NOVA POEZIJA SLAĐANE BUŠIĆ

BUDUĆE CELIVANJE

Kao da dani s tim imaju išta; kao da crna će nešto da promeni. Smrt dođe u crvenoj haljini i šarenoj marami, kad se od svega smiriš i sve nebu prepustiš, u danu kad ćutiš, u trenutku dok celivaš mošti mučenika; tvoja majka postaje jedno od budućih celivanja. Ipak sveću za zdravlje joj pališ, verujući da živa je, dok na izlazu iz Crkve telefonski poziv ne zavapi: „Majka je uuuuu…mrla…“

Majka je živa! Još jednom istu takvu sveću sam zapalila, mesec dana nakon ovozemaljskog života. I ko zna još koliko puta ću; Najmlađa sestra mi kaže da u molitvi za žive još spominje majku.

***

VASKRSENJE

Uvek kod semafora na uglu Takovske i Kosovske zvala bih da te čujem, majko, pomišljajući kako će nekada to izgledati kad se preseliš. Dvadeset dana nakon odlaska prilikom crvenog svetla na semaforu, na uglu dvaju ulica, okrenula sam tvoj broj znajući gde si i očekujući da možda možeš da se javiš, onako majčinski, i kad ti do priče nije, međutim automat se nama javio rečima: „Pozvani broj trenutno nije u funkciji, pokušajte kasnije“. I onda si mesecima kasnije, ti mene pozvala u neočekivanje. Tamo se drugačije čuje.

***

NA KRAJU ROMANA

Ko još razume opomenu
kad trgnu nas u snu
uspomene nikad dosegnute
ili nas uznemire tuđe želje,
probude nas ne naša očekivanja,
kako je na kraju romana
onome ko razume do kraja poentu
ko je pronikao u suštinu
i zna da cvet koji posadiš
treba i da zalivaš,
kako je majka bez sunca
u teškoj bolesti
ili kako je ocu kad majka usni
bez reči VOLIM TE,
jer ne uspeva prokleto da izusti
kako smo to
zajedno mogli ne oživeti
ono nešto
što je jednom moglo biti mi
kad nas više ne bude,
pred smrt majka kaže
da trudna je.

***

TVRĐAVA

Iza semena
nići će tvrđava,
nebo što se u sebe uspinje
neko ko se smeje,
a bol sad ne oseća
neko ko nije još do kraja,
a drvo još od semenke je,
neko ko umeće
i tuđu tugu da ponese
kao kesu iz prodavnice
i spusti je gde mu kažu
neko čije oči neće znati da lažu,
kao što mnoge
onu su
koja je dala sebe
zarad nastavka,
iza semena, niče pesma.

***

KAD VRATA SU ZATVORENA

Drveni vajat još pamti
ukus detinjstva
u kojem si mislio
kako nikada nećeš porasti
dovoljno visoko
da možeš boraniju da probaš,
svaku bravu da dohvatiš
i kad je potrebno
na prste da se podigneš
i vrata gurneš,
u ime istine.

***

KORAČANJE

U tri godine
prva ti reč korakne.

U pet godina
prva smrt u kuću se naselila.

U sedam godina
sve(T) ti je škola.

Sedam koraka
iz iste godine
i iste ulice
i nema škole.

Trube sirene uzbune,
počinje bombardovanje.

***

MESTO NAŠEG POČETKA

Sedam je nas
mučenika danas postalo
sedam nas nenadano
u kući od krvi
ispisuju se natpisi
natopljeni našim
delovima tela
na mestu Crkve
podignut je javni toalet
u znak sećanja na slavne pretke,
danas ni njega
na mestu naše istorije nema,
počeci, pustinja svedoči nas.

________________________________

SLAĐANA BUŠIĆ autorka je tri zbirke poezije “U uhu duh(a/u)”, “Tabani na jeziku”, “I bila sam šuma” (2 izdanja, za sad), knjige “Dobro jutro, deco – Kako su se veliki kad su bili mali budili uz radio”.
Radi u Radio Beogradu kao novinar i urednik nekoliko emisija u Obrazovnom programu za decu, mlade i porodicu.
Svaki susret voli da završi rečima: “Nikada se nećemo rastajati.”

POEZIJA SLAĐANE BUŠIĆ

NIŠTA NE ZNAM

O šumi ne znam ništa,
a svakog je dana obilazim,
razgledam koren, zid, kosti,
danas sam i zemlju okopala
punu kofu sebe iz šume odnela,
disanja gradovima
bez vazduha vraćam,
svedočiće o svesti praznine,
duša, časovnik bez kazaljke,
juče sam stigla i do potoka,
drvo nije imalo kuda da padne,
a od težine savilo se sve
što liči na mene, poplave
i zemlja je u nove hramove padala,
hrabrosti
i pluća su tako nežna,
neko i dalje pita dok govorim
šta o šumi ne znam
dok brojim stabla koje rušiš
(i (ne) znaš zbog čega).

