njih. Dok im se u čašice sipa rakijica i dok čekaju da im se u tanjire naspe vruća čorba, a onda i serviraju ovali sa pečenjem, uvjeravaju se da do susreta sa blatnjavom zemljom ipak ima još vremena. Ako je rakija jača, a pečenje ukusnije, nerijetko se desi da ljudi padnu u zamku razmišljanja o sopstvenoj besmrtnosti.

Ništa drugačiji slučaj nije ni sa onima koji su se sa brda na kome se nalazilo seosko groblje skotrljali nazad do sela i šatora. Pokisli, promrzli i blatnjavi, sjedili su udobno nalakćeni duž bijelih plastičnih stolova na rasklapanje i čekali da im se servira iće i piće. Sahrana je bila već davno prošlo vrijeme. Strina Stana se udavila, sahranjena je i to je već bila gotova priča kojoj se više ništa nije moglo ni dodati ni oduzeti, ali zato su oni i dalje bili živi, a živi moraju jesti i piti. Život ide dalje, kako bi se reklo.

***

Sanduk sa strinom Stanom još nije bio pošteno ni zatrpan kada je ponovo počela propadavati kiša. Prvo su se čuli zvuci negodovanja i psovke upućene na račun prokletog vremena koje će nam doći glave, a onda je narod podigao revere na kaputima, nagurao se ispod kišobrana, zavukao glave ispod kabanica i krenuo žurno napuštati groblje. Tetka Mileva je lagano prešla rukom preko kose, na kojoj više nije bilo ni traga od one jutrošnje frizure, i nezadovoljno je poskočila na nozi na kojoj je još imala cipelu. Zgrabila je karanfile sa rake strine Stane, zgulila celofan u koji su bili umotani i nataknula ga na glavu.

Mimi se kao prava dobra Samarićanka ponudila da poveze polomljenu babu Živanu, koja je u polusvjesnom stanju buncala nešto o svom nadgrobnom spomeniku. Tetak Puh i jedan od grobara zgrabili su je i ubacili na zadnje sjedište. Baba Živana je jeknula tako da je sve zazvonilo, a rođak Stojan je na to prokomentarisao pola u šali, pola u zbilji da ju je najbolje ostaviti tu gdje jeste i tako svima uštedjeti ponovno pentranje do groblja. Tetak Puh se počešao po bradi i složivši se sa mudrim riječima rođaka Stojana, uhvatio ju je za ruke, riješen da je izvuče iz auta.

− Pusti ženu na miru − rekla mu je tetka Mileva i sve sa celofonom na glavi uskočila u automobil, pored Mimi.

Motor automobila je zabrujao i zapucao nizbrdo. Posmatrala sam ga kako nestaje na horizontu, glupo se, do zadnjeg trenutka, nadajući da će me se Mimi ipak sjetiti i povesti do sela. Međutim, njen automobil je jednostavno nestao pred mojim očima. A šta sam mogla drugo i očekivati? Čim mi je okrenula leđa, Mimi me je vjerovatno i zaboravila. U njenu odbranu, moram reći da je imala pamćenje zlatne ribice.

Od blata neprepoznatljiv, stric Radomir već je sjedio na konjskim kolima između komšije Petra i rođaka Stojana. Pozadi, tamo gdje je, prije nego što smo ga gurnuli u blatnjavu raku i zatrpali zemljom, stajao standuk sa strinom Stanom, sjedili su tetak Puh i Pop.

− Penji se, mala − dobacio mi je tetak Puh.

Odmahnula sam glavom. Konj se opasno propinjao i sama ideja silaska niz brdo mi se nije sviđala. Jasno sam mogla vidjeti sljedeću scenu: tetak Puh udara po leđima komšiju Petra, ovaj gubi kontrolu, konj se mahnito propinje, čuje se tup udarac i jauk. Nakon što se sve stiša i slegne, u blatu ostanu izmrcvarena tijela, slomljeni vratovi i smrskane lobanje.

Međutim, desilo se još gore. Pritrčala mi je sasvim unezvijerena Popadija i zgrabila me snažno ispod ruke.

− Imaš pravo, nas dvije ćemo pješke! Običaj je da se ide pješke sa sahrane − rekla je gledajući me ravno u oči.

