Tag: Siniša Matasović

ROMANTIKA

u jednoj fazi njihovoga braka,
on joj je počeo plaćati za seks.

isprva je mislila da se šali i
razmeće besmislicama.
ležali su na kauču u dnevnoj sobi,
gledali telku, grickali čips.
sami, subota navečer, dosadan film.
klinci tinejdžeri,
kćer 17, sin 15 godina,
oboje sa svojom ekipom
u večernjem izlasku.

počeo joj je prelaziti
otvorenim dlanovima
po grudima i
spuštati se prema pupku.
rekla je: “nemoj”,
isprva tiho, rezervirano,
ubrzo nakon toga,
čim je krenuo još niže,
rezolutno i glasno:
“prestani, nemoj!”

osjećao se kao da mu je netko
prolio bačvu octa po glavi.

bio je pet godina stariji od nje.
optimalna razlika,
rekli bi psiholozi i seoske babe.
vjenčali su se mladi,
tada su joj bile dvadesetdvije.

dobro je zarađivao, ugađao joj,
kupovao joj cvijeće i poklone i
nije zaboravljao datume
bitne za njihovu vezu.

tim mu je teže palo kada je
u jednom trenutku
izgubila interes za nježnost,
kada ga je počela odbacivati.
nije shvaćao zašto.

tu večer je odlučio biti uporan i
ne posustati.
izgovorio je:
“pa daj barem malo,
sami smo, neće se njih dvoje vratiti
još nekoliko sati.
daj, trebam te.”
“trebam i ja novi auto pa ga nemam”,
sarkastično mu je uzvratila.

“dobro, važi”, složio se.
“molim…?” upitala je zatečeno.
“rekoh, može! novi auto?
ok, samo reci koji”,
produbio je njenu nevjericu i,
osjetivši da je napola već
zagrizla mamac, hitro nastavio:
“dobit ćeš novi auto,
radit ću prekovremeno ako treba,
ali zauzvrat te želim
barem dvaput tjedno;
sprijeda, straga i pušenje.
ne zanima me
hoćeš li koristiti pilule ili
zatrudnjeti još jednom.
ja kondom koristiti neću,
a djeca mi nisu teret.
sama odaberi.”

neko vrijeme ga je blijedo gledala i
nije znao hoće li pristati
ili mu lakiranim noktima iskopati oči.
onda je prekinula šutnju i
napokon progovorila:
“može. novi auto po mom izboru i
ljetovanje svake godine u inozemstvu.
i da, naravno, prijeći ću na pilulu.”
“dogovoreno”, pristao je i na taj
njezin dopunski uvjet.

idućih godina
obiteljski su ih prijatelji viđali
redovito nasmijane i sretne.
nikome nije bilo jasno
otkuda ta nagla promjena.
lagano su ih već iritirali
svojim ozarenim licima i
koracima punima elana.
druge su žene postale ljubomorne i
počele predbacivati svojim muževima:
“pogledaj njih dvoje kako se vole,
kao prvog dana.
to je prava romantika, ljubav iz bajke,
kada bismo barem i mi mogli tako.”

***
 
MEDVJED

“pojedi, šteta da propadne”,
tako mu je govorila od prvoga dana
kada su počeli živjeti zajedno,
čak i prije stupanja u bračnu zajednicu;
nakon doručka, marende, ručka i večere,
svaki božji dan zajedničkoga života.

poslušno je udovoljavao
tim prohtjevima proizašlim iz
urođene škrtosti njezine majke i
sličnoga odgoja ostatka njezine obitelji.

u prvoj je godini dohvatio
devedeset kilograma,
u drugoj je stigao nadomak stotinu,
a u trećoj je već ozbiljno prebacio stotu.
kada je ušao u četrdesete godine života,
vaga je opasno plesala na rubu
stotinu trideset kilograma.

“ne mogu vjerovati koliko si se zapustio,
izgledaš kao medvjed”,
predbacila mu je jednu večer.
“tvoji vršnjaci odlaze u teretanu i
na planinarenje, a pogledaj sebe. fuj!”

sutra ujutro je ustala u uobičajeno vrijeme,
otišla na posao, odgulila svoje u uredu,
vratila se s posla doma i zatekla
napola ispražnjen stan.
na stolu u kuhinji dočekala ju je
uredno zapakirana kutijica srednje veličine
omotana ukrasnim papirom.
pažljivo ju je otvorila i razrogačila oči.
unutra se nalazilo pakovanje od
500 grama otrova za štakore i
ceduljica ispisana njegovim rukopisom:
“pojedi, šteta da propadne.”