***

POVEZ OKO SUNCA

Kada je preminuo komšija
nisam umela da kažem ništa
bilo mi je tek pet godina
i dve nakon što sam progovorila
prva sam ga videla kako leži
u dvorištu punom bulki,
mislila sam da odmara ruke
ceo je dan kosio dvorište
i ja sam sela do njega
i dugo sam milovala smrt
da nikad ne osetim kako će boleti
kad nečiji otac ne diše
ili moja majka prestane
ili sestra ode s druge strane
u potrazi za gudalima,
tada sam pluća mogla videti
samo kada su piliće šurili,
pa čerupali
i nisam im dala
makar ostala bez supe
koju sam jedino volela,
nije se budio komšija,
čupala sam mu bradu i brkove
nakon što su crnine postale ogledalo
i sunce je maramu oko glave povezalo
i nisam nikoga dozivala,
bilo mi je stalo da vidim
kako se odmara
čovek koji nikada nije stao
i na pešačkom prelazu cupkanje
nestrpljivo, tada još nije bilo semafora
blizu mu je reke kuća,
opet danas nešto govorim
ali nigde se ne čuje
da li to i dalje sedim
kraj mrtvog komšije.

***

SVI ZABORAVLJENI

Mravi uvek u krug
sa leđima punih tereta
isto svira jedna kompozitorka
i dalje je tu zemlja izdignuta
dom za hiljadu mrava
a prošlo je više od dvadeset godina
mislila sam da su migrirali
kuće su prolazile
dolazili su neki novi ljudi
(bez kostiju)
ali se dom nije promenio
(kosturi)
ni kukurik petla izjutra
što pesmi ne da se začuje,
srna se u šumi prepala mene
i pre pogleda
dok sam prostor iznova upoznavala
i očekivala kako će nešto istrčati
koraci i ja sam se prepala pre vremena
vukova koji nisu na koži laneta,
zar je toliko bolan svaki odlazak
so bez usana, glava bez vrata
i svako vraćanje što ožiljke nosi
zaboleli me krugovi
u kojima još žive
svi zaboravljeni mravi.

***

DOJKE BEZ UGRIZA

Starica još peva uspavanke
nikad začetom detetu
koje pod miškom ljulja.
Svake večeri ništa u kolevku.
Njene su dojke nabrekle
od nerođenih ugriza,
zrno da ne nestane u očima.
Ozebao svaki neponikli zub,
dubak i sve
što od maramice nas otkida,
zabranjen joj embrion,
plod, utroba,
ali starica i dalje peva
i neke malene šake
i još manja stopala
i glava manja od klikera
ceo joj svet koji ljulja.

***

POSTANJE ROGOVA

(Kukavica ne prestaje da peva)
od prevelikog prisustva
šuma se prepunila
i svaki put kada petao kukurikne
neko ugleda sunce,
umre ili zbog obećanja
sve ostavi, u pužu raste zid
još od rođenja
zovu ga kuća, kada se sruši
kapi pokvase sve jagorčevine i jagode,
rogovi su bez vreće u nastanak
pod krilima ožiljak bolan je
nekome je plač nebeska kiša,
drugima kap za zarastanje
svih posekotina iz kojih smo
i molitva mačke je na kolenima
ne bi li iz klupka
raspetljala greh svih prapredaka
i postpotomaka
a igla nije isplela nijedan
(dok pada sve sa krovova)
i zatvoren hram pun sveća
gore nenamenje
i tamjan u sidro plovi
i pada u plam kamen,
kćeri bez korena
i sinovi svih stabala,
svako višeglasje je kuknjava.

_________________________________________________________________________

SLAĐANA (BRANISLAVA) BUŠIĆ rođena je u Nastasijevićevom “Tamnom vilajetu”, odrasla u šumi, a živi u gradu gde stabla seku i zamenjuju tržnim centrima. Prašta i kad teško diše. Piše da bi lakše spoznavala i razumevala sebe i svet koji je okružuje. Do sada ima objavljene dve zbrike poezije “U uhu duh (a/u)” u izdanju SKC Kragujevac, edicija Prvenac i zbirku poezije “Tabani na jeziku” u izdanju Centra za kulturu, obrazovanje i turizam u Mladenovcu. Učestvuje na Festivalima poezije. Najdraži joj je Festival poezije mladih u Vrbasu, jer je tu stekla prijatelje za ceo život. Saradnik je Obrazovnog programa za decu, mlade i porodicu Radio Beograda 1. Voli da sluša program kulture i umetnosti Radio Beograda 2 i smatra da svet bez pozorišta, slikarstva, muzike, književnosti i ljubavi ne bi bio isti.