Istog momenta sam se predomislila i poželjela se uspentrati na konjska kola, pa makar završila i ispod konjskih kopita, ali je rođak Stojan, vidjevši Popadiju i mene čvrsto stisnute jednu uz drugu, samo slegnuo ramenima i glavom dao znak komšiji Petru da može krenuti. Mislim da sam uspjela proturiti neki zvuk u smislu „čekajte me” ili tako nešto, ali izgleda da me niko nije imao namjeru čekati. Popadija i ja smo ostale same na vrhu brda.

− Idemo − rekla je i povukla me za rukav.

Vukla me je nizbrdo, a ja sam se uporno saplitala, klizala i padala na koljena. Moje gumene čizme su možda bile nepromočive, ali im je đon bio slaba tačka. Osjećala sam se kao Bambi na ledu. Mogla sam još samo očekivati da odnekud izbiju lovci i pripucaju za nama. Popadija to uopšte nije ni primjećivala. Kada bih se već našla na zemlji, jednostavno bi me uhvatila za kapuricu, u letu bi me ispravila na noge i nastavila vući nizbrdo.

− Sjećaš se onog dana kad smo se upoznale? − najednom se zaustavila i stala ispred mene.

Kako sam mogla zaboraviti dan kada sam je upoznala? Nakon što su se vjenčali, Pop ju je doveo kod nas. Mama je očistila kuću od plafona do poda, izribala kupatilo, ulaštila prozore i čak zamijesila kolač, ali, sjećam se, Popadija nije htjela ni kafu, ni sok, još manje kolač i sve vrijeme je samo sjedila za stolom u kuhinji i povijene glave gledala u pod. Kako mama nije voljela ljude, a posebno one koje niste mogli počastiti u rođenoj kući, opasno se iznervirala. Pored svega toga, Popadija uopšte nije progovarala, pa je mama sasvim pukla i rekla joj: „Je l’ ti to maca pojela jezik?” Popadija je na te riječi podigla glavu i oči su joj se žarile. Taj njen pogled je bio tako strašan da sam se zaledila. Poslije sam to rekla mami, ali ona je prokomentarisala da imam bujnu maštu i dodala kako joj nije jasno šta je momak kao što je Pop vidio u njoj. Još je dodala da je njihov brak osuđen na propast i dala im ni manje ni više nego šest mjeseci do razvoda. U tom računu se prevarila, ali to je bila mama. Uvijek bi iznosila tvrdnje koje bi se kasnije pokazale kao sasvim pogrešne. Na primjer, toliko grčevito je branila tezu da neće biti rata da je još u januaru 1993. uporno tvrdila da su to samo bezazlena hoškanja koja će proći čim dječacima dosadi igrati se puškama i topovima.

− Ti si mene jedina podržala. Ti i niko drugi. Svi su bili protiv mene − Popadija me čvrsto stisnula za podlaktice i oči su joj se zažarile, kao onda u našem stanu.

Kiša je sve jače i jače padala i put ispred nas je lagano nestajao iza neprozirne mliječne zavjese. Polako ali sigurno, hvatala me panika.

− Jednom ću ti se odužiti za sve! Hoću, vidjećeš! − Popadija me prodrmala i ja sam klimnula glavom, sigurna da ćemo se zauvijek izgubiti u divljini.

Taman kada je situacija postala beznadežna, Popadijine oči su postale opet prozirno plave.

− Požuri! Pokisnućemo do gole kože − rekla je i zgrabila me ispod ruke. Ponovo smo pojurile nizbrdo.

***

Narod je već sjedio udobno smješten i nalakćen iznad plastičnih stolova. Pop, pravi pop, i ostatak familije sjedili su na samom kraju šatora. Mimi mi je mahnula i dala mi znak da sjednem pored nje.

− Čuvala sam ti mjesto, imam toliko toga da ti ispričam − bila je prilično vesela.

Tetka Mileva je na ovaj pretjeran izliv sreće samo pirnula kroz nozdrve. Bila je vidno neraspoložena. Malo je oplakivala blatom uprljanu bundu, malo upropaštenu frizuru, malo izgubljenu kožnu, italijansku cipelu, koja joj, kako je stalno ponavljala, jedina nije pravila kurje oči. Jedna narikača donijela joj je svoje gumene opanke, ali opanci su joj bili bar za dva broja manji pa ih je morala potpetiti i nazuti poput papuča. Sad joj je pored sve muke još bilo hladno s nogu. Ludila je i na samu pomisao da će još zaraditi i upalu mokraćnog mjehura.

Mimi se sasvim nagnula prema meni.

− Ovo je baš, baš luda kuća. Baba Živana je do sela jaukala i vikala da je došlo njeno vrijeme.
Mislim da je trebalo odvesti doktoru, ali Mileva je rekla da to nije naš problem. Samo smo je istovarili ispred njene kuće. Ima do sutra da umre sto posto. Popadija je ubica! − šaptala mi je na uho.

Nije mi bilo do babe Živane. Bila sam mokra, blatnjava, umorna od pentranja uzbrdo i sumanutog silaska sa Popadijom. Osjetila sam kako mi ledenice silaze niz leđa. Bila sam ubijeđena da ću zaraditi upalu pluća praćenu dobrom upalom sinusa i uha. Ta me je pomisao iskreno radovala. Imaću visoku temperaturu, to je sigurno, gubiću se i buncati, ali me bar niko neće maltretirati da se izvučem iz kreveta. Mamu će gristi savjest, jer sam se razboljela njenom krivicom i donosiće mi u krevet topao čaj i pileće supice i pustiće me na miru da do besvijesti, danonoćno gledam TV. Iz ugodnih misli prenula me je Mimi.

− A slušaj ovo − ubola me je laktom u rebra − Mileva je pokušala umiti strica. Htjela mu je skinuti blato sa lica, a ovaj je briznuo u plač kao da su mu dvije godine. Stvarno! Trebala si to vidjeti. Čovjek njegovih godina da brizne u plač, pred svima! Koji blam. Mileva mu je rekla nešto u smislu saberi se čovječe i pustila ga da se skljoka nazad u blato. Koja scena! Šteta što nisi bila tu.

Pogledala sam ispod oka strica Radomira. Sjedio je za stolom blatnjavog lica i glave, pogrbljen, odsutno buljeći u tanjir koji su upravo postavili ispred njega. Ne znam, možda je trebalo da mu priđem i nešto kažem. Ali šta? Stvarno mi ništa pametno nije padalo na pamet. Možda sam mu mogla samo staviti ruku na rame, ali rođak Stojan se nakašljao kako bi pročistio grlo i sasvim me odvratio od te namjere.

− Vidite ovaj šator − značajno je podigao kažiprst desne ruke − zapamtio je on i bolje dane.
Nekada se daleko češće razapinjao za svadbe, a sad isključivo kad neko umre.

Mimi je na to samo zijevnula. Tetka Mileva je posmatrala vrh svojih premalenih gumenih opanaka. Tetak Puh je milovao čašicu rakije, koja je prazna stajala ispred njega. Popadija se treskala od hladoće, Pop je uvrtao komadić salvete koja je stajala na stolu ispred njega. Pop, pravi pop, klimao je glavom, mada je iz aviona bilo očito da uopšte nema pojma o čemu rođak Stojan priča. U mislima je bio nekoliko svjetlosnih godina daleko od šatora. Izgledao je kao da ima ozbiljan problem koji mu nije davao mira. Baš kao da mu je tog jutra pregorio neki dio na zamrzivaču. Popadija, prava popadija, zvala ga je svake dvije minute i slala poruke vrišteći da odmah ide kupiti novi dok im se sve meso ne otopi i ne ode u sto đavola, a on, kô za inat, danas je imao posla preko glave i nije znao šta ga više nervira, da li današnja nekvalitetna bijela tehnika ili ljudi koji su u nezgodno vrijeme našli da se dave piletinom.

***

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. S obzirom da svoje biografije uvijek piše prilično šturo, ovdje ćemo citirati šta je o njoj rekao novinar Euroblica Branislav Predojević: „Talentovana književnica iz Banjaluke, koja trenutno živi u Francuskoj, uz povremene izlete na Balkan, nakon izlaska svog književnog prvenca, zbirke priča ‘Kuhanje’ u izdanju Imprimatura, prilično je uzburkala duhove na književnoj sceni regiona svojim duhovitim i britkim stilom pripovedanja, originalnim tretmanom žensko-muških odnosa i snažnom prozom koja siječe kao hiruška oštrica kroz rutinu naših svakodnevnih života.“
“U jarku” je prvi roman Slađane Nine Perković.

Morala sam prepješačiti pola grada. Račune za stan, znate ono, struja, odvoz smeća, grijanje, kablovska i tome slično, inače, plaćamo u banci u našem naselju, ali njima je pao sistem ili tako nešto, pa su me uputili u njihovu centralu u drugom dijelu grada. I tako, otišla sam u drugi dio grada, ušla u banku, a tamo je bilo više ljudi nego na stadionu u toku finala Svjetskog fudbalskog prvenstva. Da muka bude još veća, od sedam šaltera, radila su tek tri, a ljudi su se toliko gurali da se više nije znalo gdje počinje, a gdje završava red. Pokvario im se aparat za izdavanje rednih brojeva, onaj na kojem počiva civilizacija, pa je nastao pravi krkljanac. Ljudi su jedni drugima disali za vratom i psovali tiho, ali sa puno mržnje. „Ja sam troje djece rodila, radila sam do zadnjeg dana sa stomakom do zuba, a ove današnje gospođe ne mogu ništa”, pištala je žena sa visoko natapiranim šiškama kada smo preko reda pustili trudnicu. A onda je druga potpuno sišla sa živaca kada je vidjela da preko rada puštaju čak i jednog čovjeka u invalidskim kolicima. „Pa on je u kolicima, sjedi, šta ga imate puštati! Gore je meni, imam proširene vene!” Ljudi su se uskomešali, umalo da izbije tuča, ali onda se pojavio ćelavi lik iz obezbjeđenja i nazivajući nas otvoreno i bez ustezanja „nekulturnom stokom”, razdijelio nas je u dva reda, jer je treći šalter u međuvremenu prestao raditi. Službenica je, pretpostavljam, otišla na zasluženu pauzu. Naravno, mene je dopalo da čekam u redu koji daleko sporije napreduje. U jednom trenutku sam se sjetila onog crtanog filma u kome Gustav radi za šalterom, a ispod stola drži čašu crnog vina, pa svaki put prvo umoči prst u vino, obliže ga i prevrne stranicu. Pomislila sam kako je velika vjerovatnoća da to isto rade i ove službenice i usta su mi se razvukla u blesavi osmijeh. Međutim, osmijesi u redu za plaćanje računa su tako neprirodna i sumnjiva stvar da me lik iz obezbjeđenja, onaj isti ćelavi, pogledao ispod oka u fazonu „šta se ti, mala, koji klinac, smiješ”, te mi se u momentu izbrisao i najmanji trag osmijeha na licu. Nakon toga sam samo čekala i otpuhivala kao sav normalan narod. Kada je konačno došao moj red i službenica mi halapljivo istrgnula novac iz ruku, osjetila sam se srećno i zadovoljno. Tortura je završena. Slobodna sam, bar do sljedećeg mjeseca.

Napolju me je dočekala kiša. Nisam imala kišobran, mada mi nije bilo jasno kako sam ga mogla zaboraviti. Posljednja dva mjeseca kiša je uporno padala svaki ubogi dan. Kišobrani su nam postali produženi dio ruke. Uglavnom, kada sam konačno stigla kući, bila sam mokra od glave do pete. Čak su mi se i gležnjarice promočile. Okrenula sam lagano ključ u bravi i uvukla se u hodnik. Iz kuhinje je dopirao zvuk pretis lonca, mama je kuhala grah i nije me čula. Lagano sam izula gležnjarice, svukla sasvim mokre čarape i na prstima se ušunjala u svoju sobu. Stavila sam čarape na radijator da se suše, mada nije bilo grijanja, jer je kao i obično gradska kotlovnica bila u kvaru, uvukla se ispod jorgana i upalila TV. Moji su nedavno, u ogromnom tržnom centru koji je nikao na mjestu tatine bivše, da ne kažem pokojne, fabrike, kupili na 250 hiljada mjesečnih rata novi TV sa ekranom od 40 inča, a ja sam naslijedila njihov stari, koji uopšte nije tako loš. Da stvar bude još bolja, stigla sam na vrijeme. Taman je počinjala moja omiljena kriminalistička serija.

Ima sigurno tri godine, kako nemam volje da radim bilo šta drugo nego da ležim u krevetu i gledam kriminalističke serije. Ne znam kako drugačije da opišem to stanje, osim da je moj organizam jednostavno utonuo u stanje opšte bezvoljnosti. Moj tip, a bili smo baš dugo zajedno, znate ono od drugog razreda srednje, dobio je garantno pismo od tetke iz Sidneja i odselio se kod nje. Ideja je bila da mi sredi papire, pa da i ja odem za njim, ali mama je skoro dobila napad epilepsije kada je to čula. „Znaš li ti gdje je Australija!?”, udarila joj je pjena na usta. Ja sam savršeno znala gdje je Australija. Od mame bi me razdvajale bar tri svjetlosne godine. Ali nemojte da vas navedem na kriv zaključak. Nije uopšte mamina krivica to što nisam otputovala. Zapravo, taj moj tip mi je poslao jednu razglednicu kada je stigao u Austrliju. Napisao je „ovo je zemlja velikih mogućnosti” i onda se izgubio u svim tim mogućnostima. Zaboravio mi se više javljati. Pratila sam pomno njegove objave na Fejsbuku. On kako drži krokodila za rep. On kako se sunča na plaži. On kako jogurtom kupljenim u nekoj bugarskoj prodavnici liječi opekotine. On kako jede „Smoki” i liječi nostalgiju. On kako u nekom našem klubu pjevaljki gura novčanice u njedra. Onda mi je telefon jednog jutra, dok sam sjedila na wc šolji i grozničavo listala društvene mreže, ispao iz ruku ravno na pločice. Staklo na ekranu je puklo. Čovjek za pultom u servisu za opravku mobilnih telefona rekao je da bi popravka koštala više od novog telefona i pokazao u vitrini izložene kineske pametne telefone. „Nisu skupi, a dobri su”, rekao je i nastavio pričati da se ti telefoni prave u istim fabrikama, od istih dijelova, kao i iPhone. Pogledala sam čovjeka za pultom i rekla: „Ali ja ne želim novi telefon.” On je prevrnuo očima i rekao da ako baš insistiram, može naručiti novi ekran za moj telefon. Tad sam se potpuno slomila. „Ali ja ne želim nikakav telefon”, ponovila sam. I od tog trenutka nisam više ništa željela i tako sam utonula u to moje stanje koje sam vam već pomenula. Jedino sam još željela biti u svom krevetu i gledati kriminalističke serije. Samo me to još činilo srećnom.

Naravno, sreća nije dugo potrajala. Mama me je već namirisala. Tačno sekundu prije nego što će detektiv Frost razotkriti ubicu, utrčala je u sobu, potpuno zaklonivši ekran. Izgledala je prilično uzrujano. Nisam odmah razumjela šta se desilo, jer je nekontrolisano mlatila rukama i istovremeno pričala brzo. Kad je vidjela da je samo blijedo gledam, stala je, uhvatila dah i ponovila sve. Strina Stana se udavila komadićem piletine. Stric Radomir ju je našao na kuhinjskom podu, modru, iskolačenih očiju. Noktima je gotovo iščupala grkljan. Mama, u želji da što vjernije dočara scenu, uhvatila se objema rukama za grkljan. Plazila je jezik i prevrtala očima.

Nisam uspjela vidjeti ko je ubica. Kada se mama konačno odmakla od TV-a, na ekranu se već vrtjela odjavna špica.

− Strašno − nezadovoljno sam otpuhnula, misleći na tek završenu kriminalističku seriju. Sumnjala sam da je ubica ona baba koja uzgaja golubove, ali možda i nije. Nekada tako znaju zapetljati samu priču da do kraja ne možeš sa sigurnošću znati ko je ubica. Zato i obožavam britanske kriminalističke serije. One nove, američke, u kojoj se glavni inspektor, umjesto mozgom i intuicijom, služi skupim laboratorijskim testovima koji ga pomoću jednog zrna prašine mogu dovesti do ubice, čista su glupost. Mada, gledam i njih ali samo kad na TV-u nema ništa drugo.

− Strašno. I više nego strašno! − ponovila je mama i dodala − Sahrana je sutra na seoskom groblju.

 − Sutra − rekla sam odsutno, pokušavajući se sjetiti u koliko sati će se sutra emitovati repriza kriminalističke serije koja se upravo završila.

− Mora biti sutra. U selu nemaju mrtvačnicu, pa moraju iz istih stopa sahraniti pokojnike. Sreća u nesreći je što se udavila kad je zahladnjelo. Zamisli ljeti na plus četrdeset − mama se protresla od jeze zamišljajući pokojnike na plus četrdeset.

− Užas − i dalje sam nezainteresovano gledala prema TV-u, na kom se vrtjela reklama za pastu za zube.

− Šta ćeš obući? Daj da vidim imaš li šta pristojno u ormaru − mama je otvorila moj ormar i zagnjurila glavu u krpe od moje odjeće. Bilo je tu svega, od roze, flanel pidžamica koje sam nosila od svoje desete godine, nekih kariranih košulja, čistih promašaja kupljenih u onoj strašnoj i zbunjujućoj tinejdžerskoj fazi, pa do starih izlizanih majica i trenerki „za po kući”. Ozbiljne, nosive odjeće tu nije bilo. Ili je bar ja nikad nisam uspjela iskopati. Taj ormar je bio u takvom haosu da sam se čak plašila malo dublje gurnuti glavu u njega i uglavnom sam nosila samo dvije-tri majice koje su stajale na samom vrhu.

− Obući? − trepnula sam.

− Pa moraš imati nešto prikladno za sahranu. Nećeš valjda ići u farmerkama i ovoj crvenoj bluzi?! − mama je izvukla i brzo vratila u ormar svilenu, karmin crvenu bluzu koju je nosila tokom osamdesetih godina. Te godine svog života je prilično mrzila i pokušala ih je izbrisati cijepajući sve slike na kojima je veselo pozirala, namazana po licu svim mogućim ratničkim bojama i s naramenicama dostojnim oficira Napoleonove vojske. Ta crvena karmin bluza je jedina preživjela pakao inkvizicije. Vjerovatno, jer je greškom dospjela među moje krpe.

− Zašto ja moram ići! Zar ne možeš sama? − skočila sam sa kreveta kao oparena. Ako sam išta mrzila, a to je bilo kada bi me tjerala da idem po sahranama. Te umro je kum babe Smilje, idemo na sahranu, te umro je rođak komšije sa prvog sprata. Ljudi su non-stop umirali od raka, ujeda pčela, tigrastih komaraca, krpelja, od rijetkih autoimunih bolesti, srčanih zastoja, moždanih udara, mišje groznice, alkoholizma, ali i u saobraćajnim nesrećama, ratovima, a dešavalo se nekada i od starosti. I mi bismo malo-malo išli na nečiju sahranu. Proporcionalno daleko više nego na svadbe, babine, slave i ostala veselja.

− Nemoj se ponašati kao razmaženo derište! − mama je prevrnula očima. − Uostalom, ja ne idem. Ideš samo ti.

Navikla sam se već odavno da jedem kašiku supe viška za maminu ljubav i da mi uvaljuje kojekakva zaduženja, da me šalje u banku, socijalno, poštu… ali ovo je bilo previše. Očevo rodno selo je bilo jedna strašna vukojebina na vrhu nekog brda, gdje sam posljednji put bila na jednom zimskom raspustu u osnovnoj školi i tada sam se neslavno provela. Spuštali smo se niz brdo na improvizovanim sankama, ja sam zapela za granu čiji je vrh podmuklo virio ispod snijega, prevrnula se, iščašila zglob na desnoj nozi i ostatak raspusta preležala kod kuće sa langetom na nozi.  

 − Zašto ti ne ideš? − sad sam već zapomagala glasom razmaženog deriša i mama je na to još jednom prevrnula očima. Mama je često prevrtala očima kad bi razgovarala sa mnom. Da mi nije bila majka, mogla bih sa sigurnošću potvrditi da sam je strašno nervirala.

 − Valjda dobro znaš moje razloge − rekla je to izvukavši iz ormara nekakvu sintetičku crnu polurolovku. Razvukla ju je u rukama i zadovoljno razgledala. − Ne očekuješ valjda od mene da pogazim datu riječ. 

Da, nisam mogla očekivati od mame da pogazi datu riječ. Mama je držala do svojih glupih principa. Nakon jednog prvomajskog piknika, a bilo je to sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, svečano je izjavila da ni mrtva neće više ići u selo među „zmije otrovnice”. Neko ju je tada već nečim uvrijedio. Nešto vezano za previše sirćeta u salati. Ili su prigovorili njenom čuvenom rolatu „Mačje oči”. Niko se više ne sjeća šta je bilo u pitanju. Čak ni mama.

− Uostalom, sve i da hoću ići, ne mogu. Sutra nam dolaze majstori za kupatilo. Znaš li ti u kakve kolosalne radove ulazimo! Moram ih nadgledati. Majstorima, zapamti to, moraš sjediti nad glavom ako hoćeš da dobro odrade posao − bacila je na krevet pored mene onu crnu, sintetičku polurolovku i nastavila kopati po ormaru.

− A tata? Zašto im on ne sjedi nad glavom? − bila sam bijesna.

Mama je na to samo pirnula.

 − Tvoj otac nije sposoban ni za šta. Njega će samo zajebati. Moram biti ja, ja i niko drugi − rekla je i još dodala nešto u stilu „u ovoj kući sve čeka mene”.

− Pa nek onda on ide na sahranu! To nije ni moja ni tvoja, već njegova strina! − rekla sam, mada sam, još dok sam to izgovarala, shvatila koliko je glupo očekivati da otac ide na strininu sahranu. Ili bilo čiju sahranu. Nisam ga mogla zamisliti ni da se pojavi na rođenoj sahrani.

Tata, naravno, nije dolazio u obzir. On se već nekoliko godina, otkako je propala fabrika u kojoj je radio, nije pomjerio iz stare razdrndane fotelje na kojoj su federi tako propali da kada se jednom zavalite u nju, trebao bi vam kran da se iz nje izvučete. Tu je sjedio po cijeli dan, mijenjao kanale na TV-u, kunjao i čekao 65 godina pa da ode u starosnu penziju. Da se udavilo pet strina Stana, sa pet pilećih koščica, ne bismo ga uspjele primorati da ide. Mama je od tate potpuno digla ruke i pustila ga da „trune u prokletoj fotelji”. Znate, muškarci na našim podnebljima daleko lošije stare od žena. Što je život sjebaniji, to se žene više krenu boriti. Spremaju, peglaju, krpaju, šiju, vuku kese sa pijace, uzgajaju peršun i paradajz na balkonu, kisele krastavce, kupus, kuhaju, štirkaju, peru prozore i nadgledaju majstore dok mijenjaju cijevi u kupatilu. Muškarci se uglavnom samo ubedače ili kao što bi rekla moja mama „puste kao špaga niz vodu” i ništa ne rade, osim što bistre o politici, bulje u sportske programe i dnevnike i računaju koliko su godina imali kada je počeo rat i kada im je uništen život.

Tako smo i mi gurali samo sa maminom platom. Bez njenih kombincija za uspješno preživljavanje vjerovatno bismo odavno propali.

− Rođak Stojan će ujutro doći po tebe. Možeš misliti, on je lično maloprije nazvao da javi šta se desilo, a ja mu kažem pa zar se mora neko udaviti da bi ti nazvao, a on samo puše u slušalicu. Mislim se, puši ti, puši, mozak ti se spušio − nabrajala je prebirući po ormaru, a onda je zastala i lice joj se ozarilo. − E, vidi ove hlače, nisu loše.

Izvukla je iz ormara neke užasne crne hlače na peglu. Nisam bila sigurna da su to uopšte moje hlače, ali ipak, bile su u mom ormaru. Mora da mi ih je baš mama kupila upravo za nečiju sahranu.

− Nego, kad dođeš gore, otvori četvoro očiju. Sve slušaj i gledaj. Kakve su to uši od ljudi još će pokušati da nas zajebu za naš dio − popljuvala je palac i krenula skidati sa hlača mrlju koja je tu stajala vjerovatno od pečenja koje smo jeli za pokoj duše prethodnog pokojnika.

− Za koji dio? − kako sam to rekla, ugrizla sam se za jezik. U kući je danima taj dio bio jedini predmet razgovora. Ali bilo je kasno. Mama se već zacrvenjela u licu.

− Kako koji!? Našla se neka budala da kupi onaj kućerak i zemlju. Konačno da i nama svane − mama je mlatila hlačama ispred mog nosa. 

Otkako se pojavio kupac za tatino porodično imanje, mama je postala potpuno opsjednuta time. Kada je prvi put čula koliko bismo novca mogli dobiti, umalo nije završila kao strina Stana, modra, iskolačenih očiju. Počela je kovati milion planova šta možemo uraditi sa lovom koju dobijemo. Nekada ne bi mogla naveče zaspati koliko bi kontala i prekontavala se. Znala sam je u pet ujutro naći kako sjedi za stolom, pripaljuje cigaretu za cigaretom i odmahuje glavom. Toliko je stvari izmaštala da joj je u startu nedostajala još koja hiljada. Onda bi ujutro, neispavana i nezadovoljna, prigovarala tati što se nije rodio kô komšija Milan, na zemlji preko koje se nedavno počeo graditi auto-put, za čiju je eksproprijaciju dobio prilično masne pare. A pored toga, strepila je da će nas tatina familija, sa kojima dijelimo novac od prodaje, zajebati za naš dio i da ćemo ostati bez prebijene pare.

Inače, što se tiče ostatka moje familije, njih ćete imati prilike upoznati u nastavku priče. Dok smo još na početku, poštediću vas objašnjavanja ko je ko kome u našoj familiji, jer se iz te priče nećemo lako izvući, a nije toliko ni bitna. Dovoljno je da znate da nam je u porodičnom stablu svima zajedička baba Vida, koja je, nakon što se jedina od familije vratila iz logora 1945. godine, našla selo i porodičnu kuću spaljenu, pa je dala sklepati od ćerpića novu, baš ovu koja je, pored zemlje, predmet prodaje. Pored nas troje, na novac od prodaje kuće i zemlje imaju pravo još i rođak Stojan i njegova ćerka Mimi; tetka Mileva, njen muž tetak Puh i njihovi sinovi; Pop i njegova žena Popadija; i stric Radomir. Pokojnu strinu Stanu je, kao što ste to već imali prilike saznati, pečena piletina spriječila da omasti brk.

I tako, da sad ne ulazim naširoko u priču. Jednostavno, šta da vam kažem, sa mamom se uzaludno bilo prepirati. Morala sam ići na sahranu i tačka. Da sam se još malo prepirala, vjerovatno bi me katapultirala s prozora.

Razmišljala sam ovako: sahrana strine Stane počinje prilično rano, još u jedanaest, sve bismo mogli zaista brzo završiti, za neka dva-tri sata, računajući tu i ručak za pokoj duše. A imajući u vidu kako rođak Stojan luđački brzo vozi, taman bih mogla stići kući prije početka moje omiljene kriminalističke serije. A ako budem imala sreće, stići ću i na kraj reprize današnje epizode. Tješila sam se da, sve u svemu, sahrana strine Stane ne bi trebalo da pretjerano uzdrma moju životnu rutinu. Naravno, bilo je to u trenutku dok sam još uvijek naivno vjerovala da se stvari u kojima moja familija ima umiješane prste mogu odvijati po dobro utvrđenom planu i programu. 

_______________________________________________________________________

SLAĐANA NINA PERKOVIĆ rođena je 1981. godine u Banjaluci. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Banjaluci i političku komunikaciju na Sorboni. S obzirom da svoje biografije uvijek piše prilično šturo, ovdje ćemo citirati šta je o njoj rekao novinar Euroblica Branislav Predojević: „Talentovana književnica iz Banjaluke, koja trenutno živi u Francuskoj, uz povremene izlete na Balkan, nakon izlaska svog književnog prvenca, zbirke priča ‘Kuhanje’ u izdanju Imprimatura, prilično je uzburkala duhove na književnoj sceni regiona svojim duhovitim i britkim stilom pripovedanja, originalnim tretmanom žensko-muških odnosa i snažnom prozom koja siječe kao hiruška oštrica kroz rutinu naših svakodnevnih života.“

“U jarku” je prvi roman Slađane Nine Perković, uskoro u izdanju Imprimatura.