***

DROBILICA

“žena nikada neće prva prići muškarcu”,
tako su mu govorili još otkada pamti.
držao je to zdravo za gotovo
sve do noćnog izlaska te kobne subote,
kada se pojavila ona i
poremetila mu svemir.

stajao je uz najboljeg prijatelja
naslonjen na šanku diskoteke
kada mu je stavila ruku na rame,
svoje našminkane usne približila
njegovom uhu i
vrelim dahom prošaputala:
“tako si seksi.”

zagrcnuo se pivom koje je
upravo u tim trenucima naginjao i
na dvadesetak sekundi ostao bez riječi.
nije mu zamjerila.
jedna je stvar za sobom povukla drugu,
ubrzo mu je zavukla ruku pod majicu i
dlanom mu počela milovati prsa i trbuh,
on njezinu guzu.

završili su istu noć u krevetu i
ujutro se probudili mamurni,
sklupčani svatko pod svoju deku.
nelagodna šutnja je potrajala dugo,
a onda je opet ona preuzela inicijativu:
“oprosti, stidljiva sam po prirodi.
nadam se da se nećeš naljutiti,
ali zapravo mi se sviđa tvoj prijatelj
s kojim si bio sinoć.
nisam znala kako da mu priđem pa sam…
oh, oprosti,
ne znam ni sama
zašto sam se okrenula tebi,
trema.
oprosti, oprosti!
hoćeš li mi, molim te,
pomoći da ga upoznam?”
drobila je i drobila besmislice i fraze.
drobila i drobila,
drobila i drobila.

on nije govorio.
napola se odjenuo i
odšetao van iz stana –
iz svoga stana.

nije ponio jaknu,
nije ponio novčanik,
nije ponio ključeve od ulaznih vrata.
nije ponio ni mobitel.

***
 
ROĐENDAN

neki nam ljudi u životu
naprosto ne sjednu,
ne treba u tome tražiti logiku ni razlog.
takav su osjećaj imali njih dvoje
jedno prema drugom.
upoznali su se u ranim dvadesetima i
povremeno družili
u širem krugu zajedničkih poznanika,
jedva da bi jedno s drugim razmijenili
poneku kurtoaznu riječ.

trajalo je tako godinama,
sve do jedne rujanske večeri
godine Gospodnje 2012.
on je tada već ugazio u četrdesetu,
ona je bila neznatno mlađa.
zatekli su se na rođendanskoj proslavi
kod nekog tipa u predgrađu.
okupilo se tridesetak ljudi,
pojelo se, popilo,
bilo je viceva i glazbe do kasno navečer.
dio gostiju se postupno razišao kućama,
dio ih se razmilio u manje grupe
oko kojih se širio nerazgovijetan žamor.

njih dvoje su odjednom shvatili
da su ostali sami za stolom.
bit će da su se oboje zadubili
u vlastite misli.

nelagoda je potrajala nekoliko minuta.
ona nije željela prva ustati od stola.
smatrala je da bi takvim činom
na određeni način priznala poraz.
ni on njoj nije želio priuštiti
zadovoljstvo te vrste.
šutnja se održala još kratko,
a onda su si prvi put
nakon svih tih godina
pružili priliku i počeli razgovarati.
ostat će nerazriješeno
tko je izgovorio prvu riječ.

razgovor se nastavio
sam od sebe i trajao, trajao…
ona je pomislila:
“Bože, pa ovaj lik je zapravo zanimljiv.”
on je pomislio:
“čovječe, ova ženska uopće nije dosadna,
kako je moguće
da sam ju ignorirao do sada?”

vrijeme je za njih stalo i
sljedeće što je primijetila bila je
njegova ruka iznad njenog koljena,
koja joj se već dobrano
zavukla pod suknju.
“makni ruku, što si to umišljaš?!”,
ciknula je kao oparena
napola spremna da mu opali šamar.
on ju je isprva zbunjeno gledao,
a zatim procijedio:
“zašto ti sad odjednom smeta,
pa držim ju tako već pola sata?”

u nevjerici je izgubila dah i
napokon ga pogledala izravno u oči.
usne su im se same spojile i
više nije bilo natrag.

***
 
U ČETIRI ZIDA

svaki put za vrijeme seksa,
on bi se rasplakao
kao mala beba.
isprva je ostala šokirana time.
nije se uspjela snaći,
nije znala što bi rekla,
nije znala što bi mislila.
jedva čujno je procijedila:
“sve je u redu, ne brini,
meni je stvarno lijepo s tobom.”
“oprosti, oprosti”,
kroz suze su se njegove riječi
nastavljale na njene,
“to mi samo tako dođe
bez ikakve kontrole,
oprosti, oprosti.”

bilo joj je to neopisivo slatko,
postao joj je još draži;
macan od metar devedeset,
devedeset četiri kilograma
pretežno mišićne mase,
isklesan u teretani,
jedan od najkrupnijih u gradu,
sportaš:
košarkaš u srednjoj,
vaterpolist za vrijeme faksa.

svaki put isto,
suze pa suze.

s vremenom mu je počela tepati:
“dođi mamici, dođi mamici”,
iako je bila šest godina mlađa.
“pobrinut će se mamica za tebe,
nije to ništa što mamica
ne bi mogla riješiti;
samo se opusti,
sve će ostati u naša četiri zida,
nitko neće znati, nitko nikada,
obećajem.”
privinula bi tada njegovu glavu
na svoje sise i
miješala, miješala,
zaluđeno vrtjela zdjelicom,
bokovima,
teško je nabrojati čime sve nije.
obožavala je biti gore.
mršavica, ljepotica, palčica,
na svome emotivnom macanu,
na svome nježnom Golijatu.
seks im je u načelu bio dobar.
Apolon za poželjeti,
Apolon iz bajke.
za njim su se okretale
ženske glave
gdje god bi se pojavio.
pomalo joj je to išlo na jetra,
pomalo joj i imponiralo.
obožavala ga je,
zatreskala se ko tuka.

šteta što je
s vremenom postao nepodnošljiv.
počeo se na ulici osvrtati oko sebe.
svaki zvuk, svaki glas,
svaki šušanj lišća
postao mu je sumnjiv.
mogao se zakleti da je ona progovorila,
da je nekome ipak rekla,
da je svima rekla,
da sve njezine prijateljice znaju,
da zna i čitav grad,
kompletan svemir.

a nije rekla,
šutjela je kao riba,
nikada nikome nije ništa rekla,
nije zucnula ni slova;
nije rekla ništa ni bilo koja
druga njegova bivša,
ali on je znao da su rekle,
u svojoj glavi neupitno je znao.
šuš-šuš,
kvrc-kvrc,
tap-tap…
svaki zvuk na ulici
za njega je bio
jasan dokaz tome u prilog.

naposljetku im je veza pukla,
pukle su i sve njegove veze prije i
poslije nje.
danas je već u pedesetima
godinama života,
odselio je u Švedsku.
možda tamo imaju drukčije ulice,
možda tamo ulice
nemaju uši,
možda su tamo ulice
plastične.

_____________________________________________

SINIŠA MATASOVIĆ (Sisak, 1980.), piše poeziju, prozu, haiku poeziju, književnu kritiku, a bavi se i uredničkim radom. U Ogranku Matice hrvatske Sisak od 2014. godine kontinuirano moderira i vodi poetska okupljanja poznata pod nazivom “Stihovnica Siska”, a od 2015. do 2018. bio je aktivan i kao zamjenik glavne urednice časopisa Riječi.

Od 2018. godine voditelj je nakladničke djelatnosti pri Sisačkoj udruzi za promicanje alternativne i urbane kulture i pokretač njihove biblioteke Teatar piva. Pri istoj udruzi je od 2019. godine pokretač te glavni i odgovorni urednik međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost Alternator. Do sada je okvirno u raznim nakladama uredio 40 knjiga domaćih i inozemnih autora.

Tri godine (2017. – 2019.) radio je kao vanjski suradnik HRT-a (dramatizacija) na emisiji pod nazivom Radio roman. Od 2018. do 2020. godine vodio je književnu tribinu “Siniša Matasović vam predstavlja” u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak. Od 2019. godine zamjenik je glavnog i odgovornog urednika časopisa Balkanski književni glasnik. Pokretač je, organizator i suorganizator brojnih književnih festivala, manifestacija i natječaja: Književni kompas Sisačko-moslavačke županije, Književni tabure u Novskoj, 50 Poems for Snow, Zalogaj poezije, Korzo slova… Pjesme i haiku poezija prevođeni su mu na engleski, ukrajinski, slovenski, njemački, španjolski i mađarski jezik. Uvršten je u antologije i panorame suvremenog hrvatskog pjesništva i haiku pjesništva.

Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Predsjednik je Ogranka Društva hrvatskih književnika Sisačko-moslavačke županije.

Objavio je knjige:
Sisak se uspješno pretvara da spava, zbirka poezije, 2015.
Nećak, roman, 2016.
Tvoj novi dečko, zbirka poezije, 2018.
Noću za šankom, zbirka haiku poezije, 2020.
O njoj, o njemu, zbirka poezije, 2022.

fotografija autora: Ilija Aščić

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –